Crkva Isusa Krista svega Svemira

Mauro

3.3.2023

Ez 18, 21-28; Ps 130; Mt 5, 20-26

Današnja čitanja, od petka, još uvijek jasno prikazuju sav hod Božje riječi, sav hod u kojem Bog, preko svakog događaja, preko svakog sredstva kojeg je slao, još uvijek želi potaknuti ljude. Ako mi gledamo ovako na čitanja, samo kao na Božji zakon, naskup propisa, pravila, obveza, već nam se steže duša.

Prije su bili Židovi, sada smo mi kršćani, išli smo dalje, nije to pripadnost nekoj religiji: to je način postojanja, način života, to znači biti Kristov. Jedan drugi način razmišljanja, viđenja stvari. Znači biti drugačiji od onih koji su u svijetu. Ne kažem bolji, gori: drugačiji, to znači biti kršćanin, biti Kristov. I ponavljam, da bismo bili takvi, nije pitanje koliko poštujem propise, koliko ne poštujem, koliko griješim, koliko ne griješim, koliko molim ili koliko ne molim. To je odluka koja započinje od začeća gdje odlučuješ hoćeš li služiti Zakonima Duha po kojima si stvoren ili ne. Izabrati dobro ili zlo[1], no kad kaže „dobro“, „zlo“, to je vrhunsko Dobro, vrhunsko Zlo, to je doista drugačiji način življenja.

Taj nas odabir potom vodi u jedan život, kratak ili dug ili vrlo dug jer postoji i Čistilište, preobrazbu kako bismo ušli u Božju misao te da Božja misao postane naša, sastavljen od mnogih prolazaka. Evanđelje, zapovijedi, jer postoje one Mojsijeve i Isusove, nisu pravila: one su onaj put, oni dijelovi koji pomažu da se tako živi. Za Sakramente, vrijedi isto, to su milosti koje pomažu da se živi ova preobrazba.

Ako danas pogledamo Ezekiela, ne?, koji kaže: „Je li ispravan moj način gledanja ili vaš? Ako jedan pravednik počne griješiti, umrijet će“[2]. Mislim da je normalno da se to sada razumije. Ne radi se o tome da umre jer je sagriješio nego stoga što prekida svoj proces preobrazbe i ide nazad umjesto naprijed. Nije u potpunosti ušao u svoj hod preobrazbe, ako netko u određenom trenutku odustane. Mogli bismo reći, imao je krizu vjere, počinje sumnjati. Želim govoriti ovako da svatko od nas gleda nas, jer može doći trenutak u kojem netko počne sumnjati i tamo se onda zaustavlja proces preobrazbe. To je ona  bolest koja ti nanosi bol. To znači ne ići dalje, ne uzeti svaki dan svoj križ,[3] nije… „Tko pokuša spasiti svoj život, izgubit će ga“[4].
Sve je u Evanđelju: ako staneš, propadaš. Ne propadaš u tko zna što: preko misli, počinješ živjeti po zakonima svijeta. Mi smo naprotiv u svijetu, no nismo od svijeta.[5] Svi mi pomalo imamo misao svijeta i moramo umrijeti sebi da bismo uskrsnuli u Kristovoj misli. Uvijek se vrti oko toga. Život je ovo. Kada zaista cijelim svojim bićem, svim, svim, svakom stanicom našeg tijela shvatimo da JE OVO ŽIVOT, započinje obraćenje. Inače je to uvijek neka nagodba s Gospodinom: „Ja dajem tebi, ti meni. Ja napravim tebi, ti meni”. Nikada se neću umoriti od govora a vi ćete se umoriti od slušanja, no prvo poglavlje katekizma govori: stvoreni smo da upoznamo Boga, ljubimo ga i uživamo u njemu zauvijek. Ili ako hoćete, kod Ivana, posljednja večera: „Vječni život je upoznati Oca“[6]. Točka. Sve ostalo, ne kažem da nije potrebno i da ne moramo vršiti, no moramo vršiti počevši od tamo.

Zadatak koji je oduvijek na poseban način povjeren Presvetoj Mariji: obratiti se, ono što Isus, odnosno ono što Bog donosi na Zemlju, zar ne?: „Obratite se!“ Započeli smo Korizmu: „Obratite se i vjerujte u Evanđelje“[7]. Obratiti se, vidite da to znači ozdraviti. Ne postoji ozdravljenje bez obraćenja. Jer to znači ozdraviti od one bolesne misli. Obratiti se znači promijeniti, promijeniti misao, promijeniti život. To znači oživljavanje onog procesa ozdravljenja od bilo koje vrste bolesti, no najteža bolest je bolest življenja, bolest da smo izgubili: „Život vječni je upoznati Krista“. Stvoren sam da upoznam Boga, zbog ničeg drugog. To je bolest. Kada se to ne događa to je bolest.

Dakle, shvatiti, i tu započinje obraćenje, da je jedini način pripadati Kristu – sada govorim kršćanima, ne gledam više Stari zavjet – pripadati njegovoj misli, to znači željeti cijelim svojim bićem i ostaviti prazan papir Bogu da naša misao postane njegova. Isus je rekao: „Istina će vas osloboditi“[8]. Gledajte, ovo je sloboda, eh! Sloboda je ući u njegovu misao. Sve dok ne uđemo i njegova misao ne postane naša, nikada nećemo biti slobodni. O tome danas govori Evanđelje, ali i sve ostale stranice.

Kaže: „Ne ubij”[9], On je rekao. Sada čak kaže: „Ne misli loše“. Nikad ne misli loše. I gledajte, dok ne dođemo do toga nismo slobodni. Svaka negativna misao, svaka misao koja ostavlja malo gorčine prema drugome, nanosi bol nama osim što nanosi drugima, kao i čitavom čovječanstvu. Nisi slobodan jer u tebi započinje jedan proces destruktivne energije, umjesto toga treba DOBRO govoriti, DOBRO misliti, uvijek promovirati, uvijek dati drugome priliku, uvijek uzimati u obzir, promovirati, uzdizati, pokretati proces primarne energije[10]. To oslobađa.

I dalje  u Evanđelju govori: „Dogovori se s protivnikom na putu“[11]. Što to znači? Znači, da ako ti napustiš ovo razmišljanje po duhu svijeta, više nemaš protivnika. On ne mjeri po ljudskoj pravdi, ne mjeri gubi li, dobiva li. Po Kristovoj misli – a ja vam kažem ako to postane naša misao, bit će nam bolje – ne radi se o tome dobivaš li ili gubiš, ako si ti u nečemu u potpunosti u pravu, no prepuštaš pravdu drugom. U prepuštanju pravde ti si slobodan. Što ćeš s tim, što ćeš s pravdom koja te zatvara? S nekom pravicom koja te čini robom? Bolje izgubiti pravo, ali biti slobodan.

Prepustiti svu pravdu Bogu znači živjeti slobodno, to znači znati u vjeri da je On moj Branitelj, On je taj koji mi daje ono što mi je potrebno. „Moje pravo je u Bogu“[12],no ne u teoriji. Gledajte, to je jedini put da budemo slobodni, inače nikada nećemo biti. Inače će nam trebati odvjetnici, suci, da iznesu naše razloge, da uvjere da smo mi u pravu, da dokažemo da drugi griješi, pa makar to bilo i istina, eh! Nemaš koristi od toga. Sveti Franjo koji nije bio baš glup odrekao se sve imovine i posjedovanja svega, ne zato što je želio siromaštvo, nego zato što je razumio ovaj prolazak ovdje. Sve što posjeduješ, moraš čuvati, moraš braniti, ma daj! Dat ću ti također i svoje donje rublje, nemam više što braniti. Jedino život Božji u meni i dosta! Zbog toga je to napravio, eh, ne zbog tko zna koje neimaštine… kad si gladan, gladan si i točka.

Dakle, biti kršćanin, biti Crkva Isusa Krista, znači ući u jednu takvu misao. Jedna grupa koja krene i tako živi, mijenja Zemlju, ispisuje povijest. Isus je obećao da će biti „gdje se dvoje ili troje sastaje u moje ime“[13]. Budući da je sada već na Zemlji[14], doći će još brže, međutim, bit će tu i ovdje je ako ovako hodamo i sigurno će nam govoriti ako ovako hodamo, ali objektivno u Evanđelju i u ovome što imamo već je sve, eh. Tražimo njegovu prisutnost koja postaje nužna, neophodna u ovom vremenu, u ovoj borbi s destruktivnom energijom, no na razini onoga što trebamo raditi, mi znamo. Kad hoćemo tobože reći: „Kaži mi, Gospodine, koja je tvoja volja“, to znači da ne želimo čuti; ne može ti reći jer ti je već rekao, ali ako bi ti trebao reći, a ti to ne činiš, bolje da ti ne govori, zar ne? Imaš jedan grijeh manje.

Onda, Pisma su doista jedan dar. Uistinu Božja riječ ozdravlja, no ozdravlja ako je pustiš da ide do kraja kao i ova današnja. Što nam je činila danas, zar ne? Nema se što puno analizirati. Riječ Božja oslobađa, u istini. Onda, sve ono u meni što je još uvijek težina, pesimizam, vidjeti crno, što je okrenuto prema meni, veže me, blokira moj život. Što trebam napraviti? Sigurno molim Gospodina za pomoć, ali isto tako želim započeti kad mi je teško reći: „Bog postoji. Život je lijep“. Baš kada sam crn: „Život je lijep“, i krenem, pokreće se primarna energija, pokreće se proces uskrsnuća. Tada postajem nositelj nade. Mogu naviještati Krista, mogu naviještati život, inače nosim pravila, propise, nosim teorije. Ako želimo da naša sjena ozdravlja[15], a događat će se, ozdravljat će jer je u  meni prisutan proces ozdravljenja i onda tamo gdje prolazim taj proces širi titraje, ali ako je u meni prisutan proces ustajalosti, gdje prolazim začepe nos i kažu: „Ovaj se upišao”, tj. to je razlika između kršćana i nekršćana, inače nema razlike. Ako se mjerimo s duhom svijeta, jednaki smo drugima.

Onda, kada mu se kaže: „On je kršćanin”, ne zato što nedjeljom ide na misu ili zato što zna poštivati propise, on je kršćanin zato što uvijek uspijeva imati osmijeh. On je kršćanin jer je uvijek vedar, smiren. Sve mu ide naopako, jadniku, ali on je miran. Umire mu mačka, svi umiru, ali on je miran, taj je jedan kršćanin. Dakle, ja vas molim, ja to želim, molim vas da molite zajedno sa mnom da bude mnogo djece Božje, da ih Gospa okupi i da svi zajedno možemo naviještati Krista.

I njegov blagoslov neka se spusti na nas, u ime Oca i Sina i Duha Svetoga.

[1] Usp. Pnz 30, 15-20

[2] Usp. Ez 18, 25-26

[3] Usp. Mt 10, 38; Lk 14, 27

[4] Usp. Mt 16, 25; Mk 8, 35; Lk 9, 24; Iv 12, 25

[5] Usp. Iv 17, 16

[6] Usp. Iv 17, 3

[7] Riječi koje se koriste na Čistu Srijedu prilikom obreda posipanja pepelom. (Mk 1, 15)

[8] Usp. Iv 8, 32

[9] Usp. Mt 5, 21

[10] Glede destruktivne i primarne energije upućujemo vas na knjigu „Ispisati Povijest – Svezak II – Svemir i njegovi stanovnici“, Prvi dio, treće poglavlje na stranici 30-33; Izdanje Luci dell’Esodo

[11] Usp. Mt 5, 25

[12] Usp. Iz 49, 4

[13] Usp. Mt 18, 20

[14] Njegov MEĐUVREMENI DOLAZAK na Zemlju navijestila je Presveta Marija u njezinoj poruci od 07. prosinca 2020 „Mesijansko vrijeme“, objavljenoj u knjizi „Prema Novom Stvaranju 2012 – 2021 godina“, na stranici 493, te na našoj web stranici premanovomstvaranju.org

[15] Usp. Dj 5, 12-15