Crkva Isusa Krista Svega Svemira

Mauro

Drugi Tjedan Vazmenog Vremena

Dj 6,1-7; Ps 32; Iv 6,16-21

S ove web stranice, za one koji su je pratili, za one koji nas slušaju, proteklih su godina izašli mnogi navještaji i to svi navještaji od velike važnosti i velikog intenziteta.

Ovih smo dana objavili tekst i zvučni zapis koji sadrži i sažima ove navještaje i dodaje još jedan: slavni Kristov povratak.

Ako imate strpljenja pogledati Božju dobrotu, kako je pripremao ovo čovječanstvo, pogledati i kako je ubrzao vremena – ići ću brzo da ne pričam previše – počevši od Međugorja (ne idem prije toga), sve je išlo brzo, brzo, ma uvijek sve brže. Dakle Međugorska ukazanja dovela su do Centralne Jezgre¹ i potom se sve neprestano ubrzavalo, a sada se još više ubrzava u ovim vremenima.

Ništa nije navješteno što nije u Svetom Pismu, osim onoga što mnoge osobe ili likovi mogu reći; govore ali su u krivu, jer nema ništa protiv Evanđelja, nema ničega što bi se moglo definirati kao new age ili kao hereza. Tko govori ne zna što je hereza.

Onda sve to je bila priprema kako bi se došlo do ovog vremena, ma gledajte, da je cijela povijest jedna priprema da se dođe u ovo vrijeme. Ponavljam: Bog je dao ljudima vrijeme i način, u svom milosrđu, da se promijene, da se obrate, no znalo se da je trebalo doći do ovog vremena, to je posvuda zapisano. To vrijeme je dio Božje pravednosti a bez pravednosti nema milosrđa. Treba staviti jednu točku, jer ako ne staviš tu točku, zlo napreduje i čini se da dobra više nema.

Dakle, želim reći da je ovo vrijeme milosti, ovo je vrijeme radosti, vrijeme intenzivne radosti, vrijeme milosti, ovo je vrijeme RADOVANJA. Znamo da kršćane već pomalo plaši pomisao na susret sa njihovim Gospodinom, Stvoriteljem, Otkupiteljem, Posvetiteljem, budimo iskreni. Zašto se trebamo bojati, poput apostola danas na lađi? „Ja sam!”² Zašto bismo se trebali plašiti Onoga koji je dao svoj život za nas? Zašto se trebamo plašiti svih obećanja koja se ostvaruju: Novo Stvaranje, novi život, novi čovjek, kraj boli, kraj zla, kraj svake muke, jer je povezano s tijelom, povezano s dimenzijom tijela, prirode? I mi se plašimo, plašimo se ostaviti, ali ostaviti što?

Bilo je navješteno da treba biti objavljena Centralna Jezgra, i na ovim web stranicama ste čuli o tome govoriti, čitave knjige su to objašnjavale, svi su dali svoj doprinos. Zadatak ova dva člana Centralne Jezgre³ bio je reći što su vidjeli te što im je rečeno da kažu i oni su to i učinili. Sada su se već nekoliko godina zajedno s Isusom Kristom povukli ne u tišinu smrti nego u njihovo djelovanje u duhu, jer na nama je da živimo sve što je navješteno.

Spomenuo sam razgovor između Isusa i Nikodema, kada mu Isus kaže: „Ako vam rekoh zemaljsko pa ne vjerujete, kako ćete vjerovati kad vam budem govorio Nebesko?”⁴ Našli smo se u ovoj fazi gdje smo čuli navještaj mnogih Nebeskih stvari, mnogih stvarnosti koje su konkretne i žive više od onog što vidim vas i gledam, prisutne su.

Rekao sam da je između ostalog navješteno da će biti objavljeno od Boga, ne od mene – mogao bih vam dati sva imena Centralne Jezgre, ali nije to -, objavljeno od Boga, da će biti trenutak gdje je jasno djelovanje Lažnog proroka i Antikrista. Sada možemo isto tako misliti, kruže priče tko je jedan, tko je drugi, no ja stvarno govorim o … oni će ući u njihov zadatak i bit će svima jasno. Nalazimo se u tim vremenima. Ova vremena će prethoditi ova vremena Slavni povratak.

Dopustite mi da kažem da već postoje mnogi znakovi. Nešto što se događa ovih dana, sada je abortus već postao pravo, prvo u Francuskoj, a sada i u Europi, pravo. Želimo imati pravo ubijati našu djecu. Ako to nije znak kada čovjek dođe do ovoga što je onda. Ne samo da se brinemo za to i govorimo: „U redu je, nije u redu, zašto ga trebam izvršiti?”, već se nalazimo u tom području, ali da to postane stvar prava, poput prava na rad, prava na slobodu: pravo da ubijem moju djecu?

Vidimo kako nešto izvanredno, iznimno, umjetna inteligencija koja izmišlja što bismo trebali raditi, radi sve. Jedna metaverza u kojoj sjedim na kauču i idem kamo god želim s nekim avatarom. Oprostite, ma nije li već to djelovanje Lucifera koji se otkriva, njegovih čudesa koja su svima na raspolaganju. To je novo stvaranje prema Luciferu, a ne prema Bogu.

Rekavši ovo, o tome ćemo kasnije govoriti u ovim vremenima, možda ćemo s ove web stranice više o tome, no ja bih se međutim danas, nakon navještaja kojeg smo dali, želio iznova s vama osvrnuti na djelovanje Presvete Marije. Mi smo je navijestili kao Suotkupiteljicu, kao Majku, rekli smo da se bez Marije ne može. Rekli smo da će Crkva ili biti marijanska ili nije njegova Crkva, rekli smo da je Marija – Isus je onaj koji nas je otkupio – ali Marija je naša… naša obrana, naša sigurnost. Ona će nas, ako joj dopustimo, odvesti u Srce Sina. I stoga bih htio s vama pogledati ono što svi već znamo, ali pokušajte to sagledati u ovoj istini: što je učinila u Međugorju, što je htjela, zašto se ukazala i kako smo je naprotiv mi koristili.

Marija je u Međugorju željela pripremiti jedan narod koji će znati prihvatiti Gospodina u njegovom drugom dolasku, koji smo ovdje navijestili; narod koji bi, prihvativši Isusa Krista, prihvativši vjernu braću, prihvativši Crkvu u njezinoj cjelini, pripremao slavni povratak, najprije drugi dolazak, a potom povratak. Željela je jedan narod preko tog mjesta, župe i sve koji su tamo trebali djelovati, koji će postati živi svjedoci tih događaja.

Kada kažem „htjela je pripremiti jedan narod” ne možemo reći da nije uspjela, Božji programi ne propadaju, oni se uvijek ostvare, ali su se ostvarili kod onih koji su ih prihvatili, koji su ih ozbiljno prihvatili. Dakle, ako se mi definiramo kao „njegova Crkva”, ako se definiramo kao „prikazani Presvetoj Mariji”, njezinom Srcu, a preko nje Isusu, sve su te istine u nama, zapisane su u nama: „Dat ću vam novo srce, novi duh.”⁵ Marija je za nas rodila ovo srce i ovaj duh. Upravo zato je za nas normalno postojanje vjerne braće, normalno je sveopće zajedništvo, normalno je radosno čekati slavni povratak: Marija ih je zapisala u nama, samo ih trebamo ostaviti slobodnima.

Vjerujem da je prolazak koji trebamo napraviti – najvjerovatno smo ga već napravili, no uvijek na veći način – radost poradi ovoga, radost poradi ovog navještaja kojeg je Marija rodila: znajući da imamo Oca na Nebu, znajući da je Trojstvo na djelu sa Otkupljenjem Sina i Posvećenjem Duha Svetoga, znajući da je oko nas obitelj svetih, pravednih ljudi. Ovo nas treba veseliti. Ne govorim o onoj glupoj radosti, govorim o toj radosti koja postaje primarna energija koja te vodi da živiš uronjen u Božji Život, jer Božji Život nije neka fantazija, nije fantazija hodati po vodi poput Isusa, samo se radi o ulasku u Život i življenju. To je nešto konkretno što se razvija korak po korak.

Kroz cijelo Evanđelje Gospodin govori: „Tražite ono što je gore.”⁶ Što je Marija učinila u ovih četrdeset godina u Međugorju? Pozvala nas je da idemo tražiti ono što je gore, da se odvojimo. Ne da se odvojimo od Zemlje u smislu da ne… „ne radim ovo, ne radim ono”, nego znati dati prioritet stvarima, onome što je gore. Ako pogledate, stav Presvete Marije, – potom i Centralne Jezgre koja je preuzela kako bi ubrzala i Međugorje – bila je ona koja nas je tretirala kao djecu, a ne kao robove, jer robovi ne znaju što im gospodar radi. Naprotiv, Presveta Marija je htjela da znamo što Bog čini, što Bog sada čini. Također i ovo smo vam navijestili ovih dana: ono što Bog čini. To vam pokušavamo reći, bez straha.

Marija je u Međugorju htjela pripremiti jedan narod koji bi znao moliti i odmah je počela govoriti o molitvi srca, znajući da je za svakoga srce duh. U Svetom Pismu je tako. Htjela nas je povesti u ovu molitvu u duhu o kojoj govorimo ovu zadnju godinu, što opet nije ništa tako teško. Trebalo biti plod hoda i puta koji te vodi da budeš licem u lice s Bogom, koji te vodi da postaneš Njegov veliki prijatelj, jedno s Njim, da stojiš licem u lice s Njim, i to u duhu, u tvom unutarnjem svetištu.

Pripremio nas je da dođemo do toga kako bismo postali jedan slobodan narod. Ponavljam: mi nismo robovi. Bog želi nama govoriti, ne preko posrednika, upravo zato da nas pripremi za Njegov dolazak kada bude, jer inače ćemo opet napraviti kao i apostoli: On će doći, a mi ćemo se uplašiti, jer ako nismo započeli imati ovaj dijalog, prepoznati Njegov glas, znati tko je, ili ako hoćete puno je lakše znati tko nije – počnimo od toga -, kad ga susretnemo nećemo ga prepoznati.

„Njegov će dolazak biti poput munje“, kaže Evanđelje.⁷ Što to znači? To znači da oni koji su i danas zahvaćeni, koncentrirani na stvari na Zemlji, nakon što se završi djelovanje koje sada vrši u njegovoj živoj prisutnosti u drugom dolasku da povrati sve što može povratiti, u tom trenutku i nakon toga neće ga prepoznati, kao što je bilo prije dvije tisuće godina: On prolazi, ali ga neće vidjeti i okupit će samo one koji su ga prepoznali. Ali nemojmo….se praviti lukavi: „Na kraju ću ga prepoznati.” Ako ne počneš ranije, nećeš ga prepoznati.

Više puta smo na ovoj web stranici govorili o raznim događajima koji su se zbili, i više puta smo rekli: „Gledajte, mi smo pozvani sudjelovati u događajima, a ne podnositi ih.” Mnogo više za ovaj događaj, za ove koje sam gore spomenuo. Ja mislim da je svatko od nas razumio dar Života – o Životu govorim velikim slovom – svatko je od nas razumio dar vjere iako se ponekad muči. Ovdje vam kažem: ne traži od nas da budemo savršeni, traži od nas da vjerujemo, i u toj vjeri ostanemo vjerni, kao što kaže Sveti Pavao: „Dobar sam boj vodio, vjeru sam sačuvao, sve što mi preostaje je nagrada.”⁸ Svi vodimo ovu bitku, no to nije bitka koju moramo dobiti. Ako pogledate Svetog Pavla, on kao pobjedu samo kaže: „Vjeru sam sačuvao”, on ne kaže: „Pobijedio sam ovo, pobijedio sam ono.” „Vjeru sam sačuvao. Tukli su me, odbacili me, potom su mi glavu odsjekli.” Čini se da sam sve krivo radio, „ali vjeru sam sačuvao.” Dakle, u ovoj borbi sačuvajmo vjeru. Ne ovisi o rezultatima, „ja vjerujem” i točka. To znači sačuvati vjeru. Ne zanimaju me rezultati.

U svakome od nas – ako me slušate, siguran sam da je tako, mogu posvjedočiti pred Bogom – probudila se potreba za vječnošću, u svakome od nas otvorili su se pečati koji nas vode u želju za spoznajom Krista, iako griješimo, padamo, iako imamo našu misao, no ovi pečati i ovaj Život jači su od svih naših razmišljanja.

Kažem vam: često su muke kroz koje prolazimo upravo poradi naše misli gdje jednostavno ne prihvaćamo taj Život koji je unutra jači od našeg, jači je od našeg ja, jači je od naših želja, jači je od svega što postoji u nama. Bile to lijepe ili manje lijepe stvari: Božji život je jači, jer je Isus pobijedio svijet,⁹ i pobijedio ga je u svakome od nas. Ima onih koji, doduše, čim čuju te stvari, ne žele zapravo znati za to, ali ako slušate, ovaj Život postoji.

