Od znakova do stvarnosti

Ako pogledamo povijest spasenja, vidimo kako je Gospodin uvijek slao znakove, tako da ih čovjek može utjeloviti i učiniti ih stvarnima.

Uzmimo za primjer Mojsija kada nailazi na  gorući grm: on je jedan znak no mogao je ostati takav a da ništa ne promijeni u povijesti, grm je mogao biti još uvijek tamo, gorjeti, ali da ne prodre u Mojsijev život, u život Izraelskog naroda i cjelokupnog  čovječanstva. Što je napravilo razliku? Čovjekov odgovor. Mojsije je primijetio taj znak, približio mu se, započeo komunicirati s njim, ispitivao se i ispitivao je. Na taj način znak je postao stvarnost. Nakon tog odgovora započelo je jedno razdoblje velikih znakova, Mojsije je nastavio odgovarati i mogao se dogoditi Izlazak Izraelskog naroda; u pustinji su još bili prisutni obilni znakovi, no narod, pošto nije imao jedan živi odnos s njima i sa Bogom, vidio ih je, no koristio ih je baš na zemaljskoj razini uranjajući ih u vlastiti život da bi riješili vlastite potrebe, ne postavljajući dublja pitanja i ne uspostavljajući jedan konstruktivni odnos  sa njihovim Stvoriteljem. No  Gospodin je naprotiv uvijek bio vjeran Svojim obećanjima.

Također i proroci koje je slao Bog Izraelu vršili su velike znakove, no  Izrael ih gotovo nikada nije prihvaćao i tako je Gospodin, da bi povratio svoj narod koji se udaljavao od Njega, dopustio progon, izgon i kušnje.

Najveći znak, također  i povijesno priznat, je Isus Krist. Međutim, nisu ga mnogi prihvatili i ne prihvaćaju ga  poradi onoga što jest: Bog, druga osoba Presvetog Trojstva. Isus nam je došao reći ono što je vidio od Oca, pokazati nam Put, Istinu i Život kako bi spasio čovječanstvo palo u ponor grijeha. Nažalost, malo ih se stavilo u jedan istinski odnos s Njim, dopuštajući se dotaknuti, ozdraviti i preobraziti.

Veliki Sveci, koji su obilježili ova dva tisućljeća kršćanstva, kako su promatrani od  većine ljudi? Vrlo često kao neki fenomen, nešto što oduševljava, korišteni  prigodom obreda i proslava uglavnom svjetovnih ili su zazivani u molitvama zagovora; ali koliko ih je dopustilo da prodru kao poticaj vlastitom obraćenju i životu u Kristu?

Dolazimo do Gospinih  ukazanja u posljednjim stoljećima, a osobito u Međugorju.

U poruci od 25. svibnja 2013. Majka nam snažno i jasno govori o Božjem planu uglavljenja svega u Kristu za spas cjelokupnog čovječanstva i vraćanja k njoj. To je jedan plan koji potječe iz vječnosti, od trenutka kada je počinjen istočni grijeh. Presveta Marija došla ga je najaviti Svojim ukazanjima na Zemlji u svakom vremenu i mjestu, no u posljednjih sto godina sa  ukazanjima u Fatimi i Međugorju, Bog je dao snažan zamah Svome planu. U toj poruci, Gospa nam detaljno objašnjava što je htjela u Fatimi i Međugorju i kako su se išle stvari prema odabirima čovječanstva. Sve je spremno u Bogu, no On, a tako i Njegova Majka uvijek se zaustavljaju pred našom slobodom. Zapravo, kakav je bio odgovor glede Međugorja? Kakav je odgovor župe nakon prvog entuzijazma? Kakav je odgovor  hodočasnika? I  onaj  novih zajednica? Kakav  je onaj od Crkvene hijerarhije? Majka nam govori u citiranoj poruci: “Tako niti ta ukazanja nisu uspjela razviti svu svoju moć i istina o životu u svemiru  ostaje i dalje zamračena. U tom trenutku Bog je odlučio utisnuti u plan uglavljenja  u Kristu jedno snažno ubrzanje ne mogavši više dopustiti razorno djelovanje Sotone “. Zato je pozvao neku braću i sestre iz različitih čovječanstava, pripremio ih je i formirao Centralnu Jezgru, o kojoj je detaljno govorio sveti Mihael Arkanđeo u poruci od 10.9.2010. Formirala se jedna jezgra nositeljica uz Oca Tomislava i Stefaniu Caterinu, žive članove Centralne Jezgre na Zemlji.

