Crkva Isusa Krista svega Svemira

Mauro

22.12.2022
1 Sam 1, 24-28; 1 Sam 2; Lk 1, 46-55

Nalazimo se u trodnevlju koje nas vodi u slavlje utjelovljenja i, ako promatramo ovo trodnevlje sjedinjeno s onim Uskrsnim, ono obuhvaća cijelo otajstvo Božje ljubavi: Boga koji postaje tijelom i Boga koji umire da spasi čovjeka.

Zadnjih dana u čitanjima smo vidjeli stav Presvete Marije, Svetog Josipa, Ivana Krstitelja; predstavili su nam Elizabetu, Zahariju. Danas smo čuli Anu, Samuelovu majku, a čuli smo također i Samsonovu majku. Predstavili su nam mjesece koji su prethodili Isusovu rođenju. Sve ove osobe, u svima njima, jedno je zajedničko: njihov centar, centar njihova života je volja Božja. Sve one, u događajima koje žive, u osluškivanju su ove volje Božje i odmah ostavljaju njihovu misao, ono što su živjele, kako bi ušle u volju Božju, ono što je Bog predvidio. Napravio se jedan brzi prolazak kroz sve, vidite da je tako. Večeras je predstavljena Ana, koja je molila da dobije jednog sina i ona ga zauvijek predaje Gospodinu. Znate da darovanje Samuela nije bilo teoretsko. Samuel je u dobi od tri godine odveden u Hram i tamo ostavljen. I tako su sve učinile: učinila je to Elizabeta s Ivanom, Marija s Isusom.

Ovih sam dana razmišljao o tome što ćemo živjeti u ovo Božićno vrijeme. Činio sam to gledajući jedne jaslice. Pokušajte to zamisliti. U jaslicama je općenito špilja, tu je vol, tu je magarac, pastiri, ovce, Sveti Mihael, Anđeli. Mnogi također već imaju Mudrace. A u centru su Marija, Isus i Sveti Josip. Ako bolje pogledamo, znači što je u centru? U centru je Crkva. U centru je Stvoritelj, Majka Stvoritelja, i oni tvore Crkvu; Sveti Josip, koji predstavlja narod, a sve ostalo se vrti oko njih. Ako pogledate, oni također predstavljaju nešto drugo: tu su sva izvanredna sredstva ovog vremena: Anđeli, vjerna braća u Mudracima, i Centralna Jezgra koju tvore ljudi, pastiri koji se sjedinjuju u zajedništvu s Anđelima, s Arkanđelima. I što zajedno tvore? Početak Novog Stvaranja. Božić predstavlja upravo to: s Božićem, s Isusovim rođenjem, započelo je Novo Stvaranje, ovo Novo Stvaranje koje sada iščekujemo i pokušavamo zajedno s Isusom graditi, no ono je tada započelo. To je svrha Crkve, koju je Isus želio, nastala je prva stanica, bili su to On i Marija, bila je upravo ova: započeti Novo Stvaranje.

Što je posebno vladalo u tom trenutku? Tišina. Ponekad se iznosi činjenica da je Isus rođen u špilji jer Ga svijet nije odmah prihvatio i to je istina. No predstavlja i onu dimenziju onoga što uistinu vrijedi, što je važno: jedna kuća, jedan hotel u kojem je mogao biti prihvaćen, ili ova dimenzija da je okružen Anđelima, Arkanđelima, pastirima u klanjanju, stvorenje koje se stavlja u službu jer vol i magarac su grijali. Sve što je potrebno da bi se klanjalo, ljubilo, pomagalo Sinu Božjem. Važnije je od ljudske dobrodošlice, materijalne, konkretne. Mislim da su Marija, Isus, bili ispunjeni, nasićeni upravo onom ljubavlju koju su im prenosila stvorenja, pastiri, ovim jednostavnim stvarima. I ovo je također jedan znak.

Osim tišine, prisutno je divljenje. Pastiri su bili zadivljeni, bili su privučeni likom Marije i Isusa, no oni su bili jednostavni, bili su jedna žena i jedno dijete. Čuli su Arkanđele kako pjevaju: «Slava Bogu na visini»,[1] no tu su bili pogođeni ne shvaćajući što je to bilo. Gledajte da je također i Sveti Josip kontemplirao. U određenom smislu nije shvaćao ništa od onoga što se događalo: njegova žena koja se zatekla s djetetom u naručju, tko zna odakle je izišao, jer Marija nije rodila kao sve druge žene. Mariju kako opisuje Valtorta obavijala je neizmjerna svjetlost u bojama, i Josip tamo nalazi jedno Dijete. Stavljaju mu u ruke Sina Božjega. On je bio zadivljen, nije znao kako se micati. Sveti Josip, ponavljam, predstavlja narod.

I mi trebamo živjeti u toj dimenziji: kontemplirati kroz ove dane ovaj događaj, baš kao što ga je kontemplirao Sveti Josip, s istim divljenjem. Gledajte da su također i Anđeli, a potom i Mudraci koji dolaze kasnije, vjerna braća, znali tko je Isus, međutim i za njih je bila tajna ova Božja ljubav koja se utjelovljuje. I za njih je bila jedna novost razumjeti što Bog čini iz ljubavi prema čovjeku, što je proveo ovim utjelovljenjem. Niti Arkanđelima i vjernoj braći nije bilo sasvim jasno Božje djelovanje. To je jedno otajstvo, no otajstvo u kojem oni s ljubavlju nastoje sudjelovati, prateći ga stavljajući se na raspolaganje, i od toga dana i nadalje vjerna braća pratila su Isusa s molitvom. Od tog dana i nadalje Anđeli i Arkanđeli su posluživali Isusa u njegovom djelovanju na Zemlji. Udaljili su od Njega samo na Veliki Četvrtak, jer su se ta tri dana, od Velikog Četvrtka do Uskrsne Nedjelje, također i Anđeli odvojili.

Dakle, i oni kontempliraju i, ponavljam, to je djelovanje koje je sada na nama. Na nama je  s obzirom na utjelovljenje, s obzirom na programe koje poznajemo, s obzirom na ljubav Boga koji je iznova poslao svoja izvanredna sredstva, na ljubav Boga koji je omogućio drugi dolazak Isusa Krista. Trebamo kontemplirati, a potom shvatiti kako se staviti na raspolaganje na isti način na koji su to učinili Sveti Josip, Anđeli i vjerna braća.

Dakle, ja želim svima nama da ovog Božića pokušamo ući baš u ovu tišinu, unutarnju tišinu koja kontemplira. Da i mi pokušamo proniknuti u tu ljubav, da je ne uzimamo zdravo za gotovo. Gospodin nije bio dužan roditi se na Zemlji, isto tako nije bio dužan vratiti se na nju u svom drugom dolasku prije tri godine. Nije bio dužan dati nam Centralnu Jezgru, objasniti nam sve ono što nam je objasnio. Učinio je to iz ljubavi. Onda potrudimo se  kontemplirati tu ljubav. Kažem kontemplirati to prije nego što kažem: „Evo me, stavljam se na službu”, …. pokušajmo samo ući u stav tišine i gledati. Potom će On biti taj koji nadahnjuje ono što trebamo činiti.

Tišina je nužna jer u toj tišini trebam ukloniti iz  mene sve što mislim da znam. Trebam ukloniti iz mene sve moje ideje. Također i svu moju spoznaju o tome što mislim da Bog želi, što Bog traži od mene. Ta tišina mora stvarno napraviti prazninu u meni, kako bi me ova ljubav ispunila, kako bi ova ljubav prodrla u mene. Trebam zašutjeti. Pred otajstvom, kao što smo više puta rekli, može se samo zašutjeti. Trebam biti siromašan, sluga Jahvin. Nemati ništa, računati u svemu na Njega. To znači kad kažemo umrijeti sebi, kad kažemo da trebamo doći do toga da sve umre u nama kako bismo mogli uskrsnuti. To je tišina. Gospodin nas kroz životne situacije vodi do ove tišine. Kroz životne situacije, gdje si također kušan, vodi te da dodirneš ovu ljubav, i tamo samo trebaš šutjeti. Također i zahvaliti je previše tamo. Prvi korak je samo šutjeti, potom se  sve pokreće. No na početku samo gledaš.

I što je to što kontempliramo u tom trenutku, u toj tišini, ako želimo da se zaista pokrene uskrsnuće  u nama? Trebaš kontemplirati Život, Život s velikim slovom. U toj tišini zaista kontempliraš da je Isus Život. Dakle, sada kada slavimo utjelovljenje, shvaćaš da je to utjelovljenje Bog koji nam iznova daje život, koji nam iznova daje mogućnost da živimo, jer bez Isusa nema života. Bez susretanja ove ljubavi tako duboko ti ne živiš, ti preživljavaš. Čak i ako misliš da si živ, na kraju si samo netko tko preživljava. Dolaskom tamo ti upoznaješ što je život, upoznaješ smisao života, odatle sve počinje.

Pa ako ovog Božića, u ovoj tišini, mi dođemo do ovoga, potom Bog može graditi u nama. Na Božić ćemo čuti proslov iz Ivanova Evanđelja: «Riječ bijaše Bog, Riječ bijaše u Boga. Među svoje dođe i njegovi ga ne primiše».[2] Gledajte, to je upravo ono što govorim, eh. Ti možeš Boga u potpunosti prihvatiti samo ako kreneš odatle, od razumijevanja tko je on.

Dakle, ono što mi trebamo ostaviti, ponekad kažemo: „Trebamo ostaviti“, na kraju trebamo samo ostaviti sve ono što nam je duh svijeta na krivi način prikazao i na taj krivi način mi smo primili. Učinio je da mislimo da su neophodne stvarnosti koje, međutim, to nisu. Duh svijeta je učinio da ljubav – ljudsku ljubav – uzimamo kao nešto uzvišeno. Uspio je pomutiti i sakriti sve najdublje istine. Ako pogledate, sama svrha duha svijeta, Lažnog proroka na prvom mjestu, je upravo da zamagli istinu koja je Isus Krist, ono što On stvarno jest. Dakle, mi, mi znamo što je život: život je upoznati Oca i Onoga koga je Otac poslao.[3] Shvatite da to nisu prazne ili slučajno izrečene riječi, ove riječi obuhvaćaju sve.

Onda ja molim Mariju da nas prati kroz ovo trodnevlje, kako bismo doista u subotu navečer, u subotu u noći, mogli susresti Život i s danom Božića da se Isus rodi u nama, što znači da smo i mi rođeni kao nova stvorenja. I neka nas Bog blagoslovi, u ime Oca i Sina i Duha Svetoga.

[1] Usp. Lk 2, 8-14

[2] Usp. Iv 1, 1-11

[3] Usp. Iv 17, 3