Raspoloženja

 Prije nego uđemo u specifičnost argumenta želimo zahvaliti Bogu za njegovo opipljivo vodstvo u našem hodu s Njim, što nas nije ostavio statičnim, nego nas je htio aktivne i sve više nas je vodio u dubine da vidimo u konkretnom iskustvu kako sve polazi od duha te se prenosi na dušu i potom na tijelo. Vidjeli smo da je temeljno živjeti uronjeni u Boga i dopustiti Duhu Svetom da uskladi sve u nama da budemo sretni, dosegnemo puninu i postanemo nova stvorenja koja se znaju odnositi prema drugima, te se izražavati u slobodi djece Božje.

Kroz hod pratnje osoba promatrali smo kako rane, naši grijesi i oni drugih, ostavljaju traga u duši, stvaraju u nama određeno raspoloženje. To je stav koji blokira cirkulaciju Duha Svetoga između duha, duše i tijela.

Identificirali smo pet glavnih raspoloženja. Ona su međusobno povezana i kada se ne izliječi od prethodnog upada se u sljedeće, još gore, i malo po malo više ne cirkulira Duh Sveti, nego neki drugi duh prebiva u nama. To su: strah, osjećaji krivnje i okrivljavanja, samosažaljenje, ogorčenost, mržnja. Nad đavli i đavli djeluju na njih budeći iskrivljene misli, negativne osjećaje koji nas vode izvan istine, potičući nasilje, podjelu i tako nas uvijek sve niže vode.

Strah

Postoji u svim vrstama i u svim oblicima, uvijek je  rađan od strane zla, Lucifera i ima svoje uporište u strahu od smrti, kao što smo već rekli u ovom poglavlju. Strah je sam po sebi normalan, naprotiv postaje patološki  kada se ostaje  u strahu, kada smo blokirani  od njega. Nad đavao Anubi na poseban način provocira ovo raspoloženje u dušama. Ostati u strahu i hraniti ga daje nam prijeći na drugo raspoloženje.

Uzet ćemo primjer:

Sagriješio sam> ne osjećam Božje oproštenje> imam strah od Boga. U ovom trenutku ako ne napravim jedan  prolazak u vjeri svjestan da me Bog ljubi i da mi je već oprostio ulazim u osjećaj krivnje tvrdeći: Kako me Bog može ljubiti? > Takav sam > ja uvijek griješim. Sada sam već upao u osjećaj krivnje.

Osjećaj krivnje i okrivljavanja

Nad đavli raspiruju u nama osjećaje krivnje zajedno sa  Luciferom, koji uvijek djeluje potičući u nama oholost i sebičnost. Ako nisam budan ja se lako nađem u razmišljanju: ustvari pogriješio sam, jer su me on / ona uvukli u pogrešku> nije trebao tako reagirati> to je baš njegova greška. Sada sam već u stanju okrivljavanja. Ako iz toga ne izađem  brzo uz pomoć Vjere, Ljubavi prema Bogu, sakramenata, zajedništva, uranjajući sve u Kristu da bi s Njim uskrsnuo, mogu pasti brzo u samosažaljenje.

Samosažaljenje

Nalazim se u tom raspoloženju kada sam razradio misao ovog tipa: Evo, svi su protiv mene> ja sam se uvijek ispravno ponašao> naprotiv onaj tip koji djeluje na taj način … i onaj drugi …

Mogu  doći također do okrivljavanja Boga: Uvijek se meni sve događa …> Baš ovo Bog nije smio dopustiti! > A vidite, ja  vjerno služim Bogu, a oni što čine sve  što žele, sve i više od toga, uvijek imaju sreće, sve im ide dobro! Naprotiv, u tom trenutku, nužno je pitati se: „Ma što mi Gospodin želi reći preko ovog što se događa?  Što mogu izvući dobro iz ove situacije?“  Ako ne napravim ovaj korak lako upadam u ogorčenost.

Ogorčenost

U stanju ogorčenosti smo ne samo kada smo potpuno svjesni navodeći: Imam nešto protiv njega, nego i kada se kaže: Oprostio sam mu… no  ne želim ništa više imati a s njim, u smislu da se zatvaraju Bogu svaka vrata, čak i ako bi se ta osoba mogla pokajati, promijeniti se. U Božjoj istini zdravo je ovako se postaviti: „Dokle god se tako ponaša i nanosi mi bol ja ne mogu imati nikakve veze s njim, bio bih glup, no  kada bih  vidio ozbiljnu promjenu u njemu bio bih sretan ponovno uspostaviti odnose  njim ”. Pazite jer ako se previše ostane u ogorčenosti završava se u mržnji.

Mržnja

Ovdje smo stvarno nisko pali i dvorac koji smo izgradili vrlo je teško srušiti. Mržnja doista vodi u smrt i  nanosi veće  zlo onom tko je nosi od onog tko je prima. Mnoge čudne bolesti, otkrivene zadnjih godina, kojima se ne zna porijeklo dolaze od tamo. Ako mrzim nekoga, to je  prije svega jer mrzim samog sebe, ne prihvaćam se, ne prepoznajem da sam ljubljeno dijete Božje. To me čini bolesnim.

U korijenu tih osjećaja, uvijek stoji nedostatak vjere ili jedna slaba vjera.

Ako naprotiv čvrsto vjerujem da Gospodin ima u rukama moj život i onaj  cijelog svemira, zahvaljujem uvijek za sve Gospodinu znajući da sve radi na dobro onima koji Ga ljube. Kao s. Franjo, u svakoj situaciji, mogu „misliti da tako Bog želi” te živjeti savršenu radost.

Raspoloženje na neki način može biti prenošeno generacijama.

Promatrali smo da postoji jedna tendencija, povezana s našim korijenima, da se prenosi kroz generacije ono isto stanje duše  koje se razvija pred određenom patnjom. Npr. majka i kćeri će imati tendenciju reagirati sa istim stanjem duše pred određenom vrstom patnje ili rane te vrlo lako razviti istu bolest.

Ponekad primjećujemo  da se određeni grijeh ponavlja kroz generacije: to se ne može pripisati činjenici da se grijeh prenosi, nego činjenici da se nalazimo u stanju imitiranja istog raspoloženja  koje su imali naši roditelji, naši djedovi itd. u toj specifičnoj situaciji. To znači da taj  isti stav blokira,  u njima kao i u nama, odnos između duha, duše i tijela, a to nas dovodi da činimo iste grijehe.

Dobra vijest je da počevši od duha, sa jednim odlučnim i cjelovitim„Da” za  susretom s Isusom Kristom, možemo ponovno ispisati našu osobnu povijest i onu od čovječanstva. Mnoge duše, u našim korijenima, koje  su još uvijek u čistilištu napreduju sporo poradi jednog stanja duše koje ih blokira, a mogu biti jako potpomognute našim pozitivnim napredovanjem.

ŠTO JE NUŽNO UČINITI ZA IZLAZAK IZ NEGATIVNIH RASPOLOŽENJA?

 

Prolasci su isti kao što smo prethodno govorili za bolesti: prepoznati, prihvatiti, predati Gospodinu, praćeni jednim cjelovitim životom i prikazanim Isusu po Bezgrešnom Srcu Marijinu.

 Prepoznati stanje duše u kojem se nalazim, moju krhku ljudskost, priznati je  pred Bogom, sebi samom, braći prvi je korak za napraviti.

Prihvatiti u  jednostavnosti ono što sam prepoznao. Ako se u ovoj fazi probudi jedna patnja nužno je prihvatiti ju da bi potom mogli proći s Gospodinom.

Predati sve Duhu Svetom da to preda Isusu, našem Spasitelju, i ne brinuti se  više, ne zadržavati to u mojoj duši i u mojim mislima.

U cijelom tom procesu vidimo da moramo biti aktivni u Bogu. To znači ostaviti naš ja, naše misli, naše raspoloženje  i predati ga Duhu Svetom.

Nije uvijek lako to učiniti. Vidjeli smo da jedan od glavnih mehanizama koji nam ne dopuštaju ući u Božju misao je kada se poistovjetimo u toj mjeri  raspoloženjem  u kojem se nalazimo da se pretvorimo u to isto stanje duše. Nije rijedak slučaj da netko gradi cijeli svoj život na onom što vjeruje da je problem: oko tog problema izgradio je bolesne odnose, napravio je pogrešne odabire; izgradio je  zidove i maske u vlastitom identitetu. Kada nam Bog to obasja  i pokazuje, potrebno je biti raspoloživi ostaviti sve i izaći iz te situacije oko koje smo se vrtjeli cijeli naš život.

Ovaj korak nije nešto što se podrazumijeva, jer to znači ponovno staviti sve u diskusiju. No ipak je nužan i to je jedan prolazak koji vodi iz smrti u život, od napuštanja patologija i pokvarenosti do dopuštanja  da prodire u nas život i misao Božja. Zahtjeva od nas hrabrost da napravimo jedan duboki skok u Vjeri, hrabrost da se svučemo od svih najružnijih aspekata naše čovječnosti da bi ušli u Kristovu misao  koja nas preobražava. Trebamo  čvrsto vjerovati da tako čineći ono što se može činiti kao neka teorija u stvari je konkretnost. Kada predamo sve Gospodinu i prikažemo se  Njemu, Duh Sveti nosi naše stanje duše Isusu sa svakom težinom i negativnošću, Isus se prikazuje, ponovno nas čisti i uzdiže k Ocu  koji nas po Duhu Svetom vraća  obnovljene.  Tada mržnja postaje ljubav, ogorčenost praštanje,  strah hrabrost.

Tako postajemo svećenici Svevišnjeg koji preobražava  zlo u dobro. Svaka granica, pogreška, grijeh je prilika da pomognemo mnoge druge duše u duhu koje prolaze kroz iste naše situacije da mogu biti od nas potpomognute  u nošenju  tereta iz njihovog života i njihovih korijena da bi bile probuđene i oslobođene.

