Razmišljanja na Božju Riječ

Mauro

Susret – LITURGIJA

Prvi dio 02.12.2017

Danas bismo željeli izmijeniti iskustva, podijeliti s vama o liturgiji te o sudjelovanju u nebeskoj liturgiji. Rekao sam izmijeniti, jer ne želimo praviti katehezu; objasnit ćemo korake u liturgiji trudeći se prodrijeti u ono do čega liturgija vodi.

Liturgija je jedna životna akcija, liturgija vodi u život, liturgija je život, život koji treba zajedno podijeliti. Isto tako Marija je u posljednjim porukama naglasila „živjeti ili preživljavati“ i mi smo odabrali živjeti; liturgija je život. Svi smo navikli misliti na liturgiju kao jedan trenutak, na jedan trenutku Svete Mise, no nije tako. Znamo da je Nebeska liturgija vječna i da se svaka Misa uključuje i crpi iz Nebeske liturgije, jer je život na nebu jedna neprestana misa. Dakle, od samog početka, od samog Stvaranja, liturgija je živjeti našeg Gospodina. Mi smo bili stvoreni, promišljeni, ljubljeni, željeni i Bog nas je htio kako bismo vječno prebivali s Njim i vječno slavili Život. Ono što mi nazivamo Misom ima mnogo imena, no njezino pravo ime, srce je žrtva Kristova i vjerujem da je za nas sve važnije tako je zvati.

Sada je sve više Misa koje se slave na mnogo načina: zajedno s protestantima, zajedno s raznim vjeroispovijestima i sve nazivaju liturgijom, za njih je sve Misa. Mi slavimo Kristovu žrtvu, i to može slaviti samo tko se sjedini s Kristom. Kristova žrtva je jedan trenutak, no to je trenutak koji bi nam trebao pomoći da živimo vječnu liturgiju cijeli dan, dan i noć. Još jednom vidite u čemu je poanta? To je odabir koji sam napravio u svom životu. Dakle, ako je moj život Bog, Bog je sve i sve što radim, u funkciji je Boga, da dođem do Boga, da spoznam Boga, da ljubim Boga. Ili pak odabirem imati jedan život i svako malo molim Boga da mi pomogne, obraćam se Bogu, tražim način da živim što je bolje moguće, također tražeći način da se svidim Bogu. Upravo na tim odabirima, na odabiru hoće li se zaista prikazati život Bogu, sve se mijenja.

Svjedočanstvo koje bismo željeli nositi, i vjerujem da je isto za sve koji se definiraju kao novi narod, a to je govoriti: moj život je jedna vječna liturgija. To ne znači da sam svet, da ne pogriješim, da ne griješim, to samo znači da sve ono što živim, također i sa mojim granicama, sa mojim prolascima, mojim padovima, to živim u funkciji Sina Božjega. Međutim, govoriti „u funkciji prema Sinu Božjem“ ili „u moj život stavljam Boga“, to stvara razliku, to sve mijenja jer, ako živim svoju molitvu u funkciji Boga, to je neprestana molitva i ako živim molitvu u funkciji Boga mogu razumjeti sva Pisma, mogu razumjeti Evanđelje, mogu razumjeti Svetog Pavla. Nasuprot, ako umjesto toga pokušavam ukalupiti Boga u svoje sheme, teško je razumjeti Pisma i ponekad bi bilo potrebno istrgnuti neke stranice Evanđelja. Kada Sveti Pavao kaže: „Neprestano molite“[1], ne misli reći nastaviti moliti „Oče naš, Oče naš, Zdravo Marijo“, nego misli reći da vaš život bude molitva; „Hvalite, pjevajte hvalospjeve“,[2] što ne znači samo pjevanje pjesama, nego znači da cijeli moj život treba biti jedan himan Bogu, jedna zahvala od kada otvorim oči do odlaska na spavanje; to je liturgija. Da bih to činio, potrebna mi je Euharistija, potrebna mi je Kristova žrtva.

Idući naprijed vidjet ćemo korake Mise, trudit ćemo se ići naprijed korak po korak i molim vas, postavljajte pitanja, intervenirajte, jer tako ćete nam pomoći; u protivnom postajemo oni koji objašnjavaju i oni koji slušaju, i ne treba biti tako, jer ovu izmjenu želimo živjeti zajedno. Zašto smo odabrali ovaj argument? Jer vjerujem da su stvari koje svi uzimamo zdravo za gotovo možda one koje najmanje znamo. Svi mislimo da znamo što je Misa i umjesto toga kad je počneš gledati, meditirati, korak po korak, otkriješ da ona ima jedno bogatstvo koje nisi shvatio. I u ovo vrijeme, koje znamo koliko brzo teče, znajući kako dobro živjeti Kristovu žrtvu, mislim da je to najbolji način hoda, najbolji način da otkrijemo svoj identitet, svjedočimo, da budemo kršćani, a da ne želimo podnijeti mnogo razloga, jer će naši razlozi biti naš život. Bilo bi lijepo kad bi nas sudili po tome kako molimo, kako pjevamo, kako se ljubimo.

INTERVENCIJA: Je li dovoljno imati želju živjeti za Boga, u Bogu? Ne uključivati ga u naš život nego da mi budemo oni koji ulaze u Njegov život?

ODGOVOR (M): Želja je u jednom određenom smislu sve, jer da ovisi o nama ne bismo ni ujutro mogli ustati. Ne zaboravite da uzimamo zdravo za gotovo da mi dišemo i otvaramo oči. Ali tko ti daje da otvoriš oči? Tko ti daje mogućnost da dišeš? Nemaš nikakve zasluge u tome što možeš gledati svog muža i razgovarati s njim; to je milost. Podržani smo u svemu i za sve od Duha Svetog, Boga, Trojstvenog vira. Dakle, moja želja da budem potpuno uronjen u ovaj Vir jedino je što ja mogu učiniti, potom sva djela vrši Bog. Naravno, u svakom djelovanju treba postojati moje da, jer u svakoj akciji imam slobodu da biram ili za dobro ili za zlo, uvijek, slobodan sam i mogu imati tu želju, ali potom, možda, kad mi se ukaže prilika, radim sve suprotno, ali čak ni to nije problem ako to priznam, ako krenem iznova.

ODGOVOR (D): Nastavljajući s ovim uvodom, mislim da je vrlo dobro za nas da liturgiju gledamo sa jednog univerzalnog gledišta. Zapravo, religioznost je toliko utisnuta u narod da ako bismo počeli govoriti o liturgiji, uzimajući u obzir samo Misu, kao jedan slijed prolazaka koji vode do Kristova Tijela i Kristove Krvi, riskirali bismo ostati zarobljeni u onome što je stari mentalitet. Vjerujem da uvijek trebamo poći od univerzalne dimenzije života, prije svega od stvaranja koje, povezujući se s uvodom koji smo napravili prije, započinje od prijestolja Božjeg. Znamo da je stvaranje bilo predviđeno kako bi anđeli i ljudi mogli živjeti u međusobnom zajedništvu u službi djelovanja koje započinje od prijestolja Božjeg: zapravo su anđeli i ljudi od početka trebali vladati zajedno sa svojim Stvoriteljem. Pa što je bila Božja volja od početka? Bila je da se  cjelokupno stvaranje uvijek iznova vraća izvoru, Stvoritelju. Evo, liturgija je život, stoga je liturgija sudjelovanje u ovom Božjem naumu koji pronalazi svoj vrhunac, ostvarenje u onom što je hod Mise, Svete Mise, ali ako to ne živim najprije u mom životu, u mojoj otvorenosti za Božje djelovanje i onom što Bog čini sa mnom svaki dan, u svakom trenutku, počevši od ove želje da budem sjedinjen sa životom Isusa Krista, rizik je da Misa, ili sudjelovanje u Nebeskoj liturgiji, postane jedan obred jer ne nosim život.

Stoga je bitno na sudjelovanje u nebeskoj liturgiji gledati s ovom otvorenošću prema životu; da bismo razumjeli kako nastaviti zajedno, da bismo razmišljali na nov način. Inače, rizik je da ja sudjelujem u Svetoj Misi s ciljem koji je drugačiji od onoga što Bog želi činiti, s drugačijim usmjerenjem od onog što je Božje djelovanje. Božje djelovanje u svakoj Svetoj Misi je ono da se sve više oslobađa život jer ga treba spasiti, to je naš život, ono sjeme koje je u nama, kojem Bog dolazi služiti. Zapravo, Isus je rekao da će se onaj tko vjeruje u Njega biti sjedinjen s Njim i tako će Otac i Duh Sveti također doći i služiti mu: Trojstvo dolazi da bi služilo svakome od nas, ono to uvijek čini i, osobito to čini kada se sjedinimo s Bogom sa željom da sve darujemo Isusu Kristu. Tada započinje jedno novo trojstveno djelovanje koje nas zahvaća kako bi ušlo u nas te nam služilo: Otac, Sin i Duh Sveti poslužuju život u svakome od nas. Isus Krist dolazi i pere nam noge, ljubi nas do kraja. Zašto? Da se pravi život pokrene u nama: to je cilj svake Svete Mise i evo zašto ulazimo na jedan način i izlazimo preobraženi, jer je Božja služba nama jedna služba istinskom životu. Dakle, kada nam je ovo cilj, mi se uključujemo i sudjelujemo u Svetoj Misi sa svim djelovanjem milosti koje se pokreću sa prijestolja Božjeg.

ODGOVOR (M): Da, liturgija je pravi život i, kako smo ranije rekli, to nije život koji živimo sada. Pravi život je vječni život, pravi život je život koji imamo s Ocem i kako će to biti ne znamo. Sveti Pavao kaže: „Znamo samo da ćemo kad dođe biti slični Njemu, jer ćemo ga vidjeti takvog kakav jest“[3]: bit ćemo slični Isusu, ali ne znamo kakav će biti život u novom stvaranju, ne znamo kakav je Raj. Nažalost, često kad odete na neku sahranu, tipična fraza koja se čuje je: „nitko se nikada nije vratio da nam kaže što ima tamo.“ Ovo je tužno, to je jako tužno za kršćane. Znamo da ćemo biti slični Isusu ako Ga istinski ljubimo, ako istinski vjerujemo da je Sin Božji i ako možemo kontemplirati njegov život onakvim kakvim ga je stvorio. Isus je došao pokazati nam Očevo lice i ideja da ćemo biti slični Njemu trebala bi nam biti dovoljna da nas ispuni svim radostima, da imamo puninu svega što nam treba. Život kakav mi danas poznajemo zaprljan je, iskrivljien i promijenjen istočnim grijehom. S istočnim grijehom ušli su zakoni: „U znoju ćeš se mučiti, u boli ćeš rađati“[4]: prije nije bilo tako, i poslije neće biti tako. Kažem vam da su sve nevolje, svi problemi započeli prije Krista i prije svega sve nevolje koje su započele nakon prvog Kristovog dolaska, nažalost, postoje i rodile su se upravo zato što kršćani više ne vjeruju u drugi Isusov dolazak i ne vjeruju u stvarnost novog stvaranja; nada se ugasila. Ako se nada ugasi, život se ugasi. Čitav naš život kakav poznajemo, također i onaj religioznih sistema, sav je pod jarmom duha svijeta, sav ukalupljen, uklopljen u duh svijeta i svi to znamo iz Evanđelja, osobito iz Evanđelja po Ivanu, tko  je knez ovoga svijeta. Svi smo uklopljeni u duh svijeta. Kao kršćani pozvani smo početi izlaziti iz duha svijeta, i potom pomoći i drugima da to naprave. To je jedini zadatak koji bi trebao imati jedan kršćanin: osloboditi se kako bi oslobađao zatvorenike, dopustiti da te Isus oslobodi kako bi svjedočio cijelom svijetu i svemiru da se može biti slobodan.

Sveta Misa, Kristova žrtva, spušta se u naše dubine, kao što smo već rekli, da nas oslobodi, da nam vrati život. Stvoreni smo na sliku i priliku Božju. Gospa u Međugorju je rekla: „Moje lice treba se pojaviti na vašem licu“. Koliko smo daleko! Međutim, ne možemo se zadovoljiti preživljavanjem. Ponavljam da je, prema mom mišljenju, muka za kršćane u tome što se Katolička crkva zadovoljila, kao da je odgodila problem, kao da želi reći „nakon smrti vidjet ćemo“. Mi smo naprotiv pozvani od sada živjeti kraljevstvo Božje, nije istina da trebamo čekati smrt, smrt će biti jedna milost, posljednja, ona koja će nas osloboditi težine tijela i povest će nas da u potpunosti živimo sve što smo već trebali okusiti, uživati, osjetiti. Trebamo dodirnuti Riječ života, trebamo je vidjeti, trebamo se osjećati ljubljeni i ljubiti je, ako ne, koji smisao ima život? Nema smisla. Povratak Gospodina Isusa, Njegov drugi dolazak, bit će da dođe do ostvarenja svih onih stvarnosti koje već trebaju biti u nama. Neće se vratiti objašnjavati kako je to napravio prvi put, neće nam više govoriti sve prolaske kao što je napravio prvi put, neće doći pokazati Očevo lice kao prvi put, doći će ispuniti ono što već postoji u nama. Njegova velika ljubav učinila je da Isus ostane u Euharistiji, na svu sreću. Krist se trebao sakriti jer ne bismo mogli podnijeti Njegovu prisutnost; titraji koje Božji Sin nosi uništili bi nas. Stoga se Isus sakrio u komadiću kruha, u malo vina, ali to je On, to je Njegov život i taj Život dolazi nas rađati iznutra, ali u mjeri u kojoj mi sudjelujemo u Njegovoj Žrtvi; to nije neki magični obred. Ponekad smo sudjelovali kao da je to jedan magični obred. On je Život i vraća nam život. Čitav njegov prolazak odvija se u Misi: prikazanje, križ i uskrsnuće, i ovaj bi se prolazak trebao neprestano odvijati i u nama.

Često, gotovo svi, daju slaviti jednu Misu za pokojne, kako je to tužno! To je kao da koristimo Isusa, Njegovu žrtvu, u korist nekoga drugog. To je tužno! Nažalost, oni također naplaćuju Misu za pokojne: sve je poprimilo okus duha ovoga svijeta.

ODGOVOR (D): Kada se Isus vrati, kako smo rekli, dolazi ostvariti ono što već postoji: „Kada se vratim, hoću li naći vjere na zemlji?“[5]. Evo, meni dolazi da  postavim jedno pitanje svakome od nas: jesmo li svjesni da je novo stvaranje već započelo s nama? Uvijek govorimo, također i u Vjerovanju, „novo stvaranje koje će doći“, no pogledajte da je novo stvaranje već započelo s nama i Krist dolazi ispuniti ono što je već započelo. Također i vjerna braća, kad dođu, kao što nam je rekao Otac Tomislav, neće doći da zadovolje želje ili znatiželju, nego će doći ispuniti ono što je u svakome od nas, što je u Kristu i doći će hraniti, rađati i oslobađati onaj Kristov Život koji je prisutan u svakome od nas. Kao čovječanstvo došli smo do točke da, također i kao narod, nismo u stanju uzdići se više od ovoga, možemo djelovati u duhu, nositi u duhu, uglavljivati u duhu, živjeti maksimalno kraljevsko svećenstvo u svemu onome što nosimo, međutim, u čovječanstvu u kojem se nalazimo, više od toga ne možemo napraviti, imamo potrebu za vjernom braćom. Vjerna će braća, međutim, doći i susrest će nas u novom stvaranju koje je već započelo u svakome od nas, kako bi uzdigli ovu dimenziju, kako bi donijeli veće titraje, jednostavnom rečenicom: doći će sve više oslobađati pravi Život koji postoji u nama a to je Život Isusa Krista.

Stoga vjerujem da, svaki put kada hodamo s ovom otvorenošću, postaje jedna radost, postaje prirodno prepoznati sve strukture koje neprestano gradimo i koje neprestano ukalupljuju pravi život. Gledajte da sve strukture koje gradimo, i mi smo vrlo dobri u njihovom stvaranju, uvijek služe za ukalupljivanje onoga najdragocjenijeg i najljepšeg što nam je Bog darovao i što neprestano želi osloboditi. Stoga, također i u ovome, vjerujem da trebamo promijeniti misao; promijeniti misao u smislu da se zapitamo koja je prava šteta koju sebi nanosimo. Pravo je zlo uvijek pokušati proći iz jedne sigurnosti u drugu: Krist dolazi, oduzima nam sigurnosti, oslobađa pravi Život, i mi kažemo: „Ah, kako lijepo!“, ali odmah počinjemo razmišljati, prerađivati situacije kako bi prešli u jednu novu sigurnost. Naprotiv, naša se misao mijenja kad shvatimo da je život stvoren da bi bio slobodan: ne postoji ništa što može ukalupiti i zadržati pravi Život. Dakle, kada živimo u ovoj obnovljenoj misli, liturgiju već započinjemo na pravi način. Također i traženje oproštenja, ne znači ići Isusu i reći mu: „O Bože, što sam napravio! Molim te oprosti mi opet, jer možda mi nisi dobro oprostio ”. Naprotiv, kada živimo liturgiju otvoreni istini, već započinjemo s ispravnim stavom, jer već u trenutku u kojem započinjemo znakom križa: „u ime Oca, Sina i Duha Svetoga“, već započinje djelovanje milosti koja tu otvorenost uzima prema slobodi koja je u nama i pokreće je u trojstvenom viru. Dakle, da bi gledali liturgiju s jednog  novog gledišta, da razmišljamo na nov način, pomaže nam imati ovaj univerzalni pogled.

ODGOVOR (M): Kao što sam već rekao, uvijek razmišljamo u skladu s duhom svijeta. Također i u ovome što govorimo, možemo vidjeti sukob koji je oduvijek postojao između dobra i zla: između Boga i Lucifera, između Isusa i Lucifera. Proslava života treba biti jedna hvala, jedna molitva, ali nažalost to se na Zemlji događa malo, jer ostalo što nam se predlaže, ostalo što ne slavi život, često također i u svakodnevnom životu, je slavljenje smrti. Kome koristi slavljenje smrti? Luciferu, koji uvijek pokušava kopirati Boga, u stvari ima i svoja slavlja, ima svoje mise u kojima se događa svetogrđe Euharistije, prikazanje nevinih žrtava. Na tim misama želi da njegovi sljedbenici prinesu svoj život, jedan život koji se živi suprotno od onoga kako bi kršćanin trebao živjeti. Mi živimo našu Misu kao kraljevski svećenici, stoga smo svećenici koji nose svoja vlastita iskustva, kako smo proveli dan. Također i oni koji su odabrali Lucifera rade isto. Ako uzmemo u obzir „neprestano molite“[6], da je neprestana zahvalnost Bogu, vidimo da je malo osoba na svijetu koje to žive; umjesto toga, puno je više osoba koje od jutra do večeri proklinju, psuju, ljuti su i to onda hrani jedan vrtlog, onaj sotonski. S druge strane, naši blagoslovi hrane Božji vir: ovaj vrtlog i vir se neprestano sudaraju. Znamo da je Božji vir neuništiv jer je Bog svemoguć, naprotiv Lucifer je samo moćan i prije ili kasnije sotonski vrtlog će biti slomljen i poništen zahvaljujući čitavoj Crkvi svega Svemira: svetima, anđelima, Arkanđelima, vjernoj braći i narodu na Zemlji koji se sjedinjuju kako bi formirali ovu Crkvu. Kada bi sve ovo ovisilo samo o nama, bez moći čitave Crkve Isusa Krista svega Svemira, mi ovdje ništa ne bismo mogli učiniti, jer, kao što smo već rekli, došli smo do točke kada sami ne možemo ići dalje. No, iza nas, oko i ispred nas imamo svu silu sveopće Crkve, svetost svih vremena i upravo ova sila zajedno sa svojom svjetlošću slama i poništava tamu i Luciferov vrtlog: događa se svaki dan, u svakom trenutku, u svakom trenu, danju i noću: to je liturgija. U ovu liturgiju su uronjena naša raspoloženja, naše težine, dobri osjećaji, loši osjećaji, krvni tlak koji ide gore i dolje, sve je pod utjecajem ovog sukoba. Na nekim mjestima, u Kristovoj žrtvi, u blizini nekih osoba ili tamo gdje su živjeli neki svetci, prisutni su visoki titraji, dok tamo gdje su se dogodile situacije suprotne od ovih, iako ih mi ne poznajemo, prisutne su druge vrste titraja. Uzmite u obzir da ne postoji jedan komadić, jedan kvadratni centimetar ove Zemlje na kojem, kroz čitavu povijest, nije bilo ubistava; Zemlja je sva natopljena čovjekovom krvi. Pomislite na ratove, ali također i u obiteljima. Nema ni jednog čistog komada.

INTERVENCIJA: Kao potvrda svega ovoga što govorite i ako govorimo o posljednjoj Isusovoj poruci[7] u kojoj nam govori da se „usavršimo“, vi, u ovom trenutku kao da govorite „mi novi narod na Zemlji došli smo do određene razine u kojoj imamo potrebu biti usavršavani, i Misa je nešto najvažnije”. I dalje u Isusovoj poruci kada kaže „Ja ću naprotiv doći ubrati plodove u vama“[8] znači: gledajte da niste bujno drveće, već ste izdanci koji su u ovom trenutku stavili pupove, poneki cvjetić je postao plod i stoga vas dolazim uzeti. To je pomalo demoralizirajući za jadne ljude jer nam je isto tako rečeno da je vremena malo.

U poruci[9] našao sam da je važno kada nam Isus govori da pripazimo što govorimo jer se može okrenuti protiv nas, i doista je tako. Svijet, koji je Lucifer uspio stvoriti, stavlja nas pred određene situacije u kojima vidite da svi ubijaju, svi kradu, postoje oni koji žele uništiti svijet i to su stvari zbog kojih automatski ti nadolaze sudovi i sudimo. Mislim da nam Isus govori: pazite, idite polako, jer ako se te stvari događaju, trebaju se događati, dio su velikog plana, ali teško je ne suditi. Svaki put kada osjetimo zlo koje je prisutno u svijetu, mi se bunimo unutra iako smo surađivali u njegovom stvaranju. Svi smo odgovorni za to.

ODGOVOR (M): Vjerujem da je istina ono što kažeš, ali ne bi se bacio dolje. Isus zna bolje od nas riječi koje treba reći da nas probudi, zna da sav pritisak oko nas nije šala i zna da, iako stvarno želimo biti Isusovi, također i mi smo bili dotaknuti duhom svijeta, istočnim grijehom i zato nas svako malo treba provocirati da nas probudi. Nedjelja Krista Kralja, kada je Isus govorio,[10] koristio je riječi jednog Kralja, govori kao Kralj, On Isus je beskrajno milosrdan, ali je također i Kralj.

Ja ne vjerujem da je Isus samo htio reći „ne sudi, ne …“, mislim da, ovu poruku[11], ako je povežeš također i sa najnovijim pristiglim porukama, bilo Marijinom[12], bilo sa Isusovom[13], po mom mišljenju žele reći „probudite se“ (da sam ja govorio, to bih rekao). Isus nam je dao jedan datum u ovoj Svojoj posljednjoj poruci[14]a nikada ga ne daje, u ovoj nam poruci naprotiv  kaže datum, to je 6. siječnja 2018., kao da želi reći: „pokrenite se, probudite se!“. Govori nam da još trebamo puno napraviti, ali to znamo, uvijek imamo puno za napraviti. U ovom smislu iznova se povezujem s Misom, budući da o njoj govorimo. Ovo kažem za sve vas, ali i za one koji nas manje poznaju: pazite na riječi. Mi kažemo da smo marijanski i euharistijski. Mnogo sam vam puta rekao: u ovim vremenima pomutnje, tko vam može dati jamstvo da napravite što manje pogrešaka? Marija i Euharistija. Svećenici vam mogu reći također i neke gluposti. Mauro, Daniele, Otac Tomislav, bilo tko, mogu vam reći i poneku glupost, ali sve dok vas vode prema Mariji i Euharistiji, sve dok vas vode da ljubite Mariju i da dobro živite Euharistiju, prihvatite ih, jer vam to nikada neće učiniti ni Lažni Prorok ni Antikrist: oni će vam govoriti o religijama, oni će vam govoriti o miru, oni će vam govoriti o milosrđu, dobroti, ali da ljubite Mariju, da postanete kao Marija te da živite Euharistiju kao euharistijsku žrtvu prikazujući vaša tijela, kako kaže Sveti Pavao, kao žrtvu ugodnu Bogu[15], Antikrist vam neće reći, ne može. Kad čujete da se govori o  Mariji i Euharistiji, smirite se. Ne kažem to jer mi to govorimo, no mislim da je normalno vidjeti: kao u snu don Bosca i u životu mnogih svetaca u kojima su u centru Marija i Euharistija. Dakle, u ovom vremenu u kojem Euharistija uistinu postaje neki spektakl, mi govorimo o liturgiji.

INTERVENCIJA: Zašto postaje neki spektakl?

ODGOVOR (M): Otkada su zajednička slavlja s različitim vjeroispovijestima, ja više ne znam što su to slavlja. Mi govorimo o liturgiji, o Kristovoj žrtvi i kako o njoj govorimo? Razgovaramo o svemu: od načina na koji slavimo, od gesta, od sudjelovanja, od pjevanja, sve smo uključili i mislim da ćemo još više uključiti, kako bismo bolje živjeli liturgiju, više sudjelovali u liturgiji. S druge strane, tko će htjeti ostati zatvoren  pitat će: „Ah, što oni rade? Kreću se, miču rukama, svi poludjeli.“ Vidite u čemu je trik? To je promoviranje života zatvaranjem života: sve vas držim u miru.

INTERVENCIJA: Samo jedna sitnica oko oproštenja. Po mom mišljenju također je vrlo važno tražiti oproštenje na početku liturgije, jer je to trenutak u kojem ti osjećaš da si sagriješio; nakon toga, međutim, također osjećaš da se u tebi oslobađa život, osjećaš se ljubljenim djetetom Božjim i tako se iznova pokreće život i ti si radostan. Potom također možeš sudjelovati u liturgiji s ovom radošću govoreći sebi: „ali istina je, ne postoji apsolutno ništa između mene i Boga što me sprječava da idem naprijed, jer osjećam da je njegovo oproštenje doista uskrsnuće i život“.

ODGOVOR (D): Lijepo je iznova otkriti oproštenje na novi način. Što god da se dogodi, mi idemo primiti onu želju za Kristom koji nam želi oprostiti. Predivno je. Sada sam želio govoriti također  i o stavu s kojim živimo oproštenje, jer smo puno puta mi ti koji se ograničavamo, braneći jedan pogrešan stav. Kad postoji nešto što nas provocira ili nam smeta, mi sada već znamo da novo uvijek provocira staro, međutim, ako smo odabrali novost, trebali bi biti radosni kada osjećamo da nas nešto provocira. Kada, pak, želim obraniti svoju misao riječima „ali ja mislim tako; ali to se uvijek ovako radilo; ali tko smo mi da promijenimo tu stvar ”, evo, to je obrana starog. U tom stavu, čak i ako nam Isus oprosti, mi idemo tvrdo naprijed i nismo spremni surađivati u novosti. Stoga je moj savjet: naučite preobraziti ove  provokacije i umjesto da ih osjećate kao jednu nelagodu, pokušajte reći: „Zaista, postoji jedan put, postoji mogućnost da se otvori jedan novi put, ako želim prihvatiti. Ono što kod mene biva isprovocirano, ne znam odakle započinje niti što se događa, ali znam da trebam nešto shvatiti“. Dakle, evo, novo uvijek provocira staro i oslobađa, oslobađa istinu, oslobađa onoga čega se bojimo, jer se u osnovi bojimo otkriti kako je lijepo živjeti slobodno, u osnovi smo mi ti koji se uvjetujemo.

Dakle, Božje djelovanje je jedno djelovanje koje nam upravo želi oduzeti svaki parametar, svaku shemu, svako ukalupljivanje svega, jer život je stvoren da nema granica, napravljen je za kretanje, kako bi se prešlo Barijeru Svjetlosti, kako bi se doseglo mnoge dimenzije. Naša struktura sadrži sve, i djelovanje Tijela i Krvi Kristove svaki put je oslobađanje, oslobađanje, oslobađanje. Dakle, i za nas, mislim da je došlo vrijeme da uđemo u pozitivan stav suradnje i kažemo: „Dobro. Postoji li nešto što je isprovocirano u meni? Aleluja“. Stav s kojim ulazimo u liturgiju je stav vjernosti onom Božjem naumu, koji postoji za svakoga od nas od trenutka začeća, jer u tom da, što smo rekli, prihvatili smo i jedan plan; u ovoj vjernosti Božjem planu djeluju sve milosti liturgije tako da nas vode na vršenje Božje volje. Tada, po vjeri, na taj način usmjeravam se prema onome što je od vječnosti predviđeno za mene. Razumijete onda, da je to ovaj stav otvorenosti prema onome što je predviđeno od vječnosti, a što ne poznajem racionalno nego samo u vjeri. U vjeri svi znamo što smo prihvatili u trenutku začeća, čime Bog upravlja u nama i što nam je suđeno od vječnosti. U vjeri prianjamo uz ono je  što je tajna za svakoga od nas, stoga, s ovim stavom, dopuštamo Bogu da učini plodnim milosti koje nam daje sa svog prijestolja kako bi se slavile. Razumijete koliko je važno unutarnje usmjerenje, onaj moj unutarnji stav, gdje ne dopuštam da djeluju interferencije, smetnje, uznemiravanja, nego idem sve do onoga što je, u vjeri bilo predviđeno za mene od vječnosti. Zapravo kad kažemo: „Tajna vjere“, to je doista jedna tajna vjere. U toj vjeri pripadam u potpunosti, prianjam uz sve ono što Krist čini u moju korist i u korist naroda.

Druga važna stvar je da moram prihvatiti da nemam nikakav zid, nikakvu krutost, da nemam nikakvo ograničenje s nijednim bratom, s nijednom sestrom. Evo, ovo je temeljno. Nije samo: „Ja nemam ništa protiv nikoga, dobro sam, ali živim moju misu, živim mog Isusa, živim moje … evo moje osjetljivosti“. Umjesto toga, trebam krenuti od stava da želim postati, u Kristu, jedno jedino tijelo, i da bi bili jedno jedino tijelo znači da trebamo biti pripojeni.

ODGOVOR (M): Da, ovo je važno i povezano je s onim što je prije  rečeno o novosti: iznova otkriti ono što jesam u Bogu. Ako ostanem u stavu da ne dopuštam bratu da me dira, kad me provocira, kada mi se  ne sviđa, kada me uznemiruje, kada me uznemiruje to kakav je, kako govori, kako sjedi, krećem iz jednog stava osude i ostajem u njemu misleći: ali on je rekao. Važno je naprotiv zapitati se „kako to da me ovo provocira?“ Ako me jedan brat provocira, to znači da ga ja ne prihvaćam, znači da nisam raspoloživ biti jedno srce, jedna duša s njim. Liturgije, Mise, žrtve Kristove koje se ne slave u ovom zajedništvu, postaju svetogrđe. Nažalost, trebamo naučiti i stvari nazivati imenom. Ako pogledate župe to je za plakati, to su svetogrđa, nisu grijesi, više su od toga, to su svetogrđa. Dakle, ako imam nešto s nekim ili sam isprovociran  kako me netko gleda, nije taj netko problem, nego sam ja problem.

INTERVENCIJA: Možda bih trebao reći da to vidimo u svakodnevnom životu u obitelji, jednostavno i u odnosu između nas, da smo zasigurno jedan par koji je u jedinstvu, ljubimo se, zasigurno postoje trenuci u kojima određeni stavovi, određene riječi povrijede, povrijede mene ili povrijede njega. Sada sam naučila, pokušavam naučiti, razumjeti zašto me povrjeđuju, ustvari moj je ponos povrijeđen, to moj ja.

ODGOVOR (M): Hvala ti jer ovako imam priliku proširiti ovu točku. Ja se mogu naljutiti u svakodnevnom životu, ali kad idem na Misu, u tom se trenutku povezujem sa cijelim svemirom, dakle povezujem i sa onim što sam živio, stoga ne mogu biti ljut ni na koga, jer Kristova žrtva doseže sve i svakoga. Svetogrđe je prisustvovati u Misi ako sam ljut na nekoga, jer mi ovaj stav neće pomoći da proniknem u Božju tajnu, ta žrtva neće stvoriti nikakvu vezu između mene i Božjeg prijestolja. Sve  to vrijedi također i ako osoba na koju sam ljut nije fizički prisutna, ili ako je riječ o nekoj situaciji koju sam doživio prošle godine ili deset godina ranije. To znači sudjelovati.

INTERVENCIJA: Da, i zapravo se to povezuje s ovim ulaskom u Misu da ne nosimo same sebe. Po mom mišljenju je jedno svetogrđe nositi također i moje nakane na Misu, moju misao, ono što sam tijekom dana živio i ne uroniti se u duh kako bih uistinu ušao u zajedništvo s drugima.

ODGOVOR (M): Naravno, mi kao kraljevski svećenici trebamo nositi ono što jesmo i što smo živjeli, ali ne da bismo tražili rješenja, nego prinijeti i dosta, to je zadatak kraljevskog svećenika. Što radi ministerijalni svećenik? Polaže i dosta. Polaže na oltar ono što je donio svećenički narod: Bog je onaj koji čini, nije ministerijalni svećenik. Mi ministerijalni svećenici gotovo ničemu ne služimo, ali smo također i kraljevski svećenici, na svu sreću, poput vas, dakle isti smo kao i vi, kao poslužitelji malo ispod vas, ali jednaki kao kraljevski svećenici. Mi ministerijalni svećenici uzimamo ono što svećenički narod polaže i preko Centralne Jezgre to prezentiramo Arkanđelu koji toga dana predvodi nebesku liturgiju,[16] kako bi ovo prikazanje došlo do prijestolja Božjeg. Naš je zadatak samo to. Kako to radimo? Prikazujući život. Uzimamo sve i kažemo: za njih prikazujemo svoj život, spremni smo ga izgubiti, kako Gospodin želi, tako da se u ovoj braći, u ovim sestrama dogodi ono što Bog želi, a ne ono što vi želite. Puno sam vam puta rekao, ja nikada neću moliti za niti jednu od vaših nakana, na Marijine nakane za vas, da, ali za vaše, ne. Vaše nakane mogu biti pogrešne, Isus nam je jasno rekao: „Molite na Marijine nakane“[17]. Dakle, na ovaj način živim liturgiju, kada sam svjestan da sudjelujem u Kristovoj žrtvi  i da bi to činio što trebam nositi? Ništa, jer jedino što trebam učiniti je sudjelovati u liturgiji otkrivajući što će Krist učiniti u meni.

INTERVENCIJA: Mi smo sve ono što nosimo. Kada živiš liturgiju, automatski nosiš sve ono što je tvoj život, ono što jesi. Osobno više ne osjećam potrebu reći: „Gospodine, predstavljam ti …“, jer sve što je dio mene, ako ja prikažem samu sebe, prikazujem također i sve što je dio mog života.

ODGOVOR (M): Dakle, to je istina, no kako se nadovezuje na ono što smo prije rekli? Prikazujem sve da se u meni probudi ona Božja slika, ona slavna sudbina koja je oduvijek za mene pripremljena. Ja, naravno nosim ovo što sam danas, ali ako ovako uđem i živim liturgiju, izlazim preobražen, jer svaki dan otkrivam nešto više od onoga što je moja slika u Bogu, moj identitet u Bogu: to je sudjelovanje u liturgiji i napredovanje u hodu.

ODGOVOR (D): Vidite da je način na koji liturgija započinje presudan, jer u suprotnom postoji rizik da nema uzdignuća prema Bogu. Ako nisam raspoloživ od početka željeti biti jedno tijelo u Kristu s braćom, ne može se doći do uzdignuća, nego ovo tijelo ostaje položeno na pod, ne uzdiže se. Također je važno reći među nama, da ako nema raspoloživosti za ulazak u zajedništvo s nekim, ne bi se trebalo niti sudjelovati u Misama; ovo naglašavam da bi rekao koliko je presudan stav s kojim se predstavlja pred Bogom. Poradi toga Isus kaže da ako nešto imaš s nekim, ostavi tvoj dar, ne predstavljaj ga Bogu, već prvo razjasni situaciju sa svojim bratom i potom predstavi svoj dar Bogu. Važno je imati ovaj stav slobode među nama, gdje ne postavljamo nikakve prepreke, već puštamo da život teče između nas. Možemo biti različiti, imati različite vizije, razmišljati drugačije: to nije problem, ako, u temelju, imam želju biti jedno tijelo s vama, ako nema ograničenja za protok Kristova života. Pod tim uvjetima liturgije postaju sve uzdignutije.

ODGOVOR (M): Nemojte sve ovo shvatiti kao „moram se pomiriti s tom osobom“, jer to postaje jedan teret, ne oslobađa tako, mi naprotiv govorimo o oslobađanju života. Sve što nas dovodi do ogorčenosti, opterećenja, nezadovoljstva, ne oslobađa život, nego ga pritišće. Naprotiv, ovaj stav oslobađanja nije neki teški Božji nalog, nego je Božji savjet s ljubavlju koji kaže „ma pusti, živjet ćeš bolje, bit će ti bolje“. Pojednostavio sam.

ODGOVOR (D): Mislim da je sve ovo jako lijepo i mislim da shvaćate da kada živite liturgiju u jezgrama, na primjer, stvara se jedna intima jezgre, koja je život jezgre i to je početna točka. Kad se ova intima malo naruši, svatko osjeti poticaj da je potrebno razjasniti situaciju, jer to su zakoni života, to nisu pravila koja mi sami dajemo, to su stvarno zakoni života, da ako slušamo i poštujemo jedni druge, trebali bi nam doći prirodno. Kada nismo u miru s jednim bratom i polazimo od Evanđelja razmišljajući o Isusovim riječima koji je rekao „ako ima nešto protiv brata“[18], tada, u tom trenutku, razmišljajući o tim riječima, spontano pomislimo „pričekaj da odem do brata, jer je Isus tako rekao ”. To je u redu, no mi imamo Evanđelje u sebi, treba biti probuđeno iznutra, iz našeg duha. Onda vršeći ispit savjesti trebao bih osjećati da, ako nisam slobodan prema svima, ne mogu sudjelovati u liturgiji. Ovo je jedan stav poštivanja, slušanja. Imamo već sve poticaje Duha Svetoga koji nas vode da sudjelujemo u liturgiji, a onda i među nama, slaveći danas, sutra, prekosutra, zajedno ćemo napraviti jedan hod uzdignuća, osjetit ćemo, počevši od toga gdje smo sada, ovo uzdignuće kao tijelo. Ako uđe jedna osoba koja nas ne voli ili nas osuđuje, trebali bismo osjetiti da je prisutna jedna muka, da je prisutna jedna muka između nas, jer ako smo jedno jedino tijelo i jedan prst se bori protiv cijelog tijela, tijelo to  primjećuje i odbacuje prst i ostajemo s devet prstiju: to je jedan zakon života. To znači da mi nemamo pravila, no poštujemo zakone života među nama. Dakle, jedna jezgra bi odmah trebala primijetiti kada jedna  situacija škripi. Također i narod, kada se okupi, trebao bi shvatiti kada postoji jedna situacija koja blokira protok života i ne dopustiti to, jer želi čuvati i živjeti uronjen u Kristov Duh. Zašto narod, mi, želimo čuvati ovaj život? Jer se u tom  duhu osjećamo dobro, osjećamo da je to duh u kojem se mi možemo predati Bogu, želimo samo to, želimo predati svoje biće Bogu, da nas Bog preporodi i preobrazi.

INTERVENCIJA: Sad sam razmišljao o tome koliko strukture, koliko duha svijeta imam u sebi. Pomislio sam koliko sam puta prisustvovao Misi iz pobožnosti i izašao sam mrtviji nego što sam ušao u crkvu, sudjelujući zbog dužnosti ili da me vidi župnik ili neka druga osoba, a da zapravo nisam živio Euharistijsko Slavlje. Evo ovo je jedna od struktura u kojoj živim i ne sudjelujem, također i zato što mi nikad nitko nije govorio o živom sudjelovanju u liturgiji.

ODGOVOR (M): Za nas je sada važno živjeti i ne gledati gdje griješe ili kako to rade drugi, jer lako je kritizirati. Umjesto toga, zaista je važno da mi započnemo istinski živjeti liturgiju, pazeći tako da ne uđemo bolesni i ne izađemo mrtvi, umjesto uskrsnuli iz Svete Mise. Sve što smo rekli o stavu sudjelovanja u liturgiji odnosi se i na slušanje Riječi Božje. Nužno je da ti uistinu budeš slobodan od svake svoje misli, nakane, kako bi mogao biti svjestan da, u trenutku u kojem se čita Riječ Božja, Bog je onaj koji govori tebi, a ne tvom bližnjem. Često uzimamo Riječ Božju, činimo je svojom i koristimo je da kažemo „vidiš? ja sam bio u pravu, on je taj koji griješi ”, ali Riječ Božja tebi govori, prije svega ne da potvrdi tvoju misao prema nekome drugome. Može se dogoditi da ti Riječ Božja dadne jednu potvrdu glede jednog koraka kojeg trebaš ti napraviti, glede nekog odabira ili neke odluke koju trebaš napraviti. Riječ Božja, kako kaže Sveto pismo, „mač je s dvije oštrice, spušta se i dijeli“[19]. Što dijeli? Dijeli našu misao, misao naše duše od zakona duha. Riječ Božja ima moć ići do kraja i vratiti ti život; da biste to učinili potrebno je zapitati se „gdje se rađa život?“ Život se uvijek rađa iz jednog prolaska u kojem trebate umrijeti sebi, i to nije magično, zapravo: „Ako sjeme bačeno u zemlju ne umre, ne donosi plod“[20]. Riječ Božja vas na ovaj način stavlja u krizu, ali ako ti imaš stav o kojem sam već prije govorio, to je onda radosna kriza, čak i ako vas natjera da plačete, jer je to prepoznavanje Božje ljubavi koja osvjetljava još nešto što ti moraš ostaviti. Ako se ti osjećaš kao stvorenje i kao takav se predstaviš pred Bogom, sretan si da možeš vidjeti da još uvijek imaš nešto što trebaš ostaviti i ne osjećaš se poniženo, ali se osjećaš pomilovan: „Hvala Bogu što mi je to pokazao , nikada sam do toga ne bih došao. Hvala. Pomozi mi da to ostavim, pomozi mi da umrem sebi”. Božja je riječ vječna: „Nebo i zemlja će proći, Njegove riječi nikada neće proći“[21]; znam da ste svi iskusili da je to tako, ali pomislite koju snagu ima unutra Riječ Božja: ulazi u duh, duh je komunicira duši i duša tijelu. To je jedan hod koji se neprestano događa ako dopustimo da se ta Riječ spusti u duh; onda je važno dobro čitati, osim što treba dobro slušati, važno je pripremiti se.

Stari Zavjet pronalazi jedno objašnjenje i jedno značenje samo promatrajući ga pogledom Isusa Krista, samo nakon Njegovog dolaska, za koji ti znaš da je bio, inače su neki prolasci ustvari tužni. Puno smo puta rekli: možda je bolje više slušati riječi upućene izravno nama nego čitati Stari Zavjet, ali vjerujem da ne postoje fiksna pravila. Polazeći od načina na koji je zamišljen, redoslijed liturgijskih čitanja ima smisla i ona su međusobno povezana. Polazeći od Evanđelja, možeš razumjeti kako ti prvo čitanje govori osobno, no to ti ne brani da pročitaš nešto drugo. Činjenica da svi čitamo isto čitanje je da svi budemo u zajedništvu i meditiramo o istoj Riječi. Ali kako se to može dogoditi? Samo ako smo u istom duhu, inače čitajući isto čitanje, ja ga tumačim na jedan način, dok ga druga osoba tumači na potpuno drugačiji način, ali Isusova poruka kaže „Istina je jedna. Vi imate mnogo istina, ali Istina je jedna; Ja sam Istina ”.[22] Stoga, čuvanje naše intime ujedno je i čuvanje naše misli; to je razumijevanje i produbljivanje Riječi Božje kako bismo je mogli prihvatiti, kako bismo je osjetili živom da nam govori. Riječ Božja govori svakome od nas, i potom u pogledu koji svećenik može dati govori svima, kao narodu, kao zajednici; ovo bi trebao biti smisao Božje Riječi.

ODGOVOR (D): Vidjeli smo da je liturgija u službi života, da je oproštenje u službi života, a također i da je Riječ Božja u službi života, međutim „gdje život nastaje?“. Znamo da kad nas je Bog stvorio utisnuo je u nas moćni titraj i u tom je trenutku započeo život u nama. To je bilo jedno širenje sile Presvetog Trojstva koje je utisnulo u našu tek stvorenu dušu jedan titraj sa jedinstvenom originalnošću; od tog trenutka život je započeo u nama. Kada se jedna osoba budi u Bogu? Kada iznova osjeti onaj titraj koji dolazi od Presvetog Trojstva, koja u memoriji duše budi sjećanje i sliku Božju, i u duhu sličnost s Njim. Tada se jedna duša usmjerava i nastavlja hod Božjeg života. Za kojim titrajem imamo najviše potrebe u pameti, u duši, u tijelu i u duhu? Za titrajem iz Božje Riječi. To je motiv poradi kojeg ga slušamo. Slušajući ovu Riječ u nama se budi ne samo ta slika i prilika Božja, nego i onaj Božji plan koji je aktualan, unatoč situacijama koje su se dogodile prije 4000 ili 2000 godina; one su aktualne, jer Riječ Božja je Riječ Duha Svetoga, da kada je slušam u Bogu postaje živa, životna, učinkovita u meni. Evo razloga zašto je slušanje važno, jer ovu riječ ne slušam ljudski, ne dajem ljudske interpretacije, nego je slušam sudjelujući u Božjem životu u sebi i, tako uronjen u Duh Božji, ova Riječ ima moć probuditi poticaje Oca, Sina i Duha Svetoga i tako poput Marije koja u tišini sluša ono što Bog čini, također i naše slušanje treba se roditi iz tišine. Evo zašto smo se svukli od naših nakana; evo zašto smo dopustili Isusu da nam oprosti, i dopustili smo Kristovom oproštenju da nas ozdravi iznutra, kako bismo mogli ući u tišinu i shvatiti ono što Bog sada s nama želi činiti i u tom slušanju Riječi Božje, slušanju u Bogu, koja postaje jedna živa Riječ, Riječ koja govori meni, koja govori tebi, koja govori nekom drugom, koja se aktualizira, postaje stvarna danas, vodi nas i usmjerava.

INTERVENCIJA: Riječ Božja je najuzdignutiji zvuk koji postoji i čini da titra cijelo naše biće, sve naše stanice i tako  slušanje Riječi Božje, življeno u jednom stavu potpunog predanja, trebalo bi vratiti sklad između duha, duše i tijela i tako Riječ Božja ima moć ozdravljenja također i od bolesti, ima jedno terapijsko djelovanje.

INTERVENCIJA: Sada sam razmišljao da Riječ Božja, budući da je Vječan onaj koji proglašava ovu Riječ, biva zahvaćena prošlost, sadašnjosti budućnost i stoga je  aktualna, jer nas je Bog oduvijek zamislio i onda sve što sabire nema prostora ni vremena, vječno je.

INTERVENCIJA: Prije svega, zahvaljujem vam jer je vrlo važno razgovarati o tome kako se pripremiti i kakav stav imati da bismo živjeli liturgiju na ispravan način i to me tjera na razmišljanje o činjenici da se Riječ objavljuje ako si ti otvoren; dok ako postoji jedan narod koji nije otvoren, ti čitaš tu Riječ, ali ona se ne objavljuje. Kako je lijepo naprotiv ako se pripremimo zajedno, uđemo u ovo zajedništvo „jedno srce i jedna duša“[23], tada se Riječ uistinu može početi objavljivati, otvarati dimenzije koje do tog trenutka nije mogla. Ako, međutim, postoje mnogi pojedinci koji slušaju Riječ Božju, svatko sa svojom vlastitom molitvom, sa svojom nakanom, sa svojim tumačenjem, da bi razumjeli Riječ, da bi imali što čistiji duh, vrše puno asketizma; dok je mnogo jednostavnije ako tu askezu vršiš u zajedništvu, jer u zajedništvu djeluje Božja Riječ.

ODGOVOR (M): Da, ovo što ti govoriš vrijedi ako stvarno postoji ovo slušanje, kao što se događa između nas.

Živjeti u ovom zajedništvu, dopušta da onaj  koji treba komentirati ili praviti neko razmišljanje, da bude potpomognut od ovog zajedništva te da tako ima prave riječi za narod ili za neku specifičnu situaciju.

Jasno je da nitko od nas, ministerijalnih svećenika, ne priprema propovijedi. Jeste li nas ikad vidjeli kako čitamo propovijedi? Zašto? Jer trebamo biti u slušanju. Ne možemo pripremiti dan ranije, ono što vam danas trebamo reći. Možemo pripremiti ujutro ono što vam trebamo reći navečer, jer vas trebamo slušati polazeći od duha.

INTERVENCIJA: Po mom mišljenju ovdje postoji korak koji dopušta da ono što govoriš bude istinito. Da bismo dali autoritet ministerijalnom svećeniku: mi, narod, govorimo „Gospodin s tobom“ i ako pravimo sve ove korake koje ste prije rekli, ako zaista to činimo, kad izgovorimo ovu rečenicu, zaista vjerujemo da je „Gospodin s tobom”, u stvari s ministerijalnim svećenikom.

ODGOVOR (M): Sve riječi iz liturgije imaju jednu moć.

ODGOVOR (D): Međutim, ovo ne zamjenjuje slušanje od strane naroda. Postoji jedno povjerenje koje narod ima u svećeniku poslužitelju, koje se izražava kada odgovora „i s duhom tvojim“. Zapravo, ako uistinu vjerujete da Duh Božji prebiva u nama, ministerijalnim svećenicima, mi onda predvodimo Euharistijsko Slavlje ne zato što smo dobri ili zato što imamo zasluge, nego zato što Bog sluša vas i koristi bilo koga kako bi dao narodu ono što mu treba. Dakle, znajte, da to nije stoga što je netko od nas dobar, nego jer vi imate vjere u Boga. Sve uvijek započinje od naroda, u centru je narod i činjenica da se mi uključujemo s našim slušanjem i često vam dajemo ono što je plod našeg slušanja. To ne zamjenjuje slušanje poticaja koji polaze od naroda, jer je sljedeći korak nakon slušanja čitanja dopustiti da nas Duh Sveti posveti u jedno tijelo. Tada sve što je Riječ rodila u svima postaje životna Euharistija i rađa se  život. Evo se često u jezgrama razmjenjuje, razgovara se, prisutna je jedna podjela i jedno to je jedno kompletiranje poticaja koje daje Duh Sveti. Ovo govorim da se izbjegne jedna pasivnost u narodu, jedno čekanje da sve kažu ministerijalni svećenici, ali kako razumijemo mi svećenici, tako također i vi razumijete, jer sve biva rečeno u Bogu i mi jednostavno dijelimo te poticaje.

ODGOVOR (M): Sve nam više bivaju dane upute od strane izvanrednih sredstava, od Marije ili od Isusa kada postoji narod koji želi primiti, slušati i prikazati se; onda to više nije neka izreka za davanje uputa, nego sada je to jedno hranjenje jedne potrebe, slušanje koje dolazi iznutra, jer više se ne daju „besplatne milosti“. Sveti Pavao govori[24] o tome kako je bilo lijepo živjeti u prvim kršćanskim zajednicama, jer se svatko ustajao, dijelio je primljeni poticaj, a drugi ga je potom potvrđivao: to je bio plod jedne življene liturgije u kojoj se sudjelovalo. Međutim, pazite, jer smo pomiješali slušanje u Bogu s karizmama, mjereći prisutnost Duha Svetoga prema karizmama: to je vrlo pogrešno. Mistično jedinstvo s Kristom je jedno, a izvanredni darovi nešto drugo. Izvanredni darovi većinom nemaju nikakve veze sa Duhom Svetim, apsolutno nikakve.

Molimo Gospodina, po zagovoru Presvete Marije i svih izvanrednih sredstava, da možemo sudjelovati u Njegovoj žrtvi kao uistinu nova stvorenja i molimo preko ovog blagoslova da otvori u nama one prostore koji nam dopuštaju da prihvatimo Njegovu novost koja je vječna. Onda neka Gospodin, pripremi naše tijelo, našu dušu, naš duh za sudjelovanje u životu, u Tvom životu. Tvoj blagoslov neka udalji od ovog mjesta i  od svakoga od nas sve terete, sve duhove, sve što se još uvijek drži i veže uz ovaj svijet i što postaje jedan teret za nas i za druge; da sve ovo ne može ući u ovu sobu, u ovo Svetište. Molim te, Sveti Mihaele, da zaista večeras stojiš na vratima i da skineš sav teret sa nas i, ako ga netko ne želi ostaviti, neka i on ostane vani, u ime Oca, Sina i Duha Svetoga.

Hvala

[1] Odnosi se na 1 Sol 5, 16-22

[2] Odnosi se na Ef 5, 15-20

[3] Odnosi se na 1Iv 3, 1-3

[4] Odnosi se na Post 3, 16-19

[5] Odnosi se na Lk 18, 1-8

[6] Odnosi se na 1Sol 5, 16-22

[7] Odnosi se na Isusovu poruku „Započinje vrijeme odbrojavanja“ od 26. studenog 2017.

[8] Isto djelo

[9] Odnosi se na Isusovu poruku „Započinje vrijeme odbrojavanja“ od 26. studenog 2017.

[10] Ista poruka

[11] Ista poruka

[12] Odnosi se na poruku Presvete Marije „Vaš da Bogu, neka bude uzdignut i titrajući“ od 08. prosinca 2017.

[13] Odnosi se na Isusovu poruku „Započinje vrijeme odbrojavanja“ od 26. studenog 2017.

[14] Ista poruka

[15] Odnosi se na Rim 12, 1-8

[16] https://www.premanovomstvaranju.org/posvete i molitve/centralna-jezgra/

[17] Odnosi se na Isusovu poruku „Započinje vrijeme odbrojavanja“ od 26. studenog 2017.

[18] Odnosi se na Mt 5, 21-26

[19] Odnosi se na Heb 4, 1-13

[20] Odnosi se na Iv 12, 20-36

[21] Odnosi se na Mk 13, 24-37

[22] Odnosi se na Isusovu poruku „Započinje vrijeme odbrojavanja“ od 26. studenog 2017.

[23] Odnosi se na Dj 4, 32-37

[24] Odnosi se na poruku Svetog Pavla „Novo vrijeme za Crkvu Božju“ od 30. kolovoza 2012. koja se nalazi u knjizi „2012 – Odlučujući izbor čovječanstva“, izdanje Luci dell’Esodo 2012 i na https://premanovomstvaranju.org