Anksioznost

 

Anksioznost je jedan od poremećaja koji neprestano rastu u ovom vremenu u svim godištima; napada starce, roditelje, djecu, bebe. Danas smo uronjeni u jednu klimu jake konkurencije, na poslu, u školi u sportu itd. Osobe često traže jako visoka očekivanja za sebe same, za druge. Također i roditelji imaju super očekivanja u odnosu prema njihovoj djeci. Sve ovo pomaže pojavu poremećaja anksioznosti. Specificiramo da je anksioznost jedna fiziološka situacija provocirana normalnim mehanizmima pokrenutim od našeg tijela pred jednim stresom (npr. drhtanje prije jednog ispita ), ali postaje patološka  kada je nerazmjerna u odnosu na situacije koje živimo ili je nemotivirana, te je tako jaka da paralizira. U ovim slučajevima službena medicina govori o poremećaju anksioznosti i o tome ćemo razmišljati u ovoj rubrici. Poremećaj anksioznosti može se razviti kasnije u razne patologije. Konstatiramo da jedan pacijent koji prima jednu dijagnozu poremećaja anksioznosti biva blokiran i opečaćen samom analizom. Mi više želimo misliti da ta osoba živi određeni trenutak u svome životu, jednu prepreku, te da to može biti prigoda da se osoba pozitivno promijeni, ako je potpomognuta i ako to želi, tako da može izići iz muke koju prolazi živeći je bolje od onog kakva je ušla.

Želimo sada ići u dubinu govoreći o duhu, duši, tijelu, molitvi, polazeći od našeg iskustva liječnika iz novog naroda. Ako doista vjerujemo da je čovjek formiran od duha, duše i tijela, ako vjerujemo doista da ozdravljenje polazi od duha, onda i liječnik treba raditi na ovaj način, treba vidjeti gdje su ove zapreke koje ne dopuštaju duši jedne osobe da primi ono što dolazi od Duha, koje ne dopuštaju da Gospodinov život poteče. Naglašavamo važnost da sve ovo liječnik vodi naprijed u sveopćem zajedništvu, u zajedništvu sa narodom na zemlji i sa novim svećenikom u novom narodu.

Potrudit ćemo se sada sintetski pojasniti što su u biti duh, duša i tijelo i dinamika koja teče među njima kako bismo mogli imali jasnoću. Možete produbiti argument u 13-om poglavlju u „Preko Velike Barijere“ i u 2-om poglavlju „Ispisati Povijest u Božjoj misli“.

DUH – DUŠA – TIJELO

Možemo zamisliti tri posude koje stoje jedna u drugoj kao kod ruskih lutki: u centru je duh, između duša, izvana tijelo.

Cervello – mozak,  corpo- tijelo, volonta –volja, intelletto – razum, memoria-memorija, ANIMA-duša, ricordi belli- lijepa sjećanja, ricordi brutti – ružna sjećanja, ferite – rane, nostra identita- naš identitet, nostra missione- naše poslanje, SPIRITO- Duh, somiglianza con Dio – prilika Božja, Immagine di Dio – slika Božja, Leggi di Dio – Zakoni Božji, Parola di Dio –  Riječ Božja

Duh

Čovjekov duh je vitalni centar jedne osobe jer u duhu govori Duh Sveti, čovjekov duh se susreće sa Duhom Svetim koji nam dopušta upoznati Gospodina, ljubiti Ga i duboko upoznati njegovu misao. Kada se naš duh susretne sa Duhom Svetim, doista se susrećemo sa Božjom misli. U duhu je prilika Božja, i ona sve više raste, u odnosu koliko raste svetost jedne osobe ili može nestati ako netko odbacuje Boga. Duh prenosi sve ono što prima od duše.

