Crkva Isusa Krista svega Svemira

Mauro

15.4.2023

Dj 4, 13-21; Ps.118; Mk 16, 9-15

Čini se da se u čitanjima ovih dana vidi kontrast između prvog čitanja i Evanđelja. Po mom mišljenju, poradi ovog kontrasta daje nam vrlo dobro da vidimo ne samo Isusovo uskrsnuće nego i uskrsnuće apostola. Prešli su iz nevjere u vjeru, uskrsnuli su. Ako pogledamo sve tri godine javnog života, ljubav apostola prema Isusu bila je istinska, bila je jaka, no ipak je to bila ljubav, mi kažemo ljudska, ljubav, da se izrazim možda ispravnije, koja je polazila još uvijek od vlastite misli, od vlastitog načina gledanja, razumijevanja. Još uvijek je sve bilo pomiješano s duhom svijeta, s duhom društva koji sve klasificira, pa i na koji način ljubiti. Kretala je od njihove misli, od njihove spoznaje; kretala je od onoga što se njima činilo ispravnim. Iščekivali su Mesiju, on je trebao osloboditi Izrael, a pokušavali su pratiti Isusa prema tome njihovom ljubavlju, da bude Spasitelj, po ljudski.

Nakon uskrsnuća nešto se pokrenulo u njima, ta se ljubav promijenila, preobrazila. Preobrazila se i ako vidimo da na prvo mjesto nisu više stavljali njihovu misao, njihovu spoznaju, vlastiti ja, rekao bih, nego su stavljali ono što su čuli i vidjeli, kako smo potom čuli u prvom čitanju, iskreno su rekli :„Sudite je li pred Bogom pravo slušati radije vas nego Boga. Mi doista ne možemo ne govoriti što vidjesmo i čusmo“[1]. Ja, ovdje kažem, kada govorim, recimo ‘umrijeti sebi’, evo, za mene u ovom prolasku apostoli su umrli sebi, vlastitom ja.

Vrlo lako u nama iskoči: zašto su im trebale tri godine? Živjeli su s Njim, bili su uz Njega, slušali Ga, dodirivali, kako to da  im je trebalo tri godine da promijene njihovu misao? Međutim, gledajte, također i mi u ovom vremenu imamo milosti na milosti jednake onima od apostola: imamo Euharistiju, imamo sakramente, imamo vrlo mnogo sredstava koja govore o ovom vremenu, koja govore o Njemu, no i u naše vrijeme, kao u vremenima apostola, postoji misao svijeta i ta misao uvijek zatvara Božju misao.

Čuli smo da su farizeji, učitelji zakona, prepoznali da su apostoli napravili čudo. Prepoznali su ih kao one koji su bili s Isusom, no umjesto da se zapitaju i naprave jedan skok, umjesto da ostave Bogu slobodu da djeluje u njima, jer za njih je to bila još jedna mogućnost koju je Bog davao za promjenu, oni su ga naprotiv ukalupili: „Ako im dopustimo, svi će im vjerovati. Ako im dopustimo, mi više nećemo biti korisni. Ako im dopustimo, to nije ispravno.“ Zatim im naređuju da šute.

Ja kažem da su apostoli neupitni primjer svetosti, svega što hoćete, no ako dublje pogledamo, oni su upravo primjer što Bog može učiniti u muškarcima, ženama koji dopuštaju da Duh Sveti bude slobodan; što može Bog učiniti kada ga jedan čovjek iskreno traži. Jer ovaj skok koji se dogodio u njima je stoga što je Bog intervenirao u određenom trenutku. Gdje čovjek više ne može, dolazi On i otvara, no mora postojati ova spremnost da se umre. Potom onda Božja intervencija. Nitko od nas ne može uskrsnuti bez intervencije Duha Svetoga. Može promijeniti misao, može proširiti pogled, no ako želi i stavi se na raspolaganje da susretne Život s velikim slovom, Život mu dolazi u susret. Za mene su apostoli primjer ovoga.

U Evanđelju[2] smo ih vidjeli kako se muče da povjeruju Mariji Magdaleni, kako se muče da povjeruju učenicima iz Emausa, a onda se dogodio ovaj skok. Ostavili su u potpunosti starog izraelca i primili su novog čovjeka; stari čovjek koji umire, novi čovjek koji se rađa.

Kad kažem ovaj prolazak koji se događa u svima koji to žele, ne kažem da se tada ulazi u vlastitu puninu, potom je potrebno vrijeme kroz cijeli život, sve kušnje, sve razne situacije da dođemo do toga da postanemo ona stvorenja koja će ući u Novo Stvaranje. Tako je bilo i za apostole. No nakon što si napravio ovaj prolazak, više se ne vraća nazad. Nakon što se uistinu u potpunosti prihvati Božja  misao, želi se, SVE pridonosi dobru[3] da bi se došlo do toga da se u potpunosti prihvati. Ne vraća se više nazad. Opet će se pogriješiti, opet će se griješiti, opet će se pasti, no  nikada se ne vraća nazad. To je  kao da je sumnja izbačena. U ovome je razlika između napasti i kušnje o kojoj smo već govorili.[4]

Ovo pitanje koje su si postavili Petar i Ivan: „Je li ispravnije slušati Boga, pokoravati se Bogu ili ljudima?“[5] Mislim da se svi suočavamo s tim pitanjem, svi. Više nego jednom u životu. Je li ispravnije slušati poticaje Boga koji nam govori ili ljudsko razmišljanje koje onda pred nas stavlja toliko ispravnih razloga, iako ljudskih? Mislim da je svatko od nas napravio ovaj prolazak jer Bog govori svima.

U vremenu u kojem mi živimo, sve je jasnije da onaj koji se trudi odgovoriti na ono što osjeća u sebi, i što Bog od njega traži, često se smatra fanatikom. Ponekad čak i lud, i svakako oni koji su oko njega uvijek ga pokušavaju odvratiti od tih ideja da bude u potpunosti za Boga, da želi Boga staviti na prvo mjesto, da radi ono što Bog nadahne u njemu. Uvjeravajući ga koristeći ljudske razloge, koristeći često i Božju riječ: „Zamisli ako Bog želi ovo, zamisli ako Bog želi ono. Zamisli ako Bogželi ovako”, stavlja si u usta Boga.

Stavljati mnoge ljudske razloge na prvo mjesto, gledajte to je  bila ista metoda koju je koristilo Veliko vijeće kada je optužilo Isusa, i potom kasnije kada je optužilo apostole. Ako pažljivo slušate cijelu Muku, bili su to samo ljudski razlozi. Nisu imali ništa kao doktrinu protiv Isusa, ljudske razloge. Rekao je da će uništiti ovaj hram, govorio je loše o ovome, rekao je onom.

Ako želimo imati primjer tih ljudskih razloga koji blokiraju Boga, mislim da ako  pogledate na marijanska ukazanja to je vrlo očito. Presveta Marija koja se ukazuje, koja dolazi nešto tražiti od nas, koja nam pokazuje jedan put i umjesto toga počinje neko razmišljanje koje želi blokirati ono što je Marija rekla, želi ukalupiti, želi slomiti, i tako radi s mnogim sredstvima koja su govorila u ovim vremenima; nesavršena sredstva, koja nisu napisala „sveti Nauk“, sigurno nisu išla mijenjati dogme vjere, ne daj Bože, nego su svi eliminirani iz ljudskih razloga, iz ljudskih interesa.

Dakle, kažem samom sebi, kažem vam, nemojmo obuzdavati Božje poticaje jer mi smo ti koji gubimo. Kako ih prepoznati jer i ovdje će vam odmah reći: „A ako to nije od Boga, ako to nije poticaj od Boga?“ Ja vam kažem, kad su poticaji od Boga oni su uvijek za život, uvijek otvaraju. Nikad nisu protiv nekoga. Božji poticaji promoviraju, promoviraju sve. Otvaraju, sigurno, za nešto novo, to da. Ne možeš ih vezati za prošlost, vezati ih za nešto što već poznaješ. Često te vode dalje, no ti prepoznaješ iznutra jer kao djeca Božja znamo što je ispravno, a što pogrešno, bez obzira na ljudske razloge. Onaj tko bi trebaovršiti razlikovanje za Božje poticaje, trebao bi  to činiti u duhu, a ne po ljudski. Trebao bi to raditi onaj koji je na to pozvan, posteći, moleći, klečeći satima, satima, on slušati što mu Bog govori i potom može prosuditi što bi rekao nekom drugom.

Ne mogu se razumjeti Božji poticaji ljudskim razlozima, inače ne bi bili Božji. „Moje misli nisu vaše misli. Moji putevi nisu vaši putevi“[6]. Ako ih gledate, oni istinski Božji poticaji nikada nikoga ne optužuju, pa ni one koji su stvarno pogriješili. Ako pogledate suptilno, oni ne optužuju niti Lucifera sami po sebi. Kažu da je zlo, ali ga ne osuđuju. Božji poticaji nikada ne traže sukob. Iako vrlo često, onaj tko ima te poticaje doživljava sukobe, no nije on taj koji ih uzrokuje. To su oni koji idu protiv njega, a on ne reagira niti protiv njih. On prolazi kroz njih, uzdiže ih, podnosi, ali ne može izbjeći da iskreno kaže što je vidio i što je čuo jer ako je to poticaj od Boga, ne optužuješ one koji te okrivljavaju, koji te napadaju, no ti moraš ići pravo.

Božji poticaji uvijek žele Vrhovno dobro, stoga, naravno, uvijek traže stvari odozgo, traže vječni život, traže vrednovati čovjeka kao dijete Božje, ne toliko da se ljudski ostvari čineći velika djela, djela mogu biti posljedica onoga koji se ostvaruje kao dijete Božje.

Općenito, oni su također uvijek vrlo jednostavni, vrlo vrlo jednostavni. Tko primi te poticaje, potom on mora ući u tu jednostavnost i biti spreman kroz iskrenost, kao što su učinili apostoli, koji su tom iskrenošću postali oni koji su probudili mnoge ljude, nastavit ćemo slušati u Djelima apostolskim: dvije tisuće , pet tisuća je kršteno. A govorili su vrlo jednostavne riječi: „Uskrsnuo je“.

Dakle, mislim da i mi, ako želimo odgovoriti na ove poticaje našom iskrenošću, jednostavnošću, našom vjerom, moramo ostati ponizni, vedri, radosni i preko sredstava koja nam je Bog dao, najveće je Sveta Misu, prikazivati čovječanstvo, prinositi posljednje, najmanje, moliti za neprijatelje, moliti za one koji nas progone, i ići dalje ostavljajući Boga slobodnim.

Neka nas u tom hodu vodi Presveta Marija, neka nam pomogne živjeti kao što je Ona živjela u ovoj vjeri, u ovoj ljubavi prema svima i s onim pogledom koji uvijek zna gledati dalje, koji se nikada ne spušta gledati stvari na Zemlji, gledati tko te napada, gledati tko ne vjeruje, ali da pokušava vjerovati za sve. Neka blagoslovi nas, blagoslovi sve malene, posljednje, sve ove teške situacije prema kojima ide Zemlja, u ime Oca i Sina i Duha Svetoga.

[1] Usp. Dj 4, 19-20

[2] Usp. Mk 16, 9-15

[3] Rim 8, 28

[4] Vidi knjigu “Ispisati Povijest – svezak III – Žena odjevena suncem“, Drugi dio, pogl.3, na stranici 92 ; Izdanje Luci dell’Esodo

[5] Usp. Dj 4, 19

[6] Usp. Iz 55, 8