Judith

Svjedočanstvo od Judith iz Austrije, 49 godina

Kad mi je krajem 2017. godine drugi put dijagnosticiran rak dojke, imala sam potpuno drugačiji plan za sljedeće mjesece. Željela sam produbiti jedan hod u paru u Italiji u krilu Crkve Isusa Krista svega Svemira čiji sam hod pratila godinama. Budući da sam s prvim tumorom već imala iskustvo s kemoterapijom i radioterapijom, nisam htjela slijediti terapije koje mi je ponudila tradicionalna medicina, iako to nisu bile ni kemoterapija ni radioterapija. I baš kao što smo kroz ove godine hoda u Crkvi Isusa Krista svega Svemira identificirali kao sastavni dio ovog hoda upravo područje nove medicine koje je polazilo prije svega od koncepta da je čovjek sastavljen od duha, duše i tijela te da funkcioniranje svakog od ova tri elementa i način na koji oni zajedno djeluju snažno utječu na ljudsko zdravlje, željela sam vidjeti kamo me vodi ovaj hod polazeći od ovih pretpostavki. Ova odluka je bila također plod moje molitve u kojoj sam sve stavljala pred Boga kako bi bolje razumjela što i kako trebam činiti.

Potpomognuta zajedništvom s članovima Crkve Isusa Krista svega Svemira, pokušala sam se prepustiti onom hodu koji je Bog želio vršiti sa mnom nakon dijagnoze bolesti , u jednostavnosti svakodnevnog života ne stavljajući svoju bolest u centar nego dopuštajući da se pojave blokovi duše i ono što je blokiralo protok života između duha, duše i tijela.

Za mene je bilo važno moći podijeliti ono što se budilo u meni kao što je, na primjer, strah od smrti. Postala sam svjesna da je to s jedne strane strah od nepoznatog, strah od napuštanja stvarnosti koja se poznaje da bi se ušlo… da, naravno u jednu stvarnost u koju vjerujem po vjeri, no koja u tom trenutku nije bila opipljiva za mene. S druge strane, postoji strah od samog trenutka smrti, od ovog posljednjeg trenutka s kojim se svatko mora suočiti sam; ova borba koju je Sveti Franjo opisao kao borbu s kojom se želio suočiti gol protiv golog neprijatelja; ovaj posljednji trenutak istine.

Sve ovo što se gibalo u meni, sve što sam doticala, mogla sam nositi u Svetu Misu da to položim u ruke ministerijalnog svećenika kako bi bilo uzdignuto na nebeski oltar.

Iako sam u početku odbijala uzimati bilo kakve lijekove, kada je bol postala suviše jaka, morala sam priznati da bez tableta protiv bolova više nisam mogla. Osjećala sam olakšanje što sam s drugima mogla podijeliti strah da bi lijekovi protiv bolova, koji su bili na bazi morfija, mogli izazvati halucinacije. Puno smo se smijali zamišljajući što sam mogla vidjeti… Zajedništvo mi je pomoglo da dođem do važne svijesti glede lijekova koje sam trebala uzimati, naime da je Bog veći od svakog lijeka, od svake moguće terapije, iako imaju određeni učinak, Bog je iznad i koristi ih prema svom naumu. Ova svijest me pratila sve do sada, i u međuvremenu je proširila i svoj raspon djelovanja (na primjer, to se odnosi i na cjepivo protiv Covid-19).

Malo po malo kako su se bolovi pojačavali, bila sam sve manje autonomna, također i u malim stvarima poput pranja ili oblačenja, sve dok nije počela paraliza mojih nogu. U cijelom tom periodu pored sebe sam imala osobe koje ne samo da su mi pomagale, nego su to radile sa zadovoljstvom. I upravo to zadovoljstvo, koje su mi prenosile, pomagalo mi je da prevladam svaki strah od osjećaja da sam teret za njih.

S pojačavanjem bolova i sve većom nemogućnošću hodanja morala sam se odreći sudjelovanja na Svetoj Misi. Trebala sam se vratiti na sudjelovanje u Nebeskoj Liturgiji u duhu: to me koštalo jer su milosti dotaknute u Svetoj Misi bile neposrednije i potpunije nego u sudjelovanju u Nebeskoj Liturgiji. Između ostalog, bolovi su otežali uzdizanje duha. Uvijek uz pomoć zajedništva, i prateći hod medicine po zakonima duha, već sam riješila i opustila mnoge blokove, no moj hod u paru i dalje je ostajao obustavljen. Stoga smo razmišljali iskoristiti vrijeme, koje mi se činilo posljednje, da i u ovome idemo do kraja: prolazak smrti nije se činio tako dalek. Shvatila sam da je moje ‘poslanje’, ako se tako može reći, bilo već tada nositi se sa svime što je bolest stavljala pred mene, a ne ono što je stvarnost tražila od drugih. I tek nedavno sam shvatila da ova dužnost da se suočim s onim što bolest stavlja pred mene ne znači ne biti u korak s milošću ili biti izvan hoda drugih članova naroda, nego je baš srce ovoga hoda koji od svakoga traži prema njegovom identitetu i poslanju.

