Subota, 24. prosinca – IV Tjedan Došašća

Crkva Isusa Krista svega Svemira

Mauro

24.12.2022
2 Sam 7, 1-5.8-11.16; Ps 89; Luka 1, 67-79

Znamo da svaki blagdan, svaka svetkovina nosi u sebi posebne milosti, izvanredne milosti. Mislim da se danas, da bismo u potpunosti živjeli te milosti, moramo na osobitiji način sjediniti s Presvetom Marijom, Svetim Josipom, a ja kažem također i sa pastirima.

Zamislite što će biti za Mariju, Presvetu Mariju, Svetog Josipa prisjetiti se ovog trenutka. Meni se sviđa zamišljati da također i sada na nebu oni mogu pričati što je bio za njih ovaj prolazak, što je značilo prihvatiti Sina Božjega. Što jeznačilo za pastire vidjeti Arkanđele i onda kao znak pronaći jedno dijete. Dakle, također i mi, ako želimo da se te posebne milosti utisnu u nas, te da imaju veliko djelovanje, potrudimo se sjediniti s njima, slušajući ih kako bi nam mogli reći kako je to za njih bilo.

Božićno vrijeme, nedvojbeno je da sa sobom nosi otvorenost cjelokupnog čovječanstva, barem vjernika. Svi su puno raspoloživiji, čine se otvoreniji. Ja mislim da je onda problem zadržati tu razinu, tu dimenziju, ma nakon Božićnog vremena vraća se na ono što je bilo prije. Dakle, ponavljam što  napraviti da ove milosti ostanu u nama i da se povećavaju, donose plodove?

Kada čujemo izrečeno: „Sin nam je darovan“,[1] neporecivo je da se u nama povećava radost, tako da osjećamo kako sve procvjetava, preporađa se, kao da sve oživljava. I također u nama se iznova rađa ono sjećanje na naš poziv, na hod prvog susreta, na hod, na to kad smo se prvi put susreli s Euharistijom, kad smo se susreli s milošću. Povećava se svjetlo, povećava se razumijevanje Božje misli, malo je više upoznajemo.

Nepobitno je da u ovim danima padaju negativne misli, stare misli. Lako vidimo ono što je beskorisno, što nije potrebno i lakše gledamo ono što vrijedi, Božju ljubav.Može se reći da padaju osjećaji krivnje i strahovi, sve se smiruje, mirna noć. Ovaj hod, ovaj proces to su one izvanredne milosti koje nas, kad ih prihvatimo, vode do punine, koje nas, kad ih prihvatimo, vode do našeg identiteta: sinova Božjih.

Međutim, govorio sam, postoji jedan prolazak da ova radost ostane, da ova nada dosegne puninu. Prolazak je ono što Izaija govori u čitanjima od polnoćke.[2] Isus svoje kraljevsko dostojanstvo nosi na svojim ramenima, to je Križ. Prolazak je da, ako ne dopustim Gospodinu da skine jaram koji sam si sam stavio – On je došao da ga skine – no mi Mu moramo dopustiti da ga skine, moramo Mu predati taj jaram, jaram koji nam je ponekad svijet stavio, koji su nam stavile životne situacije, svi problemi s kojima smo se susretali. Isus ga želi skinuti. To je dio njegova kraljevskog dostojanstva koje nosi na svojim ramenima, Križ. On ga želi pribiti na križ i to počinje od danas. On je došao na Zemlju i već kao dijete znao je što je trebao činiti. Već od danas za Njega je bilo jasno njegovo poslanje.

Dakle, početak Božića, jer to je jedan početak, to je jedan početak da ga slijedimo, jedan početak da Isus bude istinski slobodan u nama, to je početak da ova milost – pomislite na pastire: bili su prestrašeni kad su ugledali Anđele, pjesme – međutim ova milost u njima je ostala. Znate kakva je bila priča od pastira: svi su bili progonjeni, neke su ubili, nekima su poubijana djeca i obitelj, no njima je ostala ova milost i znak koji su vidjeli je dijete u jaslama. Nisu vidjeli velika čudesa, osjetili su milost. Onda, pošto su ostali vjerni toj milosti, Isus ih je preobrazio, Isus im je dao snagu da žive kao djeca Božja, potom  je otišao po njih na početku njegova javnog djelovanja. Međutim, trideset godina jedino sjećanje bilo im je ono dijete i njegova Majka.

Da bismo živjeli uronjeni u milost, moramo slijediti Isusa. Drugim riječima, uvijek se vraćamo na uobičajeno: trebam biti vjeran onome što sam dotaknuo, vjeran onome što sam osjetio, vjeran onome što sam vidio, također i kad je ovo zamračeno, također i kad dođe tama. Dakle uvijek sam uronjen u milost. Dakle, kada se vjernost povećava, povećava se ljubav. Kad se povećava ljubav, povećava se spoznaja, kad se povećava spoznaja, vodi nas do razumijevanja smisla života i povećava se sve dok i mi ne postanemo oni koji daju život kao što ga je Isus dao. Postajemo duše zaručnice,[3] kao što je Isus od nas tražio prije dvije godine. A to znači biti kršćanin. Sve počinje od danas, no hod je ovaj.

Nalazimo se u teškom vremenu, međutim meni kao čestitka svima vama večeras padaju na pamet riječi Ivana Pavla II.: „Ne bojte se“.[4] Dopustite da Krist postane sve više centar vašeg života, jer gledajte strah je često upravo to: strah od centralnosti Krista, strah od gubitka onoga što držimo u rukama i prepuštanja Kristu. Onda ne bojte se, dopustite da Krist bude slobodan, slobodan u vama; ne bojte se darovati u potpunosti. Ne bojte se ostaviti vas same, ostaviti vaše strahove. Gledajte da su strahovi uvijek povezani sa potrebama. Onda ne bojte se ostaviti potrebe, ostaviti ono što se vama čini temeljno, prijeko potrebno. Ne bojte se! Dopustimo Kristu da nas osvoji. On nam je dao samog sebe. Kako možemo imati strah? Strah pred jednim djetetom koje daruje cijelog sebe; strah pred Majkom koja daje svoga Sina i daje ga i pod križem? Nadodajem za nas, strah unatoč svemu što smo vidjeli, dotaknuli? Dopustite Kristu da vas osvoji.

I neka radost ove noći, radost ovih dana bude neizbrisivo utisnuta u vas, neka vas ova radost također stavi u krizu pred situacijama iz kojih želite pobjeći, gdje tražite druge radosti, kada ne želite slijediti Krista, iako znate da je to jedini put, kada se traže opravdanja, kada bi se htjelo upravljati vlastitim životom po vlastitoj misli. Neka radost ove noći bude prisutna i prosvijetli u potpunosti vašu dušu, u ime Oca i Sina i Duha Svetoga.

[1] Usp, Iz 9,5

[2] Usp. Iz 9, 1-6

[3] Usp. Isusova poruka od 24. prosinca 2020. „Duše zaručnice“, objavljena u knjizi „Prema novom stvaranju 2012-2021 godina.“, na stranici 498. te na http://www.premanovomstvaranju.org

[4] Na dan inauguracije Ivana Pavla II., 22. listopada 1978., u svom poznatom govoru rekao je: „Ne bojte se! Otvorite, bolje rečeno, širom razmaknite vrata Kristu!”