Depresija

Ovo poglavlje je na neki način nastavak onog o anksioznosti i na poseban način ćemo obrađivati temu depresije.

Potvrđujemo da je sve ono što govorimo dio našeg iskustva, zajedništva jednog naroda koji moli, koji se zajedno prikazuje i napreduje. Neće biti dakle samo koncepti, nego će se ići u dubinu govoreći o misli duše i ozdravljenju koje polazi od duha. Nećemo dakle ulaziti u uobičajene kanone. Obraćamo se na poseban način zdravstvenim djelatnicima i onda svima: probijamo vrata jedne nove medicine, medicine prema zakonima Duha, jedne medicine koja prati do uskrsnuća. Naglašavamo da je svatko od nas originalan i pod svakim poremećajem općenito klasificiranim kao depresija postoji različiti teški trenutak u životu jedne osobe, jedan drugačiji uzrok, te individualan odgovor. Pozivamo tko god bude dotaknut obrađivanim argumentima, identificirajući u sebi ove poteškoće, da se ne okrene prema sebi, te da preda sve Gospodinu, te učini da to bude motiv za sve hitrije napredovanje prema Njemu, te se pretvori u priliku za uskrsnućem. Bolesnici osim toga nisu nikada sami, nego podržani prikazanjem jednog naroda koji se na poseban način prikazuje i moli za njih srijedom zajedno sa arkanđelom Urielom koji se, sa svojom grupom u Centralnoj Jezgri, brine za medicinu prema zakonima Duha. Uriel je arkanđeo koji poslužuje Gospu i vidimo upravo u ovom Marijinu nježnost koja prati bolesnike. Prije nego dublje uđemo u ovu medicinu novog naroda dat ćemo jedan brzi pogled, kako službena medicina opisuje depresiju, upravo da bi uočili duboke razlike. U službenoj medicini depresija biva opisana kao jedno od najgorih iskustava koji se mogu dogoditi u životu. Tko trpi pokazuje razne simptome: ne uspijeva više imati interes za aktivnost koja ga je prije oduševljavala, osjeća se sve više iritirajuće i umoran, te izmučen negativnim mislima te pritisnut sa tisuću strahova, osjeća težinu života i ne vidi smisao, osjeća se bez sredstava, nemoćan pred životom i osobama, nedostaje mu energije za suočiti se sa bilo kakvom aktivnošću fizičkom i mentalnom, osjeća se promašen, te si daje krivnju ili se uvjerava da su drugi krivi ili se poradi nesreće koja ga progoni ljuti na sve i na kraju izolira. Osim ovih simptoma depresivna osoba može trpjeti od povećanja ili smanjenja apetita, od usporenog djelovanja motorike, poremećaja sna; teško mu je koncentrirati se i nikada ne uspijeva donijeti važne odluke, može doći do toga da zamrzi samog sebe, do pomisli na smrt ili samoubojstvo.

Mi znamo da sve polazi od razine duha i također bolesti imaju izvor u duhu. Bolest, isto tako i smrt, došla je na svijet poradi „ne“ kojeg je Lucifer izrekao pred Bogom nakon jednog „da“ koji nije bio iskren nego je skrivao lukavost i licemjerje. Lucifer nije prihvatio suradnju s čovjekom, stvorenim na sliku i priliku Božju, te nije prihvatio da Isus Krist dođe na Zemlju spasiti ga. Od ovog „ne“ izronila je smrt, bolest, sukob između zla i dobra, između tame i svjetla, između Lucifera i Isusa. Mi svi trebamo proći kroz ovu stvarnost i proći kroz ovu borbu. Također i mi smo slobodni reći „ne“ Isusu, reći jedan lažni „da“ ili jedan iskreni „da“, jedno iskreno prikazanje i jedno istinsko predanje Bogu i njegovoj volji. Prikazati život, izreći jedan autentičan „da“ znači predati život Bogu u potpunom povjerenju da ga Bog vodi. Prikazati već sada ponizno i pošteno Gospodinu ovaj križ koji nam je teško prihvatiti, jedan „ne“ koji smo izrekli, to znači da smo već na putu ozdravljenja.

Da bismo učinili konkretnim naša zapažanja predstavljamo vam neke SLUČAJEVE, koje ćemo ispitati s jedne psihološke točke gledišta ali sa nijansama našeg hoda, s gledišta hoda prikazanja, hoda uskrsnuća. Vidjet ćemo neke slučajeve depresije koji su se naizgled aktivirali poradi teških situacija i druge iz banalnih situacija. Naravno, neće biti otkriven identitet pojedinaca ili konotacija koje ih mogu definirati jer postoji jedna profesionalna tajna i poštivanje prema osobi. Želimo se također približiti ovoj našoj braći sa duhom ljubavi, slobodni od svakog suda.

Predstavio nam se jedan par roditelja koji su imali sina sa velikim hendikepom poradi nepredviđene situacije za vrijeme poroda te je umro nakon nekoliko godina. Radi se dakle o jednoj velikoj patnji. Brzo se razvila kod oca jaka ljutnja dok je majka bila depresivna: ovo su dvije strane iste medalje. Poštivajući neizmjernu bol roditelja, trudili smo se kopati u dubinama. Mogli smo promatrati riječi koje nam je otac upućivao jer je u njemu bila jako naglašena tendencija držati život potpuno u vlastitim rukama, utvrđujući jedan cilj, jedan kraj, doseći jedan objektiv u svakoj stvari. Ljutnja i depresija, dakle, često se rađaju kada se vidi da se stvari odvijaju drugačije od onog kako smo mi željeli i kao posljedica ili imamo nešto protiv drugih i ljutimo se ili imamo nešto protiv nas samih i zatvaramo se. Isti mehanizam vrijedi također za strah: bacam ga na druge i ljutim se, ili ga usmjerim prema samom sebi, zatvorim se i deprimiram. Promatrajmo još da u ovim roditeljima nije bilo dinamike prikazanja: stavili su granice onom što je moglo biti djelovanje Božje, koji je možda, upravo preko sinove bolesti predane i prikazane, predvidio za ovu obitelj jednu veću milost. Prikazati život zapravo ne znači izgubiti nešto, nego staviti ga s potpunim povjerenjem u ruke našeg Stvoritelja sa sigurnošću da On može preobraziti u dobro sve ono što se događa. U isto vrijeme u ovom povjerenju, kada je naš život uronjen u Bogu i naši odabiri su nošeni u bratskom zajedništvu, dolazimo do toga de se ne brinemo više niti za rezultate koje dosežemo našim radom nego ostajemo vedri u uvjetima onih radnika koji ne traže nikakvu korist nego surađuju u puno većem planu njihova Gospodina.

B: Imali smo neke slučajeve osoba koje su naizgled potpuno dobro živjele: posao, jedna lijepa kuća, djeca oženjena sa unucima, pohvalne dužnosti. Ipak su došli kod nas poradi motiva depresije. Neke njihove izjave nam pomažu razumjeti:

„Ne zadovoljan sam mojim odmorom koji nije prošao kako sam predvidio.“ Ovdje je poneka prepreka bila dovoljna da obori ovu osobu u depresiju niti ne primjećujući koliko puno je već imao.

„Moj muž ne izražava osjećaje kako bi htjela.“ Ovdje vidimo jedno ne prihvaćanje drugoga i prisutan je jedan egocentrizam unutar jednog odnosa.

„Konačno kada djeca odrastu moći ću…“ Ovdje zapažamo jedno ne uspijevanje da se vidi i uživa u sadašnjem trenutku.

„ Još malo pa ću trebati ići u penziju, na samu pomisao osjećam se loše…što ću činiti?“ Ovdje se radi o totalnom poistovjećivanju sa ulogom koju se vrši, jedno zaustavljanje u ulozi, koja kada prestane ruši vlastiti identitet. U stvari mi smo djeca Božja i također preko ovih životnih faza preobražavamo se i oblikujemo našu originalnost ostavljajući što je pri završetku da bi ušli u jednu novu dimenziju.

Donosimo također slučaj jedne osobe koja se poradi banalne nesreće u domaćinstvu zatvara u depresiju. Govoreći s njom izranjaju mnoge problematike iz njezina života koje potječu od pogrešnih odabira, velikih trpljenja ni s kim podijeljenih, nataloženih rana u duši koje nisu predane Gospodinu. U njoj rane koje su ostale u duši, između ostalog probudile su negativni aspekt onog što je mogao biti njezin pozitivni aspekt: imala je ogromnu želju ljubiti ali ona se preokrenula u stav ojađenosti „ jer nitko ju nije ljubio“.

D: Evo još slučaja jednog čovjeka sretno oženjenog sa dobrim poslom i uspješnom djecom. Najmlađa kći mu je još bila u kući ali on nije podnosio da ona poradi poslovnih motiva bude odsutna određene periode. Svaki put kada kći pođe zatvori se u sebe i naljuti se na nju. Što se krije ispod? U stvari jedna ogromna patnja koju je živio kao mladić, ne nadiđena poradi smrti majke i sestre i on projicira svoj problem na kćerku. I jasno je da on svaki put ponovno proživljava osjećaj napuštenosti, a ne da ga kćerka napušta. Ovo je tipično za one koji boluju od depresije da okrive druge za vlastitu nesreću.

Analiziramo još slučaj jednog jako starog čovjeka koji je uvijek uživao u dobrom zdravlju i, kada mu je prvi put dijagnosticirana bolest, između ostalog relativno banalna, biva paraliziran strahom, zatvara se u jednu jako tešku depresiju, pada u krevet i ostaje tako godinama sve do svoje smrti. Što se dogodilo? Za ovog čovjeka potrebno se podići iz jedne ogromne rane iz njegove rane mladosti koja nikada nije bila nadvladana. Kod rođenja jednog brata majka umre pri porodu u kući, dijete biva vođeno rodbini koji mu skrivaju ono što se dogodilo; kada se vrati ne nalazi više majku i duže vrijeme mu ne biva rečena istina. U ovom djetetu se razvija veliki strah gubljenja odnosa, strah od smrti i velika ljutnja prema rođacima. U svome životu sa svim osobama ženskog roda uspostavlja odnose bez osjećaja, upravo poradi straha gubljenja odnosa, on sam će se bojati smrti, neće uspjeti oprostiti rođacima niti samom sebi poradi toga jer nije u stanju oprostiti. Dakle jedan život zatvoren u jednoj velikoj patnji koja rezultira depresijom. Također i u ovom slučaju jedan stav predanja svega Gospodinu dopustio bi Duhu Svetom da se spusti u duh tog čovjeka i da je duša bila otvorena komunikaciji sa duhom mogao bi uspostaviti jedan kreposni krug ozdravljenja nataloženih rana u duši i jedan stav otvorenosti oproštenju, jednom hodu prema uskrsnuću. Možemo ovdje primijetiti važnost praćenja osoba koje susrećemo u ovom hodu. Za ono što se tiče straha od smrti to je jedan od većih razloga depresije i smatramo da je važno analizirati ga. Ispod straha od fizičke smrti, zapravo postoji jedan drugi strah onaj od prve smrti, tj. umiranja sebi, našem egoizmu koji nas sprječava umrijeti sebi te nas gura u želju za samo – potvrdom, da budemo pod svaku cijenu netko, da budemo bolji od drugih te da tražimo da drugi budu kako smo mi zamislili. Takva je također navezanost na stvari, materijalne i duhovne, na osobe, na nas same, na ono što bismo htjeli i ne bismo htjeli biti. Podcrtavamo da je samo – potvrda sasvim drugačija od izražavanja naše originalnosti u Bogu koja se naprotiv treba probuditi i postati plodna u nama vodeći nas da budemo ona djeca Božja, slobodna, kompletna, međusobno integrirana, u zajedništvu, kao što naš Stvoritelj želi za nas i koje se može dogoditi samo u jednom čovječanstvu preporođenom Duhom Svetim. U tom smislu također fizička smrt može biti prikazana i postati ona „sestrica smrt“, kako je govorio Sveti Franjo, koja nas odvaja od svake pokvarenosti te nas vodi u puninu Ljubavi; dopušta nam također otvoriti put mnogima drugima koji će umrijeti. I ovo je prelijepo!

Također i naši obiteljski korijeni te zlo koje dolazi iz svijeta mogu pridonijeti i provocirati u nama bolest i depresiju ili postati prilika pobjede dobra nad zlom. Glede obiteljskih korijena podsjećamo kako je već napomenuto u poglavlju o anksioznosti, da u nama tako kako postoji genetsko nasljeđe sa svim onim što ono donosi, postoji također duhovno nasljeđe. U našim korijenima imamo sigurno pretke bilo svete bilo pokvarene. Zlo, veze sa zlom, sa pokvarenošću, sa nepoštenjem, sa đavlima u našim praroditeljima mogu se odraziti na neki način na naše nasljednike. Poznato je kako se slučajevi samoubojstva, ubojstva, dragovoljnih abortusa odražavaju na članove obitelji; i ne samo, jer svaki grijeh nosi svoj plod zla. Dobra vijest je da nam je preko prikazanja, preko jedinstva s Isusom Kristom, dana je mogućnost rezanja ovih korijena zla, te biti oni svećenici koji režu vezu sa zlom koje na taj način ne prelazi više na nasljednike: dobra vijest je još da dobro koje postoji u našim korijenima ide uvijek naprijed kroz generacije, dok zlo može biti definitivno odijeljeno.

Što se tiče djelovanja zla koje dolazi iz svijeta, pred očima svih je kako je jako u ovom vremenu i kojem pritisku smo podloženi. Zamislimo koliko je teško za djecu, za mlade rasti u jednom ambijentu gdje, se mnogim sredstvima, želi izbrisati slika Božja i utisnuti naprotiv slika Luciferova.

Željeli bismo doista biti narod koji zajedno poražava zlo, u jednom svećeničkom stavu! Mi, sjedinjeni sa Isusom i njegovim sredstvima, živeći prikazanje, cjelovitost, zajedništvo sa cijelim Novim Narodom u svemiru možemo činiti ovo, možemo udaljiti Lucifera, pobijediti bolest i smrt koja od njega proizlazi te doseći da živimo kao novi narod kako je Bog oduvijek zamislio.

Vidimo da je stav jedne depresivne osobe zatvorenost: to se vidi na tijelu, u odnosima s drugima, u njegovoj duši koja, zatvorena djelovanju duha, ne uspijeva ozdraviti od onog negativnog koji se utisnuo u nju.

Odakle dolazi tolika zatvorenost? Ovisi iznad svega gdje usmjeravamo „misao naše duše“.

Naša duša zapravo ima jednu misao koja se formira u njezinu razumu i koji, preko volje duše, biva prenesena mozgu koji je poput kompjutera. ( Podsjećamo da smo dublje govorili o duhu, duši i tijelu i pojasnili dinamike koje se događaju u poglavlju o anksioznosti.)

Ako je okrenuta prema Bogu, dopuštajući Mu da se spusti u nas vodeći nas i ozdravljajući, prolazimo jedan hod uskrsnuća.

Ako je okrenuta prema sebi, zatvorena u egoizam, tj. okreće sve prema temelju svojih potreba ne dopušta ovo djelovanje Duha Svetoga i osim toga otvara vrata djelovanju nadđavola. Podsjećamo da upravo trojica od njih provociraju agresivnost i trojica depresiju. Oni iskorištavajući čovjekov egoizam, interveniraju budeći strahove, izazivajući ljutnju i hraneći depresiju ( usp. Preko velike Barijere, na 89 str.)

Možemo konstatirati da postoje u svijetu osobe koje imaju misao odvojenu od Boga, one su naizgled izuzetno jake i uspijevaju imati velike intuicije. Zašto?

Njihova misao je racionalna koja polazi od duše i nije vođena Duhom. Onako kao i na svim područjima, tako i na ovom liječničkom njihove intuicije mogu doći samo do određene točke.

ŠTO MOŽEMO ĆINITI da pomognemo ovoj braći?

Službena medicina ima jako malo sredstava: lijekovi antidepresivi i regulatori raspoloženja, psihološka podrška.

Što nudimo kao novi narod?

U našem liječničkom poslu iskusili smo da često osobe imaju potrebu dotaknuti dno da bi skinuli one maske, one nadgradnje koje su nabacili kroz život i koje ne dopuštaju da iziđu iz njih. Ponekad upravo zahvaljujući trenutku velike slabosti i muke oslobađaju se od oholosti, postajući raspoloženiji otvoriti se drugima i Bogu. I upravo kada jedan pacijent prihvati svoju slabost tada je moguće intervenirati i pomoći mu u njegovu hodu „uskrsnuća“.

Na koji način?

surađivati s liječnikom. Želimo precizirati da je liječnik samo jedno sredstvo koje pomaže ali je pacijent onaj koji se treba pokrenuti da bi uskrsnuo i bez njegove volje ne može biti ozdravljenja. Podsjećamo osim toga da liječnik novog naroda radi uvijek u zajedništvu sa novim svećenikom. Neophodno je da se između liječnika i pacijenta uspostavi jedan odnos velikog povjerenja i podjele. Liječnik pomaže osobi da ponovno vide zajedno njegove rane, i njegove traume u pravom svjetlu( npr. razumjeti da ono što se dogodilo u djetinjstvu može imati smisao tijekom života). Gledajući zajednički život, uvijek u jednom stavu dubokog slušanja, liječnik pomaže izdvojiti osjećaje krivnje koji se malo po malo pojavljuju u pacijentu i poziva ga ući u jedan stav prikazanja i predanja Bogu cijelog njegovog života i svega onog što negativno izranja u njemu.
pozvati ga da odbaci brojne „savjete“ koji dolaze izvana, kao npr. iz medija, od osoba koje susreće i žele mu reći svoje mišljenje, pa i od rodbine; pozvati naprotiv na prihvaćanje samog sebe takvog kakav jeste, prepoznati da se osjeća loše, da ima problema, da je slab, da je samo stvorenje koje ima potrebu obratiti se vlastitom Stvoritelju.
Pomoći mu ući u kontakt sa stvarnošću, postati odgovoran, napredovati malenim koracima, u konkretnim zadacima kao npr. tuširati se, ustati se u određeno vrijeme, ići po djecu u školu. Također osobe koje teže „oduhoviti“ sve trebaju biti usmjerene utjeloviti ono što ispovijedaju te činiti a ne samo misliti.
Poremetiti one bolesne obiteljske dinamike poradi kojih se uspostavljaju između bolesnika i rodbine ugodne situacije ili ovisnosti koje ne pomažu bolesniku ući u igru nego guraju da se neprestano oslanjaju na one koji su oko njih i preuveličavaju bolest kako bi postigli pažnju i ugodnost. U ovom slučaju bolest služi da hrani ove pogrešne obiteljske dinamike. Ohrabriti naprotiv one članove obitelji koji razumiju da je rođakov poremećaj vezan uz zatvorenost duše, te se prikazati za i sa bolesnikom, te stvoriti oko njega jedan „uskrsli“ ambijent da ga podrži i u kojem se on može ogledati.

U tom smislu započinjemo govoriti o onom što je ozdravljenje koje vodimo naprijed kao medicinu novog naroda, koja je ozdravljenje koje polazi od Duha, istinsko ozdravljenje predviđeno od Isusa Krista koje je uskrsnuće. Rekli smo da smo formirani od duha, duše i tijela, da duh komunicira duši i duša tijelu. Rekli smo da je u našem duhu prisutan Duh Sveti i da ovisno o tome koliko smo mi slobodni od našeg ja, Duh Sveti može snažno djelovati ili pak biva blokiran ostajući u nama samo kao životni dah.

Koja je onda dinamika?

Ja predajem Isusu ono što su moje rane, predajem cijelu sebe i sve prikazujem; Isus se prikazuje i nosi sve k Ocu; Otac šalje u naš duh Duha Svetog i ovdje ulazimo u trojstveni vir; Duh Sveti uzima, sabire, nosi Isusu; Isus nosi k Ocu i Otac nam ponovno šalje Duha Svetog i sve više ulazimo u ovaj vir. Ovo je prelijepo!

Duh poput vala dolazi u našu dušu. Svaki „da“ koji mi iskreno izgovorimo Gospodinu dopušta nam da napredujemo i dođemo do najdubljih slojeva naše duše; malo po malo kako nadolaze ovi valovi Duha, prolazeći nam donose ozdravljenje.

Ako smo prikazani i sjedinjeni s Bogom, Duh Sveti nam prenosi neprestano ovu primarnu energiju koja izvire iz trojstvenog vira, od stvarateljske Snage, otkupiteljske, posvećujuće od tri Osobe Presvetog Trojstva. Ona je fizička i duhovna u isto vrijeme te je nastala djelovanjem tri zakona svjetlosti, zvuka i topline. Ona dolazi do našeg duha i teče na harmoničan način garantirajući duhovno i fizičko zdravlje, čineći od nas osobe lijepe i uravnotežene. Ako se naprotiv odvojimo od Boga i od Njegove volje da bi slijedili naš egoizam, primarna energija teško teče. Često jedan blok primarne energije postaje izvor bolesti bilo fizičke, bilo psihičke. (Usp. Ispisati povijest-Svemir i njegovi stanovnici na 30-31 str).

Kao liječnici novog naroda mi smo dakle čvrsto uvjereni koliko je važno ovo ozdravljenje po zakonima Duha. Bez ovog procesa preobrazbe nikada nećemo doći do potpunog ozdravljenja, ili bolje, nikada nećemo uskrsnuti. Naše uskrsnuće zapravo nije isključivo povezano sa fizičkim ozdravljenjem: makar se ne doseglo fizičko ozdravljenje može se POTPUNO USKRSNUTI!