Dakle, ta potreba je jednostavna, taj Život – nazovimo ga kako želimo – je potreba da se osjećamo ljubljeno i da ljubimo. To je potreba za Ocem, potreba za Sinom koji je platio za nas, potreba za Duhom Svetim koji nas preobražava, jer ne možemo sami, i sigurnosti da bez jedne Majke koja nas rađa, ne mogu uspjeti ni Otac ni Sin ni Duh Sveti. I onda opet sigurnost da sam ionako ne mogu, ni s Ocem, ni sa Sinom, ni sa Duhom Svetim, ni sa Majkom, ako ne uđem u Crkvu i u narod Božji, svakako neću moći jer sam stvorenje i jer je Bog sve ovo predvidio jer postoji potreba. Bez toga se ne može.

Dakle, također i pred ovim velikim navještajima, iznova je na nama da odlučimo u kojoj mjeri želimo sudjelovati. Kažem ovo bez kritike: nažalost razumijem ljudske potrebe, potrebe Zemlje, one su također dovele do preobrazbe Međugorja, samo – ne da ta dimenzija nije dobra – ali nažalost samo do nekog traženja: „Daj mi ovo, izliječi mi ovo, učini mi to”, što se uklapa, u kombinaciji s onim što govorim, no ako je samo okrenuto prema ljudskoj razini: „Idem u Međugorje jer želim čudo, idem u Međugorje jer imam nekoga tko je bolestan, nekoga tko nije dobro“, ako je samo to ja kažem „nažalost“.

Božje djelovanje je moćno, to je trojstveno djelovanje, djelovanje cijele Crkve. Nikad kao u ovo vrijeme nije bilo toliko moćno. Jamčim vam da ako smo raspoloživi pustiti da slobodno djeluje, ako smo raspoloživi, spremni dopustiti Bogu da preobrazi našu misao, kako On želi, ne stavljajmo mu zapreke: „Trebaš to ovako napraviti“. Ako ga prepoznajemo kao Boga, kako… s kojom hrabrošću govorimo Bogu što treba raditi? Gledajte, malo je glupo, zar ne? Stojiš pred Bogom, prepoznaješ ga i govoriš mu što da radi. Ako bolje razmislite, to je glupo. Ako je on Bog znat će što mu je činiti. Trebam li mu ja reći? Ako ste slobodni ostaviti Bogu da slobodno djeluje i spremni mijenjati se poput prvih kršćana – ovih ste dana čuli što su činili, kako su mijenjali njihove živote -, jamčim vam da će ova posljednja vremena biti ispunjena takvom ljepotom, radošću, takvim mirom i snagom koji nas nadilaze, okupit će nas, natjerat će nas da eksplodiramo koliko će biti lijepa. Ne bez kušnji i boli, ali lijepa, izuzetna vremena kakva se nikada nisu vidjela niti će se ikada vidjeti.

Gnjev Božji je prisutan, Otkrivenje o njemu govori¹⁰, ali pogledajte u tom odlomku iz Otkrivenja da je gnjev Božji prisutan za one koji nisu izabrali Boga. Za one koji su izabrali Boga i za one koji žele biti s Njim, sudjelovati s Njim, nema Božjeg gnjeva. Podnosit ćemo, dotaknut ćemo sve kušnje kroz koje će ovo čovječanstvo trebati proći, naravno, ali ne… Božji gnjev nije nad nama. Mi smo u rukama Božjim. Isus kaže: „Ja sam spasio sve one koje si mi dao. Nitko ih neće ugrabiti iz mojih ruku”¹¹, nitko. Ta nam sigurnost mora dati snagu, radost, vedrinu.

Isus je na Zemlji u ovom njegovom drugom dolasku, ali nažalost trebamo reći – kao što je bilo i tada – došao je donijeti svjetlo u tamu, došao je u tamu donijeti svjetlo, ali tama ga nije prihvatila.¹² No nemojmo se na tom zaustaviti. Stavimo se među one koji su ga prihvatili. Ostanimo pozitivni iznutra i pravimo pozitivne korake i ponavljam vam vidjet ćemo slavu Božju. Ovo je navještaj koji smo dali.

Onda želim također, Majko, da okupiš svoju djecu, da tvoja ljubav dopre do svakog čovjeka dobre volje, do svakog malenog, do svakog odbačenog i da se tvoj blagoslov spusti na ovu Crkvu, na ovaj narod i jasno otvori identitet svakoga od nas i identitet svih zajedno, bez obzira potom na posebnosti, a to je da smo djeca Božja, kako bi se probudilo „ja sam dijete”, u ime Oca, Sina i Duha Svetoga.