(iz knjige “2012 Odlučujući izbor čovječanstva – Stefania Caterina I Tomislav Vlašić”, str. 127)

Poruka Svetog Pavla od 30. kolovoza 2012.

„Nakon mog obraćenja proveo sam duže vrijeme u razmišljanju i u pripremi za poslanje o kojem mi je Gospodin neprestano govorio.[1] Isus me pozvao da budem apostol, iako nisam bio s njim od početka; naprotiv, dobro vam je znano da sam na početku bio progonitelj kršćana.

U vrijeme mog obraćenja, kršćani i na poseban način Gospodinovi apostoli, bili su ispunjeni takvom snagom milosti što vi teško možete zamisliti. Apostoli su doista izražavali Božju snagu; njihova iskustva nisu se ograničavala na neka viđenja ili čudesa. Izvanredna iskustva za njih su bila normalna, ne zato što su bili „superljudi“, nego zato što je Crkva na Pedesetnicu primila izvanredni zahvat nužan za vršenje njezina poslanja. Apostoli su trebali otvoriti put narodu prikazujući same sebe i prenoseći izvanrednu snagu milosti koja je bila život Crkve. Mistični život, u prvoj Crkvi, bio je temelj svakog iskustva Boga.

Danas, Crkva nema sličnu snagu; iako je pozvana na isto poslanje kao i onda. Zašto se to događa? Zato što Božji narod i današnji apostoli vjeruju više u snagu razuma, nego u snagu vjere, iako razum i vjera nisu u međusobnoj suprotnosti, sasvim suprotno. Boje se čudesa i gledaju na njih s upitnikom, ne znajući kako ih smjestiti u ljudsku logiku, u racionalnost tipičnu za ovo vaše vrijeme. Za nas nije bilo tako; upravo zato su moja iskustva bila prihvaćena od Gospodinovih apostola; Petar mi je pružio svoju desnicu u znak poštivanja i povjerenja, prepoznavajući u meni poziv i djelo Gospodinovo.[2] Između nas dvojice nikada nije bilo sukoba, iako smo bili različiti po mentalitetu i formaciji.

Isus je govorio svojim apostolima dok je bio s njima, ali isto tako je govorio mom duhu, nakon mog obraćenja. Nije bilo nikakve razlike u pripremi među nama. Svatko je znao što treba činiti i što reći narodu. Petar i ja, kao i drugi apostoli, govorili smo o novom stvaranju.[3] Naravno da to nije bio plod naše fantazije, kao što bi možda netko od vas mogao misliti. Isus je o tome govorio obećavši da će voditi čovječanstvo prema jednoj novoj dimenziji. Govorio je o uglavljenju u Njega svega stvorenoga, kao o vrhuncu djelovanja Njegove Crkve i kao o nužnom uvodu u novo stvaranje.

Stoga nam je dao upoznati postojeću stvarnost u cijelom svemiru kako bi navještaj spasenja, povjeren na poseban način Crkvi na Zemlji, mogao ispuniti svemir; samo tako bi bilo moguće uglaviti u Njega sve na nebu i na Zemlji. Vi me nazivate apostolom „pogana“ i stvarno sam to bio. Međutim, ne radi se samo o poganima na Zemlji, nego o svim ljudima koje je Bog stvorio i koji žive u bilo kojem kutu svemira. Neizmjernost, veličina i dubina Božjeg djela nisu mi bili nepoznati jer se moj duh kretao u stvarnostima svemira. Doista, Gospodin mi je darovao da mogu proživljavati izvanredna iskustva, te posjećivati nepoznate planete, te susretati različita čovječanstva u svemiru.

Sveti Petar vam je govorio što se događalo u prvoj Crkvi i kako je malo po malo slučaj koji se tiče naroda s drugih planeta stavljen po strani. Poslanje Crkve se usmjerilo prema poganima na Zemlji. To mi je donosilo veliku bol, isto tako i drugim apostolima. Unatoč svemu, Isus nam je obećao da će doći pogodno vrijeme za poslanje Crkve u cijelom svemiru.

Ovo je novo vrijeme za Crkvu na Zemlji! To je nova prilika koja je iznova darovana narodu na Zemlji da se stave na stranu sumnje i strahovi, te da se zadobije ona vitalnost vjere koja dopušta da se nadvladaju granice Zemlje i da se nadiđu zidovi racionalnosti. Ovo je posljednji poziv onima koji predstavljaju Crkvu na Zemlji da se otvore vrata cjelokupnom čovječanstvu svemira, te da bude majka naroda kako se često proglašava, nažalost, samo riječima.

Od Crkve na Zemlji traži se odgovor, te da se otvori i prihvati sve prisutne stvarnosti u svemiru i njihovu evangelizaciju. Gospodin očekuje odgovor od svakog vjernika pojedinačno kao i od onih koji predstavljaju Crkvu. Kažem vam, beskorisno je praviti se da ništa ne znamo: znakovi prisutnosti života u svemiru bili su davani i neprestano se daju sve do sada. Prema znakovima danim s neba, predstavnici Crkve ne mogu se ponašati kao oni koji ne vjeruju ili kao znanstvenici i istraživači koji se suočavaju s  nekim fenomenima, te daju racionalna objašnjenja koja gotovo uvijek dovode do odbacivanja. Tko se „proglašava“ pastirom treba se ponašati kao čovjek vjere.

Čovjek vjere nije neki naivac koji sve prihvaća zatvorenih očiju: čovjek vjere zna razlikovati. Njegovo razlikovanje, međutim, nikada se ne rađa iz straha, iz nečega što je racionalno neobjašnjivo, naprotiv, rađa se iz bezuvjetne otvorenosti Božjem djelovanju komu ništa nije nemoguće. Čovjek vjere posjeduje mudrost koja je dar Duha Svetoga i koja nema veze s ljudskim strahom, plodom kompromisa i ljudskih ambicija.

Stoga, osoba koja ima istinsku vjeru posjeduje razlikovanje koje je vođeno od Duha Svetoga koji nikada ne griješi jer Duh Sveti sam potvrđuje njezino djelovanje. Kako? Po zajedništvu vjernika. Kada sam molio zajedno s vjernicima u prvim kršćanskim zajednicama, izvanredni darovi su bili nešto najnormalnije jer je djelovanje Duha Svetoga bilo intenzivno; svi smo surađivali u direktnoj Božjoj intervenciji u izgradnji rađajuće Crkve. Moj zadatak apostola, nije se sastojao u tome da govorim osobi da li taj dar dolazi od Boga ili ne ili, još manje, da odobrim ili ne služenje tim darovima. Moj zadatak je bio da se prikazujem i molim za svakog vjernika i za cijelu zajednicu.

Zadatak svakog apostola i pastira, danas kao i tada, je da pomogne svakome da postane slobodna osoba u Bogu; ne slobodna po ljudski, nego po Božjem jer svi ste pozvani ući u slobodu djece Božje. To je bila moja dužnost pred Bogom: navijestiti poruku Evanđelja, pomoći svakoj osobi dobre volje da se ogleda u toj poruci, da bude cjelovita pred istinom, sposobna prikazati samu sebe  Bogu i sposobna živjeti u zajedništvu s braćom.

Prikazanje života Bogu, cjelovitost, zajedništvo, temelj su na kojem se gradi identitet svake osobe i zajednice, to su temelji cjelovite vjere i prave slobode. Kada se neki izvanredni dar očituje u jednoj osobi ili u jednoj zajednici ispunjenoj vjerom i slobodom, može donositi samo dobre plodove i pravo zajedništvo ne dopušta da se ubaci zlo. Tko je cjelovit pred Bogom, nikada neće biti prevaren niti će moći prevariti jer će Duh Sveti, darovatelj svakog dara, potvrditi svoje dijelo preko drugih koji su isto tako cjeloviti u vjeri i zajedništvu. Tako se događalo u zajednicama u kojima sam propovijedao. Kada se u nekoj osobi u zajednici očitovao neki dar, taj dar su svi prisutni prepoznavali kao dar Božji. To je bilo neposredno i sigurno razlikovanje koje je unosilo mir i hranilo vjeru, nadu i ljubav. Po tom daru su se budili drugi darovi u drugim osobama; tako su se darovi Duha usklađivali, kompletirali i međusobno potvrđivali. Na taj je način Crkva rasla i jačala se.

Crkva nije bila utemeljena od nas apostola, već od izvanredne akcije Duha Svetoga koji je direktno djelovao, preko naroda. Crkva je narod Božji koji hodi sa svojim Pastirom, Isusom Kristom, vođena Duhom Svetim prema Ocu. Stoga je Crkva utemeljena na narodu i od naroda, koji živi u jedinstvu s Presvetim Trojstvom i očituje njegov život.

Mi apostoli, molitvom prikazanjem našeg života i propovijedanjem, sudjelovali smo u djelovanju Duha, prateći svaku osobu u njezinu duhovnu rastu. Bili smo očevi u vjeri jer smo pomagali osobama u izrastanju; bili smo očevi, ne gospodari. Kao pravi očevi nismo tražili da nametnemo naš autoritet, nego smo ga koristili kako bismo pomogli u hodu svakom vjerniku i cijeloj zajednici kako bi svatko došao do zrelosti vjere, do sposobnosti odnosa s Bogom i da svatko sam razlikuje dobro od zla, živeći u zajedništvu sa svima i suočavajući se sa svima u zajedništvu. Uvjeravam vas da se ne može lagati pred jednom zajednicom koja je cjelovita pred Bogom; stoga su prve zajednice bile mjesta gdje je rasla svetost i gdje su se umnažali darovi Božji.

Mislite da smo mi apostoli puno propovijedali i uvjeravali osobe riječima? Ne, mi smo malo propovijedali i puno molili, suprotno od toga što se danas događa: Crkva je puna propovijedi, govora, riječi ali je siromašna molitvom. Osobna i zajednička molitva je disanje za pojedinca i za narod Božji jer omogućuje da držimo živi odnos s Bogom i to dopušta Duhu Svetom da djeluje u svakome pojedinačno i u svima zajedno.

Svaka osoba posjeduje duh, ali ja vam kažem da bi svaka kršćanska zajednica trebala posjedovati jedan duh koji se formira polazeći od života koji struji u svakoj duši i koji preko iskrenog zajedništva zrači iz same zajednice sa izvanrednom snagom rađajući jedinstvene ciljeve. Kada jedna zajednica ima duh otvoren Bogu, ponizan i iskren, tada su njezini članovi „jedno srce i jedna duša“. Tada se očituje višestruko djelovanje Božje koje budi darove i poslanja u pojedincima i u cijeloj zajednici. Duh Božji djeluje na duh pojedinca i cijele zajednice. To se događalo u prvim zajednicama, neposredno nakon Pedesetnice”. […]

[1] Usp. Gal 1, 11-23

[2] Usp. Gal. 2, 9

[3] Usp. 2Petr 3, 1-10