Duša

Duša ima tri moći: memoriju, razum, i volju. U memoriji duše od trenutka začeća je utisnuta slika Božja, utisnut je identitet i poslanje jedne osobe. U memoriji duše se zaustavljaju lijepa i ružna sjećanja, rane kao u slučaju anksioznosti. Duša prima ono što dobiva od duha i prenosi ga tijelu, duša prima također ono što dolazi od tijela i prenosi ga duhu.

Tijelo

Tijelo je vanjski dio, opipljiv u nama. Izražava ono što je primilo od duše, i još prije od duha. Prima ono što dolazi izvana i prenosi ga duši.

Potrudimo se sada razumjeti dinamiku između duha-duše-tijela. Koliko više naš duh je sjedinjen sa Duhom Svetim, i duša otvorena njegovu djelovanju, toliko više se ona budi obasjavajući sliku Božju, njezin identitet i poslanje. Čista duša preko razuma šalje čiste poticaje i tijelo djeluje kao posljedica čineći dobra djela. Ako čovjek odbije Boga duh se zatvara duši i ona ,sama, obrađuje vlastite misli koje nisu više u Bogu. Ako smo zatvoreni Duhu Svetom, otvoreni smo svim drugim duhovima(npr. duhu mode itd.).

Događa se također obrnut prolazak: sve ono što tijelo prima, vidi, dotiče, osjeća, prenosi duši. Duša preko volje i razuma filtrira vanjske poticaje koji dolaze memoriji duše i ostaju utisnuti kao lijepa i ružna sjećanja. Ovdje, ako su kanali komunikacije s duhom otvoreni, Duh Sveti može djelovati, može prihvatiti dobro uronivši ga u trojstveni vir ili odbaciti i eliminirati zlo. Dakle dobro biva  ojačano i zlo potrošeno. Kao posljedica onog što se taloži u duši, ako su kanali komunikacije s duhom otvoreni, može biti zapljusnut ljubavlju Duha Svetog, te biti jedno ozdravljenje duše i također i tijela. Duša uspijeva oprostiti i nadići kušnje.

Jedan živi odnos sa Gospodinom te prikazanje života po Bezgrešnom Srcu Marijinu su kanali  koji otvaraju naš duh Duhu Svetom. Isto tako i sakramenti; Euharistija je jedno silno sredstvo, to je jedna hrana za dušu, koja se uspijeva otvoriti i dopustiti prodiranje Duha Svetoga.

POMOĆI  koje dopuštaju duši da bude manje ranjena i kao posljedica toga i tijelo se osjeća bolje.

Začeće

Važno je kada se dogodi unutar jednog čina ljubavi, kako bi bilo prikazanje i blagoslov para nad djetetom. Duša u začeću već ima sve moći, nalazi se pred Bogom i pred odabirom Isusa, da Ga slijedi sve do križa kako bi s Njim uskrsla, ili za Lucifera koji nudi život u laži, sa klevetama i prijetnjama. Za produbljenje vas pozivamo da  pogledate 13 poglavlje „Preko Velike Barijere“. Ovdje želimo samo podsjetiti da jedan da’ u začeću dopušta duši da primi Duha Svetoga i njegovo pomazanje; čovjek tako biva olakšan u životnom hodu slijediti Isusa Krista i nadići kušnje. Jedan „ne“ ili slabi „da“ čini dušu slabom, plašljivom, pokazuje unutarnje blokove i bolesti. Tijekom života duša je uvijek slobodna promijeniti svoj početni odabir. Molitva i prikazanje naroda pomažu duši prema jednoj pozitivnoj evoluciji ali ju ne zamjenjuju.

Trudnoća

Jedna trudnoća sa mnogim smetnjama, znak je nečega što ne ide. Nikada kao u trudnoći jedna žena pokazuje ono što je. Uzmimo jedan primjer: ako je normalno povraćanje u prva tri mjeseca iz hormonalnog razloga te prilagođavanja između mame i djeteta, nije normalan devet mjeseci. U tom slučaju potrebno je misliti da postoji neki blok u odnosu majka-dijete ili neka velika patnja u majci. I onda je važno da majka koja ima velike rane i strahove koji su se probudili u trudnoći bude potpomognuta identificirati i iznijeti ih na površinu. Porod je jedan dar, davanje života, ako majka ima jedan blok kako će moći roditi i dojiti te imati jedan zdravi fizički odnos sa svojim djetetom?

