Crkva Isusa Krista svega Svemira

Mauro

31.3.2023

Jer 20, 10-13; Ps 18; Iv 10, 31-42

Sa nedjeljom započinje Veliki Tjedan. Tjedan je to u kojem u nekoliko dana pokušavamo ući, razumjeti, živjeti što su Bog Otac i zajedno s Njime Isus u Duhu Svetome, Trojstvo, mislili, htjeli i željeli još od Luciferove izdaje od istočnog grijeha, potom od ljudi. To je otajstvo koje mi sažimamo u nekoliko dana, iako ga živimo u svakoj Misi. Međutim, ako razmislite o tome, u trenutku kad je Lucifer izdavao, Trojstvo je mislilo o tome kako povratiti čovjeka i jedini način je bio da se Sin prikaže, da jedan Bog plati za stvorenja. Sin je izrekao svoj Da Ocu da se prikaže.

Isto tako je tajna da se i Isus čovjek, koji je postao čovjekom, Sin Božji koji je postao čovjekom, priprema trideset godina kako bi živio ovo trodnevlje. Trideset godina ovdje na Zemlji on je bio Sin Božji, pravi čovjek. Znao je da je ovaj trenutak morao doći kako bi ispunio svoje poslanje. Bilo mu je jasno i znamo da je to dijelio sa Presvetom Marijom, sa Svetim Josipom[1] i svi su bili pripremljeni za taj trenutak. Od tada je krenulo suotkupljenje Presvete Marije. Potom je i Ona imala svoje ispunjenje pod Križem, no i tamo je krenula, razmjenjujući s Isusom, osjećajući, dijeleći.

Isus je više puta javno govorio o svojoj Muci: ona se više puta spominje u Evanđeljima, no nikada nije bio razumljen.[2] U ovim posljednjim danima, prije Velikog Četvrtka, Velikog Petka, on mnogo naviješta Oca, govori o Ocu, o svom odnosu s Ocem, o Njemu koji je u Ocu, o Ocu koji je u Njemu, Oca koji ga šalje.[3] Pokušava na sve načine dovesti ovo čovječanstvo k Ocu, no niti u tome nije razumljen. Naprotiv, to je bio jedan od razloga zašto su ga odlučili ubiti: „Ti koji se praviš Bogom. Ti si čovjek i praviš se Bogom“[4].

Otajstvo patnje zatvara, zatvara čovjeka, zatvara dušu. Apostoli ga nisu htjeli čuti, promijenili su temu. Pred Gospodinom koji ti predstavlja ono što će biti tvoj hod, radije začepiš uši i skrećeš pogled. I gledajte, takva je situacija oduvijek, pa i sada za svakog čovjeka. Normalno je, no može se ići dalje. Zašto je to normalno? Sam Isus, pravi čovjek, suočen s onim što je znao kamo je trebao ići, ako pogledajte – neposredno prije toga je Lazarova situacija, Lazarova[5] smrt –, također i On plače. Vjerojatno vidi sebe u tom trenutku, misli na svoju Majku u tom trenutku, kroz što će Presveta Marija morati proći u tom trenutku. U Getsemanskom vrtu znoji se krvavim[6] znojem. Stoga je On, Sin Božji, pravi Bog, oduvijek pripremljen, no pred tim otajstvom nije lako, ali je moguće.

Patnja je jedna tajna. Znamo da ju Bog nije želio, kao što Bog nije želio niti smrt. Patnja i smrt su Luciferovo oružje i preko straha od smrti, patnje i svega toga on upravlja čovječanstvom, pravi od nas robove[7]. Izlaz nije trpjeti, apsolutno ne! Izlaz je vjera u Isusa Krista koji je za nas trpio i po Njemu, sjedinjujući se s Njim, čini da i mi prolazimo kroz patnju, smrt da bismo uskrsnuli. Patnju i smrt postaje nemoguće gledati, ako maknemo pogled na ono poslije, ako maknemo nadu u ono poslije, ako maknemo vjeru da je sve u Božjim rukama, da nam Bog ne stavlja veći teret nego što možemo nositi, uvijek je po našoj mjeri. I da sve što On dopušta, također i velike kušnje, u vidu su novog života. Bez ovog pogleda nitko ne može uspjeti.

Dakle, vjera u Boga koji je platio, vjera u Boga koji vodi, vjera u njegovu živu prisutnost, vjera u Presvetu Mariju koja nas prati, omogućuje nam da idemo dalje, inače patnja sama po sebi, bez toga, stvara samo tjeskobu, strah. S ovim pogledom, što donosi svaka kušnja? Što je to što se odmah pokreće u nama s ovim pogledom? Otkupiteljsko djelovanje, postaje otkupiteljsko. A što radi otkupljenje? Oslobađa, oslobađa i od onoga od čega se sami ne možemo osloboditi. Oslobađa od svake veze, oslobađa od svakog pogrešnog stava, oslobađa od svake bolesti, one duhovne, onih koje uvjetuju cjelokupno postojanje, onih koje ne dopuštaju da se ide prema Kristu, da se ide prema uskrsnuću.

Govorim o svim vrstama boli, ne samo o fizičkoj. Patnju ne stvara samo fizička bol. Mnogo je vrsta patnje, ne možemo mjeriti koja je najveća: duhovna, moralna patnja, ima ih svih vrsta. I u svemu tome, u vjeri, također i preko nas, Isus prolazi kroz nas kako bismo uskrsnuli. To je uvijek jedan prolazak prema životu. To je vjera: znati da život uvijek pobjeđuje, čak i kad nas spremaju strpati u grob. VJEROVATI DA ŽIVOT UVIJEK POBJEĐUJE. Kako? Bog zna i mi ćemo to vidjeti zajedno s Njim, da je sve dopušteno od Boga za nas samo na temelju naše snage. Ovim ne kažem da se ide tražiti patnju, no ovako življenu, možeš prihvatiti. Ovako življena, shvaćajući da je Bog dopušta samo za dobro, postaje sredstvo preobrazbe, postaje jedan prolazak.

Govorim nešto veliko, no istinito: patnja ima nešto sakralno u sebi, ima nešto sakralno. Patnja nosi kraljevsko dostojanstvo, vodi nas da živimo u stavu kraljevskog dostojanstva, poput Krista. Kontemplirajući sljedeći tjedan Isusa, Mariju, koji prolaze, vidiš tu sakralnost, kraljevsko dostojanstvo, u svim prolascima, kada plače, kada moli: «Udalji ovaj kalež od mene»[8], kada moli učenike: «Pomozite mi» a oni spavaju[9]. Kada ga pljuju i šamaraju pita ih: „Zašto me udaraš?“[10] Uvijek je prisutno ovo kraljevsko dostojanstvo, ova sakralnost.

Presveta Marija nikada ništa nije tražila, nije tražila da postane Majka Božja, nikada nije tražila ništa za sebe, uvijek je prihvaćala i pratila Božje djelovanje. Ja mislim da je to stav koji treba zauzeti: ne pitati, ne tražiti, nego sve prihvatiti i sve pratitikontemplirajući što će Bog učiniti. Kontemplirajući, u vjeri. Više od toga ne možemo napraviti. Ona čineći tako postala je Suotkupiteljica. Čineći tako, imala je snage biti podKrižem. Nije da je bila neka superžena, eh. Trpjela je kao i svatko od nas. Primila je snagu od Boga u ovom prihvaćanju.

Želim svima za idući tjedan, želim to prije svega meni, da ovako živimo ovo otajstvo, da ne prolazimo kroz ove tako velike svetkovine… s radošću jer, naravno, postoji radost, no bez prodiranja u ovo otajstvo života, života koji pobjeđuje, jer, gledajte, poruka koju Krist donosi je upravo ova. Nije Križ, nego život koji pobjeđuje, prolazeći preko križa. Ali život ne može pobijediti ako ne prođeš tamo. Dakle, ovaj svijet koji na sve načine bježi od patnje, bježi od križa, bježi… na kraju se odriče života jer nikada neće proći iznutra.

Prihvatiti sve što dolazi, kontemplirati, proći s kraljevskim dostojanstvom, sa sakralnošću, prikazati, znači ući u život jer Bog nam je obećao, da će nas uvesti u život. On nam je otvorio put. Ovo kontempliramo kroz Veliki Tjedan, to znači živjeti Uskrs. Potom ćemo imati četrdeset dana, ja kažem vječnost, liturgija nam nudi četrdeset dana u kojima živimo Uskrs, gdje ostavljamo smrt i ulazimo u ovu dimenziju života. Ako ne prođemo odande, s križa, ne ulaziš niti u život. Ne možeš preskočiti Korizmu da bi doživio Uskrsnuće.

Onda, pokušajmo tako činiti kroz cijeli naš život kontemplirajući sljedeći tjedan, prateći Božje djelovanje, prateći ga u nama, prateći ga oko nas u svemu što pokreće, što dotiče.

I neka nam pomogne Presveta Marija onako kako je Ona napravila, u ime Oca i Sina i Duha Svetoga.

[1] Usp. Poruka Svetog Josipa od 19. ožujka 2020. „Čuvati da bi živjeli“ objavljeno u knjizi „Prema novom stvaranju 2012-2021 Godina“, Izdanje Luci dell’Esodo, na stranici 418; poruka Svetog Josipa od 18. ožujka 2021. „Marija Nova Žena“, objavljena u knjizi  „Prema novom stvaranju 2012-2021 Godina“, na stranici 522, te u knjizi „Ispisati Povijest – Svezak III – Žena odjevena suncem“, na stranici 101; Izdanje Luci dell’Esodo. Sve poruke su isto tako objavljene na našoj web stranici http://www.premanovomstvaranju.org

[2] Usp. Mt 16, 21-23; Mt 17, 22-23; Mt 20, 17-19; Mk 8, 31-33; Mk 9, 30-32; Lk 9,22; Lk 9, 43b-45; Lk 18, 31-34

[3] Usp. Iv 14, 1-24

[4] Usp. Iv 5, 19-47; Iv 10, 22-39

[5]Usp. Iv 11, 1-44

[6]Usp. Lk 22, 39-46

[7] Za produbiti ovaj argument upućujemo vas na knjigu „Preko Velike Barijere“, 14 poglavlje „Smrt“, na stranici 241-254

[8] Usp. Mt 26, 39; Mk 14, 36; Lk 22, 42

[9] Usp. Mt 26, 38-46; Mk 14, 37-41; Lk 22, 45-46

[10] Usp. Iv 18, 19-23