(iz knjige: Stefania Caterina I Tomislav Vlašić “Ispisati povijest – Svezak II – Svemir i njegovi stanovnici”, 4. dio – 3. Poglavlje)

1. Papa Poljak

Poljski narod je osobito drag Bogu. Bog zapravo ljubi sve narode u svemiru, bez razlike, jer je Otac sviju. Ipak, na planetu Zemlji gdje se Isus utjelovio, ali gdje je i najsnažnija sotonska prisutnost, Bog je izabrao neke narode kojima je povjerio u ovom vremenu poslanje da očuvaju vjeru, nadu i ljubav prema Isusu Kristu. Ti narodi su pozvani biti kvasac kršćanske svetosti ne samo za Crkvu nego za cijele kontinente i za cijelu Zemlju. To su narodi izabrani od Boga, ali Božje izabranje ide uvijek uz odanost, pročišćenje i odgovornost pristanka. Zato su ti narodi prošli i još uvijek prolaze kroz mnoge nevolje; među njima su rođeni mnogi sveci. To su tri naroda: hrvatski narod, talijanski narod i poljski narod. Danas više nego ikada, kada kršćanska vjera blijedi u mnogim narodima, te tri nacije su pozvane živjeti i čuvati autentične vrijednosti kršćanstva.

Iz poljskog naroda se rodio, dakle, Ivan Pavao II, jedan od najvećih i najomiljenijih Papa u povijesti. O njegovom životu je napisano mnogo i stoga vam neću pripovijedati ono što već znate nego ono što ne znate. To je svrha našeg pripovijedanja: da vidite ono što ljudske oči nisu vidjele, ali što je Bog pročitao u srcima ljudi i između redaka povijesti.

Ivan Pavao II je bio izabran krajem 1978. godine; nije završavala samo ta godina nego cijela jedna epoha. Bog je, naime, spremao intervenirati kako bi napravio jedan odlučujući zaokret u vašoj povijesti. Lucifer je bjesnio sa svojom Konfederacijom svjetlosti koja je neumorno djelovala u niskom svemiru. Žestoki napad započet 1966. donio je svoje plodove: nemire, društvene napetosti, zbunjenost, nemoral i izopačenosti koji su bjesnjeli na Zemlji. Osobito sedamdesetih godina su nastale i nestale okrutne diktature; napetost u Europi između Istoka i Zapada opet je porasla postavljanjem opasnih raketa s obje strane.

Lucifer i njegovi su isplanirali treći svjetski rat osamdesetih godina, koji će izbiti između dvije velesile, SAD-a i Sovjetskog Saveza, da bi se poslije proširio na ostatak svijeta. U sukob su trebali biti uključeni i saveznici iz niskog svemira koji bi pomogli Iluminatima uspostaviti glasoviti Novi Svjetski Poredak. Zato je vaše čovječanstvo osim katastrofalnog nuklearnog rata s uobičajenim ciljem uklanjanja beskorisnih ljudi, bogaćenja Iluminata i geopolitičkog preoblikovanja Zemlje trebalo očekivati i invaziju drugih čovječanstava iz svemira, zasigurno neprijateljskih.

1976.je između ostalog umro Mao Tse Tung, okrutni diktator komunističke Kine. O njemu se malo govorilo i malo je toga poznato, smatran je revolucionarnim herojem, prijateljem naroda. O njemu se s naše točke gledišta nema mnogo toga reći: bio je jedan od mnogih slugu Lucifera i Iluminata, jednak Hitleru, Staljinu, Mussoliniju itd. Vaša povijest je puna mračnih likova kao što je ovaj. Kad ste upoznali jednoga, sve ste ih upoznali, pošto zlo djeluje uvijek na isti način, jer nije kreativno nego destruktivno. Mijenjaju se metode, ali ciljevi su uvijek isti: pokvarenost, prijevare, uništavanje i dominiranje.

2. Totus tuus

U tu mračnu panoramu uključio se Bog jednim iznenađujućim potezom: za Papu je izabran Poljak koji je iskusio nacizam i komunizam, sin naroda izabranog od Boga. Jedan Papa potpuno predan Blaženoj Djevici Mariji, koji će uzeti za moto “Totus tuus”^[1]; pravi pastir, veliki mistik, izvrstan komunikator. Njegov pontifikat je na izvanredan način bio vođen od Boga kroz povijesne događaje.

Bog je na poseban način stajao uz tog Papu, ne što bi Bogu bio draži ovaj ili onaj pojedinac, jer Duh Sveti je uvijek bdio nad svim papama, pa i onda kada kao ljudi nisu bili na visini svog zadatka. U povijesti su, naime, postojali pape nedostojni toga imena; no, Bog je i preko njih djelovao za dobrobit svoga naroda, ne jer nije vidio određena ponašanja, nego da ne bi povrijedio i sablaznio vjernike. To ne znači da Bog opravdava grijehe loših pastira, nego znači da Bog nadilazi ljudsku bijedu i da njegovo djelovanje nadilazi ljude. Da nije tako Crkva ne bi opstala. Ali pošto Crkva nije ljudsko djelo, opstaje kraj čovjeka i njegovih bezakonja. Ne brkajte nikada strukturu Crkve koja je sačinjena od ljudi s Crkvom kao Tijelom Kristovim. To su dvije potpuno različite stvari.

U povijesti je bilo posebnih Papa koje je Bog izabrao i vodio kako ne bi bili samo pastiri Crkve nego cijelog čovječanstva; bili su farovi svjetla za sve, i za vjernike i za nevjernike. Ivan Pavao II bio je jedan od njih. Ljubljeni sin Djevice Marije kojoj se predao još kao mladić, znao je u sebi spojiti snagu i nježnost. Njegova velika inteligencija se spojila s posebnim milostima njegove duše. Bio je vjeran Bogu i prijatelj čovječanstva, ali nije uzmicao pred moćnicima, a još manje pred nasilnicima. I to je pokazao.

Milosrđe Božje, predanje Mariji i ljubav prema čovječanstvu, tri su glavna obilježja pontifikata Ivana Pavla II. Neki su ga smatrali teškim i konzervativnim; no bio je samo pravedan i nepopustljiv glede vrijednosti koje čine temelj ljudskog društva. Njegova čvrsta ruka je vodila Crkvu i čovječanstvo prema osjetljivom i vrlo važnom cilju: prema trećem tisućljeću.

3. Propuštena posveta Rusije

Od prvih dana svoga pontifikata, Ivan Pavao II je osjetio da treba hitno posvetiti Rusiju Blaženoj Djevici Mariji kako je tražila Gospa u Fatimi. Kao dijete s Istoka izbliza je upoznao pogreške Rusije o kojima je Blažena Djevica Marija govorila. Odlučio se na posvetu bez daljnjih odgađanja, ali se našao pred zidom protivljenja koja je diktirao strah od izazivanja sovjetskog režima i od toga da se još više otežaju odnosi između Rusije i Svete Stolice. To su bili ljudski razlozi. Ali ljudski razlozi su samo projekcija onoga što se događa u duhovnom svijetu: Lucifer i njegovi Iluminati nisu mogli dopustiti da Rusija, toliko važna figura u njihovoj igri, bude posvećena Gospi. Zato su se na sve načine usprotivili Papi, osobito preko svojih ljudi u Vatikanu.

Ljudi, nažalost, ne razumiju potpuno što znači posveta jednog naroda Gospi. No demoni i njihovi prisni prijatelji to znaju. Kad je neki narod posvećen Mariji, on je pod njezinom posebnom zaštitom. Majka Božja ga usmjerava prema Sinu i zagovara kod Presvetog Trojstva za potrebe toga naroda. Rađa djecu Božju usred tog naroda, štiti ga od Luciferovih razaranja, čuvajući njegov integritet i udaljujući od njega zamke zla. Povijest je puna epizoda u kojima su čitavi narodi bili pošteđeni ratova i epidemija, zahvaljujući izvanrednoj intervenciji Gospe koju su zazivali kao zaštitnicu. Što se više neki narod povjerava Mariji to je zaštićeniji od zla. To je jedan od razloga što je Bog izabrao na poseban način hrvatski, talijanski i poljski narod: zbog njihove osobite pobožnosti prema Gospi koja traje stoljećima. Unatoč ateizmu koji se već jako širi među Hrvatima, Talijanima i Poljacima, vjera ta tri naroda je još živa i zadržala je jedno snažno marijansko obilježje, što im omogućuje da nastavljaju hraniti vjeru Europe.
Međutim, što je više neki narod posvećen Mariji, to je više na meti Lucifera i njegovih saveznika; to je vidljivo u slučaju tri spomenuta naroda koja su prošla kroz mnoge kušnje; Bog ih je dopustio da ojača u njima vjernost Bogu i ljubav prema Djevici Mariji.

Pred odlučnošću Ivana Pavla II da nastavi s posvetom Rusije, Lucifer je brzo potražio neko drugo rješenje. Znao je, naime, da Papu nije bilo lako obeshrabriti. Tako je protiv Ivana Pavla II započelo djelovanje najmoćnijih medija Zemlje i drugih planeta: uroci svih vrsta, crne mise, sotonski obredi i obredi crne magije protiv njegove osobe i njegovog djela; jedan pravi napad koji se više neće zaustaviti do njegove smrti. Ali Majka Božja je prekrila svojim plaštem tog svog osobitog Sina, koji joj je posvetio samoga sebe i svoj pontifikat. Sve kušnje koje je Bog dopustio nisu svladale tog Papu, štoviše, ojačale su ga i učinile ga velikanom vjere. Bog je na osobit način govorio njegovom srcu i on je bio pravi mistik, ali je živio svoja izvanredna iskustva u tajnosti, čuvao je tajnu Kraljevu (Tob 12,7).

Gospa je u Fatimi tražila da Papa svečano posveti Rusiju u zajedništvu sa svim biskupima Zemlje. No mnogi od njih su to odbili učiniti iz raznih razloga. Tako je nedostajalo zajedništvo između Pape i biskupa koje je snaga Crkve. To je spriječilo da se posveta dogodi onako kako je Gospa odredila. To je bila velika patnja za Ivana Pavla II koji je od tog trenutka prikazao samoga sebe kao žrtvu zadovoljštine za veliku neposlušnost mnogih biskupa prema Gospi, prema Bogu i prema Papi.
Nakon tog njegovog čina prikazanja napadi zlih sila su se umnožili. Lucifer nije podnosio nazočnost tog nezgodnog Pape koji je u međuvremenu djelovao koliko god je mogao kako bi pomogao narodima istočne Europe da se oslobode komunističke diktature. Gnjev Lucifera i Iluminata protiv Pape dosegao je vrhunac.

4. Atentat na Papu

13.svibnja 1981. na obljetnicu ukazanja u Fatimi, dogodilo se nešto nečuveno što je cijeli svijet držalo u neizvjesnosti: jedan profesionalni ubojica je pucao na Ivana Pavla II, na Trgu svetoga Petra. Paklene sile su pogodile srce Crkve na Zemlji. Papa je bio u životnoj opasnosti. O tome vas je službena povijest temeljito informirala, stoga se neću zadržavati na vijestima toga dana.

No Bog je bdio nad Papom i nije dopustio da Luciferovi saveznici ostvare svoje namjere i ubiju ga. Kršćanski narod bi doživio preveliku traumu, osjećajući se napuštenim. Molitve Djevice Marije i svetaca zajedno s onima čovječanstava vjernih Bogu spriječile su ono najgore. Majka Božja je tražila i postigla od svoga Sina da anđeli i vjerna braća budu prisutni tijekom atentata i da djeluju svatko na svojoj razini. Metak je čudesno preusmjeren; Papa je mnogo pretrpio, ali je ostao živ.
Nakon toga je u Ivanu Pavlu definitivno sazrela namjera da posveti Rusiju i objavi treću fatimsku tajnu. Nije smatrao slučajnošću podudarnost između dana atentata i dana ukazanja u Fatimi. Bilo mu je jasno da ga je Gospa spasila ne samo zbog ljubavi prema Crkvi, nego i zato što je izjavio da je njezin preljubljeni sin od kojeg je majka očekivala ostvarenje svojih želja.

Lucifer je bio bjesniji nego ikada: ne samo da atentat nije uspio, nego je njime Papa bio još više motiviran. Iluminati i saveznici Konfederacije svjetlosti su bili posramljeni, a morali su pretrpjeti i srdžbu Lucifera koji ih je strogo kaznio.

Lucifer ne djeluje kao Bog koji prašta svojoj djeci i razumije njihove slabosti. Naprotiv, on je nepopustljiv i osvetoljubiv i onima koji su mu se predali ne dopušta da pogriješe. To je razlog zbog kojeg kraljevstvo tame na Zemlji napreduje brže od Božjeg kraljevstva: tko sklopi s Luciferom savez, on zna da će u slučaju neposlušnosti ili neuspjeha biti prepušten svojoj sudbini, ili još gore, ubijen ili prisiljen na samoubojstvo. Tako završavaju mnogi koji su se posvetili đavlu. No, Bog ne vrši pritisak na čovjekovu slobodu i čeka da u njemu sazre odluka živjeti po zakonima Duha. I dok Luciferova djeca bez predaha rade, pod prijetnjom teških kazni, kršćani spavaju misleći da Bog pušta da pakao djeluje i odgađajući uvijek za sutra svoju odluku za Boga. Tako se ponaša većina čovječanstva na Zemlji: trude se samo ako ih Gospodar prisili; ako ostanu slobodni lutaju bez cilja i postaju pasivni.

Tada su Iluminati pod pritiskom Lucifera odlučili ubrzati svoje programe i što prije izazvati treći svjetski rat, prije nego što Rusija bude posvećena i svijetu bude objavljena istina o postojanju života u svemiru. Ali Bog je imao sasvim druge misli, misli mira. Tako je dana kada se Crkva spominje Pohođenja Marijina, odnosno 31. svibnja, Sveti Mihovil sišao u pakao po Božjoj zapovijedi da navijesti Luciferu i svim njegovim podanicima da će Bog još jednom poslati na Zemlju svoju Majku, Kraljicu Mira.

5. Ukazanja Gospe u Međugorju

25.lipnja 1981. šestero djece u Međugorju, selu Bosne i Hercegovine, vidjelo je Gospu. Bio je to težak udarac Luciferu i Iluminatima: Majka Božja se ukazala baš na tom Istoku Europe gdje je trebala izbiti iskra novog svjetskog rata, predstavljajući se kao Kraljica Mira; poruka Neba je bila vrlo jasna.

Majka Božja je izabrala ovo selo, gotovo nepoznato svijetu, da se još jednom ukaže na Zemlji. Izabrala ga je zbog vjere u Boga i u nju, koju su njegovi stanovnici hrvatske nacionalnosti oduvijek gajili. Taj se narod borio protiv Turaka i poslije protiv komunista ne uzmičući nikada i ne ostavljajući vjeru u Isusa Krista; naprotiv taj narod je bio štit u istočnoj Europi najprije od najezde Osmanlija, a poslije od ateističkih komunista. Zato je hrvatski narod drag Bogu.
Gospa se ukazala da upozori svoju djecu na opasnosti koje prijete, pozivajući ih da ožive svoju vjeru preko obraćenja, posta i molitve; do ovoga nema ništa novo u odnosu na druga ukazanja. No, međugorska ukazanja zapravo predstavljaju jednu sasvim posebnu intervenciju Djevice Marije po mnogočemu.

Ponajprije zbog njihovog trajanja. Bog je odlučio ne postaviti vremensko ograničenje tim ukazanjima. Ona će zapravo poslužiti da prate hod čovječanstva prema određenim događajima koji će se dogoditi čim Crkva objavi postojanje života u svemiru, kako je Papa namjeravao učiniti. Prema tome, Majka je dolazila pomoći Papi i Crkvi pripremajući narod za shvaćanje stvarnosti svemira.
Kao drugo, šestero djece različite dobi je vidjelo Gospu i ona je preko njih pozvala cijelu župu Međugorje. Željela je, naime, izravno voditi župljane preko svojih poruka kako bi formirala jednu jezgru, jezgru jedne župe, kompaktnu i željnu shvatiti stvarnost onakvu kakva jest u Bogu. Ta jezgra bi cijelom čovječanstvu svjedočila ono što će Gospa objaviti; župi bi se pridružila druga njezina djeca iz cijelog svijeta i formirala druge jezgre, žive stanice Crkve.
Stoga međugorska poruka nije bila namijenjena općenito čovječanstvu, već župi čiji zadatak je bio dati jedno veliko svjedočanstvo. Gospa se po prvi put obraća posebno nekoj župi dajući joj jedno poslanje. I zbog toga Bog nije ograničio ta ukazanja nekim vremenskim rokom, kako bi svojoj djeci dao potrebno vrijeme da shvate i svjedoče. Međugorska poruka je trebala biti dalekosežna; početni pozivi na obraćenje i molitvu bili su neophodni temelji za pripremu i pročišćenje župljana; samo na tim temeljima će Gospa moći poučavati.

Treći posebni aspekt ukazanja stoji u činjenici da su to posljednja ukazanja Blažene Djevice Marije na Zemlji. Ona su zapravo povezana s odlukom Crkve na Zemlji da objavi istine o životu u svemiru: ako Crkva objavi ono što zna, ukazanja će prestati jer će ispuniti svoju svrhu, ako Crkva to ne učini u roku koji je Bog odredio, ukazanja će opet prestati jer će Bog naći druge putove.

Konačno, međugorska ukazanja su dvostruko povezana s onima u Fatimi, ona su njihov prirodni nastavak i njihovo ostvarenje. Nakon atentata na Ivana Pavla II, kojim je pakao na nečuven način izazvao Boga, Bog je ubrzao svoje programe šaljući Gospu jer je vidio da su Crkva i čovječanstvo u opasnosti.

Pontifikat Ivana Pavla II bio je na poseban način povezan s ukazanjima u Međugorju koja su započela nekoliko godina nakon njegovog izbora za Papu. On je od početka vjerovao u stvarnost Međugorja i shvatio njegovu važnost za ova vremena. Nije mu nedostajalo svjetlo Duha Svetoga, jer kada Bog uključuje različite osobe u svoje djelo, na sve njih skladno djeluje. U ovom slučaju nisu samo vidioci i župljani Međugorja bili pozvani shvatiti taj veliki nadnaravni događaj već također Papa na kojem je bila odgovornost da cijelu Crkvu uskladi s onim što je Gospa pokazala.

Zato je Papa jako dobro razumio što se događa u Međugorju, bez obzira na službeno priznanje Crkve, koje, uostalom, Bogu ne treba; ono treba ljudima, jer su slabi u vjeri, a ne Bogu. Dokaz tome je da mnoge velike intervencije Božje na Zemlji nisu nikada bile službeno priznate od Crkve, a Bog ipak nije prestao preko njih djelovati. Dakle, priznanje ukazanja nije nužno da bi ta ukazanja bila učinkovita. To ne znači da priznanje nije korisno; korisno je Božjem narodu kao ohrabrenje da slijedi pozive Neba i da se obrati. Zato je neizjašnjavanje službene Crkve pred tim događajima često predstavljalo tragediju za cijelu Crkvu. Božjem narodu se nije pomoglo da prepozna vrijeme svoga pohoda (Lk 19,44), što je imalo za posljedicu to da mnogi vjernici nisu obraćali pozornost na znakove Neba.

U vrijeme kada su počela ukazanja sve je bilo spremno u Božjem planu. Međugorje je predstavljalo vrhunac svih Božjih intervencija i onih Gospinih u korist Crkve i čovječanstva na Zemlji. U isto vrijeme je predstavljalo posljednji Gospin poziv njezinom narodu na Zemlji.

Ono što je Gospa željela učiniti u Međugorju bilo je izvanredno^[2]. Jedna izravna intervencija nad župom i župljanima preko njezinog poučavanja. Majka Božja će, korak po korak i bez prisile, dovesti mnoge osobe do razumijevanja stvaralačkog, otkupljujućeg i posvećujućeg djelovanja u cijelom svemiru. U Međugorje će pristići mnogi hodočasnici kojima će župljani dati svoje svjedočanstvo pomažući im da i sami uđu u Božju stvarnost. Iz Međugorja će tako poteći jedna rijeka milosti za cijelu Crkvu Božju i kao u slapovima preliti se na cijelo čovječanstvo.
Radilo se, dakle, o jednom velikom Božjem planu ostvarenom preko Blažene Djevice Marije kojem su svi trebali doprinijeti: vidioci, svećenici, župljani, hodočasnici. Sa stabla Međugorja će izniknuti mnoge mladice, poučavanje Majke Božje će propupati u mnogim darovima, redovnim i izvanrednim, u vjernicima čitavoga svijeta, kako bi snažno obnovile Crkvu.
U zamjenu za sve to, Bog je tražio vjernost i svlačenje od materijalnih interesa i duhovnih ambicija od svih. Od svih se tražilo posvećenje života Bogu po Majčinim rukama; ne na način kako to ljudi shvaćaju, tj. prihvaćajući redovnički život, nego u smislu poslušnog predanja u ruke Blažene Djevice Marije da bi se Boga stavilo na prvo mjesto, iznad svakog drugog dobra i svake druge ljubavi.

Gospa će vidiocima povjeriti neke tajne koje će biti objavljene u pravo vrijeme i na odgovarajući način, ali koje će ona sama tumačiti župljanima korak po korak, kako budu napredovali na putu. U međuvremenu će Bog poslati anđele i braću iz svemira koja su mu vjerna da posjete župu Međugorje kako bi popratili poučavanje Blažene Djevice Marije preko njihovog djelovanja na duhovnom i fizičkom planu. Međugorje bi tako postalo pozornica skladnog djelovanja Mističnog Tijela Kristovog, kao nikada prije na Zemlji.

Pred jednim događajem tolikog dometa Lucifer je zadrhtao i započeo napad velikih razmjera protiv Međugorja, Crkve, Pape i hrvatskog naroda.

[1] Izraz dolazi od sv. Ljudevita Marije Grigniona Montfortskog. Skraćeno je od “Totus tuus ego sum et omnia mea tua sunt. Accipio te in mea omnia. Praebe mihi Cor tuum, Maria”, što je čin posvete Mariji koji u prijevodu ovako zvuči: “Sav sam tvoj i sve što je moje tebi pripada. Primam te među svoja dobra. Daj mi svoje Srce, o Marijo”.

[2] Usp. Gospinu poruku od 25. svibnja 2013. naslovljenu: “Gospin plan u Međugorju” objavljenu na stranicama http://www.premanovomstvaranju.org