Arduino i Clelia

Sve je započelo kada je naša kći, mlada majka jedne djevojčice od godinu i pol, i još u fazi dojenja, bila hospitalizirana poradi komplikacija uzrokovanih autoimunom bolesti. Tijekom te hospitalizacije dijagnosticirana joj je jedna još važnija bolest za koju se nije znalo može li preživjeti; liječnici su nam govorili da sve ovisi o tome kako će reagirati na terapije tijekom šest mjeseci predviđenih za  hospitalizaciju. Kada smo čuli za slične događaje, koje su doživjeli drugi ljudi, bilo nam je žao, ali u isto vrijeme nismo mislili da bi se to moglo dogoditi i u našoj obitelji. I tako od jednog do drugog  trenutka našli smo se u životu okrenutom naglavačke. U početnoj izgubljenosti pitala sam: “Zašto Gospodine mojoj kćeri, zar nisi meni mogao dati ovu kušnju?” No Božji plan je bio drugačiji. Nismo se pobunili, prihvatili smo bol i suze koje smo prolili, gledajući našu kćer kako trpi bilo poradi odvojenosti od svog stvorenja bilo poradi fizičke boli, ponekad, na granici izdržljivosti. Osjećali smo se bespomoćno. Pitali smo se koji je naš zadatak kao roditelja u ovoj bolnoj situaciji. Odgovor smo pronašli u vjeri. Iskusili smo kako svake nedjelje sudjelovati u Svetoj Misi u crkvi Isusa Krista svega svemira, našoj crkvi, primiti Isusa u Euharistiji i život u zajedništvu sa svom našom braćom, kada bismo se osjećali slabi, kako bi nam davalo snagu. Tako smo se mogli suočiti s kušnjama i donijeti nadu i unutarnji mir našoj kćeri. Baš u isto vrijeme kada je započela bolest naše kćeri, naš sin je preuzeo novi zadatak daleko od kuće. Možemo svjedočiti da se, nikad kao u ono vrijeme, nismo osjećali tako bliski: njegovo prikazanje Bogu, sjedinjeno s našim zadatkom, otvorilo je nove putove i u svima nama je došlo do važnih promjena. Osjećali smo kako nas Bog vodi, prethodi, podržava i proslavlja se u svakoj kušnji i u svakoj situaciji.

%d blogeri kao ovaj: