“Ti si vrt zatvoren … zdenac zapečaćen … izvor žive vode” (Pj 4,12-15)

Predragi čitatelji,

u poruci koju vam donosim, Sveta Klara Asiška govori o kontemplaciji koja je vrhunac ljubavi i molitve. Želim vam da sve više otkrivate Božji pogled pun ljubavi prema vama, te da vi upučujete prema njemu vaš pogled ljubavi.

Molim za vas i pratim vas mojom molitvom.

Stefania Caterina

 Poruka od Svete Klare Asiške[1] od 20. svibnja 2013.

„Predraga braćo i sestre, mir vam i dobro! Svevišnji Gospodin me zamolio da vam govorim o kontemplaciji. Dobro vam je znano da moj zemaljski život nije bio ništa drugo nego kontemplacija; stoga ću vam govoriti s radošću.

Što je kontemplacija? Nije neka asketska vježba, duhovna akrobacija, neki nestvarni koncept, nego je disanje, odmor duše. Kada je Bog stvorio čovjeka želio je da bude njegov suradnik, koji sudjeluje u njegovu djelu upravljanja stvorenjem. Bilo vam je pojašnjeno puno puta da nije bilo predviđeno da se čovjek treba mučiti kako bi zaradio za život, nego da živi u radosti i služi Gospodinu. Posao je trebao biti sudjelovanje u Božanskom stvaralaštvu, što je bilo omogućeno ljudskom sposobnošću poznavanja i korištenja Božjih zakona.

Istočni grijeh počinjen od vaših praroditelja pretvorio je čovječanstvo sa Zemlje u robove koje više nije poznavalo odmor. Posao na Zemlji iscrpljuje čovjeka, uvijek je izvor zabrinutosti bilo kada ima previše, bilo kada ga je premalo. Od posla ovisi zarada, a zarada nikada nije dovoljna za ljude: ako su siromašni žele postati bogati; ako su bogati žele postati još bogatiji i nikada nisu u miru; siromašni ili bogati uvijek su opterećeni.

Isus je rekao: „Ne brinite se …” (Mt 6, 25). On je naime želio vratiti čovjeka u istinski odnos s Ocem; htio nam je pomoći shvatiti da je Bog u stanju providjeti ono što je čovjeku potrebno, te da u službi Bogu čovjek nalazi ono što mu je nužno i još više od toga. Stvoreni smo za Boga i da tražimo njegovo Kraljevstvo koje nije od ove Zemlje; pozvani smo živjeti po božanskim zakonima koji nisu zemaljski ni tjelesni. Bog zna što nam je potrebno jer nas je stvorio; stoga nam daje uvijek ono što nam je neophodno za život, naravno ako odlučimo živjeti za njega.

Kada smo raspoloživi živjeti za Boga, kada želimo pripadati samo njemu i potpuno mu se darujemo, tada se rađa prava kontemplacija kao plod predanja Bogu u povjerenju. Prikazanje života Bogu ključ je koji otvara naš duh, u koji je Bog položio svoje blago. Da, predraga braćo, tko ljubi Boga budi se za pravi život; tko je spreman dati sve prima sve od ljubljenog Oca. Tko ljubi želi kontemplirati lice ljubljenoga i divi se svemu što ljubljeni čini, zna prepoznati svaki njegov čin pažnje i ljubavi. Tako se između Boga i čovjeka rađa ljubavna priča koja ne završava niti sa smrću, naprotiv: u dimenziji vječnosti ljubavnik i Ljubljeni postaju jedno.

Kontemplacija je stav začuđenosti i šutnje pred Božjom veličinom: stvorenje se podlaže Stvoritelju ne iz servilizma ili iz straha nego iz ljubavi. Iz ovog stava se rađa mudrost i spoznaja zakona života. Čovjek postaje poučljiv pod Božjim vodstvom te započinje djelovati u svjetlosti: njegova su djela dobra, izgrađuju sav Božji narod. Čovjek radi za Gospodina ali ne osjeća više opterečenje, jer je ispunjen božanskom prisutnošću koja je odmor za dušu.

Istinita vjera uvijek vodi u kontemplaciju jer čovjek koji je vjeran ničega se ne boji i zna prepoznati u svakoj situaciji, i pa i onoj najtežoj, Božju prisutnost, njegova ruka tiho prolazi i ozdravlja svaku bol. Vjera ne dopušta nikada da izgubimo iz vida Boga koji je centar života. To je kontemplacija.

Nada također vodi u kontemplaciju jer čovjek koji živi u nadi svaki dan kontemplira Božje darove preko kojih on ostvaruje njegova obećanja. Samo sljepac ne primjećuje velike i male darove koji ispunjavaju svakidašnji život. Sutra, čim se probudite, gledajte oko sebe i počnite brojati darove koje vam Bog daje tijekom dana, polazeći od sunca i zraka bez kojih ne biste mogli živjeti; naveče ćete primjetiti da ste puno primili. Tada ćete zahvaljivati i diviti se vašem Bogu. I to je kontemplacija.

Ljubav, ako je ljubav, cvjeta u kontemplaciji. Već sam vam rekla da tko ljubi želi gledati svoga ljubljenoga. Kontemplacija je kći ljubavi i nikada nije svrha samoj sebi: kontemplacija gura u akciju jer kontemplirajući ljubav Božju, čovjek se osjeća ispunjen tom ljubavlju i pokreće se prema bližnjem. Ljubi druge Božjom ljubavlju i otkriva u braći tu istu ljubav. Također i to je kontemplacija.

Iz svega ovog možete shvatiti da ste svi pozvani na kontemplaciju i da je ona dio vašeg života; kršćanski život bi zaista trebao biti kontemplativan. Nažalost, mnogi svode kontemplaciju na iskustvo monaha i sestara u samostanima ili klauzurama, dok ste naprotiv svi rođeni da kontemplirate Boga. Neki se odlučuju na kontemplaciju kao službu, odabirući život povučen od svijeta; to je velika služba koju ljudi ne shvaćaju uvijek jer ne znaju što je kontemplacija, iako bi je svaki čovjek trebao poznavati. Ljudski duh naime, je stvoren za poznavanje Boga ali ne može upoznati ono što ne vidi. Upravo poradi toga nam služi kontemplacija: to je pogled duha upućen prema Bogu, koji dopušta da upoznamo Boga onakvoga kakav jeste.

Bog koji je Duh stanuje u ljudskom duhu. Prisutnost Duha Svetog u vašem duhu je poput fontane smještene usred vrta. Ako ljubite Boga i prikazujete mu se, vaš duh cvjeta poput vrta jer izvor iz Duha ga neprestano natapa. Božja prisutnost odbacuje zlo od vašeg duha; on postaje zatvoreni vrt, zaštićen, jer Bog ljubomorno čuva ono što je njegovo. U vašem zatvorenom vrtu možete kontemplirati Boga i odmarati se u njemu. U vašem duhu se odmarate, više nego na bilo kojem drugom mjestu u svijetu. Stoga je kontemplacija pravi odmor, onaj koji je čovjek poznavao prije grijeha. Isus je došao uvesti čovječanstvo u pravi odmor u Bogu; otvorio je novi i živi put prema Ocu. Stoga će sve biti uglavljeno u Isusa Krista i on će uvesti cjelokupno čovječanstvo svemira i sve stvorenje u novo stvaranje, gdje će čovjek i stvorenje odmarati u Bogu zauvijek, bez suza i muke, bez pokvarenosti.

Samo Bog poznaje trenutak u kojem će se to dogoditi. Ipak, već sada možete predosjetiti odmor u Bogu tražeći ga u intimi vašeg duha, tamo gdje je Bog iskopao bunar žive vode. On dolazi živjeti u vama ako ga zazovete, ako ga želite svom snagom. On je bunar iz kojega ćete zahvačati vodu koju vam nitko drugi ne može dati, zahvaljujući kojoj nikada više nećete žeđati (Iv 4, 14). Savjetujem vam da crpite ovu prečistu vodu iz Božjeg bunara koji je u vama; ne budite poput mnogih ljudi sa ove Zemlje koji piju iz bara punih blata i neprestano su žedni. Sječajte se bunara žive vode koji je Bog u vama, tražite ga u vašem duhu i tamo ćete ga pronaći.

Tijekom moga zemaljskog života nikada se nisam umarala tražiti lice Božje. Neprestano sam crpila iz njegova bunara živu vodu što sam više crpila više sam se ispunjavala; iz cijelog mog bića izranjala je ljubav i širila se oko mene, doticala je mnoge duše koje su bile udaljene, iako sam živjela u tišini u Svetom Damjanu. Neka vas nikada ne umara tražiti Isusa i kontemplirati njegovo lice koje je puno ljubavi za vas. Dopustite da vas zahvati njegov pogled i pronaći ćete pravi odmor; tada ćete kontemplirati Boga i u svakidašnjem životu, tamo gdje je vaša egzistencija.

Pratim vas mojom molitvom i ljubim vas u Bogu. Primite moj blagoslov:

Neka vas Gospodin blagoslovi
i neka vas čuva.
Neka vas obasja
licem svojim
i neka vam daruje svoje milosrđe
Neka upre u vas svoj pogled
i neka vam daruje mir.
Neka Gospodin uvijek bude s vama
i učini da vi budete uvijek
s njim!

[1] Klara se rodila u Asizu 1194 godine u plemićkoj obitelji. Još kao mlada djevojka odlučila je potpuno pripadati Kristu. Išla se posavjetovati sa Svetim Franjom koji je potvrdio njenu odluku da se povuče iz svijeta; on sam je obukao u habit i pripravio za nju malenu kućicu uz crkvu Svetog Damjana. Brzo su joj se pridružile druge mlade djevojke iz Asiza; tako se rodio Drugi franjevački Red nazvan „Siromašne gospođe iz Svetog Damjana” kasnije nazvane „Klarise”. Klara je uvijek živjela u Svetom Damjanu u siromaštvu i kontemplaciji. Umrla je 1253 te je nakon dvije godine proglašena svetom od pape Aleksandra IV. Njezino tijelo počiva u Bazilici njoj posvećenoj u Asizu.