Jako je važan fizički kontakt sa tek rođenim djetetom. Ovaj aspekt je podcijenjen u našoj kulturi. Jedno dijete koje je bilo u maternici devet mjeseci ima potrebu i dalje osjećati majku uz sebe.

Slušati druge

Kao što smo već rekli prošli put važno je znati se slušati te poučavati dijete da sluša emocije, i nazove ih imenom, kanalizirati ih i naučiti prikazati Gospodinu. U suprotnom, trudeći se poništiti ih, sakriti, često se očituju sa smetnjama.

Pazimo! Mi ponekad ne želimo slušati emocije drugih jer ne uspijevamo ili ne želimo slušati naše. Nismo u stanju gledati jednu našu poteškoću u drugome te mu pomoći da je nadiđe.

Tako se zbiva i u duhu: Bog želi da se mi izrazimo, da dopustimo da se pojavi ono što imamo unutra te, da jednom smireni, možemo slušati glas Božji. Ovaj stav bi trebao imati svatko od nas u odnosu prema drugom. Ne treba davati rješenja nego slušati drugoga, također i u ispadu, te u  međuvremenu biti u molitvi prikazujući Bogu.

Jako je malo slušanja na ovaj način. Postoje osobe koje žive velike patnje a koje ne uspijevaju komunicirati. Jako je malo slušanja jer slušati nekog drugog, često budi u nama patnje i jednostavnije je odložiti problem, podići zidove. Slušanje bi bilo već po sebi terapeutsko bilo za onog kojega se sluša, bilo tko sluša. Već u tome smo svi liječnici. Spremniji smo slušati osobe koje su daleko dok one koje su nam blizu, čini se teže. Majka Tereza je govorila da trebamo slušati drugoga kao da je u tom trenutku za nas jedina osoba koja postoji na svijetu. Slušati drugoga i prihvatiti ga onakvog kakav jest, u onom što živi, slušati Duha Svetog u njemu, blagosloviti ga. Ovdje možemo razumjeti važnost jedne jezgre u kojoj nas se sluša, prihvaća, prikazujemo se jedni za druge, gdje se osjećamo promovirani te teče život Božji koji preobražava.

 Slušati Boga

Temeljno je za sve, svaki dan staviti se u stav slušanja Gospodina upravo da bi uspostavili jedan živi odnos s Bogom, spustiti se u dubine našeg duha kako bi susreli ono što Gospodin želi staviti u nas. Slušati Riječ Božju obasjanu Duhom Svetim, meditirati je u šutnji, za nas je izuzetno važna pomoć koja nas hrani.

Kontakt sa prirodom i stvorenjem

Kontakt sa prirodom može nam pomoći nadići trenutke anksioznosti. Gledati jedan zeleni park, jedan planinski lanac šalje pozitivni poticaj našoj duši i tako preko naših očiju možemo komunicirati direktno s dušom pomažući joj otvoriti se.

Harmonična obiteljska situacija

Jedna harmonična i zdrava klima za djecu stvara se kada par ima povjerenja prema Bogu i prikazuje se, kada dijete može rasti upijajući ovo od roditelja, kada osjeća na sebi povjerenje koje mu otac i majka daju, kada biva prihvaćeno u njegovoj originalnosti u Bogu i ne biva mu nametnuta osobnost koju su roditelji zamislili za njega.

KLINIČKI SLUČAJEVI

Postoje mnoge osobe doista ranjene u društvu u kojem živimo.

Ispitajmo sada slučajeve. Izdvojili smo jednu značajnu rečenicu za svakog pacijenta koji se pojavio sa poremećajem anksioznosti.

A: Žali se na nesanicu, anksioznost, uznemirenost, opterećenost. Kaže: „Imam previše posla“.

Što se skriva iza ovih riječi?

  1. Tražim si uvijek neki posao jer nisam sposoban biti sam sa sobom i sa Gospodinom, dakle trebam neprestano tražiti nešto za raditi ili slušati(na primjer: uključena televizija, muzika, kupovina itd…?) Ne uspijevam ili ne želim slušati šutnju koja je odsutnost svih zvukova osim onog Božjeg? Trčati s jedne na drugu stranu, nikada se ne zaustaviti nije dobar znak. Nužno je pronaći jednu ravnotežu između aktivnog i kontemplativnog dijela. Društvo nas sada gura u ovo ludilo.
  2. Tražim uvijek neki posao jer ne živim po mojoj mjeri, ne poznajem se u dubinama, ne uspijevam praviti odabire koji uzimaju u obzir moju originalnost i moje granice, preuzimam zadatke veće od mojih snaga?

B: Uvijek je ljuta, uvijek umorna, sa nesanicom. Kaže: „Ja trebam biti savršena“.

Što se skriva iza ovih riječi?

Ne prihvaćam moje granice, ne prihvaćam biti jaka u slabosti, ne prihvaćam pojaviti se pred Gospodinom onakva  kakva doista jesam. Vjerojatno još od malena mi je uvijek bilo govoreno da trebam biti savršena.

C: Nastavlja vrtiti se oko svojih problema. Kaže: „ Ako mislim, zaustavit ću se“, „Onda ako sam napravila ovu grešku to je zato…i onda znači da ja…i onda sam trebala…onda nisam dovoljno prikazana…i onda…i onda… i onda….“.

Što se krije iza ovih riječi?

Vjerojatno je centrirana na samu sebe, njezin život nije predan Bogu.

 

D: Boji se izići iz kuće, potpuno paralizirana, želi imati sve pod kontrolom, ne delegira ništa i nikome, uvijek ju boli vrat. Govori: „Sve je uvijek dobro“.

Što se skriva iza ovih riječi?

Ovdje se otvaraju dva scenarija: ima tko govori: „sve je uvijek loše“ i tko govori „sve je uvijek dobro“. Prvi se neće nikad razboljeti ali će učiniti da se razbole svi koji su oko njega, nije mu skoro ništa ali se neprestano žali, čim riješi neki problem odmah ide tražiti drugi. Drugi se doista guši u problemima ali uvijek  govori da je sve dobro. Ne govorimo ovdje o onima koji su doista predali svoj život Gospodinu i sve što im se događa biva vrednovano kao dobro koje dolazi od Boga, živeći u miru, iako sa ljudskim trenucima slabosti. Ako inače kažem da je sve dobro i očitujem mnoge poremećaje ja sam jedna osoba koja skriva, koja nema hrabrosti slušati, prihvaćati, izražavati ono što od mene izlazi kao negativno. Vjerojatno jer su me uvijek učili da maskiram, vjerojatno također pod lažnim osmijehom. Na svakome od nas je da vrši razlikovanje kako bi razumjeli je li ljutnja ili neki negativni osjećaj povremeni trenutak izbacivanja, što je ljudski, u jednom vedrom životnom hodu prikazanom Bogu ili je jedno neprestano kuhanje unutra maskirano. U tom slučaju će se očitovati sa poremećajima.

E: Ne uspijeva suočiti se sa ispitima na fakultetu, pred profesorima ne uspijeva govoriti i kaže: „ja sam uvijek bio osuđivan od malena.“

Zašto?

Jer se u ovoj osudi osjećam doista ranjena i onda mi je teško otvoriti se prema vani. Škola bi ovdje trebala izvršiti svoj „mea culpa“(moj grijeh). Trebala bi se dakle ponuditi da prati svako dijete do onog što može doseći, često naprotiv čini suprotno: svi trebaju doći do određene razine i tko ju ne doseže biva negativno suđen. Ista se stvar može dogoditi također i u obitelji.

F: Osjeća se pritisnut i kaže: ja ne mogu uspjeti, nikada neću uspjeti, neću imati dovoljno novaca, umrijet ću od gladi…“ i  „ja sam doživio preveliku bol.“

Zašto?

Ovdje ovisi o mojoj sposobnosti da se prikažem, predam Gospodinu, imam povjerenja u Njega. Za promatrati je kako osobe koje su doživjele ogromne rane kako su vedre i idu naprijed, druge sa problemima naizgled jednostavnim i banalnim razvijaju anksioznost i depresiju.

G: Uvijek je zabrinuta što bi se moglo dogoditi drugima. Kaže: „Strah me da će se nešto dogoditi mome djetetu; zabrinuta sam za moga muža“.

Zašto?

Vjerojatno je živio ono što službena medicina definira anksioznost post – traumatične, tj . jedan poremećaj koji se javlja nakon jednog traumatskog događaja npr. jedna automobilska nesreća.

ZAŠTO se događa?

Ispitujući u dubinama ove slučajeve možemo vidjeti da ima jedan opći nazivnik u svim neugodnim situacijama: ne željeti predati u potpunom povjerenju vlastiti život Bogu. Ovo ne dopušta Duhu Svetom da potpuno djeluje u dušama koje se tako čine uhvaćene i zatvorene.

Jedan drugi motiv koji može stvarati u nama jednu pretpostavku prema određenim poremećajima naši su obiteljski korijeni. Čovjek doista ne samo da ima jedno somatsko genetsko nasljeđe, nego također i jedno duhovno genetsko nasljeđe. Od trenutka začeća dakle, mi nosimo u nama tragove dobra i zla u prethodnim generacijama koje utječu na naš život i naše odabire i također se odražavaju na naše tijelo tako da unutar iste obitelji se mogu očitovati iste patologije.

KAKO LIJEČITI poremećaj anksioznosti?

  • Ne uzimati odmah lijekove. Ovi lijekovi doista ne dopuštaju dušama komunicirati i obrađivati patnju, nego blokiraju situacije koje se onda očituju na drugi način.
  • Odstraniti moguće vanjske razloge koji ne dopuštaju živjeti jedan život u zdravom ritmu.
  • Truditi se otkriti, također i uz pomoć treće osobe, granice i rane koje zahvaćaju dušu.
  • Ući u jedan živi i cjeloviti odnos sa Gospodinom. Iz ovog odnosa otkrivamo da nas Bog ljubi onakve kakvi smo s našim granicama i našim patologijama te da smo za Njega važni. Ovaj odnos čini da uzvratimo Ljubavlju Gospodinovom i razvijamo povjerenje prema Njemu, te želju da Mu se predamo. Uzmimo u obzir također da nas Bog želi sretne i uskrsle jer nas želi kao svoju djecu, da učimo opraštati nama samima i drugima te otvaramo put pravoj spoznaji nas samih. Zahvaljujući onom što izvire iz ovog odnosa sa Gospodinom mi smo slobodni predati Njemu naše smetnje prikazujući ih za nas i za one koji žive našu istu situaciju. Doista kada bolest postane darovana Gospodinu u prikazanju otvara putove za mnoge duše koje žive naše iste poteškoće. Zahvaljujući ovom prikazanju otvaramo naš duh djelovanju Duha Svetog koji dotiče svojom Ljubavlju memoriju duše i ozdravlja nas, jer pravo ozdravljenje predviđeno od Gospodina polazi iz duha i to je uskrsnuće. Stavljeno u ruke Božje ova smetnja ne samo da nas ne sprječava nego može preobraziti nas i stvarnost koja nas okružuje. Tako postaju konkretne riječi Svetog Pavla „ Kada sam slab onda sam jak“[1]

U našem iskustvu imamo slučajeve, također i mladih, kojima je bila dijagnosticirana jedna neizlječiva bolest, da jednom kada su razumjeli da prikazujući je Gospodinu mogli bi pomoći mnogim dušama, žive vlastitu bolest na jedan način preobražen i uskrsnuo, prihvaćajući s radošću vlastito svećeničko poslanje.

Vidjeli smo također slučajeve djece koja su s ekstremnom brzinom i prirodnošću prihvatili njihove nezgode živeći i prikazujući ne samo riječima nego konkretno. Često naprotiv članovi obitelji imaju poteškoće prihvatiti bolest djece.

Ovi prolasci o kojima smo govorili nisu ostvarivi ako je jedna duša potpuno paralizirana jer je zatvorila komunikaciju sa svojim duhom. U tom slučaju je nužno aktualizirati strategije da zadobije povjerenje. Na primjer, ako se jedna osoba ne uspijeva više popeti na vlak treba ju pogurati da to učini. Ovo ponovno zadobiveno povjerenje, iako pomoću malih gesta,  otvorit će jedan prostor disanja u njezinoj duši za komunikaciju sa  duhom.

Ponekad je nužna intervencija jednog psihoterapeuta koji treba biti pažljivo izabran.

Postoje slučajevi u kojima je potrebno koristiti lijekove koji mogu biti alopatski bilo kemijski bilo prirodni, ili homeopatski. Potrebno je pažljivo ih odabrati, znajući da lijekovi nemaju isti efekt na osobu, te da je drugačija reakcija na lijek ovisno o stanju svakog pojedinca. Može se brzo potvrditi da lijek oslabljuje osobu ali daje osjećaj neposrednog poboljšanja. Prirodni proizvod je manje razoran, homeopatsko sredstvo djeluje na energetskoj razini, ali oboje iako s jedne strane ne modificiraju narav pacijenta, između ostalog zahtijevaju s njegove strane veću suradnju u želji za ozdravljenjem.

RODBINA i osobe koje prate bolesnika

Dobro je:

  • Uroniti se u molitvu čim bude dijagnosticirana bolest da bi tražili svjetlost te da bi pronašli liječnike i prikladne zdravstvene djelatnike.
  • Pratiti bolesnika koji pati od poremećaja anksioznosti ukoliko na početku on nije u stanju sam vladati situacijom.
  • Pretvoriti osjećaj nemoći, koji se rađa u gledanju kako bolesnik trpi, u prikazanje Bogu prihvaćajući križ zajedno s njim živeći vlastito svećeništvo do kraja.
  • Blagoslivljati uvijek bolesnika, imati na umu pomoć izvanrednih sredstava i sveopćeg zajedništva.
  • Govoriti duhu bolesnika po Duhu Svetom u molitvi.
  • Imati jednu zdravu ravnotežu sa bolesnikom izgrađujući jedan odnos tako da ga se s jedne strane poštiva, sluša i prihvaća i s druge strane  zna intervenirati u pravom trenutku da bi ga se potaknulo.
  • Razumjeti da bolesnik reagira sa drugačijim mehanizmom u usporedbi s nekim tko nema ove smetnje.

Često njegove reakcije koje se čine neshvatljive za rodbinu, koje uplaše i izazivaju u njima osjećaje krivnje, za bolesnika su samo trenuci izbacivanja koji jednom nadiđeni, ne ostavljaju traga.

  • Biti svjesni da je također i bolesnik, kao i svatko od nas, odgovoran za vlastiti život.
  • Uzeti u obzir da mi možemo dati bolesniku svu nužnu pomoć ali, u zadnjem primjeru, ozdravljenje ovisi o njemu. Nijedan lijek , nijedan liječnik, nijedan psihoterapeut ne može ozdraviti bolesnika ako on ne uzme svoj život u vlastite ruke i ako nema volju za ozdravljenjem.

[1] Usp. 2 Kor 12, 7-10

 

%d blogeri kao ovaj: