Upoznala sam bolest i odgovore koji se na nju mogu imati, i kao liječnica i kao majka, budući da jedno od moje četvero djece (F) pati od jedne kronične bolesti, jako onesposobljavajuće.

Kada je mom sinu dijagnosticirana patologija od koje boluje, imao je 14 godina; dakle, bio je u punoj adolescenciji i s mnogo želja za svoj život. Dijagnozom mu je oduzeta mogućnost da živi sve što je po ljudski želio: obitelj, zadovoljavajući posao, razne aktivnosti, ukratko, naizgled normalan život. U njemu se rodila velika pobuna prema Bogu i životu. Ostala djeca također su bila zbunjena i podnosila su situaciju. Ljudskim pogledom kao majka vidjela sam njegovu bol koju, ljudski rečeno, nisam mogla ublažiti, njegovu ljutnju, strah od nepoznatog, od nepredvidivog, kao liječnica doživjela sam nemoć medicine koja ne može uvijek izliječiti.

Bila sam pred raskrižjem: zatvoriti se u jednu sterilnu ili razornu bol, uronjenu u ljutnju i razočaranje, ili s vjerom prihvatiti ono što je na poremećujući način ušlo u naš miran život, pitajući se što nam Bog kroz sve to pokazuje, uvjerena da Bog vodi naš život Svojom ljubavlju, vodeći nas do jednog većeg dobra od onog što naša ljudska misao može razumjeti. Godinama sam sudjelovala u životu Crkve Isusa Krista svega Svemira, gdje se hranila (i hrani se) moja vjera, gdje me zajedništvo s braćom uvijek pozivalo (i poziva) da idem prema Bogu, a da se ne okrećem prema sebi ; to me je usmjerilo na drugu mogućnost. Za mene to nije bio „hod u samoći“ nego praćen molitvom, prikazanjem i zajedništvom svih članova Crkve Isusa Krista: svi zajedno trudili smo se u vjeri živjeti F-ovu bolest i brzo smo shvatili da nam to pomaže preobraziti našu misao, da idemo prema Bogu te da će On izvršiti promjene u nama i oko nas. Moj sin nakon svojih dubokih i bolnih borbi s Bogom bolnijih od same bolesti, odlučio  se “predati” Njemu. Od tada je prošlo deset godina; borba i poteškoća nije nedostajalo i ne nedostaje, F nije fizički ozdravio, no primio je unutarnje ozdravljenje koje je najdragocjeniji dar: jednu veliku ljubav prema Isusu, jednu stalnu želju da živi svaki trenutak s Njim, jednu veliku vjeru i unutarnju radost. Shvatio je da je bolest  bila njegovo spasenje, jer mu njegovo bolesno tijelo nije dopuštalo pogrešne odabire, shvatio je da su njegova situacija i prikazani napori nezamjenjiv dar za njega i za  druge duše, jedan „prostor“ u kojem se Bog proslavlja: u svemu tome, na uravnotežen i zdrav način, pronašao je puninu. Kao majka, ne želim ništa drugo. Isto tako i  ja sam puno naučila. Kao majka shvatila sam da kad dijete trpi ne može ga se zamijeniti u tome, ne može i ne smije mu se oduzeti bol, nego kao i Marija, može se ostati zajedno s njim pod križem, prikazujući njegovu patnju te dopuštajući Bogu da djeluje. Poučena sam da budem strpljiva, poštujući vrijeme jedne duše i ono Božje: čekanje proživljeno s Bogom rađa čak i kad se u našim očima čini sterilno. Zapravo, da sam vršila pritisak na F u njegovu odabiru, da nisam prihvatila to da ne vidim poboljšanja, bilo bi to jedno kontraproduktivno nasilje. Kao liječnik shvatila sam da se od nas ne traži da liječimo samo tijelo nego i dušu, da je pravo ozdravljenje preobrazba osoba, te ako se bolest ne može fizički izliječiti, to ne znači da smo nemoćni, nego imamo drugačiji zadatak: pomoći bolesniku živjeti je po Božjoj misli.