Crkva Isusa Krista svega Svemira

Mauro

22.4.2023

Dj 6, 1-7; Ps 33; Iv 6, 16-21

U Evanđelju ove subote slušamo epizodu o uzburkanom moru,[1] o uzburkanoj lađi, o Isusu koji dolazi hodajući po moru. Ovu lađu, ako se sjećate, nalazimo isto tako u snu Svetog Ivana Bosca gdje je vidio ovu uzburkanu lađu koja se odnosila na Crkvu, a jedino što je uspjelo smiriti ovu lađu od oluje, od mora, bila je Euharistija i Gospa, to su bila jedina dva stupa koja su osiguravala Crkvu.

Međutim, osim toga, mislio sam da, slušajući ovo Evanđelje, svatko od nas u vlastitom životu može vidjeti ovu lađu, njegov život je ova lađa, jer svatko od nas ima jedan hod koji treba napraviti u vlastitom  životu, jedan hod koji ide prema vječnosti; putovanje, prijeći more kojemu je cilj vječni život, istinski život. Svi mi trebamo, ma svi mi trebamo slijediti pravi put, pravi smjer, i jedini način za to je staviti Isusa u centar. Jedini način da to učinimo je da ga doista uzmemo u naš život, no ne kao bilo kojeg putnika, nego kao Onoga koji ga vodi.

Znam da su to riječi koje izgovaramo i ponavljamo, ali one su osnova ove jednostavnosti koja daje da živimo život na ovaj ili onaj način. Isus u centru, „Tražite ono što je gore“[2], znajući da smo na ovom putovanju, znajući da je more uzburkano, da puše jak vjetar, a to je duh svijeta, i da vas samo Isus brzo vodi u pravom smjeru. Kad se Isus popne, lađa brzo stiže na odredište, sve se smiri, tako je i u našem životu u svakom problemu, u svakoj situaciji, kada stavite Isusa sve se smiri, sve se riješi, za sve vidiš rješenje, za bilo što.

Ako želimo gledati šire, znamo da je Isus ovdje, prisutan je[3]. Znamo da je njegova Crkva, naša Crkva, Crkva Isusa Krista svega Svemira njegova, On je vodi, on to čini preko njegovih sredstava, no On je vodi. Dakle, zadatak svakoga od nas, svakog čovjeka, je samo dopustiti mu da djeluje, slijediti ga, da. Koraci, gledajte, uvijek su isti i odmah se ispričavam ako se ponavljam, prihvatiti njegovo oproštenje, oproštenje za koje nam je On rekao: „Moje je oproštenje uskrsnuće i život“[4], oproštenje koje nam neprestano daje, oproštenje koje nam samo On može dati. Što može učiniti više? Na nama je da ga prihvatimo.

Dakle, osjetiti da ti je oprošteno, radovati se ovom oproštenju! Oprostite mi što to govorim, no ni to nije nešto što se podrazumijeva: u meni se rađa radost spoznaje da mi je oprošteno, jer, ako se još malo okrenem prema sebi, znači da to oproštenje nisam u potpunosti prihvatio. Ako mi je ostalo još malo gorčine: „Ma možda, ipak, pogriješio sam…“ Oprostio ti je, radost mora početi. Kada krene ova radost započinje onaj hod spoznaje Oca i Onoga koga je Otac poslao: život vječni je upoznati Oca[5]. Ali prvi korak je prihvatiti ovo oproštenje, jer to je oproštenje koje oživljava zakone duha, koje počinje slamati naš ponos, koji počinje slamati naš ja koji želi biti veći nego što jest, našu ljudskost koja bi ipak htjela reći svoje. Daje ti razumjeti da si stvorenje, ali ljubljeno od Stvoritelja. Oproštenje je prvi prolazak, prihvaćen. Ako kreneš od toga, potom ti praviš od tog oproštenja temelje tvog života. Također i ovo je jedan znak: ako ja ne uspijem imati ovo oproštenje kao temelj, moj život neće preuzeti život Evanđelja, jer  život Evanđelja je tamo ukorijenjen. Spasenje je tamo ukorijenjeno: Otac šalje Sina, Sin plaća za sve nas.

Dakle, tko ne prihvaća Sina, nema život vječni, no prihvatiti Sina znači prihvatiti oproštenje, a ne znači prihvatiti njegovu moć. To su posljedice, no na početku je oproštenje. Ako ga, pak, prihvatim s tim temeljima, što to znači? Opraštam sebi, uvijek opraštam, opraštam svima. Kako da ne oprostim, ako osjećam da mi je oprošteno? To je onda šizofrenija. Svaki put kad ne uspijem oprostiti, u biti ne osjećam da mi je oprošteno, jer inače je to automatski: u onoj mjeri u kojoj primim, odmah započinje oproštenje. Božja snaga je ta koja mi daje da opraštam. Čovjek ne zna oprostiti, ali ako prihvati oproštenje, prima milost praštanja. To je posljedica. Sljedeći korak: zahvaljuješ, zahvaljuješ Bogu za sve. Pokreće se život iznutra. Njegovo oproštenje je uskrsnuće i život, pokreće se uskrsnuće.

Dakle, što čini onaj koji je uskrsnuo? Zahvaljuje. Započinje gledati svijet nekim drugim pogledom. Umjesto da uvijek vidi što nije u redu, on sve vidi na način „Zahvaljujem ti“. Također i njegovo ostajanje u Euharistiji, njegovo Isusovo, ako pogledate, započinje sa: „Zahvaljujem ti, Oče“, uzima kruh i kaže, izgovara blagoslov, zahvaljuje[6], znajući da će potom On biti taj žrtvovani Jaganjac. I tako je sa svakim tko svoj život postavi na primljenom oproštenju, zahvaljuje. „Za sve zahvaljujte. Budite uvijek radosni: jer to je volja Božja u Kristu Isusu.“[7]

To je dinamika zakona koja se pokreće, jer što oproštenje čini? Oproštenje te oslobađa, oslobađa te svakog straha, jer Lucifer nas drži strahom od smrti[8], no taj strah potječe upravo od istočnog grijeha, od neznanja da ti je Bog oprostio, od onog sjećanja da znaš da si učinio nešto što nije dobro prema Bogu, učinio si nešto što je protiv života, nisi korektan prema Bogu, prema bližnjemu. To rađa strah, grijeh rađa strah. Oproštenje rađa život i udaljuje strah. Dakle udaljuje svaku zabrinutost, jer znaš da ti to oproštenje nitko ne može istrgnuti, ni smrt ni život, ni bol ni nevolja; ništa i nitko ti ne može istrgnuti Božju ljubav[9], oproštenje.

Onda, shvaćate da hod spoznaje Oca i Onoga koga je Otac poslao počevši odatle postaje nešto živo, brzo, ulaziš u jedan vir, neprestano, i sve životne dinamike promoviraju taj vir. Nije stvar u tome ide li nešto dobro, ili ide loše. SVE doprinosi dobru[10] za one koji prihvaćaju ovo oproštenje i iz tog oproštenja ljube Boga. Sve, postaje život. Nema više sretnog života, nesretnog života, život je život i nitko ga ne zaustavlja i uvijek pobjeđuje.

Koji drugi put nam je dao, kakvu drugu pomoć nam je dao da ovako živimo? Dao nam je Euharistiju, najveći dar, daje nam sebe samoga neprestano: Onaj koji neprestano ulazi u tebe, preuzima tvoje ljudsko stanje i uzdiže ga u nebo. Dao ti je sve sakramente, dao ti je Presvetu Mariju, dao ti je, moramo reći, sve upute koje imamo, sve naše knjige. Dakle, život koji želi upoznati Oca ima sredstva za to: molitvu, ponavljam sakramente, ali i čitanje naših knjiga. Sve te vodi do spoznaje Oca. No snaga ove spoznaje uvijek počinje od ovoga: osjećam da mi je oprošteno, osjećam se ljubljen te da je to dar, sve što imam je jedan  dar da bih došao do toga da ga upoznam. Ili režem krila sam sebi, vrtim se oko sebe, pokušavam sam sebe spasiti, određujem sam sebi pokoru za ono što sam učinio i onda sebi zabranim ovo, zabranim si ono.

Sljedeći korak je uvijek ući i u vjeri kontemplirati kako Bog pretvara zlo u dobro, kako Bog uspijeva upravljati i ovim ludim svijetom, koji je daleko od Boga; kako Bog vodi naprijed povijest, vodi također i Lucifera – on mora činiti što Bog kaže. Također i njega Bog koristi, SVE. Kontemplirati ovu ljubav koja upravlja Svemirom, upravlja sa mnom. Vidim to na sebi, vidim to u cijelom Svemiru. Dakle, ovo je ono PREOBRAŽAVANJE MISLI što često kažemo, ovo je umrijeti sebi i dopustiti se preobraziti.

Plod svega toga su darovi Duha Svetoga, jer u mjeri u kojoj se moja misao preobražava i sve više ulazi u zakone duha, bit će sve slobodnije djelovanje Duha Svetoga u meni i, onda, će biti plodovi Duha Svetoga: mir, radost, dobronamjernost[11]. Počet ću gledati Božjim očima, tada ću u braći vidjeti dobro, vidjet ću ljepotu, neću vidjeti granicu, ili, ako je vidim, gledat ću je Božjim očima. Počet ću gledati na stvaranje kao na dar od Boga i to će biti slavljenje onih jednostavnih radosti Svetog Franje koji se zaustavljao promatrati jedan potok, cvijet. To nije poezija, nego je djelovanje Duha.

Dakle, vidite da kada kažemo da se nalazimo u izvanrednim vremenima, izvanrednim vremenima jer su se milosti povećale, no koje milosti? Karizme? Ne! Milosti da znamo iznutra prihvatiti ovu živu prisutnost Isusa koji vodi povijest i čini to počevši od njegova oproštenja.

Stoga molim Presvetu Mariju da nam pomogne prepoznati ovu ljubav u nama. Molim ju da sruši svaku barijeru koju mi stavljamo pred ovu ljubav, svaki osjećaj krivnje, da ova ljubav uistinu rasvijetli sve u nama i učini nas radosnima što smo djeca Božja, u ime Oca, Sina i od Duha Svetoga.

[1] Usp. Iv 6, 16-21

[2] Usp. Kol 3, 1-2

[3] Odnosi se na MEĐUVREMENI DOLAZAK Isusa Krista na Zemlju o kojoj govori Presveta Marija prvi put u poruci od 7. prosinca 2020. „Mesijansko vrijeme“ objavljena u knjizi „Prema novom stvaranju 2012-2021 Godina“ na stranici 493; izdanje Luci dell’Esodo, te na našoj stranici http://www.premanovomstvaranju.org

[4] Usp. Isusova poruka od 02. kolovoza 2016 „Moje oproštenje je uskrsnuće i život“, objavljena na našoj stranici 22. listopada 2022.

[5] Usp. Iv 17, 3

[6] Usp. Mt 26, 26-28; Mk 14, 22-23; Lk 22, 17-19

[7] Usp. 1 Sol 5, 16.18

[8]Z a produbiti ovaj argument upućujemo vas na knjigu „Preko Velike Barijere“, 14 poglavlje „Smrt“, na stranici 241-254; Izdanje Luci dell’Esodo

[9] Usp. Rim 8, 38-39

[10] Usp. Rim 8, 28

[11] Usp. Gal 5, 22