Od 2013. godine počeo se pridruživati  jedan narod oko Fondacije, jedan svećenički, proročki i kraljevski narod svjestan da želi  živjeti svoje krštenje i dostojanstvo djece Božje. To je jedan narod koji utjelovljuje ono što je izraženo u Isusovoj poruci od 08/09/2011. „Budućnost mog naroda“, koji želi živjeti šest točaka koje su stupovi uglavljenja u  Kristu, onako kako su izraženi u poruci  svetog Mihaela Arkanđela od 10.9.2010.

Ovaj narod je prepoznao nove svećenike iz samog naroda, potvrđene od Centralne Jezgre, i potom je  primio Znak koji također označava pripadnost Crkvi Isusa Krista prisutnoj u svem svemiru. To je narod koji  upravlja  autonomno kroz susrete formacije, molitvu i podjelu. Stoga je to narod koji je postao stvarnost i pozvan je sve više  biti vidljiv i autonoman.

Sada je prolazak obrnut: ako je prvi bio „od znakova do stvarnosti”, sada, ako mi prepoznajemo da smo taj znak i i živimo stvarnost, bit ćemo potvrđeni znakovima. Stoga možemo reći: “od stvarnosti do znakova koji je potvrđuju”.

Neće više biti znakova koji nam pomažu, koji nas pozivaju, koji nas vode, nego jedna  Crkva koja djeluje prema jednom definitivnom odabiru, dubokom i istinskom i postaje stvarnost,  onda ćemo hodati hitro, i znakovi će potvrditi naše korake. Došlo je vrijeme da Gospodin koristi Božju silu koja je prisutna u  nama, kao u prvoj Crkvi.

Prve plodove ovog prolaska: „Od stvarnosti do znakova“,  već smo iskusili kroz hod ovih godina, kad god je uzet  pred Gospodinom i u zajedništvu jedan izbor koji je postao stvarnost,  i znakovi, koji su za nas konkretno bila izvanredna sredstva koja nam je Gospodin dao za ovo vrijeme, su potvrdili.

Upravo služba medicine je jedan od primjera kako je potvrđena stvarnost koju smo postupno utjelovili. Predočit ću vam jedan  kratki pregled.

 Početak je bio kad mi je Gospodin sa velikom delikatnošću dao razumjeti kako želi da krene ova služba i jesam li ja  bila na raspolaganju. Nalazila sam se  u jako  zahtjevnom i teškom trenutku u mom životu i po ljudski nisam znala kako bih mogla pronaći vremena i energije koja bi bila od mene tražena. No ja  sam se pouzdala u Gospodina, sigurna da, ako to traži od mene, dat će mi isto tako mogućnost da ostvarim ono što je želio. Nakon  mog odgovora odmah sam se počela sukobljavati  sa stvarnošću: u stvari, ideje koje sam osjetila da se rađaju u meni, planovi o kojima sam razmišljala, kao, na primjer, jedna liječnička ambulanta, morali su biti izbrisani, jer je Gospodin bio onaj  koji je trebao izroniti sa  svojim planovima za ovu službu u odgovarajuće vrijeme. Tako smo shvatili da je cilj bio  dovoditi osobe Isusu Kristu te ih voditi da vide Njegovu svjetlost. Drugi važan aspekt, kojeg smo sve više bili  svjesni, bilo je ozdravljenje koje je Isus želio činiti i to ozdravljenje duha i  duše, te da je ono tjelesno  bilo zadnji korak, očitovanje unutarnjeg ozdravljenja. Još jedna druga temeljna  točka koja nam je dana  razumjeti  i iskusiti u stvarnosti  bilo je zajedništvo, prije svega između liječnika i novog svećenika i potom sa pacijentom i cjelokupnim narodom. O tim aspektima već smo govorili u ranijim člancima. U cijelom ovom procesu mogli smo doživjeti ljepotu, dubinu i snagu  jednog živog, dinamičnog odnosa s Gospodinom življenu u zajedništvu. Ništa nam nije bilo spušteno odozgo, niti jedno izvanredno sredstvo nam nije reklo: „ovako radite“, nego je baš  iz zajedništva poprimilo oblik stvarnosti. Potom je u konkretnoj stvarnosti  bilo potvrđeno u raznim prigodama od arkanđela, vjerne braće, Centralne Jezgre. Plodovi su bili: da smo započeli mjesečne susrete i potom su započeli liječnički posjeti, oni isto tako izvan svih šema klasične medicine, i ovdje nam je Gospodin dao prve znakove. Po milosti nam je dao vidjeti, ja bih rekla,  gotovo čudesa, koja nisu bila zazivana, nisu bila tražena, niti karizmatska, nego su započela unutarnjom preobrazbom osoba koja su također često pratila i tjelesna. Iz  prve ruke osobito smo doticali čudesa preobrazbe tamo  gdje osoba prolazi kroz jednu kušnju, bolest ili patnju, po Isusu, i uključena je u jedna narod koji živi u  Božjoj ljubavi, te stvarno dolazi do promjene i uskrsnuća.

