Crkva Isusa Krista svega Svemira

Mauro

18.3.2023

Hoš 6, 1-6; Ps 51; Lk 18, 9-14

Sutra je Sveti Josip, iako ćemo ga slaviti u ponedjeljak pošto je sutra nedjelja.

Ja mislim da sam, kao i mnogi od vas, išao iznova pročitati riječi koje nam je Josip rekao tijekom godina[1]; rekao je malo, ali rekao nam je. No ono što se najviše ističe u riječima Svetog Josipa jest to da on više nego o sebi uvijek govori o Presvetoj Mariji. Uvijek nam predstavlja lik Presvete Marije koja je za njega, osim što je bila njegova supruga, bila je svjetionik, putokaz, pomoćnica, iako njegov lik, lik Svetoga Josipa, nije bio marginalan i nije niti sada u Crkvi.

U meni je Sveti Josip probudio nešto što sam želio podijeliti s vama: to je jednostavnost u svetosti. Sveti Josip, pravednik nad pravednicima, ne postoji nitko pravedan poput njega, po meni je najjednostavnija osoba koja je prošla ovom Zemljom. Svetost koja se sastoji od normalnosti, sastavljena od vršenja onoga što je bio njegov zadatak, onog što postoji od začeća, kada ga je Bog zamislio. U njegovoj misli je bilo da Svetom Josipu povjeri Nazaretsku obitelj; da povjeri Svetom Josipu Mariju Majku Božju i Isusa Krista. I on je živio svoj život u potpunosti budeći u sebi sliku i priliku Božju, onu sliku i priliku koja je utisnuta u svakog čovjeka, u svakog krštenika.

Stoga kažem svakome od nas, vršeći vlastiti životni hod, u normalnosti, no s Bogom u centru, u normalnosti, no tražeći Boga, u normalnosti, no stavljajući Boga na prvo mjesto – Sveti Josip imao je Boga na prvom mjestu – Bog će u svakome od nas probuditi onu sliku i priliku i učiniti od svakoga od nas dijete Božje, i to je svetost. Svetost je utisnuta u nas: „Budite sveti kao što je svet Otac vaš“[2].

Mi smo stvoreni  za svetost. Kada Sveti Pavao piše svetima koji su u Efezu[3], svetima koji su u Korintu[4], sve ih naziva svetima. Ja vjerujem da čak i u ovome opet treba živjeti pomalo preobrazbu misli. Također mislim da je pogrešan koncept koji Katolička Crkva koristi kako bi nekoga proglasila svetim: treba napraviti neko čudo. Po mom mišljenju to je pogrešno. Čudo je čudo u svakom čovjeku koji iznova otkrije da je dijete Božje, to je čudo. Nametnuti da netko da bi bio svet treba napraviti neko čudo, po mom mišljenju mijenja pravi stav Božje tajne, pravi stav svetosti. Preobražava misao, ali na pogrešan način. Svi smo pozvani na svetost.

Naravno, ako od ideje svetosti napravimo ideju nekoga koji se treba svega odreći, ideju nekoga koji treba izvršiti nemoguće stvari, herojske kreposti; sve je herojsko, sve je mučno, treba se odricati, treba postiti, treba se bičevati, onda je jasno da koncept svetosti, vjerojatno, čak i onaj koji to želi biti odgađa, kaže: „Razmislit ćemo o tome kasnije, kad budem mrtav“. No kada bismo, umjesto toga, vidjeli put svetosti, prikazan u liku jednog sretnog, radosnog, ispunjenog čovjeka u normalnom životom hodu, uz Božju pomoć u vjeri, susreće vlastitu sliku i priliku s Bogom, jer susreće Boga. U normalnom hodu njegova života prisutan je Bog koji radi za njega, koji radi s njim, koji mu pomaže da se preobrazi, koji mu pomaže da postane novo stvorenje. Ponavljam, u središtu pak treba biti: «Život je upoznati Oca, život je upoznati Isusa Krista»[5]. Život nije sve ono što radim, što izvršavam. To je jedan životni detalj, ono što živim, to je moje poslanje, no pravi život je upoznati Oca. Tada iznutra započinje dinamika koja je vodila također i Svetog Josipa, koja je vodila sve.

To je put vjere, međutim, ako smo kršćani, i nemamo vjere, nismo niti kršćani. Ako smo pak kršćani, trebali bismo vjerovati da imamo Oca, Oca koji nas je stvorio; trebali bismo barem na trenutak upoznati ovu Očevu ljubav koji nas toliko ljubi da nam daje Sina, daje da umre na križu za nas, daje da plati za nas. Dakle, u ovoj mjeri vjere, svetost više nije prema onome što radimo, nego prema onome kako to radimo, zašto to radimo. Tada svaka gesta postaje jedno čudo, svaka gesta postaje primarna energija[6], postaje nošenje pozitivnosti, zašto to radim, a ne koliko radim.

Vraćam se na Svetog Josipa, pravednika među pravednicima. U Evanđelju se ne čita o Josipu koji je propovijedao, nije otvarao bolnice, nije otvarao sirotišta, nije išao spasiti sve Egipćane kad je bježao u Egipat; bio je drvodjelja. Sveti Josip je napredovao u onom poslanju koje mu je Bog povjerio: brinuti se za Nazaretsku obitelj. Bio je predviđen za to. Nije imao lak život. Iako je imao u svojoj kući Sina Božjega, Presvetu Mariju u svojoj kući, dosta se mučio, eh! Više je puta morao ostaviti sve što je imao: napustio je Nazaret da bi otišao u Betlehem i ostao ondje tri godine. Vjerojatno je ostao tamo misleći: „Prije ili kasnije ću se vratiti“, ali ne, morao je otići u Egipat. Iz Egipta, kad se možda i tamo počeo pomalo skrasiti, morao je opet krenuti da bi se vratio nazad.

Iz nekih spisa od Emmerick[7] znamo da to putovanje, odlazak u Egipat, nije bilo tako lako. Sve troje su riskirali da umru od gladi i žeđi, oteli su ih lopovi. Između ostalog, ono dijete koje su spasili od lopova je, kasnije, onaj koji je na križu i kaže mu: „Danas ćeš biti sa mnom u raju“[8]. Nije to bio lak život, ali je išao dalje. Nije to bio niti život beskrajnih čudesa, ha. Čudo, da, bilo je vjerovati, čudo je bilo slušati to dijete i prepoznati ga kao Sina Božjega. Biti formiran od tog djeteta, preobražen od tog djeteta. Čudo je bilo ostati tako jednostavan, pošten, pravedan, prihvaćajući preobrazbu misli, i gledajte, da neće biti lako od misli jednog izraelca napraviti misao jednog kršćanina. Prvi slučaj je bio kada je htio potajno otpustiti Mariju jer je tako bilo ispravno. Tamo također: «Prihvati tvoju trudnu ženu djelom Duha Svetoga[9]».

Kažem ovo kako bih rekao da bi svatko od nas trebao prihvatiti vlastiti život kao Božji dar, ali kao dar za što? Ne da ovdje nešto napraviš, nego kao dar svega što ti se događa da upoznaš Oca, da uđeš u ono što je oduvijek bilo predviđeno za tebe, kad je Gospodin mislio na tebe. U svojoj misli već je mislio na tebe kao na svog sina i trebaš se vratiti otkriti što znači biti dijete Božje. Dakle, prihvaćajući tako sve, prihvaćajući radosti, ali i prihvaćajući bolesti, misleći u vjeri da je sve potrebno da bismo upoznali svoje poslanje. Sve je potrebno da aktivno sudjelujem u upoznavanju Oca jer znam da sve pridonosi dobru, kako reče sveti Pavao,[10] sve. Možda to izgledaju banalne stvari, ali gledajte da prave razliku, eh. Upravo u tim razlikama postaješ svet, ne čineći izvanredne stvari; živeći redovnost na izvanredan način, i živiš je na izvanredan način kada je živiš po vjeri u Sina Božjega.

Živeći tako više neće postojati bijeg od problema u našim životima, bijeg od onoga što nazivamo križevima, potom, u najmanju ruku to će biti jedna molitva prema Ocu da nam pomogne proći iznutra svaki prolazak, svaku kušnju, svaki napor, proći iznutra jer znam da me to mijenja, jer znam da je to predviđeno, izračunato.

Za razliku od današnjeg prvog čitanja[11], kako su razmišljali Izraelci, tada je to već bilo puno: Bog je onaj koji te kažnjava, Bog te tješi. Bog te ne kažnjava. Bog dopušta određene situacije, ali one su uvijek za tvoj rast, za tvoju preobrazbu, za tvoju promjenu. On nikoga ne kažnjava, kazna nam dolazi od onoga što mi stvaramo, od svijeta koji smo sami sebi pripremili. Stiže nas kazna ako bježimo od Boga, ako bježimo od onih kušnji, tada ulaziš u kaznu.

U vjeri znam da je sve za moje dobro. «Sve mogu u Onome koji mi daje snagu[12]» , truditi se uvijek živjeti onaj pozitivni pogled, siguran da Bog želi samo dobro, Vrhovno dobro meni i drugima. Sve pridonosi dobru. Tako je živio Sveti Josip. Rekao sam, život nije bio lak, no bio je to  ispunjen život.

Mi često razmišljamo o svecima, pa i o onima koje poznajemo pobliže, svi su bili više ili manje progonjeni, svi su se trudili. Ali ja vam kažem da nije bilo tih poteškoća u njihovim životima, ne bi postali to što su postali. U tim naporima oni su živjeli puninu, živjeli su punim životom. Život je, kako je rekla Majka Tereza, dar, živi ga, troši ga i to ne znači bježati od napora, bježati od križeva, prođi kroz to iznutra. Prihvatiti jednu bolestna taj način, A ne govoreći: „Oh, sve se meni događa, kako da se poboljšam, ozdravim?“, nego pitajući: „Što Bog želi? Kamo me vodi? Što ova bolest preobražava u meni?“ To postaje jedan dar.

Dakle, bježati od hoda i od svega što imamo pred sobom, što god to bilo, znači bježati od svetosti, i ako netko bježi, bježi do kraja vremena, tu je Čistilište. Ako netko bježi ovdje, bježat će i u Čistilištu. Potom na kraju vremena Bog će suditi, prepuštamo Njemu.

Međutim Josip, pravednik nad pravednicima, na čelu Božje obitelji, na čelu Crkve također i sada, takav je kako je živio na Zemlji i sada nastavlja živjeti ono što je živio na Zemlji: on je čuvar, moli, posreduje.

Povjeravamo Bogu nas same, povjeravamo cijelu Crkvu, povjeravamo svakog čovjeka dobre volje. Povjeravamo sve one koji su danas suočeni s odabirima, onima koji trebaju izabrati hoće li imati jedno dijete, ili ga neće imati, hoće li abortirati ili ne. Povjeravamo umiruće, povjeravamo sve one koji su umrli iznenadnom smrću na današnji dan. Povjeravamo vladare koji svojim odabirima odlučuju o sudbini mnogo ljudi. Neka im Sveti Josip, makar ga i ne poznavali, makar mu se nikad nisu molili, neka  već sada bude svjetlo za svakoga od njih, u ime Oca i Sina i Duha Svetoga.

[1] Poruka Svetog Josipa od 19. ožujka 2020. „Čuvati da bismo živjeli“, objavljena u knjizi „Prema Novom Stvaranju 2012-2021 godina.“, na stranici 418 te poruka Svetog Josipa od 18. ožujka 2021. „Marija, nova Žena“, objavljena u istoj knjizi na stranici 522; obje poruke su objavljene na našoj web stranici http://www.premanovomstvaranju.org

[2] Usp. Lev 19, 2

[3] Usp. Ef 1, 1

[4] Usp. 1Kor 1, 1-2

[5] Usp. Iv 17, 3

[6] Glede primarne energije upućujemo vas na knjigu „Ispisati Povijest – Svezak II – Svemir i njegovi stanovnici“, Prvi dio, treće poglavlje na stranici 32; Izdanje Luci dell’Esodo

[7] Anna Katarina Emmerick bila je jedna kršćanska monahinja, mističarka i vidjelica iz Njemačke

[8] Usp. Lk 23, 43

[9] Usp. Mt 1, 18-25

[10] Usp. Rim 8, 28

[11]Usp. Hoš 6, 1-6

[12]Fil  4, 13