Predragi čitatelji,

Donosim vam poruku Svetog Petra od 21. kolovoza 2012. Mnogima je od vas već poznata jer je uzeta iz knjige „2012 Odlučujući izbor čovječanstva“, napisana zajedno sa Tomislavom Vlašićem i nedavno objavljena preko izdavačke kuće „Luci dell’Esodo“.

Mislili smo je objaviti na web stranici te omogućiti i onima koji nisu čitali citiranu knjigu da upoznaju sadržaj ove poruke koju držim neizmjerno važnom. Doista, riječi Svetog Petra konačno daju odgovor na pitanje koje mi je bilo postavljano bezbroj puta: „Poradi čega Crkva nikada nije govorila o životu na drugim planetima“? Mislim da ćete moći iz poruke mnogo toga razumjeti i potom razmišljati u slobodi vaše savjesti.

Pozdravljam vas i blagoslivljam u Kristu. Neka vam Gospodin udjeli svoj mir.

Stefania Caterina

Poruka Svetog Petra od 21. kolovoza 2012.
Univerzalno poslanje Crkve

„Od samog početka, Isus nam je govorio o životu u svemiru. Nama, njegovim apostolima, je najavio buduće poslanje navještaja spasenja, ne samo poganskim narodima na Zemlji, nego i drugim narodima u svemiru od kojih mnogi nisu  imali nikakvu spoznaju o postojanju pravoga Boga. Nije to bio novi govor, pošto je izabrani narod već duže vrijeme intuirao postojanje drugih ljudi u svemiru. Ova intuicija, bila je potvrđena na različite načine, bilo po riječima proroka, bilo po iskustvu samog naroda kroz različite izvanredne događaje tijekom povijesti. Ti događaji nedvojbeno svjedoče intervenciju bića drugačijih od anđela, moćnih i dobrih bića, koja su više puta pomogla izabranom narodu u njegovu dugu hodu pripreme za dolazak Mesije. Iako se radilo o još primitivnom narodu, ipak je bio pripremljen u duhu od Boga. Vi danas imate znanstvene spoznaje, ali ste manje spremni vjerovati jer se previše pouzdajete u vlastitu spoznaju. U moje se vrijeme događalo suprotno: nemajući veliku spoznaju, većina je ljudi bila spremna vjerovati i Bog ih je poučavao o mnogim stvarima u skrovitosti srca. Ne zaboravite da je prava vjera, također, spoznaja zakona Božjih, te Božji zakoni nisu samo moralni propisi; to su duhovni i fizički zakoni koji upravljaju cijelokupnim stvorenjem.

Mogu reći da smo bili pripremljeni na ideju da nismo sami u svemiru. Isusovo naučavanje je potvrđivalo postojanje druge braće; pomagao nam je da konačno možemo razumjeti što je Otac stvorio, što se dogodilo po istočnom grijehu, što je Otac želio činiti po svome Kristu da bi na kraju povratio svu svoju djecu, učinivši ih dostojnim njegova Kraljevstva.

Isusovo naučavanje o svemiru bilo je dio onih stvari o kojima nas je poučavao po strani, kada smo bili s njim nasamo;  doista je bilo nužno da dobro razumijemo ovu osjetljivu stvarnost, kako bismo o njoj jednoga dana govorili. Naprotiv, propovijedanje mnoštvu bilo je drugačije jer su ljudi koji su slušali Isusa tražili svjetlo i utjehu u životnim poteškoćama, bili su potrebni njegova milosrđa. Isus je bio tako različit od farizeja i pismoznanaca, hladnih i nemilosrdnih čuvara Zakona.

Mi smo pohranjivali sve što je Isus naučavao; otvarali smo se malo po malo velikoj istini stvaranja, svjesni težine tih objava. Bili smo jednostavni i vjerovali smo Isusu, nismo bili uznemireni. Samo je Juda Iškariotski često bio nemiran poradi Isusovih riječi; bojao se reakcije farizeja jer je bio ambiciozan i razmišljao je o kraljevstvu Božjem kao o nekom ljudskom kraljevstvu gdje je mogao imati počasno mjesto. Stoga je osjećao opasnost od prisutnosti drugih ljudi, odbijao je ideju da bi s njima trebao dijeliti svoje buduće povlastice.

Nakon svoje smrti i uskrsnuća, Isus se još dugo zadržao s nama objavljujući nam druge stvari, koje prije nismo bili u stanju razumjeti.[1] Nakon toga, silaskom Duha Svetoga na Pedesetnicu, bili smo iznutra potvrđeni u svemu što nas je Isus poučavao. Duh Sveti nas je ojačao i definitivno utisnuo u naš duh riječi i misao Kristovu.[2]

Kao što je bilo za očekivati, već od početka našeg propovijedanja, mržnja Luciferova se oborila na nas; ali bili smo međusobno jedinstveni i molitva Marije, Isusove Majke, nas je posebno podržavala. Volio bih da dobro shvatite što je za nas značila i što znači za vas molitva Majke; preko nje se isijavaju svjetlost i snaga Božja. Bez nje bismo se jako teško mogli suočiti sa strašnim reakcijama svećenika, staraca, farizeja i pismoznanaca. Oni koji su vidjeli prijetnju njihovoj moći i uzdrman njihov nauk. Predstavljali su nas narodu kao neznalice i nepoznavatelje Zakona, hulitelje i sljedbenike nauka koji je protiv Boga i vjere Izraelskog naroda.

Naše propovijedanje bilo je doista potresno, ne samo za Židove. Govorili smo o Bogu koji je sišao na Zemlju, umro i uskrsnuo. Govorili smo o Isusovu otkupljenju kao o neizmjernoj stvarnosti koja je nadilazila granice Zemlje. Isus je bio jasan s nama: kršćani sa Zemlje su trebali nositi navještaj spasenja u cijeli svemir upravo zbog toga što su bili svjedoci njegove smrti i uskrsnuća. Sam Isus bi ih osposobio za izvršenje takvog poslanja, služeći se drugim narodima iz svemira vjernih Bogu koji bi došli u pomoć Crkvi na Zemlji; bili bi uz nju u nošenju navještaja, stavljajući im na raspolaganje sredstva i spoznaje potrebne za gibanje svemirom, što oni sami oduvijek čine. Zajedništvo s narodima vjernim Bogu i vršenje zajedničkog poslanja omogućilo bi brzo širenje kraljevstva Božjeg svemirom, te bi garantiralo ljudima na Zemlji velik napredak, istinski civilizacijski skok. Sve ovo nam je bilo jasno, te smo se  trudili to prenositi narodu, onako kako smo mogli, trudeći se da ne preplašimo previše ove siromašne i primitivne ljude.

Isus nam je dolazio u susret na svaki način; kako nam je obećao, on je bio s nama u duhu i vodio nas je. Po nama su se događala mnoga čudesa i mi sami smo dan po dan bivali sve jači. Zatim su se dogodila dva jako važna događaja, ne samo za nas, nego i za cijelu Crkvu. Prvi je bio posjet neke braće iz svemira vjerne Bogu, drugi je bio obraćenje Svetoga Pavla. Prvi događaj vam nikada nije bio prenesen, drugi da. Ova dva događaja su označila zaokret u životu Crkve.

Neposredno nakon Pedesetnice, dok smo bili sabrani u molitvi, predstavili su nam se nekoliko braće i sestara  s različitih planeta vjernih Bogu. Osim nas apostola, bila je prisutna i Isusova Majka i drugi učenici i učenice. Muškarci i žene s ovih planeta su nam se predstavili kao naša braća, poslani od Isusa da nam pomognu u svemu i da budu uz nas u osjetljivom poslanju evangelizacije svemira. Bili su slični nama, iako su njihova tijela posjedovala nama nepoznate moći; bili smo dotaknuti činom dolaska među nas kroz zatvorena vrata, kao što je činio Isus. Prije svega su se poklonili Mariji, Majci Gospodinovoj, i zahvalili joj u ime vjernih čovječanstava, zatim su tražili od nje blagoslov. Zagrlili su nas i na poseban način su se obratili meni, kao poglavaru Crkve, kojega je sam Isus zadužio da sabire njegovo stado. Poznavali su sve što nam je Isus govorio. Govorili su nam o životu na njihovim planetima, njihovim iskustvima, te što bi mogli činiti za nas. Stavili su se meni na potpuno raspolaganje, da im dam smjernice za njihovo djelovanje. Bio sam zadivljen njihovom poniznošću: ovi ljudi, koji su izgledali moćni poput anđela, pitaju mene, poniznog ribara iz Galileje, što trebaju činiti. Bijah nepripremljen i to im rekoh; odgovoriše mi da se ne bojim jer Isus me izabrao za ovaj zadatak i zbog toga mi je dao sve potrebne milosti; oni su bili spremni za potpunu suradnju u Božjoj akciji u meni i preko mene. Stavljali su se na službu Božjem narodu na Zemlji, kako bi pomogli Crkvi koja se rađala, navjestiti cijelom svemiru Evanđelje, po poslanju koje joj je Bog povjerio. Htjeli su nam isto tako pomoći duhovno i fizički u pripremi naših tijela za gibanje svemirom; među njima su bili svećenici, znanstvenici i liječnici.