 Posjeti su postali sve intenzivniji, i neki koji su živjeli ovu preobrazbu, počevši od vlastite patnje ili boraveći pored nekog drugog u patnji, osjetili  su se pozvani prikazati osobito za službu medicine: i tako se rodila jezgra obnovljenog života.

U posljednje vrijeme je zaživjela i fizioterapijska služba, uvijek življena prema zakonima života, sa istim kriterijima koje smo postavili za medicinu.

Postoji jedna poljoprivredna zadruga koja se razvija i na čijoj osnovi nema zarade, nego baš  i ovdje preobrazba i protok Božjeg života.

Otvara nam se također mogućnost jedne škole, uvijek na istoj osnovi, i druge inicijative koje se stavljaju u molitvu i zajedništvo.

Također i naša liturgija je promijenjena tako da i tijelo može sudjelovati u skladu s duhom i dušom. Prije smo, u našem tijelu bili tvrdi, kao utezi, sada pratimo razne trenutke molitve s pokretima koji nas čine slobodnijima: duša se otvara, duh joj  može govoriti, pjesma izlazi na jedan drugi način, s jednim drugim titrajem. Cilj nije gibati se, nego susresti Božju ljubav. I vidimo sklad koji se  stvara, od najvećih do najmanjih, od najmlađih do najstarijih, od muškarca do žene.

Naš centar je Isus Krist, nitko nije zdrav ako ne susretne Isusa. Mi smo muškarci i žene koji žele kretati od duha u svim područjima našeg života: u molitvi, na  poslu, u medicini, u učenju i u odnosima između nas, sinova Božjih te sa stvorenjem koje nam je dao. Kao narod, pozvani smo započeti živjeti novo stvaranje i utjeloviti ona obećanja koja je Isus dao u Evanđelju.

Prošli smo dugi put, imamo pred nama događaje koji će snažno krenuti. Živimo u vremenu Lažnog Proroka i Antikrista, i dane su nam  sve milosti da ih prepoznamo, da se distanciramo od njihovog duha i onih koji pripadaju njihovim četama, jer to je nužno; baš kao što je nužno da ova dva lika dođu na vidjelo, da se ispuni povijest te da se može vratiti Isus Krist. To je također jedan odabir u kršćanskoj zrelosti i Gospodin će potvrditi ono što su njegova djeca u osluškivanju, u razlikovanju i zajedništvu razumjela i odlučila kao posljedica toga.

Pitanje koje si moramo postaviti je: kako možemo dati stostruko, sve više ulaziti u jednu kvalitetu? Želimo biti ovaj znak koji dopušta Božjim obećanjima da se ispune, gdje Bezgrešno Srce Marijino može trijumfirati,  gdje sveti Mihael s radošću predvodi svoj narod,  gdje Isus može djelovati kako bi oslobodio čovječanstvo i  sve uglavio.