Silvia i Fabrizio

Zovem se Silvia, imam 59 godina, vjenčala sam se sa Fabriziom, 44 godine, u crkvi Isusa Krista svega Svemira u rujnu 2018., u Svetištu Ghedi. Upoznali smo se 2006. godine, ja sam se upravo oslobodila prvog braka (kasnije poništenog) koji je propao zbog nezrelosti oboje, iz kojeg je rođeno 3 djece. S mojim prvim mužem, Lorenzom, upoznali smo se u kontekstu svjetovnog života sastavljenog od prijestupa i zlouporabe droga, on je već bio ovisan o kokainu. Zaljubili smo se i željeli promijeniti svoje živote i osnovati obitelj, s tisuću projekata i očekivanja. Ubrzo smo se vjenčali. Ako sam ja sa svoje strane ostavila svoje “poroke”, nije bilo tako za Lorenza, koji je nastavio koristiti kokain, skrivajući se od mene. Bila sam uronjena u ulogu majke, nisam to primjećivala, sve dok nam život nije počeo tonuti: dugovi, prevare i situacije na granici, koje neću nabrajati.

Rođenje naše djece probudilo je u meni veliku zahvalnost prema Bogu i mnoga egzistencijalna pitanja. Tih sam godina iznova, nakon dugo vremena, počela ići u crkvu. Vjenčali smo se u crkvi, ali od moje potvrde može se reći da više nisam išla. Upoznala sam jedan katolički pokret, Obnovu u Duhu Svetom, kroz koji sam susrela Isusa, i u molitvi, u intimnom odnosu s Gospodinom, dobila sam odgovore na svoja brojna pitanja, s Njim se moja misao preobražavala dan za danom, osjećala  sam da mu moram predati cijeli moj život. Uslijedilo je jedno razdoblje velikih kušnji/prolazaka, u kojima je  Isus svaki put od mene tražio da mu vjerujem i da ga ljubim, odričući se onoga što je bila moja ideja o sreći, ljubavi, obitelji, kako bi  otkrila svoj pravi identitet u Bogu, ono što je bilo predviđeno za mene od mog začeća.

Brak s Lorenzom završio je 2000. godine, uz mnogo patnje za sve, i nakon toga sam dobila poništenje. 2006. godine upoznala sam Fabrizia, on je imao 28, ja sam imala 42. On je potjecao iz protestantske obitelji, ali nije prakticirao vjeru, nije imao nikakvu ideju o Isusu Kristu!! Ja sam se tek oporavila od razvoda i od godina velike muke i tražila sam nešto lagano. Stoga sam nakon određenog oklijevanja, poradi razlike u godinama, odlučila prihvatiti njegovo udvaranje. Odmah sam primijetila  da nije bio poput  mnogih drugih, njegova duša je bila čista i cjelovita. Nije vjerovao u Boga, odnosno nikada to nije vidio kao neki problem, ali ja sam s njim mogla podijeliti svoju vjeru i on je to poštivao. Omogućio mi je živjeti vrlo bezbrižne trenutke i jako smo se zabavljali zajedno. Tih godina počela sam se osjećati nelagodno odlazeći u crkvu i molitvenu grupu, u početku sam mislila da je u pitanju moja duhovna lijenost, no nisam osjećala da teče Duh Sveti, sve mi se činilo tako pripremljeno, tako lažno. Svaki put sam osjećala jednu prazninu iznutra. Jednog dana, udubljena u svoje misli i spremajući se organizirati godišnji odmor da malo pobjegnem od svakodnevice, začula sam jedan ženski glas kako govori “Međugorje”. Odmah sam shvatila da je to bio Gospin glas. Odgovorila sam na ovaj poziv bez imalo razmišljanja i nakon nekoliko dana sam otišla u Međugorje, sama. Za organizaciju ovog putovanja obratila sam se svećeniku iz mog mjesta i preko njega sam upoznala Oca Tomislava Vlašića i Stefaniu Caterinu. Ovo putovanje mi je otkrilo potpuno novu sliku Presvete Marije. Bila je to 2012. godina. Tada sam počela čitati njihove knjige, prije svega “PrekoVelike Barijere” i u tim sam proročanstvima prepoznala istinu koju je moj duh oduvijek tražio; ovu prazninu koju sam osjećala iznutra ispunila je Istina. Fabrizio je te iste godine odlučio pratiti me na putovanju u Svetu Zemlju, a potom u Međugorje drugi put, iz radoznalosti i iz ljubavi prema meni. U Međugorju se njegov duh probudio, osjetio je jedan snažan, potpuno neočekivan zov. Tako smo zajedno započeli sudjelovati u životu  Crkve Isusa Krista svega Svemira, na susretima Fondacije Utvrda Bezgrešne i 2016. godine primili smo Znak. Naša stvarnost kao par mijenjala se iz dana u dan, počeli smo kontemplirati Božje djelovanje jedno u drugome i želju da se prikažemo jedno za drugo, kako bi Isusov život mogao sve više rasti u nama. Isus je od nas tražio da svoju ljubav zapečatimo brakom, stavljajući Njega u centar našeg života. To je u nama rodilo svijest da smo sredstva u Njegovim rukama za dobrobit mnogih, sredstva Njegove ljubavi, da bismo rađali ljubav. Razumjeli smo da je brak jedno poslanje, a ne neki osobni izbor. Uvijek je Bog onaj koji bira, a mi odgovaramo. Danas u potpunosti živimo naš  identitet s neizmjernom zahvalnošću i radošću. Teškoće sigurno ne nedostaju, kao u svakom braku, no počevši od Njega, što bi On rekao, što bi On napravio, te poteškoće postaju prilike za rast i uzdignuće. Zahvaljujemo Bogu za ono što je učinio u nama i preko nas i za ono što će još htjeti činiti.

%d blogeri kao ovaj: