Subota, uočnica Krštenja Gospodinova

Crkva Isusa Krista svega Svemira

Mauro

7.1.2023

II tjedan Božićnog Vremena – Subota, uočnica Krštenja Gospodinova
1 Iv 3,22-4,6; Ps 2; Mt 4, 12-17.23-25

Sutrašnjim blagdanom završava Božićno vrijeme i Isus Krist svojim Krštenjem započinje njegov javni život i propovijedanje.

Isus, koji je rođen pod zakonom, dolazi otkupiti one koji su pod zakonom, dolazi donijeti ispunjenje zakona. Ako pogledamo također i sve sakramente, Krštenje je postojalo i prije Isusa. Isus ih je uzdigao do duhovne vrijednosti koju imaju. Uzdigao ih je iz čisto obredne dimenzije u vrijednost i milost duha koji pokreće Božji život u čovjeku. Isus je došao upravo zato da probije tu barijeru između Boga i čovjeka koja je priječila čovjeku da u sebi probudi Duha Svetoga kojeg je primio od začeća, sve one darove. Nakon Njega kršćani su kršteni u Njemu, od Njega su oprani, Njegovom Krvlju su oprani i postaju Tijelo Kristovo, udovi Kristovi.

On je došao donijeti ispunjenje, no ako pogledamo čitavu povijest spasenja, oduvijek, od stvaranja postojao je čitavi ovaj plan gdje je bilo uključeno Božje djelovanje, djelovanje čovjeka, Boga koji traži čovjeka, oduvijek, sa svim sredstvima koje je Bog prokušao – mi smo o tome bili dobro poučeni kroz „Svemir i njegove stanovnike“[1] -, ovo potpuno djelovanje koje treba doći s njegovim slavnim povratkom, međutim toliko smo napredovali u posljednja dva stoljeća, osobito u ovom posljednjem. Vrijeme, vidi se, brzo teče kako bi se dosegla ova punina. Objavljeno je i objašnjeno mnogo toga što se prije živjelo po vjeri. Ništa neobično, ništa novo, no donijelo je ispunjenje također i preko svega onog što smo primili. Nije promijenio, ostvario je.

Kroz čitavo ovo razdoblje uvijek se čitaju poslanice Svetog Ivana Apostola, o njima smo ovih dana već govorili. Ako bolje pogledate, njegove poslanice, za razliku od Svetog Pavla, ali i samog Svetog Petra, Svetog Jakova, ne donose nam upute: „Napravite ovako, napravite onako“. Sveti Pavao piše raznim crkvama, u svakoj postoji određena situacija, on prodire. Sveti Ivan ne. Sveti Ivan donosi njegovo svjedočanstvo o tome kakav je bio njegov susret s Isusom, sa Autorom života, susret sa Svjetlom,[2] sa Svjetlom koje se spustilo u njegove tmine, kao i u tmine čovječanstva, što je Isus Krist proizveo u njemu. To je jedno svjedočanstvo.

Isus Krist je s nama već tri godine u svom drugom dolasku.[3] Ja vjerujem da je došlo vrijeme da mi, kao narod Božji, Crkva, pojedinačno, ali i svi zajedno, trebamo razmišljati o tome kako trebamo svjedočiti. Postoji jedno svjedočanstvo po kojem nosimo ono što je Isus govorio, što su sredstva govorila. Mi smo to radili kroz sve ove godine i bili smo poučavani. Bilo nam je objašnjeno, razumjeli smo, no moramo također nositi i naše svjedočanstvo, što je susret s Isusom učinio u nama, što je učinio u meni: koga sam susreo, koga sam vidio, koga sam dotaknuo, koga sam odlučio slijediti, što je to što je u meni probudilo želju da promijenim život.

Ovo nije u suprotnosti s onim dijelom Evanđelja, postoji jedan odlomak gdje Isus kaže da ne uzima svjedočanstvo od ljudi.[4] Ne uzima svjedočanstvo od ljudi u smislu ljudskih riječi, ljudskih sposobnosti, nego uzima svjedočanstvo od onih koji prihvaćaju Isusa, primaju Duha Svetoga od Isusa i Duh Sveti je onaj koji svjedoči u njima. To je uvijek trojstveno djelovanje. Dakle, On ne uzima svjedočanstvo od ljudi, nego od Boga, kao što je rekao Sveti Petar kada mu kaže: „Ni krv ni tijelo ti to ne otkri, nego Duh Oca mojega“, iako mu nakon dvije minute kaže: „Odlazi od mene, Sotono!“[5].

Dakle, u nama ova dinamika treba doseći ono što je dosegla u Petru da posvjedoči da ni tijelo ni krv, ni stoga što smo naučili, ni stoga što smo pročitali, nego nam je Otac objavio. Dakle, ne možemo koristiti riječi neke poruke, trebamo koristiti naše, to treba biti naš život, moje svjedočanstvo, naše. Postoji svjedočanstvo jednog pojedinca i postoji svjedočanstvo jednog naroda, Crkve.

Gledajte da u ovom procesu da bi došao do ispunjenja, Bog ima potrebu za njegovom Crkvom, onom skrivenom Crkvom, u katakombama, onom Crkvom koja je, međutim, sada izašla na svjetlo jer nas je izveo van i to se dogodilo ne zato što smo bili u tom trenutku bolji od drugih, nego upravo zato što se približavamo ispunjenju i u tom ispunjenju postoji potreba za Crkvom. Izašli smo zbog toga, ne zato što nemamo granica, nego zato što je vrijeme za to.

Ovih dana svjedočili smo također smrti Pape Benedikta. Ovaj čovjek osam godina je bio u šutnji, no  ipak je  zadivilo mnoge, sve, kako je bio prihvaćen, kako je narod odmah tražio: „Svet odmah“, na neki način je istaknuo kako je najljepša stvar koju je Benedikt učinio bila ova tišina, dotaknuti tišinom, dotaknuti njegovom molitvom koju je narod osjetio. Želim reći da je to svjedočanstvo one Crkve u katakombama.

Papa Benedikt, siguran sam da će nam on puno pomoći, on će pomoći Crkvi, ne nama, Crkvi; ako smo mi dio Crkve, pomoći će nam, Crkvi Isusa Krista. I nekako ovo njegovo povlačenje osam godina u tišini, gledajte, to je doista stav jednog Božjeg čovjeka: ne bori se, ne svađa, ne diskutira. Čut ćemo to u sutrašnjim čitanjima od proroka Izaije,[6] ne svađa se, ne savija polomljenu trsku, ne gasi stijenja što tinja. Prepušta Bogu djelovanje, moli, šuti, prikazuje, uzdiže, ne diskutira. Trebamo puno naučiti iz ovakvog stava.

Isto tako i mi smo kroz ove dvije godine zajedno sa uzvišenim i izvanrednim[7] sredstvima ušli u tišinu. (pod navodnicima također i mi smo ušli); kako nam je dobro došlo vrijeme Covida, kako su nam dobro došle te dvije godine. Ne kažem, sada, da se trebamo obvezati to napraviti, no trebamo razmišljati kako te tišina, kada se odvojiš, povučeš, vodi potom, da živiš puninu. Ako pogledate malo razliku između aktivizma u vršenju milosrđa, u smislu „caritasa”, i molitve, i polaska od molitve. Papa Benedikt je napisao jednu Encikliku, koja je na neki način i naša bit, bit jednog pravog kršćanina: „Isus Krist jedini Spasitelj“, to je bio naslov. I ta mu je Enciklika prouzrokovala mnogo patnje u Vatikanu i od strane biskupa. Bio je javno kritiziranod mnogih biskupa, također i od pojedini vrhovnih biskupa pojedinih zemalja. I to je bio jedan od razloga zašto je shvatio: „Jedini način na koji imam da bih bio u Bogu, da bih dopustio Bogu, jest povući se i biti u tišini“; jer, ako unutar Crkve Isus Krist ne biva prihvaćen kao jedini Spasitelj, recite mi što drugo trebamo činiti.

Međutim to je svjedočanstvo koje mi trebamo nositi. Onda, u našem svakodnevnom životu, kao što sam već rekao, kao i Sveti Ivan Apostol, Isus Krist je jedini Spasitelj, ali u mom životu, tada ga mogu svjedočiti onima koji se sada nalaze u teškim situacijama, ako sam iskusio u mom životu da je Isus Krist jedini Spasitelj, njegovo ime spašava. Ne riječima, trebao sam ga dotaknuti. Tada mogu reći: „I ja sam dotaknuo Autora života, dotaknuo sam Spasitelja, vidio sam ga, vidio sam ga kako djeluje, osjetio sam ga, bio sam s Njim“.
Ja vjerujem da je ova Benediktova smrt jedan događaj koji otvara 2023. godinu, da nije, nešto uobičajeno, ništa se ne događa slučajno, nego da je to stvarno dio ovog odvijanja povijesti, to je stvarno Božje djelovanje koje prodire i preko ovog događaja. Pomoći će, Benedikt će nam pomoći i ovaj događaj će nam pomoći.

Dakle, iznova govorim, važno je da mi, meditirajući, razmišljajući, razumijemo sve više naš identitet i poslanje, da ne riskiramo da se spustimo na plitku razinu osjećajući se dobro na našim razinama, osjećajući se dobro s… Mi trebamo sve više ulaziti u razumijevanje: „ma što trebam činiti u ovom vremenu, s ovim događajima, što traži od mene kako bih probudio druge?“, jer naše djelovanje nikada nije cilj nama samima. Sve što je od Boga treba rađati, u korist je drugih.

Mi smo puno rasli kroz ove godine, moram to reći, rasli u vjeri i to nije lažna poniznost, to se jasno vidi po tome kako slavimo sakramente, osobito Svetu Misu. Nitko ne bi mogao reći da ne živimo u vjeri, da ne živimo Misu, puni granica i grijeha, ali ne mogu nam reći da nismo u tome rasli. Međutim to treba biti naša snaga. Naša slavlja i milost da ih možemo vršiti trebaju nam dati tu energiju, tu milost, tu hrabrost da dođemo do davanja našeg svjedočanstva.

Onda ja molim sve: razmišljajte, molite, pitajte se i zapitajmo se zajedno kako ući u ovu 2023. i prodirati, što trebamo činiti.

I neka nas Bog blagoslovi, u ime Oca i Sina i Duha Svetoga.

[1]Ispisati Povijest – Svezak II – Svemir i njegovi stanovnici“, Izdanje Luci dell’Esodo

[2] Usp. 1Iv 1, 1-10

[3] Isusov MEĐUVREMENI DOLAZAK naviješten nam je u poruci Presvete Marije od 7. prosinca 2020. „Mesijansko vrijeme“, objavljenoj u knjizi „Prema novom stvaranju 2012-2021 godina”, str. 493 i na našoj web stranici http://www.premanovomstvaranju.org

[4] Usp. Iv 5, 31-34

[5] Usp. Mt 16, 13-23

[6] Usp. Iz 42, 1-4.6-7

[7] Za produbiti temu izvanrednih Božjih sredstava upućujemo vas na rubriku „Izvanredna Božja sredstva“ na našoj web stranici.