SMRT

Tema koju danas želimo obrađivati je smrt i, općenito, već nas sama ta riječ plaši.

Zašto? Nužno  je postaviti si neka pitanja glede toga, a još više samim tim što se nazivamo kršćanima. Znamo naime da smrt nije bila stvorena od Boga, nije u Njegovoj misli, ali je ušla u stvorenja poradi Luciferove zavisti. Bog je život, i nosi samo život neprestano stvarajući i preporađajući neprestano. Lucifer, Sotona, i njihov dah su korupcija i smrt za čovjeka i za sva stvorenja. Sa Luciferovom pobunom započela je borba koja će  trajati do kraja vremena. Na jednoj strani je Bog koji stvara i donosi život onomu koji Mu je vjeran, na drugoj strani su oni koji su stali na stranu Lucifera koji  uništava duhovima koji mu se pridružuju. Ipak, u Kristu, Lucifer i njegovi su već pobijeđeni i jednako tako smrt koja od njega proizlazi.

Smrt se javlja u dva oblika: fizička smrt i duhovna smrt.

Fizička smrt dotiče svakog čovjeka nakon istočnog grijeha, duhovna smrt udara one koji pripadaju Sotoni i koji se isključuju iz ljubavi Božje i Njegove milosti.

Dok traje zemaljski život ova duhovna smrt poistovjećuje sa onim zatvaranjem našeg duha koji ne dozvoljava Gospodinu i Duhu Svetom da djeluje u nama a koja, na završetku našeg postojanja u tijelu, može doseći potpuno odbacivanje Isusa i definitivni izbor Lucifera koji vodi  u vječno prokletstvo. U našem životnom hodu  možemo se svakodnevno suočavati zajedno sa Isusom sa duhovnom smrću i pobjeđivati ju, umirući sebi, to jest, našoj sebičnosti, kroz brojne prilike  koje se pojavljuju. Čovjek doista ima mogućnost pobijediti Sotonu i duhovnu smrt prihvaćanjem Isusa, prikazujući Mu svoj život, ljubeći Ga, dopuštajući Mu da ga preobrazi, te živeći s Njim. I upravo na te točke  želi utjecati hod nove  medicine predlažući proces uskrsnuća u kojem nije u centru fizičko ozdravljenje, nego prevladavanje svakog daha duhovne smrti s Gospodinom da bi Ga mogli uživati u punini. Naš prolazak na Zemlji je u svjetlu naše  pripreme  za vječni život. Za jednog krštenika prvo  poslanje  je suočiti se i pobijediti zajedno s Kristom grijeh, Sotonu i duhovnu smrt koji još uvijek imaju moć na Zemlji da bi iskušali  čovjekovu vjernost i njegov izbor za Boga.

Fizička smrt će biti posljednja uništena na kraju vremena. Ako budemo u zemaljskom hodu doista postali zreli u susretu s Kristom, fizička smrt može postati za nas prijateljica, jer to je samo definitivni korak jednog hoda kroz  svakodnevnu smrti i uskrsnuće, posljednje prikazanje jednog neprestanog prikazivanja, jedan prolazak koji nam daje ući u život u puninu. Ako nema ovog hoda, u čovjeku koji se približava smrti izbija strah kojeg hrani Lucifer i paklene čete.

Kao liječnik i kao žena asistirala sam brojnim osobama koje su bile blizu smrti i mnoge  sam vidjela umrijeti, susrela sam neke izuzetno ljute i druge iz kojih je izbijala velika svetost. Vidjela sam dolazak smrti nakon duge bolesti, smrt uzrokovanu naglim i neočekivanim događajima i smrti poradi starosti. Primijetila sam da, bilo u onom koji umire, bilo u onom koji se s njom susreće, bilo u onom kojemu se približava postoji  jedna zajednička poveznica u suočavanju sa smrću: ona otkriva pravu bit svakoga od nas. Pred njom se ne možemo sakriti.

Sjećajući se  riječi koje se često izražavaju kada se nađe u kontaktu sa smrću primjećujemo da su iste one koje svatko od nas izgovara tijekom života, s jedinom razlikom da u konačnom trenutku bivaju jasnije, bez prepreka, bez maski. U većini slučajeva, to su riječi koje označavaju nedostatak pripreme za događaj, navezanost na sebe i nedostatak pravog  povjerenja u Boga.

Tipični izrazi, kada je riječ o ozbiljnoj bolesti, iznenadnoj smrti ili smrti mlade osobe su:

„Zašto se meni to dogodilo? … njemu?” „Baš jedna tako dobra osoba …” „Gdje je Bog koji ovo dopušta?”

Gotovo uvijek su to riječi koje pokazuju strah.

Prvi strah se tiče onog što će biti poslije . „Što će biti poslije?”, „što me čeka?”.

Postoji strah neznanja kojom smrću će se umrijeti i / ili kakva će biti smrt. To je  „strah od nepoznatog, od nečega što se ne može spoznati i to  izaziva nesigurnost.

Ili, također, strah izgubiti jednu osobu. On je prisutan s obje strane, bilo kod onih  koji napuštaju ovaj zemaljski život i ostavljaju svoje najmilije, kao i kod onih koji  ostaju na ovom svijetu i osjećaju blizinu nestanka voljene osobe.

Zatim tu je strah da nećemo uspjeti izvršiti sve što smo si sami zadali u životu.

Postoji  strah od boli, bilo fizičke  ili duhovne.

Postoji strah od fizičkog propadanja, pogotovo ako nedostaje svijest i iskustvo da se vlastiti duh uzdiže  i povjerenje da će se također i tijelo preobraziti.

Postoji jedan  osjećaj bespomoćnosti, posebno od strane rodbine, zdravstvenih djelatnika, koji ne prihvaćaju da se više ništa ne može učiniti za održavanje života u tijelu.

Osjećaj razdvojenosti zahvaća uglavnom osobe koje su živjele velika iskustva razdvojenosti u djetinjstvu i žive osjećaj dubokog razdiranja  jer ove njihove rane nisu bile predane Gospodinu i duša nije bila izliječena od Duha Svetoga.

Pojavljuje se i osjećaj kraja,  za one koji vide život kao jednu trku u kojoj se u određenom trenutku udara u zid i sve završava, ništa nema smisla.

Do sada smo napravili sliku onoga što se živi u svijetu što  nažalost također uključuje i jako veliki broj kršćana.

U tom smislu se pitamo: zašto svi ti strahovi?

Kako kaže S. Rafael strah od smrti prisutan je u svakom čovjeku, i iz njega se rađa svaki drugi strah, kao posljedica istočnog grijeha i od gubitka izvorne besmrtnosti.

Samim tim što smo kršćani isto tako trebamo znati da i ovaj strah može biti pobijeđen  prikazujući život Bogu, život i smrt ali, praveći jednu analizu o tome što se događa danas, primjećujemo da se rijetko percepcija jednog kršćanina razlikuje od onih koji nisu upoznali Krista.

 Mora se prepoznati da isto tako većina praktičnih katolika živi uronjena u duh svijeta koji nudi neku sigurnost, dok se boji  prihvatiti duh Krista koji je nezgodan ukoliko dovodi do izokretanja njihovog vlastitog mišljenja i njihovih vlastitih navika. Većina živi tako, čak i bez potpune svijesti, privezani na duhovnu smrt i  nažalost se boje ići prema Kristu.

Stoga možemo ustvrditi  da jedan tako rašireni veliki strah stoji u nedostatku prave vjere.

Kao novi narod želimo  odgovorno promišljati o tome kako „biti drugačiji”, o tome kako ne biti pritisnuti duhom koji tlači život. Jedno  od Isusovih poslanja je istjerivanje demona, a mi ih istjerujemo također i kada udaljavamo te strahove i živimo u vedrini, uskrsli u Kristu. Argument smrt potiče nas, dakle, na provjeru našeg vjerovanja i izbora: prihvatiti Krista  u našem životu, ili ga izbaciti postajući robovi drugih duhova. I u ovim vremenima to postaje jedan odabir ne samo kao pojedinaca nego i kao jednog čovječanstva koje želi živjeti sa svojim Gospodinom. I upravo prema tome teži  nova medicina, liječnik, novi svećenik i sav novi narod, kako bi mogao pratiti svaku dušu dobre volje. Želimo biti nositelji vjere i nade, jer su one u nama, želimo svjedočiti da jedini način za pobijediti smrt je primiti Kristovo otkupljenje u nama i među nama.

Stoga se pitamo:

Kako se novi narod  može pripremiti za smrt, da nas iznenada ne zatekne?

Kako može pratiti bolesnike i starije osobe?

Naravno, baza je živjeti tri stupa Kraljevstva Božjeg i to su: prikazanje života Isusu po Mariji, cjelovitost, zajedništvo.

Važno je, u našoj svakodnevnici, ulaziti u onu djevičansku šutnju  o kojoj smo često govorili i rasti u harmoniji i ravnoteži.

Temeljno je susresti  svaki dan Gospodina da bi ga spoznali, ljubili ga i u trenutku naše smrti prepoznali ga. Želja da  ponovno pronađemo Isusa, ljubljenog, onog koji je dao sve za mene, koji je vodio moj život, koji nikada nije uzmicao da mi pomogne ustati, da me zaštiti, da mi oprosti, da zaboravi na moje granice i grijehe, ubrzava susret  s Njim i poništava onaj završni napad koji Lucifer želi lansirati u posljednjoj borbi.

Ako smo pak u svakodnevnom životu imali familijarnost u duhu s onim  živim stvarnostima, kao što su anđeli, sveci,pokojni,  braća i sestre vjerni Bogu u svemiru, duše u čistilištu, za koje smo molili, i one koje smo krstili, čak i ako su uglavnom nevidljive našim očima, one će nam doći u susret u tom trenutku. Imamo onda, kao narod,  pred nama, jednu svjetlu budućnost i došlo je vrijeme da se utjelovi Milost u svim trenucima i aspektima života! Učinimo to za nas, da bi se našli spremni i budni za susret s Gospodinom, učinimo to za mnoge duše koje Ga nisu upoznale, ali koje imaju potrebu za našim odgovorom, za našim cjelovitim da Gospodinu, da bi imale  priliku susresti Ga, prepoznati Ga, prihvatiti Ga, zagrliti Ga  i ući u vječni život. Oni će nam pomoći da se usmjerimo prema svjetlu i učinit će nas dionicima njihove radosti.

Već živeći tako to je  evangelizacija i svjedočanstvo za one koji su uz nas.

Živeći u našoj nutrini vjeru, nadu, radost i sigurnost da ćemo susresti Gospodina, možemo pratiti jednu osobu koja se približava smrti.

Ako budemo napravili jedan hod  u unutarnjoj slobodi, ako budemo razvijali ljubav koja nije posjedovanje ili navezanost, nego je ostavila drugoga slobodnim i usmjerila ga prema Spasitelju, mi ćemo biti spremni u tom posljednjem trenutku pustiti ga  ići u vedrini, povjerivši ga Sv. Mihaelu da ga  pripremi za konačni susret s Kristom. Naš unutarnji odmak će nam omogućiti, također, da ga bolje prihvatimo u svim njegovim stvarnim potrebama, da ga slušamo u svim njegovim  mukama, te budemo  u  zajedništvu s njim u tišini.

Pozivamo vas, da kada saznate da jedna vama draga osoba ima jednu ozbiljnu bolest koja ju  vjerojatno brzo vodi u  smrt, da se ne usredotočite na ovaj događaj koji se može dogoditi, nego da  kanalizirate svu vašu energiju da bi dobro živjeli sadašnji trenutak prateći s vedrinom i povjerenjem ovog sina Božjeg prema posljednjim stvarnostima, pripremajući  ga za susret sa Sv. Mihaelom i za zagrljaj sa Gospodinom i Spasiteljem.

Ako tijekom života budemo usmjereni prema jednom cjelovitom hodu neće nam biti teško biti uz jednog bolesnika ili jednog umirućeg razgovarajući delikatno s njim  o njegovoj situaciji, ali u istini. Prema njoj mora biti praćen s ljubavlju i sa svim onim što smo gore rekli.

Bolesnik, bilo da je stara osoba, odrasla osoba ili također dijete, ima potrebu za istinom o svojoj bolesti i blizini smrti. U stvari, vidjelo se da je bolesnik u sebi uvijek svjestan  svoga stanja i ima veliku potrebu razgovarati o tome. Primijetilo se  da, u slučaju kada oko njega postoji atmosfera neiskrenosti u kojoj mu biva negirana istina, on ulazi u ovu  igru, skoro da ne ražalosti one koji su uz njega i okrivljuje se, ali sve to uzrokuje kod bolesnika duhovnu,psihološku i fizičku patnju koja se može očitovati na razne načine.

Bilo bi dobro slušati onog  koji se približava smrti, i pomoći mu  locirati i otpustiti  one  potrebne točke da se nađe u  miru s Bogom, sa samim sobom i sa drugima. Učinit će se sve što je moguće da u njemu poteče Duh Sveti, te budu  uklonjene one eventualne blokade  koje su još prisutne  u komunikaciji između duše, duha i tijela. Ovdje vidimo koliko je dragocjen svećenik, liječnik, ali i članovi naroda koji mole, prikazuju se  i daruju prema vlastitoj originalnosti.

Fizički kontakt je jedan drugi nužni element  za onog  koji napušta zemaljski život. Dok njegovo tijelo propada, vrlo je  važno da je uz njega netko tko zna ići iznad privremenog fizičkog aspekta i zna gledati u njegovoj  biti sina Božjeg koji ide prema vječnom životu i koji će jednog dana ponovno pronaći svoje tijelo preobraženo i proslavljeno.

Koliko je važno za nas da se možemo naći na završetku života praćeni onima koji dijele naše iste vrijednosti, susrećući smrt sjedinjeni u zajedništvu!

Imamo dakle, kao narod, pred nama, jednu svjetlu budućnost i došlo je vrijeme da se utjelovi Milost u svim trenucima i životnim dimenzijama! Učinimo to za nas, da bi bili pripremljeni i budni  za susret sa Gospodinom, učinimo to za mnoge duše koje Ga  nisu upoznale, ali koje imaju potrebu za našim odgovorom, za jednim našim cjelovitim da’ Gospodinu, kako bi imali priliku susresti Ga, prepoznati Ga,zagrliti Ga i ući u vječni život.

%d blogeri kao ovaj: