Seksualnost u misli Božjoj

Argument koji ćemo ovaj put obrađivati je seksualnost u misli Božjoj. Seksualnost nije spol, to je naš sklad, naš živi odnos s Bogom koji nam dopušta živjeti jedan zdravi odnos jednih prema drugima, jednu živu razmjenu koju možemo nazvati također zajedništvo. Rođeni smo iz jednog čina savršene ljubavi, a to je ljubav koja teče od Oca i Sina u Duhu Svetom, stvoreni smo od Trojedinog Boga, jednog Boga koji ima potrebu ljubiti i biti ljubljen. Stvoreni smo na sliku i priliku Božju i svatko od nas nosi u sebi potrebu za drugim: ali, jednu zdravu potrebu! Tri najdublje potrebe utisnute u svako ljudsko biće su: biti sretni, jesti-piti-spavati, rađati. Na Zemlji mi se trebamo suočavati sa duhom ovog svijeta i našim osobnim grijehom, sa Luciferom i njegovim djelovanjem. Možemo vidjeti agresivnost Luciferova djelovanja kada bude udovoljena preko čovjeka u ovim temeljnim potrebama i njihovim posljedicama. Kao kršćani možemo uskrsnuti s Isusom Kristom! Možemo uskrsnuti također u našoj ranjenoj seksualnosti, uprljanoj, bolesnoj. Sve smrti u nama mogu postati život i Trojstveni vir sa našim da’ može povratiti u nama sklad i zajedništvo onakvo kakovo je u misli Božjoj. Također i najveći grešnik  ili osoba koja je žrtva grijeha drugih, ako se iskreno stavi pred Boga, u jednom hodu prikazanja, ponovno tražeći cjelovitost i zajedništvo, uskrsava u jednu zdravu seksualnost, u onaj uravnoteženi odnos prema Bogu, i braći i sestrama.

TIJELO

Tijelo je prvi most sa svijetom i kanal komunikacije s dušom i potom s duhom. Preko tijela se izražavamo, dosežemo međusobno, prepoznajemo se, prihvaćamo se ili se odbacujemo. Tijelo izražava radost ili nelagodu koje dolaze iz naše duše i iz našeg duha. Ovo također dobro poznaje i psihosomatska medicina koja veže mnoge fizičke bolesti, kao tumori, sa konfliktima na dubokoj razini. Mislimo na razliku između jednog pogleda koji dopušta da prolazi Božja ljubav koja ozdravlja i jednog pogleda koji prenosi mržnju ili na pogled koji želi posjedovati drugoga. Mislimo na jedan seksualni odnos harmonično življen  u koji ulazi trojstveni vir ili tamo gdje boravi jedan nasilan duh, tlačenje, nepoštivanje, sebičnost. Mislimo koliko pornografija ili gledanje jednog nasilnog čina, ulazi preko naših očiju i zahvaća nas u duši i u duhu. S tijelom dotičemo i isto tako smo duboko dotaknuti.

Podvlačimo dakle važnost tjelesnog odgoja. Psalam  118 nam govori da nas je Gospodin čudesno stvorio. To znači da smo pozvani prihvatiti i ljubiti na uravnotežen način naše tijelo. Prihvatiti tijelo znači prihvatiti se u našoj tjelesnosti, u našem seksualnom identitetu, prihvatiti se također i kada naše tijelo nosi hendikep. U prethodnim poglavljima  iz rubrike već smo razvijali aspekt slušanja tijela. Trebamo onda poštivati tijelo, dopustiti da živi u skladu sa prirodom i sa zakonima života koji se šire iz Trojstvenog Vira, posebno s onima od svjetlosti, zvuka i topline. Bog nam je dao pet osjetila i ona trebaju biti dobro korištena. Loše utječe na nas jedna jako glasna glazba neprikladna za nas, dok nas može izgrađivati jedna skladna glazba. Loše utječe na nas predugi boravak u tami, živjeti uvijek u ambijentima napajanim umjetnom svjetlošću, kao i biti podvrgnuti smjenama na forsiranom bdijenju bez poštivanja sna koji je nužan za jednu zdravu ravnotežu. Također i fizički kontakt je jedno sredstvo koje nas stavlja u komunikaciju na razne načine. Mislimo na jedno milovanje, jedan zagrljaj, na jedan šamar. Na rodilištu se objašnjava novim majkama koliko je važan fizički kontakt sa djetetom nakon rođenja, kao što će kroz rast, imati potrebu iskusiti vlastitim tijelom stvarnosti koje ga okružuju istražujući predmete, razne prostore i dodirujući materijale svake vrste. Isto tako educirati naše tijelo na zdravi užitak, po zakonima Božjim, to je jedan osnovni aspekt. Bog nas je stvorio sa jednim zakonom koji nas usmjerava na jedan harmoničan užitak. Pogled na lijepo, okus dobre hrane, jedan miris, slušanje ugodnog zvuka, užitak koji dolazi od jednog fizičkog kontakta i jednog seksualnog čina nama su prirođeni. Ovaj užitak, življen po Božjim zakonima, gura nas da se hranimo i živimo dostojanstveno, da rađamo. Među psiholozima je primijećena povezanost kod žena koje od malena nisu bile educirane na ove zdrave užitke i njihove nesposobnosti da kao odrasle žive seksualnost u ugodnom aspektu, očitujući blokove i strahove. Budimo još uvijek pažljivi u razvijanju ravnoteže između fizičkog i mentalnog aspekta naše osobe. Već su nam stari preporučivali „mens sana in corpore sano“. Educirajmo dakle naše tijelo da bi bili sredstvo u rukama Gospodinovim!

Tijelo također može ispričati život jedne osobe, jednu povijest. Jednoj grupi mladih od četrnaest godina bila je pokazana jedna slika majke Tereze i jedna od jednog fotomodela, pitajući ih koju bi više željeli. Odgovorili su Majku Terezu jer iza tih ruku i iza tog izboranog lica prepoznali su znakove jednog darovanog života, isijavanje jedne unutarnje ljepote.

ODNOS

Sada želimo govoriti o odnosu među osobama u njihovu identitetu muškarca i žene.

Polazimo od Riječi koje nalazimo u Postanku: „Bog je stvorio čovjeka na svoju sliku; na sliku Božju stvori ga; muškarca i ženu stvori…“ (Post 1,27) „Nije dobro da čovjek bude sam: želim mu dati pomoć da mu bude slična“. (Post 2,18)

„Bog na svoju sliku ih stvori“.

Znači da smo mi izričaj Božje ljubavi: ja sam izričaj Božji i dar za drugoga i obrnuto je  drugi za mene. Dakle, moj odnos s drugim treba uvijek polaziti od mojeg odnosa s Bogom i iz njega je hranjen. U mjeri u kojoj moj da’ Bogu bude potpun dopustit ću djelovanje Duha Svetog da djeluje u meni, dopustit ću da me Božja ljubav zahvati i onda ono što se prenese drugom bit će ljubav Božja. Neće biti onda jedan odnos koji se rađa iz emotivnosti i racionalnosti, nego će biti  jedan susret s drugim u Duhu Svetom.

„Nije dobro da čovjek bude sam; želim mu dati pomoć koja mu je slična“…

Naše biti osobe je stvoreno poradi odnosa s drugim bilo duhovno, bilo fizički, i doista govorimo, dodirujemo, osjećamo i ljubimo također i seksualno. Jedna sestra iz Alfa Kentaura kaže: „ Mi nosimo u svemir našu ljubav, plod autentičnog zajedništva muškarca i žene“. Nažalost na Zemlji istočni grijeh je stvorio neravnotežu u nama i oko nas. Ona se očituje na tipičan način u muškarcu sa prevarama i agresivnošću, u ženi sa zavođenjem, tj. sa željom da privuče drugoga da bi ga posjedovala. To su aspekti koji imaju porijeklo u našoj sebičnosti. Kao novi narod  želimo se vratiti u sklad u odnosu, u jedan sklad koji je punina. Punina se doseže u susretu kompletnih osoba. Jedna kompletna osoba ne znači savršena nego da živi prikazanje, cjelovita je, svjesna vlastitog identiteta i originalnosti i traži zajedništvo.

„Muškarca i ženu, stvori ih“.

Stvoreni smo od Boga kao muško i žensko i ovaj naš seksualni identitet nas obuhvaća u svakoj dimenziji. U onoj biološkoj dimenziji zapravo od trenutka začeća mi smo muško i žensko u svakoj stanici, u hormonima, u genitalnim organima (samci koji ne funkcioniraju sami nego su komplementarni); u onoj tjelesnoj koja izražava primanje kod žene i guranje prema vanjštini kod muškarca; u onoj psihološkoj i onoj duhovnoj. Što mi više dosežemo naš identitet u Bogu više uspijevamo ući u intimnost s drugim slobodni od straha i maski. Gospodin nas je stvorio kao muško i žensko i u svakom našem odnosu ne možemo ne uzeti u obzir da smo muškarac i žena. Što više budemo živjeli naš seksualni  identitet to ćemo više pomagati drugom da živi svoj.

RAZLIKA MUŠKO I ŽENSKO

Analiziramo temeljne razlike između muškarca i žene.

Tijelo muškarca i žene nam govore o njihovoj različitosti:

Žena prima, daje prostor drugom, dopušta ići, hrani. Mislimo na majčinstvo, na trudnoću, na porod, na dojenje.

Muškarac ide prema vanjskom, snažan je, dovoljan samom sebi. Već u primitivnim društvima muškarac je išao sam u lov i ostavljao je ženu da čuva kućno ognjište.

Unatoč promjenama koje se događaju u  društvu ovo je ukorijenjeno u nama: mislimo na jednog slabog muškarca koji ne zadovoljava ženu, kao i na  jednu  ženu-muškarca koja dezorijentira muškarca.

Također u stavu:

Onaj ženin je  vrlo empatično primanje, trudi se razumjeti i podijeliti ono što drugi živi, pomoći mu da nosi terete i patnje; žena zna čekati.

Onaj muškarčev je  pravac, vodstvo, samo potvrda.

U govoru:

Žena je kreativnija i teži izražavati se metaforama.

Muškarac govori doslovno.

Ovo je često motiv nerazumijevanja. Mislimo na jednu ženu koja se apstraktno izražava i muškarca koji sve doslovno prima.

U potrebama:

Žena traži razumijevanje, rasterećenje, slušanje, poštivanje.

Muškarac povjerenje, prihvaćanje, divljenje, ohrabrenje.

Zapažamo, npr. da nakon jednog radnog dana muškarac ima potrebu izolirati se da bi zatim uzeo u ruke situaciju, dok žena osjeća potrebu odmah ispričati sve što se tijekom dana dogodilo. Naglašavamo još kako jednu ženu koja je prijateljski naklonjena, nedostatak poštivanja kod muškarca može jako duboko raniti sve do razdiranja. Jednako kao što muškarac projektiran prema vanjskom ima potrebu za ohrabrenjem i podrškom žene.

Kada postoji neki problem:

Žena teži analizirati ga, i vidjeti sve nijanse, traži da bude razumljena i prihvaćena, da mu može govoriti kako bi stvorila sintoniju. Kreativna je, odmah razumije, ali puno teže dolazi do konkretnog rješenja.

Muškarac želi doći do rješenja problema, trudi se nabrajati stvari, razumjeti funkciju; ima vještine ručne i praktične.

U praktičnom životu mnoge razlike prirođene muškarcu i ženi mogu voditi u dvije reakcije.

Zdrava reakcija je ona neprestanog divljenja poradi različitosti i komplementarnosti u drugom koja vodi u obogaćenje. Također granica prirođena vlastitoj seksualnosti, prepoznata i prihvaćena, daje otkriti potrebu i ljepotu u seksualnosti drugog.

Ipak, može biti jedna negativna reakcija, bolesna koja vodi u jedan sukob poradi motiva različitosti i straha poradi različitosti. Često promatramo scenarije seksualne disharmonije u kojoj žene teže biti i odnositi se skoro isključivo sa ženama, muškarci sa muškarcima, ili su oboje u grčevitom traženju osobe drugog spola da bi ju osvojili.

Možemo vidjeti neke uzroke:

• Različitost plaši. Ako sam nesiguran, različitost mi stvara strah i težim se odnositi samo sa jednim poznatim svijetom. Ne poznavajući reakcije osobe drugog spola draže mi je ne suočiti se s njom.
• Različitost budi u meni jednu ne ozdravljenu afektivnost koja mi stvara strah. Može biti privlačnost prema jednoj osobi drugog spola, ali ako je u meni nešto neriješeno stvara mi veliku uznemirenost i dakle držim ju na distanci da se ne suočim s njom.
• Različitost dodiruje u meni jedan dio moje muškosti ili ženstvenosti koji ne želim vidjeti. Svatko od nas ima aspekte koji su od drugog spola i odnos s drugim mi to daje vidjeti ali nisam raspoloživ prihvatiti ih. Mislimo na muški plač koji često biva smatran isključivo ženskom povlasticom i znakom slabosti kod muškarca. Ženina nježnost može probuditi u muškarcu ovaj aspekt.
• Živio sam negativna iskustva bilo u obitelji, bilo sa drugim spolom; doživio sam nasilje, imao sam jednu edukaciju, također i religioznu, sa zabranama; želim posjedovati.

Također MNOGI STRAHOVI prolaze ljudske odnose, ponekad blokirajući ih, bilo sa osobama vlastitog ili drugog spola.

• Strah ne biti saslušan
• Strah pokazati moju granicu. Strah biti dodirnuti u vlastitoj ranjivosti lako stvara mržnju u odnosu prema drugima
• Strah pustiti drugog otići. Drugi treba biti ostavljen kada dođe do zrelosti, kao u slučaju roditelja koji treba ostaviti dijete da raste, ali isto tako dijete koje treba ostaviti roditelja da ide spreman u smrt. Događa se također da drugi treba biti ostavljen ići kroz onaj delikatni prolazak, koji ponekad znači, prepustiti ga samom sebi, njegovim odlukama koje također mogu biti suprotne našima pa i volji Božjoj, kako bi mogao sazrijevati, imati vlastita iskustva i preuzeti vlastite odgovornosti. Ponekad je potrebno dopustiti da dotakne dno, kako bi odlučio započeti jedan hod podizanja. Ovo je jedan nužan prolazak prema uskrsnuću.
• Strah tražiti pomoć ili smetati. Nismo sposobni podijeliti našu patnju s drugima. Ona je jedan od prvih razloga samo ozljeđivanja koji postaje tako jedan način očitovanja ovog poremećaja kojeg držim unutra i ne uspijevam komunicirati. Strah tražiti pomoć često dolazi iz potrebe da bi bili prihvaćeni, mislimo da se trebamo pokazati u najboljem svjetlu.
• Strah biti odbačen. To je jedna velika patnja, osjećati se ne ljubljeni, sami, odbačeni.
• Strah prekinuti jedan odnos. U oproštenju odnos može uvijek ponovno krenuti. Budimo pažljivi jer mi ponekad pribijamo drugog i ne dopuštamo mu hoditi jer smo stvorili jednu ideju o ovoj osobi, drugi se ogledava u onom što mi mislimo o njemu, i odnos se ne može od blokirati sve dok se on ne može izraziti u vlastitom,stvarnom identitetu.

U korijenu mnogih strahova u odnosima i u seksualnosti koja ne funkcionira prisutan je strah umrijeti sebi, strah promijeniti se i, u zadnjoj analizi, strah od Boga. Bog je svjetlost i pred Njim ne može biti ništa skriveno.

Pitamo se sada: IZ ČEGA SE RAĐA U NAMA POTREBA ZA DRUGIM?

Vidjeli smo da nismo stvoreni da budemo sami; moj zdravi odnos s drugim je jedan razvoj koji čini konkretnim ono što je moj odnos s Bogom, veže me za stvarnost, pomaže mi da iziđem iz sebe i ponovno mi pomaže da idem prema Bogu; to je sudjelovanje u Trojstvenom Viru. Nažalost često u odnosu je prisutno puno sebičnosti: možemo izdvojiti neke točke da bi bili potpomognuti gledati unutra i mijenjati se.

• Tražim drugog poradi moje potrebe da činim dobro.

Moj držanje nije dobro za drugog nego dobro koje mislim ja i koje me na neki način zadovoljava. Dolazi iz jedne duboke sebičnosti.

• Tražim drugog da zadovolji jednu moju potrebu za afektom ili seksom.
• Tražim drugog da mi dopusti samo potvrđivanje ili da me nagradi
• Isto tako ne tražiti drugog, vjerujući da sam dovoljan samom sebi, znak je velikog straha i neravnoteže.

Jasno je da kada se odnos bazira na ovim potrebama koji se rađaju iz sebičnosti nikada neće biti sretan.

ŠTO NUDIMO KAO NOVI NAROD?

U čemu se  onda karakteriziramo kao novi narod u usporedbi s drugim ponudama?

U temelju želimo dopustiti Gospodinu da uđe u naš život. Njemu se prikazujemo i u odnosu s drugim provjeravamo istinitost našeg prikazanja. Moje iskreno prikazanje Bogu gura me umrijeti sebi, i dati život za mojeg brata, moliti za njega, prikazati ga Bogu i blagosloviti ga. Tako življeni  odnos postaje dar i primanje. Darujući sebe samog ne osiromašujem se, nego rađam zajedništvo. Ja idem u susret drugom i raspoloživ sam prihvatiti drugog onakvog kakav jeste. Svaki odnos je originalan, ne može biti zatvoren u tvrde šeme, i stoga ću se odnositi na osobni način prema svakome, ali također drugačije sa istom osobom u raznim momentima njezina života. Trudit ću se razumjeti iznutra duh i potrebe drugih, postat ću odgovorna za mojeg brata.

Temeljno je da se odnosima posveti nužno vrijeme, i pronađe se jedna ravnoteža između vremena koje se posvećuje Bogu, drugima, samoći.

Na isti način postoji potreba jednog fizičkog prostora, koji dopušta zaštititi vlastitu intimu bilo u životu para, bilo u obitelji, bilo u zajednici i jezgri.

Kada odnosi među nama doista polaze iz autentičnog i dubokog odnosa s Bogom, iz prikazanja, ako prepoznajemo da smo dar jedno za drugo, da se slušamo i međusobno prihvaćamo te da u zajedništvu želimo ići prema Bogu u ovaj vir dobra, nećemo imati strah pokazati našu granicu, i primiti onu od brata i predati ih zajedno Gospodinu. Ako kao novi narod doista dopustimo Duhu Svetom da djeluje u nama i slušamo drugog u istom Duhu, bit će jedno poštivanje koje ne nameće vlastite ideje nego budi i promovira u drugom ono lijepo što je u njemu i njegovoj originalnosti. Uspjet ćemo također izdvojiti ono razlikovanje koje nam daje razumjeti kada je korisno govoriti da bi ohrabrili i korigirali, kada je naprotiv bolje biti u šutnji, prikazujući Gospodinu i djelujući u duhu. Uspijevat ćemo opraštati bratu koji pogriješi, te ponovno pokrenuti jedan odnos koji je u krizi, dopustiti ići, prateći s ljubavlju, onog za kojeg je dobro da ide, da ne ostane vezan jednom ljudskom potrebom, nego da može zrelo uzeti u ruke vlastiti život kao dijete Božje. Također tamo gdje se nalazimo  pred ranama jednog dubokog odbacivanja ili jednog nasilja koje je teško obilježilo život jednog brata, prikazanje u zajedništvu nam širom otvara vrata da bi ušli u još dublje jedinstvo sa Gospodinom. Tada shvaćamo svu dragocjenost zajedničkog hoda u jezgrama, raspoloživi da se kopa u nama i sve izbaci van, raspoloživi tražiti pomoć i dopuštati da nam se pomogne.

U ovom zajedništvu zbivaju se čudesa!