Trebala sam sve više, pronaći i ravnotežu s tradicionalnom medicinom: zapravo, u početku, prema mom osjećaju, praćenje terapije koju nudi tradicionalna medicina značilo je iznevjeriti hod koji smo vršili u novoj medicini, odnosno pratiti hod pročišćenja i ozdravljenja moje duše dopuštajući oslobođenje duha. Nisam razumjela da jedno ne isključuje drugo, nego da trebaju ići ukorak, da uvijek treba postojati ovo slušanje Boga kako bismo shvatili u kojem smjeru treba ići te koju terapiju vršiti, i da prikazanje naroda pomaže u tom slušanju. I stoga sam sve moje odluke, moje terapije, lijekove, i naravno moje liječnike, počela podlagati Bogu, molila sam Svetog Uriela i njegovu Jezgru nove medicine da me prati i zahvaljujući Bogu za narod koji me podržavao. Pomagalo mi je ovo: Bog je veći od bilo koje terapije, bilo kojeg lijeka, i uzdala sam se u Boga.

Idući naprijed, suprotno onome što je bilo predviđeno i kakav je trebao biti moj hod na temelju moje patologije, počela sam se fizički oporavljati – svakako i dalje u invalidskim kolicima i paralizirana od zdjelice prema dolje – no sve više se počeo  očitovati osjećaj unutarnje smrti koji sam živjela i koji se očitovao također i u hodu para. Svaki osjećaj prema mom partneru je nestao i nastavak zajedničkog života kao da se sveo na potrebu da imam nekoga pored sebe da se brine o meni, a nije se činilo da Bog to traži od nas. Hod u paru se onda ovdje prekinuo, iako s velikim žaljenjem.

Ova unutarnja smrt je prouzročila da je život izgubio svu svoju draž, svu svoju ljepotu. Svaki dan je bio samo jedno guranje naprijed, borba da ustaneš, da nađeš nešto čime bi se mogao okupirati i tako   dogurati do večeri. Ni šetnje me nisu nimalo utješile, vidjela sam kako priroda cvjeta, sunce sja, ali ništa me nije moglo dotaknuti iznutra. Najteže je bilo to što se taj osjećaj smrti očitovao i prema euharistijskom Isusu. Nisam osjećala ništa stojeći pred Njim, nisam osjećala njegovu prisutnost, njegovu ljubav. Nikakva utjeha, niti u molitvi. Ništa. Mislila sam da me jedan hod, u kojem je umiranje sebi jedan od temelja, mogao pripremiti za jednu takvu situaciju. Dolazila su mi na pamet svjedočanstava drugih osoba koje su u svom hodu prema smrti bile potpuno predane Bogu, živjele su u dubokom miru i vedrini. Osjećale su se praćene i nošene od Boga. Ja sam se naprotiv jako mučila živeći ovu unutarnju smrt i stvarno mi se umiranje činilo jedinim izlazom iz težine samog života.

Jedino osvježenje bili su moji telefonski razgovori s braćom i sestrama iz crkve: dijelila sam s njima svoju muku da prihvatim ovu borbu i budem u ovoj smrti. Pomagali su mi da shvatim da moram ostaviti svoje ideje o tome kako moram živjeti s bolešću i da moram ostaviti život kojim sam prije živjela. Inače bih se koncentrirala na ono što nisam imala ili više nisam mogla, a nisam vidjela da već imam sve što mi treba. Pomagali su mi razumjeti da je prihvaćanje ove borbe za život već bilo dovoljno, da nisam trebala ništa drugo raditi: bilo je dovoljno nositi je kako i koliko sam mogla.

Izljevi reakcija koje sam imala s Bogom bili su jednako važni kao i oni koje sam imala s njima. Bacala sam Bogu u lice svoju muku da idem naprijed, da budem u toj smrti, ali i bol koju sam osjećala misleći da mi je ova smrt potrebna, cijela ova tako teška situacija da popravim samu sebe i svoj život. Jednom sam, nakon izlijevanja suza koje su očistile sve u meni i u toj unutarnjoj tišini koja je uslijedila, shvatila da nije na meni da osuđujem samu sebe, da nisam bila u stanju vrednovati to što sam živjela i čemu je služilo jer samo je Bog znao. Samo je Bog znao sve o mom životu, znao je što je bilo potrebno i kako.

