ŠUTNJA

Gospodin želi voditi ovaj narod da postane nov i preobraziti sve u nama, u mjeri u kojoj mu dopuštamo djelovati. On zna gdje nas želi voditi i to je jedan zajednički hod koji vršimo u vjeri, u kreativnoj šutnji, u sigurnosti da nam Gospodi Isus, zajedno sa svojom Majkom Marijom želi najveće dobro. Duh Sveti nas vodi da uđemo u šutnju, da budemo u šutnji, te naučimo živjeti u šutnji: onoj šutnji koja je najjači titraj koji postoji u svemiru, u kojoj  se uspijeva slušati glas Božji.

Ako želimo biti preobraženi i naučiti upoznati Isusa, šutnja je neophodna.

Pokušajmo zamisliti da smo atletičari: šutnja je prvi korak koji trebamo napraviti, i temelj je vježbe. Slušati Boga unutra i slušati isto tako i sve druge glasove koji su prisutni unutra, izvježbati se i znati gledati sve što izlazi iz te šutnje, izvježbati se sve dok ne dođemo do stajanja licem u lice s Bogom.

Šutnja je vladala kada je Bog  stvarao svemir, vladala je u Nazaretskoj kući, vladala je također kada je Isus bio u grobu: On nije mogao više ništa i tamo se spustila sila Presvetog Trojstva koja ga je uskrisila. Šutnja je najveća snaga. Neophodno je da svatko od nas to duboko iskusi u svim aspektima.

Recimo sada neke riječi koje nas usmjeravaju na zaokruživanje termina  šutnje.

Govorimo prije svega o zvuku kojeg razlikujemo od buke.

Zvuk je onaj titraj koji dodiruje cijelo naše biće, osjećamo ga ne samo preko ušiju nego sa cijelim tijelom, same naše stanice titraju neprestano proizvodeći zvukove. Pravi zvuk je Riječ Božja, titraj Ljubavi između tri osobe Presvetog Trojstva koji neprestano stvara. Da bi opstajali naš duh, duša i tijelo imaju potrebu biti hranjeni od ovog vira. Bez susreta s Bogom kroz duže vrijeme, ovaj mali plamen duha koji daje život našem organizmu postaje toliko blijed da ga održava samo u fizičkom životu, ali osoba po sebi je jedan mrtvac koji hoda, jer je mrtav Božji život u njoj. Svaka Riječ izgovorena s Ljubavlju hrani i nije indiferentno koja osoba je naviješta. Nije ista stvar Evanđelje naviješteno od onog koji vjeruje ili onog koji ne vjeruje. Nisu ista stvar riječi utjehe, nježnosti, opomene, korekcije izgovorene od onog tko se prikazuje za osobu kojoj se obraća ili izrečene površno ili od jedne duše koja ima vrlo jak vlastiti ja i ne dopušta da protječe Boja ljubav nego prenosi vlastiti osjećaj. Drugi zvukovi važni za naš život kao onaj od prirode ili onaj od inspirirane sakralne glazbe koja je unutarnja hrana te doziva sliku Božju u nama.

Drugačija stvar od zvuka je buka.

U današnje vrijeme akustično zagađenje nam je ukralo šutnju i to nije slučajno. Tko je u vrhovima vlasti boji se  osoba koje žive šutnju u dubinama jer znaju da je to ono mjesto koje dopušta razvoj zrelih pojedinaca, neovisnih i koji znaju prepoznati dobro i zlo. Onda čine sve da bi nas rastresli. Ispitivanja su promatrala da akustično zagađenje provocira krupne probleme posebno kod djece i među hospitaliziranim osobama u bolnicama. Općenito ono uzrokuje poremećaje sna, povećavanje pritiska, želučanih sokova, ubrzanje otkucaja srca i disanja, agresivnost, poteškoće u animaciji. Mnogi, dragovoljno drže uvijek uključenu televiziju, radio, glazbu u pozadini; nas se navikava da živimo u neprestanoj buci ali ona prodire u dušu i može donositi fizičke poremećaje.

Pitamo se: zašto jedna osoba odabire živjeti u buci?

S jedne strane u aktualnoj kulturi nema edukacije za stajanje u šutnji, s druge strane postoji strah od samoće koja biva pridružena šutnji u dvočlani izraz samoća/šutnja. To je česti slučaj rastavljenih osoba ili onih koji ostaju sami. Postoji još jedan strah susresti misli osjećaje, sjećanja i patnje kojima se ne zna upravljati. Postoji jedno akustično zagađenje isto tako i u našoj nutrini: šutnja počinje govoriti našoj duši i bude se strahovi, duhovi, negativni titraji u nama. Očito da je za sve ove slučajeve buka jedan bijeg, dok da bi mogli uskrsnuti sve ovo što se pojavljuje u memoriji naše duše ne treba niti sakriti, niti pobjeći, niti rastreseno to staviti po strani nego je  nužno gledati je u lice, dati joj ime i proći je sa Gospodinom Isusom.

U tom smislu dolazimo do pitanja:

Što je šutnja?

Možemo ju definirati kao odsutnost zvuka? Ne. Šutnja kako je već napomenuto, najveći je titraj koji postoji u svemiru. To je odsutnost negativnih titraja koji dolaze od bilo kojeg drugog glasa osim onog Božjeg. Kreativna šutnja od Boga se rađa u Trojstvenom viru. Iz te šutnje mi dolazimo, u tu šutnju smo zapravo uronjeni, u tu ćemo se šutnju vratiti u punini u Novom Stvaranju.

Razmišljajmo o tome kako se Sveti Jehudiel koji promovira i čuva šutnju, bori protiv zavisti u našim dušama. To nam daje svjetlo na snagu koja se oslobađa iz šutnje. Sveti Josip je živio uronjen u djevičansku šutnju koju definira kao najmoćnije oružje protiv neprijatelja; Majka Tereza je govorila da sva velika djela započinju iz šutnje.

Od vitalne je važnosti  svaki dan odvojiti malo vremena da se naš duh susretne u šutnji sa Duhom Božjim. Šutnja nas ogolijeva pred Bogom i pred onim što jesmo. U šutnji stalnost i sigurnosti koje smo si stvorili padaju i tako svučeni možemo ući u povjerenje u Bogu i dopustiti da nas On preobražava.

U šutnji se može komunicirati: daje se prostor drugome. Duše si govore u šutnji; glede toga nužno je specificirati da duše trebaju biti uronjene u Boga da bi komunicirale Duha Svetog, inače komuniciraju jednog duha koji nije onaj Božji.

Uronjeni u živu šutnju koja dolazi iz Trojstvenog vira može se pratiti jednu osobu u rastu, u potrebi i u bolesti. Ona često komunicira više od riječi.

Šutnja je temeljna u kušnji, u svakoj situaciji u kojoj se traži od nas da donesemo odluke ili kad nam izmiče iz ruku. Iz šutnje možemo uroniti u Trojstveni vir sve što živimo.

Pazimo, ipak da šutnja bude zaštićena, u stvari lako se izgubi, dovoljne su prazne riječi, jedan loš pogled, jedno duboko mrmljanje u nama samima, nešto što nije u  ljubavi Božjoj i ona iščezava.

Postoji individualna šutnja i ona zajednička.

Postoji šutnja Božja u vremenu u kojem nas On sluša i Božja šutnja u kojoj nas namjerno ostavlja u suhoći da nam dopusti rasti.

Potom postoji jedna vrsta šutnje koja u stvarnosti nije šutnja nego odsutnost zvuka praćen naprotiv negativnim titrajima.To je durenje i mrmljanje prema Bogu ili prema braći, to je vrćenje oko sebe, i vlastitih misli i problema. Primjećuje se da je ovaj tip šutnje težak, pritišće, ne stvara zajedništvo.

U našem društvu šutnja biva također korištena kao kaznena metoda: mislimo na zatvorenike zatvorene u samice ili učenike koji su stavljeni u kut, u šutnju. Tako prolazi ideja da je šutnja jedna kazna.

Shvaćamo naime, koliko je šutnja vitalna za svakoga od nas i koliko je važno odmalena biti educirani na kreativnu šutnju u Bogu da bi postali zreli autonomni i neovisni. Ovo želimo predložiti roditeljima za njihovu djecu u jednom životnom hodu u kojem izrastaju zdrava djeca. Svaki pojedinac, svaki par, svaka obitelj, svaka jezgra uputni su da u ekonomiji vlastitog življenja organiziraju prostore i odgovarajuće vrijeme da bi mogli uživati u ovoj dimenziji.

%d blogeri kao ovaj: