Blaženstva i dar Pobožnosti i Straha Božjeg

14.06.2019

Danas razmišljamo o druga dva dara Duha Svetog: pobožnosti i straha Božji. Sveti Pavao u drugoj poslanici Korinćanima vrlo dobro opisuje što su blaženstva, opisuje ih na svoj način. I lijepo objašnjava u čitavoj poslanici odakle dolaze snaga i radost da budemo u nevolji ali blaženi: dolaze od Duha. Radosno sudjelujemo u naviještanju Kristovog života, ako krenemo od Duha, suočavajući se sa svakom kušnjom i svakom smrću kojima smo izloženi. Sveti Pavao nas uspoređuje sa glinenim posudama:[1] nemamo sposobnost ništa učiniti, nemamo snage ništa učiniti, ali, kao glinene posude, imamo mogućnost očitovati slavu Božju po sili Duha Svetoga, u svakoj nevolji. Sveti Pavao lijepo specificira da je ovo biti glinene posude i dopustiti Duhu Svetom mogućnost da nas koristi, iz ljubavi prema drugima; moći ćemo reći da je ova evangelizacija, u stvari imitiranje onog što je napravio Isus Krist. Također i bit svih blaženstava je u tome da smo sljedbenici Kristovi, koji budući da je prošao kroz svaku nevolju, bio je blažen u čitavom svom zemaljskom hodu. Isto tako znamo u Isusu Kristu, u vjeri, mi ne možemo biti poraženi i Sveti Pavao to naviješta: poradi Pravoga Života, mi smo pobijedili.[2] I u današnjoj poslanici kaže: „U svemu pritisnuti, ali ne pritiješnjeni; dvoumeći, ali ne zdvajajući; progonjeni, ali ne napušteni, udareni ali ne i oboreni.“[3] Ne možemo biti pobijeđeni, jer je Isus pobijedio svijet i pobijedio ga je za nas. To je uvijek jedno djelovanje u Duhu Svetom, jedno djelovanje u vjeri. Po žrtvi Kristovoj bila nam je darovana snaga da pobijedimo svijet, nije to neka naša snaga; mi smo glinene posude. Kako smo govorili u cijelom ovom tjednu, ako gledamo ove riječi polazeći od Duha, ako ih znamo slušati, imaju jedan smisao, prepoznajemo ih u našem duhu, vode nas da budemo blaženi, makar i plakali, mi smo blaženi. Po duhu svijeta nevolje i smrt su jedan strašni poraz. Sveti Pavao kaže: „Mi u sebi nosimo smrt, da u vama djeluje Život.“[4] Jakost, mudrost sve su to darovi Duha Svetoga, čuli smo, sve dolazi od Boga. Nema nikakve koristi od naše snage, naše mudrosti, našeg znanja, jer ove sposobnosti su uvijek pomiješane sa lukavošću, kompromisima, navezanostima i sa potrebama. Svi darovi i spoznaje koje imamo, također i biti inteligentni po ljudski, studiranje, ako je predano Bogu, Njegovoj mudrosti te ako se dopusti da se Bog time koristi, postaju jedan dar, inače su zapreka. Vidite da, kako opisuje Sveti Pavao, tako se nalazimo pred pravim predanjem, onim predanjem po kojem govoriš Gospodinu: „Ti čini“. Ono predanje koje zna da Gospodin sve radi dobro, jer On zna što treba raditi također i sa mnom i preko mene. To je jedan hod koji se sastoji u sve većem spuštanju u zakone čistoga Duha, i to je jedan hod koji se može vršiti samo u zajedništvu. Nije slučajno da nas Gospodin nastavlja upozoravati na zajedništvo. Istina je da je zajedništvo jedan primjer koji će privući druge, doista također i u Djelima Apostolskim rečeno je: „Gledajte kako se ljube“[5]no isto tako je istina da je zajedništvo jedino sredstvo za aktivaciju Života u Duhu u nama. Nijedan čovjek ne može uspjeti sam, to je nemoguće jer ide protiv zakona Duha, ne može uspjeti. To je jedno zajedništvo s osobama koje su odlučile ići istim putem, jer ne može se živjeti zajedništvo s bilo kim. Bog je Onaj koji prolazi preko  braće i sestara da probudi ove zakone Duha Svetoga, da probudi blaženstva, i to čini s onima koji su odlučili živjeti blaženo.

Danas govorimo o pobožnosti koja treba krenuti od Duha, jer svaka riječ, ponavljam, kako smo poučavani kroz stoljeća, nosili smo je na ljudskoj razini, u jednoj ljudskoj pobožnosti. Prava pobožnost rađa se uvijek od toga da želimo upoznati i okusiti Boga te želimo upoznati, okusiti i prodrijeti u Njegovu misao; to je pobožnost. Uvijek je to jedno djelovanje da bismo nosili Božju misao i, upravo jer želiš tu misao, vidiš nevolje kao blaženstva, i ideš dalje iz pobožnosti, prihvaćajući ove nevolje, sve dok misao i svjetlo Božje ne uđu također i u druge. U tom smislu pobožnost, koja nije sažaljenje, nije neka ljudska pobožnost koja ti kaže „Dat ću ti jedan komadić kruha“, nego je pobožnost koja želi da drugi spozna veličinu, volju i ljubav Božju. Ova pobožnost je upravo ono što je napravio Isus, to upravo znači slijediti i imitirati Isusa, to upravo znači živjeti Blaženstva kako ih je živio Isus, poradi istog Isusovog motiva koji je dao život za nas; to znači dati život jedno za drugo, da se u drugome probudi Život. Sveti Pavao u poslanici Korinćanima koju ćemo sutra čitati tvrdi baš ono što je srce krštenja da je „Krist umro za nas da bi nas pomirio s Bogom, također i naš je život mrtav i mi ne poznajemo više nikoga po tijelu, nemamo više život po tijelu, nego je naš život pokopan u Kristu“.[6] To su lijepe riječi, međutim ako ne razumijemo domet, hod Blaženstava postaje jedan mučan hod, naprotiv ako razumijemo domet, hod Blaženstava je jedan hod prema punini, prema punini radosti. Sveti Pavao govori: „Krist je umro za nas onda smo također i mi umrli, u nama živi smrt kako bi u drugima djelovao Život“,[7] no ako kršćanin ne prodre u ovu tajnu kako može otkriti što znači biti sin Božji? Kako može otkriti veličinu uskrsnuća? Gledajte da kada Sveti Pavao govori o „tijelu“[8] misli na misao svijeta, ono što on naziva „tijelo“ je trenutna misao svijeta, koja je ponekad također često i naša misao. Pavao kaže da upravo to nije djelo čovjeka, nego Boga, koji nas preobražava svojim Svetim Duhom i čini nas poslužiteljima novog saveza, ambasadorima Kristovim.[9] Kršćanski hod je hod sinova Božjih, koji možeš vršiti samo u zajedništvu, jer tvoje tijelo, tvoj život u tijelu, misao svijeta u tebi, tvoja misao, umiru samo u zajedništvu; inače kako sam prije rekao, ne mogu umrijeti.

Sada govorimo o strahu Božjem kao daru Duha Svetoga. Također i strah Božji, po ljudski može biti uspoređen sa strahom, strahom od Boga. Adam je imao strah od Boga i sakrio se[10] i još nosimo posljedice toga skrivanja. Jasno je da dar straha Božjeg nije plašljivost u smislu straha, nego je to onaj strah koji se rađa iz ljubavi; ljubavi koja ne želi uvrijediti ili raniti ljubljenog, strah učiniti nešto loše, strah da ljubiš premalo, strah da nisi razumio do kraja ljubljenog, strah da ga nisi shvatio, razumio, da nisi dovoljno napravio. Strah uvijek rađa smrt a smrt nema nikakve veze sa Bogom. Dakle, jasno je da sa tom riječju „strah“ djeluje Lucifer, kako nam je Duh Sveti rekao u subotu.[11] Koliko puta je bila korištena riječ Božja da bi nabacili terete, da bi pritisnuli namećući strahove; to je upravo jedno direktno i specifično Luciferovo djelovanje, koji upravlja nama sa strahom i prije svega, sa strahom od smrti. Shvaćate onda da strah Božji nikako ne može biti povezan sa ovim strahom, niti sa strahom da sagriješimo. Ja ne želim griješiti jer ljubim Boga, a ne stoga što se bojim uvrijediti Boga ili od Božje kazne. Boga ne možemo izgubiti niti kada sagriješimo( netko bi se na ovu tvrdnju mogao skandalizirati) jer imaš uvijek oružje da se prepustiš da te ljubi, da te zagrli, ako prepoznaješ svoj grijeh i tražiš oproštenje. Boga možeš izgubiti samo ako Ga želiš izgubiti, inače On te nikada ne ostavlja.

Pomislite kako je lijepo da također i u našim međuodnosima i treba biti tako, da imamo strah povrijediti jedno drugo poradi ljubavi. Pomislite kako je lijepo da svaki put prije nego govorimo,makar i u najboljoj namjeri, također i kada želim reći nešto lijepo, također i kada želim komunicirati jednu misao za koju vjerujem da je dobra, prije si postavim pitanje hoću li učiniti nešto loše drugome: „Hoću li mu napraviti nešto loše?“ Pomislite kako lijepo, ako prije nego razgovaram s drugima, pitam Boga, mojeg anđela i anđela od drugih „Je li dobro da mu govorim? Je li dobro da mu kažem? Inače neću to učiniti, prikazat ću se i dosta, jer plašim se da ću mu učiniti nešto loše, jer ga ljubim.“ Ne govorim o uvredi po ljudski; mi smo inače jako dobri u tome da pazimo da ne povrijedimo po ljudski: „Dat ću mu neki poklon, jer će se inače uvrijediti, idem na večeru inače će se uvrijediti, ako ne napravim tako, uvrijedit će se, ako ne budem išao na sahranu, uvrijedit će se“; to su ljudske misli, nemaju nikakve veze sa strahom Božjim. Ja govorim o pravoj uvredi; onoj prema Božjem životu. U tom smislu ne pravimo mnogo problema, nastupamo puno teže, ili šutimo ili napuštamo. Brinemo se mnogo da ne uvrijedimo drugoga na ljudskoj razini, no ne obraćamo pažnju hoćemo li ga povrijediti kada mu  namećemo našu misao. Kada smo govorili o daru savjeta više smo puta rekli da naša misao može udaljiti drugoga od volje Božje, jer nitko ne može reći sa sigurnošću „ja znam koja je Božja volja za drugoga“ i, na taj način sa mojom misli, mogu doprinijeti da izvedem drugog iz onog što je Bog predvidio za njega. Treba paziti na to, i treba koristiti strah Božji, treba koristiti pobožnost, pobožnost prema Božjem životu u drugom: on može također i umrijeti od gladi ali ako susretne Boga bolje da umre od gladi, može i umrijeti u bolima ali ako je to put da susretne Boga bolje da se to dogodi. Uzimam jake primjere da se razumijemo. U pravom strahu Božjem i svim darovima Duha Svetoga za koje smo već vidjeli da su povezani, rađa se pravo prikazanje jednih za druge, prikazanje koje promovira Božji Život u drugome, ono koje zna da je Bog onaj koji treba djelovati, da Bog djeluje, ne ja, da Bog uvijek djeluje, a ne ja, da je Bog uvijek na djelu, da Bog uvijek oprašta, ozdravlja, podiže, prihvaća; to je ono prikazanje Bogu da u drugom živi ovaj Život, ne namećući ga nego prikazujući se sve dok se drugi ne probudi u duhu i uđe u svijest tko je Bog.

Rečeno nam je da se često, više nego iz zloće, mnogi izgube poradi neznanja o Bogu, jer je uvijek bio predstavljan jedan bog koji nije Bog, jedno lice Boga koje nije ono pravo, jedno lice Milosrđa koje nije ono pravo, jedno licemira, zajedništva, ljubavi koje nije ono pravo, i poradi ovog neznanja mnogi se gube. Ovi koraci, napravljeni u korist drugoga, imaju uvijek pozitivne posljedice u nama; rađaju se istinska Vjera i predanje. Doista se pokreče primarna energija koja vodi također i nas vodi da idemo sve dublje kako bismo razumjeli zakone Duha, i neprestano se pokreće hod života: da stojimo pred Bogom i promatramo se u Licu Božjem, ogledavamo se u Njegovom licu, kako bismo uvijek bolje vidjeli naš identitet i naše poslanje. Ovo je hod života u Bogu. Vidite da je ovaj hod vrlo aktivan, nije pasivan, to je jedan hod koji nas uvijek vodi u odnos s drugima, i koji nitko ne može vršiti sam stavljajući se pred Presveto, jer ovaj hod ima potrebu za sučeljavanjem, to je jedan konkretan hod, to je Život. Između ostalog Presveta Marija i Sveti Josip to su pokazali Životom, postajući Presveta Marija i Sveti Josip.

Savjetujem vam da u jezgrama, između vas, dvoje po dvoje, podijelite o ovome što smo sada govorili i kroz ovaj tjedan. Podijelite kako vidite jedni u drugima ovih sedam darova, ova blaženstva, ovaj život koji se pokreće. To znači živjeti u jezgri. Nije samo: „molit ću za tebe“, „moli za mene“, nego je i: „što kažeš, što ti misliš, kako si ti ovo razumio”, i dopustite da vas Bog obasja u onom što nedostaje. Uzmite ovo kao jedan hod za sljedeći tjedan sve do Tijelova. Sutra ulazimo u uočnicu Trojstva. Ja znam i kažem vam da sam siguran da je Duh Sveti u svakome od nas djelovao i darivao je Svojih sedam darova. Sada je na nama da ih stavimo u praksu.

Po zagovoru Marije i cijele Crkve ja vas blagoslivljam i neka vas Gospodin blagoslovi u ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Amen


[1] Odnosi se na 2 Kor 4,1-15

[2] Isto poglavlje

[3] Isto poglavlje

[4] Isto poglavlje

[5] Odnosi se Djela Apostolska 2

[6] Odnosi se na 2 Kor 5,11-21

[7] Isto poglavlje

[8] Isto poglavlje

[9] Isto poglavlje

[10] Odnosi se na Post 2 i Post 3

[11] Odnosi se na poruku Duha Svetog od 08/06/2019 „Vrijeme Blaženstava“, koja se nalazi u knjizi „Prema novom stvaranju – Svezak 5, 2018-2019 godina“