Crkva Isusa Krista svega Svemira

Mauro

18.02.2023

Heb 11, 1-7; Ps 145; Mk 9, 2-13

Također i u čitanjima od ove subote iznova se predlaže dio odlomka iz Poslanice Hebrejima koji govori o vjeri,[1]potom, u Evanđelju je preobraženje,[2] preobraženje u koje smo svi pozvani doći, uvijek s vjerom. Bio je to jedan veliki znak za Petra, Jakova i Ivana, koji u svom strahu nisu znali niti što bi rekli – dodao bih niti što bi pitali – jer Gospodin kaže: „Nikomu ne govorite o tome dok ne uskrsnem od mrtvih“.[3] Nisu razumjeli što je htio reći, pitaju Ga za Iliju, upravo to je znak da nisu ušli u onaj veliki trenutak preobraženja.

Ja mislim da su ova čitanja stavljena danas jer sutra, u nedjelju, ono što se od nas traži u Evanđelju, a također i u čitanjima[4]: ako nemaš vjere, moliti za neprijatelje, za tvoje progonitelje, za one koji te maltretiraju,možeš samo u vjeri.

No večeras sam još želio spomenuti posvetu o kojoj smo već više puta govorili u ovim vremenima. Učinili smo to jer smo kao narod obnovili posvetu Presvetom Trojstvu,[5] ali i zato što sam spomenuo da imamo mlade koji se žele posvetiti.

Kada smo obnovili posvetu, Bog Otac je rekao da  se sjećamo da smo njegovo vlasništvo[6], vlasništvo Trojstva. Dakle, što je posveta? Često svake subote, nadam se, čitamo posvetu Bezgrešnom Srcu, posvetu Srcu Isusovu, Duhu Svetomu, Bogu Ocu,[7] ali što je?

Svakako treba reći što nije. Posvetiti se ne znači dati zavjete čistoće, siromaštva, poslušnosti; posvetiti se ne znači ići živjeti u svetišta; posvetiti se nije niti neki herojski čin koji samo netko može izvršiti.

Posvetiti se znači barem na trenutak imati svjetlo, svijest, sigurnost da ste kršćani, da ste kršćani i da imate želju razvijati sve sakramente, počevši od krštenja. To je na trenutak ono svjetlo razumijevanja što znači biti kršćanin. Nije samo onaj koji nedjeljom ide u crkvu, onaj koji pripada nekoj vjeroispovijesti. Što znači biti kršćanin? Tada ti se javi instinkt, želja da se posvetiš. Želja da otkriješ što znači biti dijete Božje; otkriti i duboko živjeti sav život i stvaranje: zašto ga je Otac tako stvorio, zašto je Sin došao umrijeti za nas, zašto Duh Sveti nastavlja djelovati,… pokušati to razumjeti. Ne samo jedan  čin, nešto što se dogodi, dotakne me, ne dotakne me, ne! Želim ući u to! To znači posvetiti se. To znači otkriti do kraja, do punine kako me je Gospodin zamislio.

Kažu da smo sjedinjeni u Božjoj misli,  izašli smo iz Božje misli. I što sam  bio kad sam izašao? Što je On mislio o meni, kakav je bio moj identitet u Njemu? To znači otkriti kakav sam u Bogu, kakvi smo. Otkriti također sve darove koje je stavio u nas prije nego što nas je poslao na Zemlju. To je posveta, to je početak.

Jasno je, očito je, da je u temelju izići iz duha svijeta s njegovim idejama, s njegovim mislima; izići iz duha svijeta s njegovim maskama, s njegovim kompromisima, jer bez srama treba reći da su nas sve promijenili i preobrazili samo u negativnom smislu. Kršćanin, samim tim što je kršten posvećen je Bogu, nema nikakve veze sa svijetom, inače ne živi svoje posvećenje, živi ga u jednom drugom duhu.

Za sebe nadodajem, posvetiti se znači biti pomalo inteligentan. Biti iskren i priznati da je staviti svoj život u Božje ruke najbolja stvar koja se može napraviti. Ako netko to ne čini, jadnik, čak i ako ima pet diploma, nije baš inteligentan. To znači ostaviti Boga slobodnim te imati povjerenja u Njega. Znači krenuti od Njega, s Njim i za Njega, kao što govorimo u svakoj Misi: s Kristom, po Kristu i u Kristu. Potruditi se, kako bi to doista postala obveza, da ne činimo ništa ni u jednom području našeg života bez da to prethodno podijelimo s Bogom i zajedno s Bogom odlučimo. Truditi se vršiti to svaki dan, ne raditi više ništa, ništa više ne odlučiti sami.