Ukoliko se ne uspije izići iz jednog stanja duše potrebno je ići u dubinu, ne treba se uplašiti poradi toga, nalazimo se  u punini vremena i imamo sve milosti da to učinimo. Važno je ne zaustaviti se. Podsjećamo da je naš hod drugačiji od onog  psihoterapeutskog: u onom se uspijeva vidjeti i prepoznati vlastiti život, vlastito stanje duše; mi, nakon što smo ga prepoznali, predajemo ga Bogu, prikazujemo se Isusu i s Njim ponovno  prolazimo kroz to. On nas prati kroz sve bolne situacije u našim životima, i ako mu to dopustimo, uskrsava ih.

Dopustite mi da vam nešto povjerim: kada pregledam neku osobu, ona u početku teži maskirati se jer se boji pokazati onaj gori dio sebe i boji se moga suda. Kada se napokon uspije od blokirati ovaj mehanizam te se uđe u istinske dubine, u istinsku patnju, u istinsku čovječnost te osobe u tom trenutku je Isus Krist onaj koji ulazi sa snagom i zajedništvom cijelog naroda. To je onda kao neposredno uskrsnuće te iz osobe izlazi najbolji dio. Osim toga kada padnu maske i  pacijenti mi pokazuju onaj naj istinitiji dio, u meni se rađa jedna duboka ljubav, ljubav koja izvire od Boga za njih, jer onaj najslabiji dio, bolesni, najpotrebitiji  onaj je dio koji mogu/koji se može više ljubiti! Malo po malo preko ovog prolaska i uz pomoć svećenika, budi se slika i prilika Božja u toj duši, njezina originalnost i njezino poslanje koje izvire i postaje vidljivo također i preko bolnih životnih putova. I ono što čini Bog u jednoj duši ne može nego biti ljubljeno. Maske su one koje se ne mogu ljubiti!

OPASNOSTI

Unutar naših odnosa, u jednom hodu konfrontiranja u zajedništvu, jedna opasnost u kojoj često ostajemo zarobljeni dok promatramo jedni druge, je „vidjeti” da su drugi uvijek sretniji od nas, da imaju puno jednu puno jednostavniju situaciju od naše, lakše grijehe. Na taj način još više opravdavamo raspoloženje koje živimo, stvaramo jednu našu misao te izlazimo iz  istine.

Jedna druga opasnost je jasno uočiti  blokove prisutne u bratu, ali biti„dobrice”, reći mu „jadan”, dati mu jednu jeftinu lažnu utjehu, umjesto da mu  pomognemo  s ljubavlju otkriti istinu. To može pomoći da se zaustavi njegovo prikazanje i preobrazbu.

Bdijmo da naši odnosi budu zdravi, da budu odnosi u Bogu.

Pazimo  da naša sebična ljubav, naše negativno raspoloženje ne blokira vjeru u drugom i poslanje koje mu je  Bog povjerio. To je mnogo češća pojava nego što mislimo. Dat ćemo neke primjere:

1- Jedna sestra jasno prepoznaje Božju volju i njezinu službu koja je jasna  podijeljena  u zajedništvu, ali ako je moj način odnosa s njom sebičan, ja ju pritišćem i ne dopuštam da se potpuno razvije njezino poslanje. Moje raspoloženje dolazi direktno do nje!

2-Jedan brat ima vjeru koja premješta planine, ali ako meni, iz nekog razloga, ova vjera smeta, to moje stanje duše postaje jedan duh koji   može isto tako zaustaviti u njemu ovu vjeru. To je u svakom slučaju jedan tvrdi zid za srušiti.

3 – Ako u  mojoj službi želim privući sebi jednu osobu jer me zadovoljava što dolazi razgovarati sa mnom, ja ne mogu imati jedan jasan i čist pogled da bi dotaknuo ono što stoji  u toj osobi, i ne dopuštam joj razumjeti koja je  volja Božja za  nju.

4 – Imam neispunjenih želja koje projektiram na moje dijete te očekujem da ono postane  ono što ja želim.

5- Stvaram si jednu ideju kakva treba biti moja supruga te kakav treba biti naš odnos i zahtijevam da se ona ponaša prema meni kako sam ja odredio.

ZAKLJUČAK

Opet se nalazimo na jednoj prekretnici, hod među nama treba rasti uvijek u  kvaliteti!

Sada, u ovom narodu sve što je negativno treba potpuno nestati. Nikakva negativna misao, nikakvo  mrmljanje ne treba više biti među nama. Vidjeli smo da je nemoguće postalo moguće, da je zajedništvo u duhu stvarno, da se obećanja Božja ostvaruju i svaki put kada smo rekli  da Gospodinu dao nam je praviti korake naprijed.

Postajemo potpuno svjesni da nismo izvršitelji Božjih naloga, nego slobodna djeca sposobna djelovati po Božjoj misli! Na to nas  Isus ponovo poziva  u poruci od 01/01/2017: „Slobodni ste kada se ja  proslavljam u vama.“

 

%d blogeri kao ovaj: