Danas predlažemo temu zajedništva, koji je prije svega jedan od stupova našega života, zajedno sa prikazanjem i cjelovitošću. Osim toga, sredstva nas uporno podsjećaju na ovaj aspekt, kao i na vjernost „Pazite da se ne dijelite … da ne mrmljate… čak niti da imate jednu pomisao protiv brata ili sestre, jer to razbija zajedništvo”.  Sveti Mihael je rekao da tko ne bude u zajedništvu, bit će ostavljen. Moramo ovo shvatiti iz Božje  perspektive, što ne znači: bit će napušten, nego neće moći hodati ovim putem zajedno s jednim narodom da otvori cjelokupnom čovječanstvu mogućnost ulaska u Božji život. Bit će ostavljen, da bi došao u jednom drugom trenutku, ako bude htio, te ako napravi potrebne korake.

Temelj zajedništva je Presveto Trojstvo. Otac je mogao sve vršiti sam, no odabrao je živjeti u zajedništvu sa Sinom i Duhom Svetim. Otac stvara, Sin otkupljuje i Duh Sveti posvećuje. Svaka osoba Presvetog Trojstva ima svoju vlastitu misao, no postoji jedna trojstvena misao koja je jedna misao u zajedništvu. Naše podrijetlo je od tamo, pošto smo stvoreni na sliku i priliku Božju i stvoreni smo da živimo u zajedništvu. Znamo također da niti u Raj nitko ne ulazi sam, već samo u grupama u kojima vlada zajedništvo.

Mi smo odabrali prikazati živote  jedni za druge: kako to možemo vršiti a da ne živimo u zajedništvu? To je izvan istine, to je jedna  laž. Ova situacija pokazuje da ne mogu stvarno živjeti prikazanje i/ili cjelovitost.

Zajedništvo nije nešto površno: “Nemam ništa s nikim”, nego je sila koja dolazi od Krista i moram stajati u Njegovoj svjetlosti, koja je istina. U toj istini imam hrabrosti vidjeti i priznati moje granice i pogreške, predstavit ću se Bogu s njima, prikazujući zajedno sa mnom sve one koji u sebi nose iste poteškoće i postajući tako svećenikom za njih: to dolazi samo iz zajedništva.

Duh Sveti u nama i među nama onaj je koji vodi zajedništvo, koje, naglašavamo, nije neki ljudski dogovor. Ako prekinem svoj odnos s Bogom i uđem u jedno od raspoloženja o kojima smo govorili (strah, osjećaj krivnje, samosažaljenje, ogorčenost, mržnja, vidi razmišljanje: “Raspoloženja”) i tamo ostajem, prekidam zajedništvo s Bogom i sa braćom te formiram jednu  svoju misao. Iz ovih raspoloženja izlazim s prikazanjem, sakramentima i praštanjem prema samom sebi i drugima.

Za življenje zajedništva je temeljna sposobnost prihvatiti i dati oproštenje. Može nam pomoći u razmišljanju  o ovom poneki odlomak iz Isusove poruke od 2/8/2016:

“Djeco moja,  život u Bogu ne može se roditi bez oproštenja… Ljubav Božja ne može živjeti bez oproštenja, niti oproštenje Božje može djelovati bez ljubavi… Dao sam moju krv za vas i oproštenje svih vaših grijeha je omogućeno mojom krvlju. Stoga to nije bilo kakvo oproštenje, nije neko sažaljenje, niti je neka simpatija, nije neko tapšanje po leđima: moje oproštenje je uskrsnuće i život… Djeco moja, nosite svima moje oproštenje, ne dopuštajte da umre u vama i ne dopuštajte mu umrijeti na ovoj Zemlji… Ponavljam vam da moje oproštenje nije neko sažaljenje, niti ljudska dobrota, nego je uskrsnuće i život. Molim vas da ga nosite cijelom svijetu koji poznajete i onom koji ne poznajete.“

Ako doista imam otvorenost primiti Božje oproštenje, primit ću također  Milost da dadnem oproštenje drugima i / ili da ga tražim za sebe; tako će Božji život iznova započeti.

SAKRAMENTI

Sakramenti su znak zajedništva.

• S Krštenjem se postaje dio Mističnog Tijela Kristova, ulazi se u stvari u zajedništvo s Kristom i svima onima koji su s Njim. Ako krštenje ne donosi svoje plodove, ako me ne učini svećenikom, kraljem i prorokom moram se ozbiljno pitati da li je to možda stoga što ne živim ovo zajedništvo.
• Euharistija (na talijanskom se također naziva Pričest): ako u Svetoj Misi nisam pomiren s Bogom i sa braćom, ali makar živio jedan intimizam s Isusom, izoliram se u moje molitve, i zatvaram se podjeli, prekidam zajedništvo.
• Ispovijed, takozvano pomirenje, je sakrament preko kojeg Božje oproštenje i odrješenje  od grijeha, dopušta mi da se vratim u zajedništvo, iz kojeg sam prije izišao.

TJELESNA OSJETILA

Možemo promatrati kako su osjetila našeg tijela također stvorena u funkciji zajedništva. Kakvo značenje ima gledati, slušati, govoriti i doticati ako u svoj ljepoti sam uživam?

Budite oprezni, međutim, jer također i naša osjetila mogu biti jedan dvosjekli mač i proći od sredstva zajedništva do sredstva podjele ako se koriste iz sebičnosti.

Tako, jedan čist pogled na neku osobu prenosi Božju ljubav i dolazi do njezina duha  stvarajući zajedništvo, dok jedan prljav pogled ili negativna misao prenosi nasilje, prokletstvo i patnju, iako nisam potpuno svjestan.

Na isti način, slušanje: ako potječe iz mog stajanja u Bogu, rađa zajedništvo, postaje terapeutsko; ako je umjesto toga znatiželjno ili iz interesa, nosi negativnost.

Isto vrijedi i za riječ koja može prenijeti Božju misao, Njegov navještaj, može nositi utjehu i savjet  Duha Svetoga i doprinijeti u velikoj mjeri da se sva braća pridruže u Kristu, no, kako je to zajedničko iskustvo, također može uvesti u jedan vrtlog zla kroz koji prolaze nasilje i laž. Kaže se: “Jezik ubija više od mača”.

Pomislimo još koliko je dodir dragocjen u prenošenju nježnosti i bliskosti, ali, osim očitih slučajeva zlostavljanja, samo ako se ne koristi nježno, u poštivanju drugog i u onoj mudrosti koja dolazi od Duha Svetoga, može postati uzrok patnje, zatvaranja ili zadržavanja osoba u bolesnim vezama.

ŠTO JE ZAJEDNIŠTVO?

Zajedništvo je uvijek jedan izlazak iz sebe želeći dobro drugima, za razliku od svih onih filozofija koje vode prema usredotočenosti na sebe i na vlastito blagostanje.  Za nas, opasnost može biti zatvaranje u jedan intimizam s Isusom.

Zajedništvo je također jedan čin vjere. Od nas je Gospodin tražio da formiramo jezgre u kojima ćemo živjeti moleći, razmjenjujući i rastući u zajedništvu. U ovom kontekstu, što znači vršiti jedan čin vjere? To znači vjerovati da preko braće i sestara koje je Gospodin stavio pored mene, da tamo Duh Sveti djeluje preko njih i među nama.

Zajedništvo vodi u odgovornost jer zahtjeva jedno  konfrontiranje s drugim, vodi u izražavanje vlastite misli u istini, ali i biti uvijek spremni promijeniti je da bi  primili onu misao Duha Svetoga. U zajedništvu se ne donose odluke “većine”. Kada se odlučuje o nečemu što se odnosi na sve, svi se izjašnjavaju, dijeli se, zaustavlja i moli sve dok svi jasno ne prepoznaju iznutra ono rješenje koje Duh Sveti pokazuje. To je “Duh Sveti i mi” koji se očituje u zajedništvu.

Sve to uključuje da znamo umrijeti sebi, to zahtijeva istinsku poniznost i priznanje da sam ograničen i imam potrebu za drugim, uči me uzdići se i znati vidjeti vrhovno dobro polazeći od Božje misli a ne iz mog djelomičnog pogleda.

U zajedništvu vođenom Duhom Svetim kraljuje jedan duboki sklad, onaj koji dolazi iz Presvetog Trojstva. Unutar jezgre, neće biti jedan vođa već jedno mjesto gdje svatko može živjeti vlastitu originalnost. Stavljamo naglasak u življenju ove originalnosti unutar jezgre da se ne namećem mojim mentalnim šemama, naprotiv, one trebaju pasti kako bi oslobodile prostor svačijoj originalnosti, onoj u Bogu, gdje svatko prepoznaje identitet i poslanje brata i sestre. Istinsko zajedništvo nas potresa do dubina jer Bog je onaj koji nam govori i vodi nas u pravi mir.

Zajedništvo nas štiti od vanjskih napada, no prije svega od nas samih jer, ako smo u zajedništvu i živimo u zajedništvu, ne možemo skrenuti.

Zajedništvo je radost davanja života drugome i življenja s drugima.

Zajedništvo je poput kristalne vaze: ona je prozirna, važna  no može se lako razbiti.

Zajedništvo nas čisti i što se više čistimo, više ulazimo u zajedništvo.

SLUŽBE I ZAJEDNIŠTVO

Mi smo poput mnogih stanica koje se kreću zajedno, i stoga, bilo pojedinačne službe u njemu, bilo razne službe međusobno moraju se odvijati u zajedništvu. Kada unutar jedne službe postoji zajedništvo i sklad, ona će lako ući u zajedništvo s drugim službama koje imaju iste pretpostavke i formirat će zajedništvo i sklad među svima.

U zajedništvu nema boljih i lošijih službi, više ili manje plemenitih, nego su sve u korist jednog jedinog tijela. Svatko na svom mjestu, živi puninu, i ne želi biti netko drugi, dok naprotiv rado prihvaća pomoć svog brata i sestre koji ga kompletiraju u onom što mu nedostaje.

SVEOPĆE ZAJEDNIŠTVO

Još jedan aspekt je za nas temeljan za ovo vrijeme: onaj sveopćeg zajedništva. Kada govorimo o sveopćem zajedništvu moramo imati na umu da ono polazi od našeg odnosa s Kristom i preko Njega sa svima onima koji žive u zajedništvu s Njim: anđeli, sveti, Centralna Jezgra, sva vjerna braća i sestre, počevši od onih koje je Gospodin stavio uz nas u našoj jezgri da bi hodili zajedno stavljajući Krista u centar, sve do braće vjerne Bogu prisutne u cijelom svemiru.

Crkva je narod Božji koji živi u zajedništvu. Vjerski nauk i dogme postoje samo ako u temelju onih koji ih formuliraju,postoji zajedništvo inače nisu takve.

Za nas je Centralna Jezgra model života u zajedništvu između raznih čovječanstva, živih, pokojnih i arkanđela.

Pročitajmo jedan dio Isusove poruke preuzete iz “Budućnost mog naroda”:

“Moj će narod živjeti u univerzalnom zajedništvu. Neće više biti podjela na narode, rase, planete. Čovječanstvo iz cijelog svemira formirat će jednu jedincatu obitelj: obitelj Božju. Živjet će u dubokom odnosu s Bogom, sa Presvetom Djevicom Marijom i sa čistim duhovima koji nastanjuju najviše dimenzije. Svaka jezgra na Zemlji živjet će u intenzivnom zajedništvu sa svim drugim jezgrama, također i sa drugih planeta, jer će ih moj Duh ujediniti bez obzira na distance.”

Dobro je naime naglasiti da sami nećemo uspjeti te da je nužno dopustiti Gospodinu da nas preobražava sve dok ne bude moguće susret sa vjernom braćom i sestrama u svemiru!

U NOVOM STVARANJU neće više biti „ni muža ni žene nego ćemo biti poput anđela“ i živjet ćemo ovo zajedništvo u Bogu: potrebno je potpuno iznova izgraditi misao, moramo biti svjesni!