Crkva Isusa Krista svega Svemira

Mauro

11.3.2023

Mi 7, 14-15.18-20; Ps 103; Lk 15, 1-3.11-32

Zajedno s vama želio bih se osvrnuti na čitanja od jučer, od petka drugog tjedna te od danas, jer i kroz ova čitanja mnoge stvari bivaju potvrđene, mnoge stvarnosti o kojima smo govorili.

Iznad svega u jučerašnjem prvom čitanju, govori se o onome kada je Josip[1] bio prodan, svima je jasno da se Bog poslužio Josipom iz Egipta. Josip iz Egipta bio je jedno svjedočanstvo jer je otišao, prodan kao rob, živio kao rob, stupio u službu faraona najvećeg u Egiptu, i Bog ga je upotrijebio da spasi Izraelski narod; Izraelski narod koji je potom postao brojan u Egiptu i preko Mojsija ih pozvao u obećanu zemlju. Dakle, on je bio veliko Božje sredstvo i to sigurno od trenutka začeća.

No, gledajte kako zlo uvijek djeluje protiv Božjeg djelovanja. Vjerojatno, nije bilo predviđeno da će stvarno morati završiti kao rob, da će morati riskirati da umre – a da su zaista ubili Josipa? Kažem ovo kako bih rekao da vidite kako se proizvodi destruktivna energija.[2] Potom Bog popravlja, naravno, Bog pretvara zlo u dobro, naravno, ali mislim da se svi slažemo u tome da bi bilo bolje izbjegavati zlo i raditi samo dobro, a ne uvijek pretvarati zlo u dobro. Bog uvijek ljubi, ali koliko boli prouzrokuje čovjek! Kažem ljubi uvijek jer su i druga braća na kraju sva na čelu loze Izraelove, sinovi Jakovljevi. Bog uvijek uspije popraviti, no ponavljam, također i tako se proizvodi destruktivna energija.

Na kraju jučerašnjeg[3] Evanđelja, kako – znate, to je onaj vlasnik koji napusti vinograd, sagradi kulu, povjeri je vinogradarima i oni sve pobiju sve dok ne ubiju sina – i završava riječima: „Bit će vam oduzeto Kraljevstvo Božje i bit će dano narodu koji će ga učiniti plodnim“. Taj narod, već od tada, je novi narod. Čuli smo više puta, rečeno je, čak i od Boga Oca, da je Crkva oduvijek postojala, Crkva Isusa Krista svega Svemira oduvijek je postojala, oduvijek je živjela u katakombama, oduvijek je bila proganjana, zamijenjena jednom strukturom koja se naziva crkvom, ali narod koji donosi plod postoji od tada, postoji oduvijek.

Vraćam se na prolazak destruktivne energije koju proizvodimo ili koju ne proizvodimo, koja sigurno biva proizvedena lošim postupcima, to je van svake sumnje, ali temelj svega uvijek leži u onoj poteškoći koju imamo pri ulasku u Božju misao. Današnje Evanđelje – govori o dvojici sinova i dobrom[4] ocu – mislim da se jasno vidi da ući ili ne ući u Božju misao ne ovisi samo o djelima koja vršiš. Rađati ili ne destruktivnu energiju, ili, bolje rečeno, primarnu[5] energiju, ne ovisi samo o postupcima koji se mogu činiti lošima, jer između dvojice sinova jasno je da onaj koji rađa destruktivnu energiju je onaj prvi, onaj koji ostaje kod kuće, koji radi sve ono što mu otac naredi, onaj koji mu je uvijek poslušan, koji mu je uvijek na usluzi. On stvara destruktivnu energiju jer ne shvaća očevu misao. Sluša, ali se ne sjedinjuje s ocem u svom duhu. Sluša, ali ne shvaća očevu dobrotu, ne shvaća bit očevu. Mogli bismo reći sluša iz interesa, sluša iz navike, sluša jer je tako naučen. Sluša, ali ipak je vrlo jasno da stvara destruktivnu energiju. Ne želi ući na proslavu, suprotstavlja se, kritizira, sudi. On također osuđuje oca: „Ti koji to radiš…“, tak tak tak. To je destruktivna energija, eh.

Niti drugi, naravno, nije dobro radio: uzimao je novac, odlazio kod prostitutki, potrošio sve, no u njegovom srcu, duboko u sebi, jasno da je upoznao oca. Kada kaže: «Svima je u kući moga oca bolje nego meni», prihvatio je očevu bit. Gledajte da u ovom prihvaćanju, kao što je on učinio, leži upravo onaj prolazak: «Nisam došao zvati pravednike, nego grešnike»[6]. U ovom prihvaćanju očeve ljubavi koja dolazi po tebe čak i kad si pogriješio, kada si svašta napravio, te ne moraš biti savršen kao što je mislio  prvi sin da bi te otac ljubio. Otac ljubi, no tu ljubav trebaš prihvatiti i tu se vidi da je tu ljubav prihvatio drugi, a ne najstariji sin. Najstariji sin je poslušao, ali nije prihvatio. On naprotiv kaže: „Shvatio sam, ja poznajem tu ljubav, siguran sam da ću mu se vratiti i da ću sve srediti. Ne očekujem da me zovu sinom, dovoljno mi je biti i sluga tako dobrog oca, dovoljno mi je biti najmanji od šegrta tako dobrog oca”. On ne traži ništa, i otac ide preko svega.

Gledajte da je ovo Božji izričaj, ali je i izričaj koji svatko od nas treba dotaknuti i upoznati. Mi znamo da je život vječni upoznati Oca i Onoga koga je Otac poslao.[7] Upoznati Oca znači ovo, eh! Ne znači biti savršen. Možda ste svašta napravili, ali ako poznaješ Oca, ustat ćeš i vratiti se k Njemu i ući ćeš u tu ljubav. Ovdje leži razlika između farizeja i djece Božje, između ljubavi i religioznosti, između duša koje traže istinu, koje trpe i traže na sve načine da dođu do nje, i onog, koji, na neki način, slijedi određena pravila, slijedi određene obrede, no ne poznaje ni Oca ni Sina.

Biti dobri, ljudski govoreći, beskorisno je u određenom smislu, samo je Bog dobar. Vidite da je u Evanđelju doista sve prisutno. Kada mu onaj bogataš kaže: «Učitelju dobri», a Isus mu kaže: «Zašto me nazivaš dobrim? Samo je Bog dobar»[8]. Dobrota, a pod dobrotom mislim na onu Božju, samo je Bog može roditi u nama, jer ju je Bog stavio u nas, stavio ju je u trenutku začeća, stavio ju je svojim pečatom da smo stvoreni na njegovu sliku i priliku. Možemo biti tako dobri. Svatko je od nas, iznutra, dobar po Bogu, ali mora se probuditi ovaj pečat, koji ne ovisi o djelima, nego o ovom intimnom odnosu s Njim koji proizlazi iz ove spoznaje: poznavanja Oca, poznavanja ove ljubavi.

Oprostite ako ovo govorim: naravno, ne govorim da ne vršimo dobra djela, nadam se da se razumije što želim reći, no ne preko dobrih djela, nego preko preobrazbe našeg bića da postanemo djeca Božja, „Dobri“, velikim slovom.

Znamo da je Crkva jedan narod u hodu, jedan narod sastavljen od osoba, od stvorenja, a budući da smo stvorenja, znači da smo ograničeni. Ako već zaboravimo ovaj detalj, u nama gubimo dobar postotak prebivanja u tom odnosu s Ocem kako bismo upoznali Oca. Jer, ako mislimo da nismo ograničeni, posljedično ćemo i druge gledati okom koje ih ne želi vidjeti ograničene, dakle ne želi vidjeti da griješe, ne želi vidjeti da su ograničeni, samo stvorenja. I mi ćemo postati kao najstariji sin koji misli da samo dobrim ponašanjem možemo dosegnuti Božju dobrotu. Dakle, On više puta u Evanđelju kaže: «Došao sam pozvati grešnike»[9] .

Međutim, treba se reći da je ružno čuti one koji govore: Crkva je jedan narod grešnika i zato samo naprijed, mi samo griješimo, jer to je Bergoljev stav. Grešnici da, ali u hodu, grešnici koji ustanu i kažu: „Vratit ću se svome ocu“[10]. Grešnici da, ali koji žele biti preobraženi. Jedan narod koji odgovara na Božji poziv: „Evo me!“. Ne nastavlja živjeti životom kojim je živio. Na Božji poziv započinje jedan hod, jedan hod pod poticajem Duha Svetoga, a taj poticaj Duha Svetoga tjera te na jedan neprestani da u tvom životu, u situaciji u kojoj se nalaziš, i povezujem se s Josipom iz Egipta. I tada Bog uspijeva preobraziti zlo u dobro, uspijeva preobraziti tvoj život, uspijeva preobraziti sve oko tebe i učiniti od tvoga života jedan dar za cijelo čovječanstvo, kao što je bilo za Josipa iz Egipta. Također i brat koji je ostao u kući, stariji, imao je ovaj hod koji je trebao izvršiti, imao je ovu spoznaju očeve ljubavi, kad mu otac kaže: „Ono što je moje, to je i tvoje“[11].

Tko ima milost živjeti uvijek slušajući – Sveti Ivan Apostol kaže u jednoj  poslanici: «Ako te srce tvoje ni za što ne optužuje, zahvaljuj Bogu»[12] – rekao bih: ljubi i čini što hoćeš, ako si u tim uvjetima, no svakako uvijek je jedan hod  preobrazbe. To je jedan hod koji ti ne dopušta da stojiš na mjestu, čak i ako si „dobar“, jer iznenada padaš, ako ti misliš da možeš steći spoznaju Oca, a time i njegovu ljubav, samo zato što si dobar.

Vječni život je upoznati Oca,[13] upoznati njegovu ljubav. Dakle, sada, ova čitanja govore nama, trebali bismo pronaći ovu ljubav baš kad smo u rupi, baš kad smo pogriješili, također i kad smo sagriješili. Jer što znači pronaći tu njegovu ljubav, ponekad mi kažu, kako ću? Sve je u vjeri. Treba vjerovati da je ta ljubav Isus Krist na Križu, koji ti govori, on je tamo otišao baš da te izvuče.Trebaš ući u onaj prolazak u VJERI: „Znam, vjerujem da si Ti umro za mene“. Vjerujem, kao što pjeva Tereza od Djeteta Isusa, da „svaki moj grijeh je poput kapi vode u užarenom žeravniku“. Vjerujem. Tada započinje proces preobrazbe, uvijek kreće od jednog čina vjere, od jednog da. Isus stoji pred nama u svakoj situaciji da nas pita: „Vjeruješ li da ja to mogu napraviti?”. Svako se čudo ovako rodilo, eh, pa i čudo otkupljenja. Vjeruj. Također i spoznaja Njega počinje odatle, eh.

Gledajte, teško je prihvatiti Isusa na Križu jer odatle dolazi spoznaja o jednoj ljubavi koju mi ne možemo niti uočiti, jer mi riječ ljubav začinjavamo sa mnogo toga što zapravo nije ljubav. Riječ ljubav i spoznaja ljubavi polazi odatle: vjerujem. Tada započinje jedan hod spoznaje.

Kada dopustimo da se pokrene ovaj odnos između nas i Njega, drugačije rečeno, On te uzima, vodi te u Očeve ruke i iz Očevih ruku nitko te ne može ugrabiti. U tome će život moći pretrpjeti koliko god hoćete, kušnje,… sve što hoćete, bolesti, nesreće svake vrste, ali iz ove Očeve ruke nitko te više ne  može ugrabiti. I u toj vjeri ti ćeš ući u Novo Stvaranje već ovdje, jer će primarna energija početi djelovati u tebi, i tada više nećeš uvijek biti u opasnosti: „proizvodim li primarnu energiju, ili destruktivnu…“, nego će biti samo primarna energija ona koja gura i izbacit će van i daleko sve ono što, s druge strane, remeti, ponekad s mukom.

No to je hod djece Božje. Naravno, to je jedan hod koji se treba izvršiti u istini. Ne možemo koristiti nikakvo opravdanje: u istini. Ne možemo opravdati ono što smo napravili, ono što smo mislili: trebamo biti iskreni. Ne dopušta bjegove. Mi uvijek tražimo neki bijeg, uvijek. Ako smo, pak, odlučni u hodu. On ih ne dopušta. Ne dopušta kompromise.

I druga stvar što mi se jako sviđa je hod koji ne dopušta da imaš ljudske ideale. Svaki ljudski ideal se raspada, raspada se pod križem, raspada se pred ovim hodom. To nije neki hod koji možeš izgraditi ljudskom snagom tako što ćete spojiti mnogo dobrih osoba koje imaju zdrave prijedloge, lijepe prijedloge. Ako Krist nije u središtu sa svojim Križem, sve se raspada, sve završava, sve se ruši. I ja zahvaljujem Bogu da je tako. Samo križ je onaj koji te vodi do uskrsnuća i dosta, za svakog pojedinca i za cijeli jedan narod, narod koji ide prema Novom Stvaranju.

To je jedan hod na kojem ne možeš ti izabrati gdje ćeš biti, što ćeš raditi. Opet citiram Evanđelje koje smo ovih dana slušali: majka Ivana Evanđelista i Jakova Apostola koja kaže: «Jedan Sin zdesna, drugi slijeva»,i kaže joj: «Ali znate li što tražite?»[14] Trebaš biti samo tamo gdje Bog želi, gdje je predviđeno, oduvijek, i u potrazi za istinom naći ćeš i to mjesto. U vjeri znaš da postoji tvoje mjesto, potom, ako je među slugama ili blizu Njega dovoljno da postoji mjesto, dovoljno da se može ući u ovo Novo Stvaranje, onda na kraju na vrhu, dolje, desno, lijevo, neka On vidi malo. Sigurno je mislio ono što je dobro za mene. To je hod probuđenja slike i prilike Božje: hod djece Božje.

Onda zahvaljujemo Gospodinu za sve darove koje nam je dao, najveći dar je Presveta Marija. Zahvaljujmo za primjer koji nam je Marija dala. Zahvaljujemo za sve riječi koje nam je ostavio, jer doista ova Evanđelja, sva ova čitanja, također i Stari Zavjet, vidite kako s Kristovim pogledom doista su Riječi Božje, koje otvaraju. I neka njegov blagoslov otvori u nama sve potrebne prostore za prihvaćanje njegova Duha, u ime Oca, Sina i Duha Svetoga.

[1] Usp. Post 37, 3-4.12-13.17b-28

[2] Glede destruktivne energije upućujemo vas na knjigu „Ispisati Povijest – Svezak II – Svemir i njegovi stanovnici“, Prvi dio, treće poglavlje na stranici 34; Izdanje Luci dell’Esodo

[3] Usp. Mt 21, 33-43.45-46

[4] Usp. Lk 15, 1-3.11-32

[5] Glede primarne energije upućujemo vas na knjigu „Ispisati Povijest – Svezak II – Svemir i njegovi stanovnici“, Prvi dio, treće poglavlje na stranici 32; Izdanje Luci dell’Esodo

[6] Usp. Mt 9, 13; Mk 2, 17; Lk 5, 32

[7] Usp. Iv 17, 3

[8] Usp. Mk 10, 17-18; Lk 18, 18-19

[9] Vidi nota 6

[10] Usp. Lk 15, 18-20

[11] Usp. Lk 15, 31

[12] Usp. 1 Iv 3, 18-24

[13] Vidi nota 7

[14] Usp. Mt 20, 20-23; Mk 10, 35-45