Bili smo svi zahvaćeni snagom Duha Svetoga; bio je to susret braće koja se ljube, djece istog Oca, međusobno sjedinjeni u Kristu pod pogledom Presvete Djevice Marije. Prihvatio sam ih i osobno sam se izjasnio spremnim za ono što Gospodin od mene traži. Zahvalno sam prihvatio njihovu suradnju. Isto su napravili i drugi apostoli i učenici; bili smo jedno srce i jedna duša. Sjećam se dobro da se Majka Isusova smiješila, sretna radi ovog susreta. Bili smo sigurni da je ovaj nezaboravan dan označio početak preobrazbe i uzdignuća, ne samo za Crkvu, nego za sve ljude na Zemlji. Bilo je ubačeno sjeme novog stvaranja, iako smo bili svjesni veličine onoga što se otvaralo pred nama.

Braća iz svemira, koja su nas posjetila, zahvališe nam na našem prianjanju te nas blagosloviše; rekoše nam, međutim, da nije dovoljan naš osobni odgovor: potrebno je da Božji narod bude informiran o njihovu posjetu, te da potpuno prihvati njihovu suradnju. Gospodin je želio da Crkva bude jedinstvena i slobodna u svojim odlukama. Naša bi braća čekala na odgovor, prihvaćajući volju Crkve kakva god ona bila. Potrudili smo se informirati vjernike o svemu tome.

Obraćenje Svetog Pavla označilo je korak dalje. Gospodin ga je pozvao da navješta Evanđelje poganima, ne samo na Zemlji, nego u cijelom svemiru. Svetom Pavlu je bio itekako jasan plan Božji, te je bio na poseban način poučavan od Duha Svetog o stvarnosti svemira, proživljavao je mnoga izvanredna iskustva glede toga. Bio je spreman na evangelizaciju svih ljudi u svemiru. Dubina njegova duha i snaga njegove misli učinili su njegovo propovijedanje neophodnim, u predstavljanju dijela Isusova, vjernicima i nevjernicima.

Apostol Pavao je imao jaku osobnost i nije prihvaćao odgađanje za suočavanje sa stvarima: molio je, razmišljao i brzo djelovao. Stoga je htio što prije govoriti vjernicima  o životu u svemiru i o poslanju Crkve , te ih staviti pred izbor prihvaćanja ili ne ovog aspekta, kako bi što prije krenuli u poslanje koje nas je očekivalo. Ja sam bio razboritiji: mislio sam da bi bilo dobro najprije učvrstiti Crkvu u njezinu poslanju na Zemlji i u međuvremenu poučiti vjernike o puno široj stvarnosti svemira; nisam htio stvarati paniku, niti previše ubrzavati vrijeme. Znao sam da mnogi to ne bi prihvatili.

Između Svetog Pavla i mene nikada nije bilo sukoba, nego samo različitost pogleda; on je bio čovjek poučen o Božjim stvarima, potpuno okrenut prema nebu, sposoban uzdignuti se do najviših duhovnih visina.[3] Ja sam bio ribar iz Galileje, konkretna osoba i pastir različitog stada koje je još bilo slabo. Odlučismo prepustiti odluku apostolskom zboru. Prevladala je linija razboritosti: informirati najprije one koji su bili jači u vjeri i otvorenijeg mentaliteta, zatim ostatak naroda. U međuvremenu bismo promatrali razvoj Crkve kako bismo razumjeli kako dalje proslijediti. Sveti Pavao kao Božji čovjek kakav je bio, prepustio se našoj odluci tražeći jedino da se može na poseban način posvetiti poganima na Zemlji kako bi i njih poučio i pripremio pogodno  tlo za buduće poslanje.

Bez obzira na različita razmišljanja, nama apostolima je bilo jasno da je poslanje Crkve za cijeli svemir, temeljno područje djelovanja Božjeg naroda. Inače bi postojao rizik da ostane ograničena na Zemlju, s ogromnim posljedicama za duhovni i materijalni razvoj čovječanstva. Dakle, započesmo malo po malo govoriti o stvarnosti svemira onima koje smo smatrali otvorenijima i spremnima. Mnogi su prihvatili, mnogi drugi su odbili povjerovati i prihvatiti jednu takvu stvarnost. Žestoko su se usprotivili stavivši u pitanje naše propovijedanje i započeše širiti klevete svake vrste, između ostalih, da smo izmislili stvari o kojima Isus nije nikada govorio. Brzo smo se našli u jako teškoj situaciji koja je mogla ugroziti život same Crkve. Nakon toga nismo više spominjali područje svemira, da izbjegnemo skandalima, u očekivanju boljih vremena.[4]

Naša braća iz svemira su nas ponovno posjetila; s velikom boli smo ih izvjestili da narod još nije spreman za tako ogromno poslanje, te da je potrebno još vremena za sazrijevanje Crkve. Naša su braća razumjela i pozdravila su nas, ohrabrivši nas i obećavši nam njihove molitve. Do kraja života nisam ih više vidio.

Crkva je u međuvremenu rasla; njoj su se pridruživale različite skupine osoba: svećenici, plemstvo, obični puk i obraćeni pogani. Crkva se počela širiti i postajala je sve vidljivija. Toga su postali svjesni i mnogi moćnici, ambiciozni i željni položaja u onoj koja je izranjala kao buduća i jedina svjetska religija. Židovi, grci, rimljani i mnogi drugi pridruživali su se Božjem narodu noseći sa sobom svoje ideje o organizaciji Crkve. Nije se uvijek radilo o plemenitim idejama i bez interesa: organizacija koju su predlagali često je služila za stvaranje „mjesta moći“ u korist ovog ili onog.

Mi apostoli u svemu tome smo vidjeli ozbiljnu prijetnju: Crkvi je prijetila opasnost da postane ljudska organizacija, zasnovana na pravnim propisima, vođena strogom hijerarhijom kojom bi vladali mudri po logici svijeta, a ne po Božjoj, natopljena ljudskim interesima. Sveti se Pavao brzo suprotstavio nekim likovima koji su počeli izranjati u kršćanskim zajednicama. Njegov glas se podizao više puta, ali uzalud. Posljedica toga su bila žestoka progonstva od strane novih Crkvenih „poglavara“. Mi apostoli smo također, malo po malo, stavljeni po strani. Vidjeli smo rast Crkve vlastitim očima, ali ne onako kako smo mislili ili kako smo se nadali; prije svega, ne onako kako je želio Isus: jedan živi narod, ponizan, sjedinjen s Kristom, koji je vođen ne samo prema zemaljskoj stvarnosti, nego onoj kozmičkoj, prva ćelija Kraljevstva Božjeg koja bi se jednog dana proširila u cijeli svemir. Crkva, koja je bila pred našim očima, unatoč mnogim svecima i mučenicima koji su joj pripadali, sve više nam se činilo da nalikuje mnogim Zemaljskim kraljevstvima, sačinjenim od gospodara i slugu.

Nakon smrti nas apostola, mnoge su se stvari promijenile u Crkvi. Ona se naglo povećala sve do toga da je postala „Državna religija“. Njezin se hod opasno isprepleo s hodom Zemaljskih moćnika. Ostalo je povijest koju dobro poznajete. Nije se više govorilo o svemiru, niti se ništa izvještavalo budućim naraštajima o onom što je Isus o tome naučavao. Crkveni „poglavari“ su uzimali u obzir samo ono što je Isus naučavao mnoštvu, a u čemu naravno, nije bilo nikakvog nagovještaja o životu u svemiru. Sve ostalo je bivalo odbacivano. Na sve moguće načine se trudilo uništiti bilo kakvo sjećanje o ovom predmetu. Da bi uspjeli u tome politički i religiozni moćnici su radili zajedno jer su imali zajednički interes. Moćnici, koji su vidjeli prijetnju njihovim interesima u ljudima s drugih planeta, činili su isto što čine i danas: skrivali su svaku vijest i sasjecali su u korjenu svaki pokušaj širenja priče o svemiru. Crkva je sa svoje strane šutjela i ni na koji način nije smetala moćnicima s kojima je vremenom postala prijateljica. Učitelj je bio rekao da se ne može služiti dvojici gospodara i imao je pravo: kada Crkva postane prijateljica moćnika treba se odreći govoriti istinu. To je jako žalostan zakon koji i danas postoji. Promatrajte dobro što se danas događa, pronaći ćete iznenađujuće sličnosti s onim što se dogodilo u naše vrijeme.

Ovaj moj govor vas skandalizira? Čini vam se pretvrd? Nije tako. Nema sumnje da je iz krila Crkve na Zemlji, unatoč svoj njenoj krhkosti, kroz vijekove izvirao veliki izvor svetosti. Svetost jednog dijela Crkve bila je pravim lijekom mnogim nedostatcima. Između ostalog, život čovjeka na Zemlji je obilježen grijehom i pokvarenošću, koji su dio zemaljskog iskustva oduvijek. Međutim, Crkva, sveti narod Božji, pozvana je pobijediti grijeh i pokvarenost po dubokom jedinstvu s Isusom Kristom, onim koji je pobijedio grijeh, pokvarenost i smrt.

Po sjedinjenju naroda sa Žrtvom Kristovom, darovana je mogućnost cjelokupnom čovječanstvu da iskorijeni iz sebe zlo. Crkva ima zadatak otvoriti put spasenja svakom čovjeku dobre volje, po snažnoj milosti koja joj je darovana. Stoga, svaki ud Božjeg naroda, tj. Crkve, pozvan je da prikaže samoga sebe Bogu, po Isusu Kristu, kao živu žrtvu u zajedništvu s cijelim Mističnim Tijelom. Samo vršeći Vazmeni prolazak iz smrti u život, onako kako je učinio Gospodin Isus, ne samo riječima nego dijelima, Crkva će postići pobjedu protiv Lucifera i njegovih četa.

Kažem vam, na koncu, da poslanje Crkve na Zemlji za evangelizaciju cijelog svemira nije prestalo. Bog je u svojoj dobroti poštivao slobodu kršćana na Zemlji. Stavio je u zagradu predmet života u svemiru, ali to ne znači da ga je izbrisao. Kroz povijest Crkve Bog nije prestajao slati vjernu braću onima koji su bili spremni, mnogima je objavio ovu stvarnost u skrovitosti srca, podsjećao je na to svoj narod po mnogim prorocima.

Poslanje Crkve je, i ostaje, „univerzalno“ u pravom smislu riječi jer treba obuhvatiti cijeli svemir. Sebičnost ljudi na Zemlji ne može zauvijek uvjetovati djelovanje Duha Svetoga. Vrijeme čekanja je završilo. Bog će dati Crkvi na Zemlji nepobitne znakove o prisutnosti života u svemiru. Formirat će se mali ostatak koji će prihvatiti i razumjeti ove znakove. Ako se, unatoč znakovima, Zemaljski moćnici i dalje budu opirali ili, ako se većina kršćana bude opirala, Bog će svakako ići naprijed. Ne će više dopustiti nikakva kašnjenja.

Ako broj kršćana bude dovoljan za poslanje koje je očekivalo Crkvu od samog početka, vjerna braća će opet doći i bit će dio te Crkve, što nažalost nisu mogli ostvariti s nama. Ako broj kršćana na Zemlji ne bude dovoljan, ako ostane samo mali ostatak, Bog će zadužiti braću s drugih vjernih planeta da evangeliziraju svemir. Mali ostatak sa Zemlje će se pridružiti njima.

Molite se i pripremite kako biste bili spremni i dostojni da budete dio vjernog naroda.

Moj blagoslov i blagoslov svih Kristovih apostola neka bude s vama i neka vas prati. Hrabro!“