Crkva Isusa Krista svega Svemira

Mauro

11.11.2023

Rim 16, 3-9.16.22-27; Ps.145; Lk 16, 9-15

Sveti Pavao završava Poslanicu Rimljanima[1] pozdravima i, preko tih pozdrava, otkriva nam mnoštvo svetaca, apostola, koji nisu među onima koje poznajemo, među najpoznatijima, ali koji, kako kaže Sveti Pavao: «Oni su bili apostoli prije mene, bili su u Kristu prije mene».

S ovim pozdravima i s ovim pogledom, jedna od stvari koja se primjećuje i koja je poznata: u Bogu nema prvih i posljednjih.[2] U Bogu nije upitno za razliku od nas kako mi prosuđujemo nekog sveca kao većeg, manjeg, to je uvijek ljudski sud, ljudski pogled. U Bogu svatko tko prihvaća Gospodina, prihvaća njegov Duh, prihvaća Krista, ima puninu i nema prvoga i posljednjega. Postoje različite službe za različite milosti, no svi su sveti na isti način.

Prvo što mi dođe da vam u vezi s tim kažem, a puno je puta rečeno: pokušajte živjeti sveopće zajedništvo sa svetima, s vjernom braćom, s anđelima, na konkretan način; dakle, govoriti im, pitati, dijeliti s njima. I sama činjenica da postoje sveci kojih nema u kalendaru, koji nisu poznati, navodi nas da kažemo da svetaca ima svake vrste, iz svakog sektora. Ima zemljoradnika, ima zidara, ima električara, ima inženjera i od svih možemo tražiti da nam pomognu, da nas prosvijetle da možemo razumjeti stvarnost po Božjoj misli. Prolazak je ovaj, no mi tražimo pomoć da se dogodi ono što mi mislimo. Ovo je još uvijek razina prosuđivanja prema duhu svijeta. No, ako uđemo u zajedništvo s njima s istinskom voljom da spoznamo tu situaciju u kojoj nam je potrebna njihova pomoć po Božjoj misli, pomoć neće izostati i doći će konkretno i odmah.

Druga stvar koja mi pada na pamet, također vezana uz Evanđelje,[3]ove osobe koje Sveti Pavao pozdravlja u svim svojim poslanicama su prva Crkva, to su oni koji su, prihvativši Krista, intuirali, shvatili što je pravi život i odmah su se stavili na raspolaganje, u službu, kako bi živjeli po duhu Božjem, a ne po duhu svijeta. Kad nam dođe: „Sve su ostavili, sve su predali apostolima“ – zar ne?, Djela Apostolska[4] – „ostavili su…, stavili su se u službu evangelizacije“, može se činiti nešto od, od, od … što se samo od njih tražilo. Ali, ako pažljivo pogledamo, to je upravo onaj duboki prolazak nekoga tko razumije što znači biti kršćanin. Nema više nikakve veze s duhom svijeta, „Ne možeš služiti Bogu i mamonu“.[5] Mamona je svijet.

Po mom mišljenju imamo veliku suprotnost unutra: stvoreni smo na sliku i priliku Božju. Mi smo djeca Božja, imamo mogućnost biti slični Njemu, činiti stvari koje On čini, živjeti u Njegovoj misli, kako bismo bili jedno s Njim (pričest to izražava), imamo mogućnost i to jesmo. Presveta Marija, jedina, kao stvorenje ušla je u Presveto Trojstvo, doista, jedina. Isto tako Sveti Josip, i nije jedini, dakle također i mi. Preko Nje on kaže: „I ja sam na neki način ušao“. Znamo da nakon smrti svi, također i sveci koje poznajemo, više ne razmišljaju kao što su ovdje razmišljali – oni to kažu, zar ne?: „Nemojte me gledati kakav sam bio…“.

Dakle, unatoč svim ovim mogućnostima, svim potencijalima, mi smo svedeni na ono što jesmo: nesposobni činiti dobro, činimo zlo koje ne želimo. Ovdje je prisutan onaj prolazak koji su po mom mišljenju razumjeli prvi kršćani, koji je i nama poznat: s istočnim grijehom na neki način smo… ne na neki način: upali smo u situaciju koja nije predviđena za nas, nije bila. Bili smo predviđeni živjeti kao djeca Božja i još uvijek smo. Krist, Isus Krist uzeo je našu ljudsku narav upravo zato da ponovi taj prolazak od ovog pada do toga da smo djeca Božja. Upravo u tome se trebamo susresti s našom vjernom braćom. Međutim, preobrazba misli počinje upravo od prestanka uspoređivanja također i odnosa s Bogom, hoda svetosti, onoga što trebamo raditi po misli svijeta. Nadam se da se razumije što želim reći.

Mi, također i naš osobni hod prema Bogu, ako pogledate, još mjerimo prema mislima svijeta. Određeni koncepti, određene religioznosti su u tolikoj mjeri još u nama. Međutim ovdje je sve novo. Također i kada kažemo: „Moram se odreći svega“, ako vidite, to je još uvijek izraz svijeta. Ne moram se ničega odreći. Ako se uzdam u Boga, Bog mi oduzima ono što nije dobro za mene: to je sve. Želi me odvesti u novi život u kojem je sve novo. To su pokušavali činiti prvi kršćani.

Gledajte, Evanđelje to nastavlja ponavljati, eh. Kad kaže: «Steknite sebi prijatelje nečasnim bogatstvom», što želi reći? «Neka vas, kad ponestane bogatstva, prime u vječne stanove»[6], «Ne služite Bogu i mamonu». Nije to bogatstvo glede novca, eh, to je bogatstvo od ovoga svijeta, od misli ovoga svijeta, i, stoga, On kaže: „Sve ono što je od svijeta – ono što jeste, razumio sam – koristite za dobro, koristite ga za Boga. Nemojte koristiti Boga da živite u svijetu, učinite suprotno“. Evanđelje meni to govori.

Uvijek se vraćamo na to: da se dopustimo preobraziti, prepoznati, i trebamo to činiti, da smo došli na Zemlju samo iz jednog razloga: pretrpjeli smo istočni grijeh, dolazimo na Zemlju jer nam je još uvijek dana mogućnost izbora željeti da se vratimo onome što smo prije bili: djeca Božja. Došli smo SAMO PORADI TOGA. Sve drugo je beskorisno osim da se postigne ovo. Samo to. I ovo vrijeme će završiti. Na kraju smo vremena, jer nam je darovano ovo vrijeme, to je milost, i to kakva!, milost da se možemo vratiti. Isus Krist, Sin Božji, žrtvovao se za tu milost, da je zadobije, ali da se vratimo na ono što smo bili. Beskorisno je vezivati se za ovu Zemlju i za sve što je od Zemlje.

I dalje čitam riječi Svetog Pavla, ali u ovom kontekstu ih znate napamet, no ipak ću vam ih pročitati: „Zaklinjem vas, braćo, milosrđem Božjim: prikažite svoja tijela za žrtvu živu, svetu, Bogu milu – kao svoje duhovno bogoslužje. Ne suobličujte se ovomu svijetu, nego se preobrazujte obnavljanjem svoje pameti da mognete razabirati što je volja Božja, što li je dobro, Bogu milo, savršeno“[7].

Znam da znamo te riječi, ali pogledajte kako su velike… Poziva nas da uđemo u svijest da naš život pripada Bogu; ne zato što se trebamo odreći od življenja, nego stoga što od Boga trebamo primiti život koji je obnovljen, život preobražen. Zato se moramo prikazati kao živa žrtva. Ako gledamo: „Ja se prikazujem kao žrtva za ovo, za ono”, to je i dalje po našem konceptu. Prikazujemo se kako bismo primili jedan novi, preobraženi život, koji će biti dar za drugu braću, koji će biti dar za sve one koji su na neki način povezani sa mnom.

Gledajte, to je jedini prolazak da bi se živjelo vjeru, to je Abrahamov prolazak kad je žrtvovao Izaka,[8] eh. Nema tu ljudske logike, razumijete li? Izazivam vas da nađete u tome logiku, nema je, nema ljudskog smisla, nema smisla. Ima smisla samo u vjeri. Zašto trebaš žrtvovati sina? Zašto trebaš prikazati život? „Tko ljubi vlastiti život, izgubit će ga“[9], zašto? Jer ovaj život NAM ZADAJE BOL, ako nije prikazan, inače nema smisla.

I dalje Sveti Pavao: „Ovo hoću reći, braćo: Vrijeme je kratko. Odsele i koji imaju žene, neka budu kao da ih nemaju; i koji plaču, kao da ne plaču; i koji se vesele, kao da se ne vesele; i koji kupuju, kao da ne posjeduju; i koji uživaju ovaj svijet, kao da ga ne uživaju, jer – prolazi obličje ovoga svijeta.“[10] Što on govori ovim riječima, ako ne ono što mi pokušavamo reći? Da svijet – oženjen si, nisi oženjen, kupuješ, ne kupuješ – ne vrijedi ništa, ovaj svijet prolazi. Ti si u njemu, živi ga, ali živi ga u vjeri u Sina Božjega, ne da se ostvariš u ovom svijetu, nego da se ostvariš u Božjoj misli.

Ja vjerujem da su se kršćani razvodnili, izgubili su ove temelje, onda je prevladala religioznost, prevladao je osjećaj, emocije, sve na razini duše, da upotrijebim termin koji mi koristimo. Sve više se umanjivao Duh i zakoni Duha, što nam se sada čine divovske stvari, dok naprotiv „Budite sveti kao što je svet vaš Otac“[11]. Sveti Pavao je to od svih tražio, jer cijela je ta grupa bila takva. Ako pogledate, u onoj poslanici u pozdravima, čini se kao da malo opisuje i nas, eh. Bilo je točaka svjetlosti, sastajali su se u tim kućama, bile su obiteljske crkve, bile su grupe osoba. Postojalo je ono što mi trebamo sada činiti. I po tim mjestima on je prolazio i rađao se svećenik, rađao se pastir, polagao je ruke. To bismo i mi trebali živjeti. Naravno, da su nastavili tako živjeti od tada ne bi bilo milijardu krštenih, nego bi bilo milijardu kršćana. Možda bi kršćana bilo osam milijardi da su tako uvijek živjeli, jer postoji razlika između krštenih i kršćana.

To ne znači zanemariti vlastite dužnosti, nego znači željeti da se naš duh sjedini s Duhom Svetim kako ne bi bio uvjetovan zemaljskim stvarima, svime što je raspadljivo. U tome je napor, glede toga kaže Sveti Pavao: „Činim ono što ne želim, i ne mogu činiti ono što bi htio“[12]. To ćemo uvijek iskusiti, no ovo što se trudim reći moramo imati kao temelj. Potom ćemo iskusiti našu granicu, našu slabost i, kada tu slabost spoznamo priznajući je, kako je lijepo. „I kada sam slab onda sam jak. Hvalit ću se svojim slabostima“[13], ali počevši od toga. Ako, međutim, kreneš po duhu svijeta, trebaš skrivati svoje slabosti, opravdavati svoje pogreške, trebaš sam stajati na nogama, a to je teško.

Ja se nadam i vjerujem da kao Crkva Isusa Krista, kao u ovoj grupi koja jesmo, sada trebamo živjeti svjesni ovog prolaska, da je život „Tražiti ono što je gore“[14] u pravom smislu, i po mom mišljenju bit će jedna od onih stvari koje će nas natjerati da napravimo taj skok da se i fizički susretnemo s našom vjernom braćom, jer sada to više nije pitanje koncepata. Mi smo tu u konceptima, mi smo tu i oni su tu, ali sada se radi o konkretnim stvarima.

Međutim, ako želimo susresti vjernu braću, kao što sam čuo da se govori i kako sam više puta rekao, samo zato da nam pomognu da ovdje dobro živimo, nikada ih nećemo susresti. Neka nam pomognu da sve dublje razumijemo Kristovu misao, to da; razumjeti što Krist želi, to da; međutim, živjeti ovdje uvijek će biti naporno, jer to je tako, no to je napor koja se prikazuje s radošću. „Svoju patnju s radošću pridružujem patnji Kristovoj“.[15] Ne postoji ništa drugo, nema drugog puta. Izvan tog puta je duh svijeta i onda oni traže mir preko politike, kompromisa. Ma ja bih želio da se zaustave ratovi, zaboga!, međutim, znam da se to neće dogoditi bez Gospodina Isusa Krista, Kralja mira. Čak i ako se zaustave na trenutak, organizirat će se da za nekoliko godina bude još jači rat.

Povjeravam Mariji našu želju da živimo ovaj hod, da doista budemo u njezinoj misli, u njezinom Srcu i preko njezina Srca da budemo poučeni i preobraženi, kako bismo živjeli u zajedništvu s cijelom Crkvom te živjeli uronjeni u Kristovu misao, u ime Oca i Sina i Duha Svetoga.

[1] Usp. Rim 16, 3-9.16.22-27

[2] Usp. Mt 19, 23-30; Mt 20, 1-16; Mk 10, 28-31; Lk 13, 22-30

[3] Usp. Lk 16, 9-15

[4] Usp. Dj 4, 32-37

[5] Usp. Lk 16, 13

[6] Usp. Lk 16, 9

[7] Usp. Rim 12, 1-2

[8] Usp. Post 22, 1-18

[9] Usp. Iv 12, 25

[10] Usp. 1 Kor 7, 29-31

[11] Usp. Lev 19, 2

[12] Usp. Rim 7, 15

[13] Usp. 2 Kor 12, 9-10

[14] Usp. Kol 3, 1

[15] Usp. Kol 1, 24