Sigurno, ako sam ozbiljno posvećen, to znači biti sretan; sretni što smo njegovo vlasništvo, sretni što smo mu dali slobodu, sretni što možemo biti s Njim. Svakako će svako posvećenje biti prokušano, eh, no one riječi: „Ako stavim ruku na plug i okrenem se natrag, nisam Njega dostojan“[8]. Ja nadodajem: ako stavim ruku na plug i nisam sretan, nisam razumio posvetu. Ako me opterećuje što sam mu dao život, dao slobodu, ako mi se čini da mi nešto nedostaje, ona riječ prikazujem, ma što ti prikazuješ?, nisi razumio posvetu. Na tome je potrebno raditi. Nije problem što ti nisi razumio. Meni se dogodi, međutim, kad mi se dogodi, razumijem na čemu trebam raditi. Ako mislim da sam nešto napravio, da sam trpio, da sam se mučio, da sam ostavio, znači da nisam ništa shvatio, da još nisam ostavio.

Posveta je samo i isključivo jedan čin ljubavi. Kao što sam prije rekao, to znači da sam na trenutak shvatio Božju ljubav, osjetio je na trenutak, primio, i ja sam  također bio na Taboru na trenutak i vidio ga preobraženog i tada, u tom trenutku se posvećujem da tako živim uvijek. Potom, naravno, silazi se s  Tabora i ponekad ta ljubav postaje ljubav na križu, ljubav u tami, ljubav žrtvovana u miru, ali uvijek treba biti u miru, zašto? Jer postoji vjera, vjera koja može biti iskušana, ali nas nikada ne može napustiti. Posvećeni u tami, u kušnjama, može li jedna posvećena osoba plakati, može li čupati kosu? Da, ali nikad ne sumnjati. Nikada ne može sumnjati u Boga, u sebe uvijek, no nikada u Boga.

Ako se posvetimo i posvećeni smo  to znači imati samo jedan program, samo jedan, nema potrebe za mnoštvom ideja, mnoštvom računica, samo jedan program: upoznati Oca, Sina i Duha Svetoga.[9] Život je to, odabir je to: posvećujem se jer želim upoznati Oca, Sina i Duha Svetoga. Imati samo jednu ambiciju. Kažu da u životu treba imati mnogo ciljeva, mnogo računica, mnogo programa, mnogo želja, naprotiv, ovdje samo jedno: Novo Stvaranje, ali ne da bismo se osjećali dobro: nego jer znam da ću u Novom Stvaranju biti s Ocem, sa Sinom i Duhom Svetim. Željeti ga samo poradi toga: da budem s njima i sa svima onima koji su ih izabrali.

Rekavši to, kako teče potom život na Zemlji nakon posvećenja? Vidite da to nije samo za neke, za sve je. Zapravo, tražio je od nas da se posvetimo kao narod, jer biti posvećen ne znači oženiti se ili ne, biti svećenik ili ne biti svećenik, u svetištima, ili ne u svetištima. Ne. To znači živjeti kako sam rekao. Potom svatko od nas u vlastitom identitetu dolazi do toga, netko ženidbom, netko kao svećenik, netko kao misionar, netko… uzmite što hoćete, ma uvijek u ovoj dinamici posvećenja.

Kao narod na to smo pozvani. Pozvani smo suprotstaviti se destruktivnoj energiji u ovom trenutku. Možemo to učiniti s primarnom energijom. Zamislite samo na trenutak snagu koju bi Božji narod, njegova Crkva, imao da je posvećeni narod koji živi svećeništvo, proroštvo i kraljevsko dostojanstvo. Vidite da smo na to pozvani, ako želimo biti zajedno s Isusom koji je prisutan, hodati zajedno s Njim u ovim situacijama svijeta, doseći sve koji su očajni. Možemo samo ovako.

Neka Presveta Marija prati našu želju da živimo ovako, neka privuče sve duše koje su pripremljene da žive ovako, koje u sebi nose ovo sjeme, ovu potrebu za životom, za istinskim životom. Neka Presveta Marija vodi nas, vodi cijelu Crkvu te dođe također i do svih onih u Svemiru koji imaju tu želju, u ime Oca, Sina i Duha Svetoga.

[1] Usp. Heb 11, 1-7

[2] Usp. Mk 9, 2-13

[3] Usp. Mk 9, 9

[4] Usp. Čitanja od VII nedjelje kroz Godinu, Godina A: Lev 19, 1-2.17-18; Ps 103; 1Kor 3, 16-23; Mt 5, 38-48

[5] Vidi posvetne molitve na našoj web stranici www.premanovomstvaranju.orgu rubrici „Posvete i molitve“

[6] Usp. Poruka Boga Oca od 19. siječnja 2020. „Obnavljam svoj savez s vama“ objavljena u knjizi „Prema Novom Stvaranju 2012-2021 godina“, na stranici 408

[7] Vidi nota 5

[8] Usp. Lk 9, 62

[9] Usp. Iv 17, 3