Poruka Svetog Pavla od 30. kolovoza 2012.

Novo vrijeme za Crkvu Božju

„Nakon mog obraćenja proveo sam duže vrijeme u razmišljanju i u pripremi za poslanje o kojem mi je Gospodin neprestano govorio.[1] Isus me pozvao da budem apostol, iako nisam bio s njim od početka; naprotiv, dobro vam je znano da sam na početku bio progonitelj kršćana.

U vrijeme mog obraćenja, kršćani i na poseban način Gospodinovi apostoli, bili su ispunjeni takvom snagom milosti što vi teško možete zamisliti. Apostoli su doista izražavali Božju snagu; njihova iskustva nisu se ograničavala na neka viđenja ili čudesa. Izvanredna iskustva za njih su bila normalna, ne zato što su bili „superljudi“, nego zato što je Crkva na Pedesetnicu primila izvanredni zahvat nužan za vršenje njezina poslanja. Apostoli su trebali otvoriti put narodu prikazujući same sebe i prenoseći izvanrednu snagu milosti koja je bila život Crkve. Mistični život, u prvoj Crkvi, bio je temelj svakog iskustva Boga.

Danas, Crkva nema sličnu snagu; iako je pozvana na isto poslanje kao i onda. Zašto se to događa? Zato što Božji narod i današnji apostoli vjeruju više u snagu razuma, nego u snagu vjere, iako razum i vjera nisu u međusobnoj suprotnosti, sasvim suprotno. Boje se čudesa i gledaju na njih s upitnikom, ne znajući kako ih smjestiti u ljudsku logiku, u racionalnost tipičnu za ovo vaše vrijeme. Za nas nije bilo tako; upravo zato su moja iskustva bila prihvaćena od Gospodinovih apostola; Petar mi je pružio svoju desnicu u znak poštivanja i povjerenja, prepoznavajući u meni poziv i djelo Gospodinovo.[2] Između nas dvojice nikada nije bilo sukoba, iako smo bili različiti po mentalitetu i formaciji.

Isus je govorio svojim apostolima dok je bio s njima, ali isto tako je govorio mom duhu, nakon mog obraćenja. Nije bilo nikakve razlike u pripremi među nama. Svatko je znao što treba činiti i što reći narodu. Petar i ja, kao i drugi apostoli, govorili smo o novom stvaranju.[3] Naravno da to nije bio plod naše fantazije, kao što bi možda netko od vas mogao misliti. Isus je o tome govorio obećavši da će voditi čovječanstvo prema jednoj novoj dimenziji. Govorio je o uglavljenju u Njega svega stvorenoga, kao o vrhuncu djelovanja Njegove Crkve i kao o nužnom uvodu u novo stvaranje.

Stoga nam je dao upoznati postojeću stvarnost u cijelom svemiru kako bi navještaj spasenja, povjeren na poseban način Crkvi na Zemlji, mogao ispuniti svemir; samo tako bi bilo moguće uglaviti u Njega sve na nebu i na Zemlji. Vi me nazivate apostolom „pogana“ i stvarno sam to bio. Međutim, ne radi se samo o poganima na Zemlji, nego o svim ljudima koje je Bog stvorio i koji žive u bilo kojem kutu svemira. Neizmjernost, veličina i dubina Božjeg djela nisu mi bili nepoznati jer se moj duh kretao u stvarnostima svemira. Doista, Gospodin mi je darovao da mogu proživljavati izvanredna iskustva, te posjećivati nepoznate planete, te susretati različita čovječanstva u svemiru.

Sveti Petar vam je govorio što se događalo u prvoj Crkvi i kako je malo po malo slučaj koji se tiče naroda s drugih planeta stavljen po strani. Poslanje Crkve se usmjerilo prema poganima na Zemlji. To mi je donosilo veliku bol, isto tako i drugim apostolima. Unatoč svemu, Isus nam je obećao da će doći pogodno vrijeme za poslanje Crkve u cijelom svemiru.

Ovo je novo vrijeme za Crkvu na Zemlji! To je nova prilika koja je iznova darovana narodu na Zemlji da se stave na stranu sumnje i strahovi, te da se zadobije ona vitalnost vjere koja dopušta da se nadvladaju  granice Zemlje i da se nadiđu zidovi racionalnosti. Ovo je posljednji poziv onima koji predstavljaju Crkvu na Zemlji da se otvore vrata cjelokupnom čovječanstvu svemira, te da bude majka naroda kako se često proglašava, nažalost, samo riječima.

 Od Crkve  na Zemlji traži se odgovor, te da se otvori i prihvati sve prisutne stvarnosti u svemiru i njihovu evangelizaciju. Gospodin očekuje odgovor od svakog vjernika pojedinačno kao i od onih koji predstavljaju Crkvu. Kažem vam, beskorisno je praviti se da ništa ne znamo: znakovi prisutnosti života u svemiru bili su davani i neprestano se daju sve do sada. Prema znakovima danim s neba, predstavnici Crkve ne mogu se ponašati kao oni koji ne vjeruju ili kao znanstvenici i istraživači koji se suočavaju s  nekim fenomenima, te daju racionalna objašnjenja koja gotovo uvijek dovode do odbacivanja. Tko se „proglašava“ pastirom treba se ponašati kao čovjek vjere.

Čovjek vjere nije neki naivac koji sve prihvaća zatvorenih očiju: čovjek vjere zna razlikovati. Njegovo razlikovanje, međutim, nikada se ne rađa iz straha, iz nečega što je racionalno neobjašnjivo, naprotiv, rađa se iz bezuvjetne otvorenosti Božjem djelovanju komu ništa nije nemoguće. Čovjek vjere posjeduje mudrost koja je dar Duha Svetoga i koja nema veze s ljudskim strahom, plodom kompromisa i ljudskih ambicija.

Stoga, osoba koja ima istinsku vjeru posjeduje razlikovanje koje je vođeno od Duha Svetoga koji nikada ne griješi jer Duh Sveti sam potvrđuje njezino djelovanje. Kako? Po zajedništvu vjernika. Kada sam molio zajedno s vjernicima u prvim kršćanskim zajednicama, izvanredni darovi su bili nešto najnormalnije jer je djelovanje Duha Svetoga bilo intenzivno; svi smo surađivali u direktnoj Božjoj intervenciji u izgradnji rađajuće Crkve. Moj zadatak apostola, nije se sastojao u tome da govorim osobi da li taj dar dolazi od Boga ili ne ili, još manje, da odobrim ili ne služenje tim darovima. Moj zadatak je bio da se prikazujem i molim za svakog vjernika i za cijelu zajednicu.

Zadatak svakog apostola i pastira, danas kao i tada, je da pomogne svakome da postane slobodna osoba u Bogu; ne slobodna po ljudski, nego po Božjem jer svi ste pozvani ući u slobodu djece Božje. To je bila moja dužnost pred Bogom: navijestiti poruku Evanđelja, pomoći svakoj osobi dobre volje da se ogleda u toj poruci, da bude cjelovita pred istinom, sposobna prikazati samu sebe  Bogu i sposobna živjeti u zajedništvu s braćom.

Prikazanje života Bogu, cjelovitost, zajedništvo, temelj su na kojem se gradi identitet svake osobe i zajednice, to su temelji cjelovite vjere i prave slobode. Kada se neki izvanredni dar očituje u jednoj osobi ili u jednoj zajednici ispunjenoj vjerom i slobodom, može donositi samo dobre plodove i pravo zajedništvo ne dopušta da se ubaci zlo. Tko je cjelovit pred Bogom, nikada neće biti prevaren niti će moći prevariti jer će Duh Sveti, darovatelj svakog dara, potvrditi svoje dijelo preko drugih koji su isto tako cjeloviti u vjeri i zajedništvu. Tako se događalo u zajednicama u kojima sam propovijedao. Kada se u nekoj osobi u zajednici očitovao neki dar, taj dar su svi prisutni prepoznavali kao dar Božji. To je bilo neposredno i sigurno razlikovanje koje je unosilo mir i hranilo vjeru, nadu i ljubav. Po tom daru su se budili drugi darovi u drugim osobama; tako su se darovi Duha usklađivali, kompletirali i međusobno potvrđivali. Na taj je način Crkva rasla i jačala se.

Crkva nije bila utemeljena od nas apostola, već od izvanredne akcije Duha Svetoga koji je direktno djelovao, preko naroda. Crkva je narod Božji koji hodi sa svojim Pastirom, Isusom Kristom, vođena Duhom Svetim prema Ocu. Stoga je Crkva utemeljena na narodu i od naroda, koji živi u jedinstvu s Presvetim Trojstvom i očituje njegov život.

Mi apostoli, molitvom prikazanjem našeg života i propovijedanjem, sudjelovali smo u djelovanju Duha, prateći svaku osobu u njezinu duhovnu rastu. Bili smo očevi u vjeri jer smo pomagali osobama u izrastanju; bili smo očevi, ne gospodari. Kao pravi očevi nismo tražili da nametnemo naš autoritet, nego smo ga koristili kako bismo pomogli u hodu svakom vjerniku i cijeloj zajednici kako bi svatko došao do zrelosti vjere, do sposobnosti odnosa s Bogom i da svatko sam razlikuje dobro od zla, živeći u zajedništvu sa svima i suočavajući se sa svima u zajedništvu. Uvjeravam vas da se ne može lagati pred jednom zajednicom koja je cjelovita pred Bogom; stoga su prve zajednice bile mjesta gdje je rasla svetost i gdje su se umnažali darovi Božji.

Mislite da smo mi apostoli puno propovijedali i uvjeravali osobe riječima? Ne, mi smo malo propovijedali i puno molili, suprotno od toga što se danas događa: Crkva je puna propovijedi, govora, riječi ali je siromašna molitvom. Osobna i zajednička molitva je disanje za pojedinca i za narod Božji jer omogućuje da držimo živi odnos s Bogom i to dopušta Duhu Svetom da djeluje u svakome pojedinačno i u svima zajedno.

Svaka osoba posjeduje duh, ali ja vam kažem da bi svaka kršćanska zajednica trebala posjedovati jedan duh koji se formira polazeći od života koji struji u svakoj duši i koji preko iskrenog zajedništva zrači iz same zajednice sa izvanrednom snagom rađajući jedinstvene ciljeve. Kada jedna zajednica ima duh otvoren Bogu, ponizan i iskren, tada su njezini članovi „jedno srce i jedna duša“. Tada se očituje višestruko djelovanje Božje koje budi darove i poslanja u pojedincima i u cijeloj zajednici. Duh Božji djeluje na duh pojedinca i cijele zajednice. To se događalo u prvim zajednicama, neposredno nakon Pedesetnice.

Pitam vas sada: Crkva, narod Božji, može se danas smatrati zajednica otvorena duha, ponizna i iskrena, gdje se darovi Božji očituju u punini, gdje svatko dolazi do  zrelosti vjere, autenitičnog razlikovanja, do jasnoće vlastitog poslanja? Prepuštam vama odgovor, ali vam želim naglasiti neke stvari kao pomoć u razumijevanju.

Pedesetnica je predstavljala početak poslanja Crkve. Tada je Duh Sveti sišao potvrditi odluke apostola i prvih učenika da slijede Isusov život i nauk, te da budu spremni za poslanje koje im je On povjerio. Od tog trenutka, prve su zajednice bile ispunjene darovima i živjele su u molitvi uronjene u Boga. Isus je djelovao preko svog naroda, u sili Duha Svetoga i Crkva je rasla.

Crkava je postajala sve veća i prihvaćala je muškarce i žene sa različitih strana i kultura. Nažalost, mnogi su bili privućeni ne sa željom da slijede Isusa Krista, već  sa željom da pripadaju nekoj „organizaciji“ u kojoj osobe čine čudesa velikih razmjera. Stoga se ne treba čuditi što su mnoge ambiciozne osobe željele staviti svoje ruke u „moć“ koja dolazi od Boga, te ju koristiti za vlastite ciljeve. Duh Jude, izdajnika, oživio je u mnogima i započinjao je djelovati u rađajućoj Crkvi. Sotona je pronašao način kako nastaviti djelo koje je započeo u Judi Iškariotskom, probudivši druge „Jude“, kako bi na kraju izobličio lice Crkve. Koliko Juda je bilo tijekom vjekova? Mnogo, previše!

Jedan drugi duh se uvukao u kršćanske zajednice; isto tako i ovaj duh je djelovao u pojedincima i zajednicama. Jako brzo su se stvorili razdori i sukobi svake vrste; nedostatak mira i zajedništva proizveo je prazninu u prvoj Crkvi. Uzalud su se podizali glasovi apostola i pravednika; našao sam se i sam u strašnoj borbi među protivnim duhovima. Iz dana u dan sam gledao kako nestaje cjelovitost vjere i jedinstveni ciljevi koji su zaista bili snaga prvih zajednica. Kršćanske zajednice, od jednostavnih cenakola ljubavi i molitve pretvarali su se malo po malo u tvrde i hijerarhijske organizacije, sve više privučene zemaljskom moći. Kraljevstvo Božje više se nije smatralo dimenzijom duha, nego zemaljskim kraljevstvom, ispunjenim posjedima, propisima i privilegijama koje bi trebalo vječno vladati; istu misao je imao i Juda Iškariotski.

Crkva je na kraju uspjela postati prijateljica moćnika. Koja je bila cijena ovom prijateljstvu? Cijena je bila teška jer je Bog povukao nevjerojatnu snagu koju je darovao prvim zajednicama kako bi spriječio  da takva snaga dospije u krive ruke. Od tada su mnogi darovi prestali djelovati u Crkvi. Kroz povijest Crkve Bog nije propuštao buditi muškarce i žene ispunjene sličnom snagom kao onom na početku, kako bi pokazao svima da moć pripada Njemu a ne ljudima niti Crkvi.

Crkva je čuvarica milosnih darova, ali samo u mjeri u kojoj odgovori na milosti, ozbiljno koračajući Kristovim stazama i oslobađajući se sebičnih želja. Tko slijedi vlastitu sebičnost, taj je idolopoklonik, makar se proglašava Kristovim, iako kaže da pripada Crkvi: stavlja u centar sebe, a ne Boga. Nijedan idolopoklonik ne može posjedovati darove Božje, kao niti jedna zajednica čiji su članovi idolopoklonici i licemjeri.[4]

Duh zla ovako djeluje: kada ne uspije posjedovati, uništava. Isto se događa i u Božjem narodu kada se u njemu ugnijezdi duh zla. Iz tog razloga, istiniti ljudi Božji, ispunjeni Božanskim darovima, gotovo uvijek su bili odbacivani i proganjani jer nisu prihvaćali kompromise i nisu se podlagali željama moćnika. To se često činilo u ime Crkve. Koje Crkve? One koja sa zahvalnošću prihvaća darove Božje koja prihvaća proroke kao proroke, pravednike kao pravednike i zna ih prepoznati? Ili Crkve koja želi posjedovati darove Božje kako bi ih iskorištavala za vlastite pogodnosti, a kada to ne može činiti kamenuje proroke i ubija one koji su joj poslani[5] jer ne zna i ne želi prepoznati trenutak u kojem je bila pohođena?[6]

Na sreću, Crkva je i danas ispunjena svetošću: svetošću jednostavnih, poniznih, onih koji samo žele ljubiti i služiti Bogu bez ambicija i kompromisa. Njima kažem: uzdignite glavu jer će Gospodin intervenirati kako bi jednom zauvijek podijelio janjce od jaraca i sabrao stado svojih siromaha. Intervenirat će da pročisti lice svoje Crkve kako bi bila prikladna za vršenje svoga poslanja. Ovo je povoljan trenutak da se odlučite  pripadati vjernom narodu!

Kraljevstvo Božje, ono istinito, proširit će se svemirom. Bog će se služiti svojim vjernim narodom, svojom Crkvom, kako bi svakom narodu svemira donio svoju poruku spasenja. Dovest će do kraja svoje djelo preko one  Crkve koja mu je vjerna, kojoj će povratiti izvornu snagu, dodajući nove milosti potrebne za ovo vrijeme. Stoga, požurite s odgovorom kako biste bili dio te Crkve.

Budite svjesni da je ovo vrijeme izvanredno vrijeme, to je vrijeme kozmičke Pedesetnice: Duh Sveti se spušta da potvrdi svakog čovjeka, svaki narod u svemiru koji je odlučio pripadati Bogu po Isusu Kristu. Zadatak Crkve na Zemlji je da sabere neizmjerno stado Božje kako bi se uglavilo u Krista formirajući samo jedan neizmjerni narod. Upravo to je poslanje Crkve koje je trebalo  krenuti od početka.

Mnogo je naroda u svemiru, muškaraca i žena spremnih služiti Bogu. Mi apostoli smo susreli mnoge od njih, kada smo bili na Zemlji. Mogu reći da su me ova braća pohodila, pomagala mi i molila za me. Oni čekaju sada kao i tada na odgovor Crkve na Zemlji da ju prate u njezinu poslanju. Ako ne bude odgovora ili, ako ne bude dovoljan, ovi će narodi biti zaduženi od Boga za vršenje ovog univerzalnog poslanja koje Crkva na Zemlji nije znala vršiti. Oni sa Zemlje koji budu odgovorili, sjedinit će se sa vjernim čovječanstvima, bit će dobro prihvaćeni i surađivat će u poslanju koje je Gospodin želio.

Takva će biti Crkva Božja, jedna u cijelom svemiru. Ona će pripremiti put slavnom povratku Kristovom, prihavatit će ga i bit će s njim u novom stvaranju. Presveta Djevica Marija, Majka Božja i Majka svih naroda, anđeli i sveti, izvanredna sredstva Božja za ovo vrijeme mole za vas kako biste postali jaki i odlučni. Na poseban način, mi apostoli bdijemo nad vama u ovom vremenu.

Blagoslivljam vas u ime apostola Gospodinovih i  neka vas ovaj blagoslov ojača i štiti. U ime Oca i Sina i Duha Svetoga!“.