U tom kontekstu postavljalo se također i pitanje ljubavi prema Bogu. Smrt, muka, bol bili su sve prisutniji; stvarnost mi nije govorila o njegovoj ljubavi, križ koji sam trebala nositi činio mi se pretežak. Gdje je onda bila njegova ljubav? Gdje je bio taj otac pun ljubavi koji svoju djecu čuva kao zjenicu oka dok je sve išlo gore i gore? I tu sam, u tišini nakon izljeva, shvatila da sam pokušavala na pogrešan način doticati Božju ljubav, da sam Očevu ljubav mjerila po ljudskim kriterijima. Htjela sam je osjetiti na ljudski način, kao  osjećaj koji ispunjava srce, koji daje utjehu, olakšanje. Umjesto toga, pa i u tome je bio potreban jedan čin vjere da kažem: “Ja znam da me ti ljubiš. Ne osjećam te kako bih voljela, ali znam da si tu, znam da vodiš svaki trenutak mog života. Znam da je to što činiš za moje dobro iako se ne čini tako. Znam da ono što se događa ima svoj smisao, iako ga ne vidim i ne razumijem.” Potom sam gledala Isusa na Križu, kolika je njegova patnja i kolika ljubav!

Ne znam zašto, ali 2019. sam polako mogla pomicati svoje noge. Nisam ništa posebno napravila, no isto tako osjećaj smrti bio je prisutan kao i prije, no vidjelo se da je u Božjem planu ovo čudo bilo do te mjere.  Morala sam samo ići na operaciju bedrene kosti jer mi je bila pukla i potom sam malo po malo počela hodati.

U 2019. smo se također počeli nalaziti kao jezgra u mojoj kući. I tu sam u vjeri išla naprijed jer niti u zajedničkim molitvama nisam osjećala Isusovu prisutnost, ali naš zajednički hod bio je potvrđen kada smo početkom 2020. godine postali točka svjetlosti.

Početkom 2020. osjetila sam da je vrijeme da smanjim lijekove protiv bolova. Možda kao posljedica toga ili nekog drugog razloga, unutarnja smrt je postupno nestajala i imala sam sve duža razdoblja u kojima je nisam živjela. Tamo gdje prije nije bilo načina da djelujem iznutra protiv smrti, sada sam  razumjela što sam trebala činiti. No jedno je sigurno: to nije bila moja zasluga. Iskusila sam na vlastitoj koži da u svemu ovisim o Bogu, ni u čemu ne mogu promijeniti svoj život, samo sam stvorenje.

U tom periodu trebala sam napraviti još jedan važan korak za mene. Jednom, dok sam sudjelovala u Nebeskoj Liturgiji u trenutku prikazanja, iznenada sam se zapitala je li moje prikazanje istinito, odnosno jesam li uistinu voljna dati Bogu odriješene ruke u svom životu, dakle i vratiti se u ovu smrt, ako je potrebno. Priznajem da moj odgovor nije bio neposredan, osjećala sam veliki otpor u sebi. I samo u ovom stavu povjerenja prema Njemu uspijevala sam prikazati se Njemu. Od tada mislim da je prikazujem puno  svjesnije.

U početku mi nije bilo jasno zašto bolest može biti jedan dar. Sada znam da je tako. Bila sam prisiljena napraviti određene korake, nisam mogla pobjeći. To mi je pomoglo da lakše prihvatim određene situacije i oslobodim se određenih stvari jer drugog izbora nije bilo. Bolest je postala isto tako jedna  zaštita. Moram više slušati sebe i poštivati moje ritmove jer više nemam snage kao prije.

Ostale su mi neke stvari kao npr. strah od smrti ali svaki put kada iskoči, položim je u Isusa, sigurna da ću to s Njim proći. U poruci na kraju 2019. godine Presveta Marija nam je  rekla da će u trenutku smrti biti pored svakoga od nas, smatram to znakom njezine majčinske pažnje!

Ovaj hod kroz bolest puno puta me tjerao da promijenim misao i ostavim svoje ideje, ali prije svega me poučavao vjeri. I mogu samo zahvaliti Gospodinu što iznova osjećam njegovu živu prisutnost.

%d blogeri kao ovaj: