Crkva Isusa Krista svega Svemira

Mauro

10.12.2022

II Tjedan Došašća
Blažena Djevica Marija od Loreta
Sir 48, 1-4. 9-11; Ps 79; Mt 17, 10-13

 

Čitanja ove subote govore nam o razlikovanju u duhu, znati prepoznati duh. Bilo prvo čitanje bilo Evanđelje naglašavaju kako se bliskost postiže u duhu, kako naše potomstvo treba biti u duhu. Isus kaže: «Ilija je došao, ali ga nisu prepoznali».[1] Nisu prepoznali Ilijin duh, nisu prepoznali duh Ivana Krstitelja, nisu prepoznali Isusov duh, ako to prenesemo na naše vrijeme, nisu prepoznali duh Svetog Mihaela, koji je preteča drugog Isusova dolaska, nisu prepoznali duh Presvete Marije u Međugorju i nisu prepoznali Isusov duh, Duh Božji, koji govori po prorocima, po njegovim sredstvima. Nastavljaju ne prepoznavati Ga.

Mi se nalazimo u vremenima koja prethode slavni Isusov dolazak. Kao što su u njegovom prvom dolasku iščekivali Mesiju a nisu Ga prepoznali, mislim da mogu reći da je tako bilo i u naša vremena s ovim drugim Isusovim dolaskom. Gledajte, tri su godine da je On među nama,[2] ulazimo u treću godinu. Što je to što priječi ovo prepoznavanje u duhu? Kao što je bilo za Izraelski narod: tisuće interpretacija onoga što je Mesija trebao učiniti, kakav je trebao biti, trebao je biti kralj, trebao je osloboditi Izrael od Rima, trebao je ponovno izabrati moć za židovski narod. No sve se dogodilo na drugačiji način.

Gledajte da se tako događa u svakom vremenu. Dimenziju duha možeš prepoznati samo ako znaš biti u šutnji, osluškivati iznutra i shvatiti iznutra koji duh prati ovu osobu, ovu situaciju, ovaj narod. Sve dok prevladavaju naše ideje, naše misli, koje su obogaćene mišlju svijeta, potom mišlju dobrih mislilaca, mišlju društva, ti ostaješ zbunjen i u toj zbrci ne prepoznaješ živu Božju  prisutnost: „Došao je među svoje i njegovi ga nisu primili“.[3] I tako se ponavlja.

Postoji još jedan suptilan prolazak. Duboke Božje istine, sposobnost da Ga prepoznamo, sposobnost da Ga slijedimo, obuhvatiti sve. Bog je u svojoj biti prisutan u svakom čovjeku, jer svi smo stvoreni na sliku i priliku Božju. Dakle, u dubini je prisutan. No postoji jedan prolazaka to je znati, dopustiti tim istinama da izađu na vidjelo i otkriju vam Istinu s velikim slovom i ta se Istina uvijek sudara s našom. Zašto se sudara s našom? Jer istina Božja uvijek u sebi nosi nešto od čega čovjek bježi na sve načine: Križ; jer Božja Istina uvijek u sebi nosi istinu o umiranju nama samima da bismo uskrsnuli novi. I od toga mi uvijek bježimo i odatle proizlaze sve poteškoće, sve interpretacije Božje volje, Božje misli „Ma što Bog hoće, što Bog traži od mene“. Međutim, jednostavno je, no moraš biti raspoloživ umrijeti tvojoj misli.

Ivan Krstitelj je u čitanjima od prije nekoliko dana vikao farizejima: „Što ste došli ovdje da se krstite? Želite pobjeći od onoga što će se dogoditi, od skore srdžbe?“[4] Gledajte da također i ove jednostavne riječi imaju jednu dubinu: čovjek koji zna da Bog postoji, zna da je Bog, u svakom slučaju, Kralj povijesti, zna da će On imati posljednju riječ, zna da na kraju On pobjeđuje, međutim, on preko religioznosti nastoji pobjeći od te Božje istine. Onda, oni su potrčali krstiti se u nadi da će reći: „Naći će nas krštene, to je dobro za nas“. Mi trčimo u religioznost, trčimo za svima onima koji nam govore dobro, ali spremnost da se promijenimo, spremnost da se preobrazimo, spremnost da se potpuno uključimo u ovu Božju istinu skrivamo iza ovog straha. Odatle proizlaze mnogi strahovi od Boga. Religioznost pokriva mnoge strahove od Boga: moliš iz straha, ideš na Misu iz straha, ljubiš iz straha, dijeliš milostinju iz straha.

Od nas se traži da naviještamo slavni povratak, da naviještamo njegovu živu prisutnost sada – govorio sam da je prošlo tri godine – no od nas se traži da to činimo s jednostavnošću, da to činimo životom, da to činimo sa strpljenjem, da to činimo s nadom; od nas se traži da to činimo s onom jednostavnom vjerom u svim situacijama našeg života. Ne radi se o tome da trebamo nositi proglase, da se trebamo pokazati boljim ili mudrijim: radi se o tome da uistinu živimo stvarnosti vjere, s jednostavnošću, u svemu onom što život stavlja pred nas. Tada i mi postajemo glasovi koji vape u pustinji, poput Ivana Krstitelja[5]. Ako je, potom, mnogo glasova, to je jedan narod, to je jedna Crkva.

Ja mislim – mi znamo da je Sveti Mihael preteča njegova drugog dolaska – no mislim da je Presveta Marija u svojoj beskrajnoj ljubavi prema svakome od nas u svim njezinim ukazanjima pripremila ovaj dolazak. Osobito onim u Međugorju: „Posljednja vremena…, moja posljednja ukazanja…”. Upravo je to pokušaj, ne da je Ona preteča, Ona je Majka, Ona je više od preteče, no  priprema jedan narod da prihvati preteču te da prihvati dolazak Isusa Krista.

Također nam je rečeno u jednoj poruci da je Isusov dolazak, njegov drugi dolazak – i znajte da u ovom trenutku, u ove tri godine, nije bilo ove njegove žive prisutnosti, Zemlja je već u lošem stanju, bez ove njegove žive prisutnosti ne možemo niti zamisliti, koliko bi se destruktivna energija proširila, još više nego što jest –, rekoh, znamo da je i ova njegova prisutnost bila rezultat odgovora malog ostatka[6].

Time se želi reći koliko može učiniti naše jednostavno življenje naših situacija s vjerom. Potom izvanredne zahvate vrši Bog, sve do dolaska na Zemlju, do slanja, ako je potrebno, Anđela, Arkanđela, Svetaca. Poslat će vjernu braću, moći ćemo ih susresti, vidjeti. I često se pitamo kako: jednostavno živeći stvarnost vjere. Potom, kada postoji jedan mali ostatak, Bog je prisiljen intervenirati, prisiljen je doći i spasiti svoju djecu, prisiljen je priteći im u pomoć. I, stoga, nagrada je živa Isusova prisutnost, nagrada je Presveta Marija među nama. Mislim da je vrijedno toga.

Ako pogledate, kroz čitavu povijest uvijek se pokušavalo iskorijeniti sjećanje na Boga u čovjeku beskonačnim metodama. Možda najjača je bila ona koju pomalo svi znamo određeni sistemi poput komunističkog sistema, određene diktature koje postoje i danas, da iskorijene Božju misao. Nitko nikada nije uspio, nitko nikada nije uspio to ukloniti. Čak što više, propast svih sistema bila je upravo ovo: ići protiv Boga, kao što je Gamaliel rekao u Velikom vijeću: „Gledajte da se ne nađete u borbi protiv Boga“[7] kada su progonili kršćane. I tako je bilo i svi su sistemi pali.

Dakle, sada zlo, Sotona, kako bi izbrisao ovo sjećanje, postao je puno lukaviji, suptilniji, sve je razvodnio. Sada je ovo da se trudiukloniti razinu duha, nositi religioznost, da ljudi trče za Božićem, Djedom Božićnjakom, da budu dobri. U ovom vremenu, na poseban način, to osjećaš: svi su dobri, ali u ovoj dobroti, bez duha, bez biti, bez jedinoga koji je Spasitelj svijeta, Svjetlo svijeta: Isusa Krista. A toga, nažalost, ima i među kršćanima, eh: tolika djela milosrđa bez duha. Nije da djela milosrđa nisu dobra, znate, međutim…

Ukloniti Isusov lik, ukloniti lik Presvete Marije to čini na mnogo načina također stavljajući uvijek u diskusiju sve što Duh Božji pobuđuje preko ukazanja, preko pokrete, preko izvanrednih, redovnih sredstava; nastavljati stavljati ovu sumnju, stavljati u diskusiju, dio je ovog Luciferovog djelovanja. Potom, gura jednu lažnu slobodu, lažnu ljubav, lažno zajedništvo. Znate da on kopira sve. Dakle, on više od Boga, govori o ljubavi, govori o zajedništvu, govori o slobodi, no sve bez duha, sve u ime sebičnosti ako pogledate, u ime jedne ljudske potrebe.

Luciferu je to lako učiniti zašto? Jer nikad ne govori o križu. I onda čovjeku kada se nudi sve lijepo, sve bez muke, sve bez potrebe da umire sebi, nego, naprotiv, promovirajući tvoj ego, tvoju ljepotu, tvoju snagu itd., jako lako nas namame, jer on ti nikada ne nudi križ. Onda ga nađeš kasnije, onaj lijepi teški, ali ti ga ne nudi na početku. Sve lako, sve lijepo. Čovjek se boji križa.

Dakle, na nama je, ako jednostavno želimo biti kršćani, biti Crkva Isusa Krista, da se vratimo u centar života, a u centru života su vjera, nada i ljubav. U centru  života je, ako hoćete, zajedništvo, cjelovitost života, prikazanje života Isusu po Presvetoj Mariji. Prikazanje života koje vodi u blaženstva. U centru života su blaženstva. U centru života, trebao bih vam reći je molitva, da, sakramenti, ma življeni, jer, također i tamo, kako se umiješa religioznost. Življeni! Ako nisu življeni, imaju loš učinak, jer su svetogrđa.

Izvanredna sredstva ovoga vremena pomažu i pomogla su da se upravo to živi, baš kao što su to činili proroci svih vremena: naviještali su i trudili se pomoći ljudima da to žive. Onako kako su oni  bili progonjeni, tako se sada progone izvanredna sredstva, ali to ne može biti neka isprika. Ne možemo se uvijek braniti činjenicom ako si na dobrom putu da te progone. Ja barem nikada ne bih želio biti među onima koji progone.

Rekao sam vam, ponavljam: tko se protivi ovom navještaju, ovom životu koji se nosi, gdje je križ u centru, Isus Krist u centru, u centru je Marija, u centru su istine, koja donosi iako je možda nadodan život u Svemiru, Centralnu  Jezgru, što god hoćete, no ti u svemu tome ne prepoznaješ Duha Božjeg, ti si sredstvo đavla, jer si jedno sredstvo koje vodi narodu jednu strukturu, a ne Isusu Kristu. Ako ti čekaš Kristov slavni povratak, kao što su ga čekali Izraelci, a nisi u stanju iznutra prihvatiti živu prisutnost njegova Duha gdje god se kreće, ti nisi kršćanin.

Na nama je kao Crkvi da se ni s kim ne svađamo, ali ne na riječima, ozbiljno, počevši u našem malom, u našim obiteljima, među nama. Na nama je da se nikada nikome ne namećemo; na nama je da se pretječemo u promicanju jedni drugih; na nama je da na sve načine pokušamo stvoriti istinsko zajedništvo umirući sebi. Na nama je da živimo u miru, da nosimo oproštenje, da primamo oproštenje, da ga uvijek dajemo. Na nama je da naviještamo Krista i njegov slavni povratak, da naviještamo da se bez Presvete Marije ne može, no bez vike po trgovima, životom. I onda, ako to ne možemo među nama, nećemo moći niti govoriti drugima.

Na nama je da naviještamo da imamo Oca na nebesima, jednog Oca koji nas istinski ljubi i trebamo pokazati da nas istinski ljubi, kako bi u svaku životnu situacijunosili tu ljubav, nosili tu nadu, nosili to svjetlo. U svakoj životnoj situaciji mi smo jednostavne osobe, ali koji nose mir u sebi i oko sebe. Sve dok znamo da su nam te stvari lijepe, ali ih ne živimo, mi smo lažni proroci. Gledajte, korak je sada ovaj i Isus je ovdje da nam pomogne u tome. Zna da u svijetu nije lako živjeti, zna da su situacije u svijetu teške. Dobro ih poznaje, iskusio ih je. Zna da živjeti Evanđelje i živjeti pravo kršćanstvo znači ići protiv struje, zna da smo progonjeni ako želimo ovako živjeti, ali On je ovdje. I kao što je prije dvije tisuće godina primio naše križeve, naše patnje, naše granice, ako se mi s Njime sjedinimo, on to čini i sada. On od nas traži da imamo vjeru: „Imajte vjere u mene”, kaže Isus, „Imajte vjere u Oca, ali također imajte vjere u mene.[8] Ja sam pobijedio svijet.“[9] To je vjera koju moramo imati. Nećemo mi svojim životom svjedočiti da smo pobijedili svijet, On je taj koji ga je pobijedio, no mi možemo svjedočiti da je On pobijedio svijet.

Ivan Apostol je rekao „Početnik života“, posvjedočio je da je dotaknuo „početnika života“,[10] da ga je vidio. Moramo i mi to činiti, reći da je pobijedio moj svijet, naš svijet, sastavljen od teških, teških stvari, mučnih, no Isus je pobijedio. Evo, ovo znači ići u susret Božiću, ovo znači živjeti spomen-čin Isusova rođenja, njegove žive prisutnosti i naviještati njegov slavni povratak.

Mnogi govore da ovom činjenicom da su već apostoli govorili da je njegov povratak neizbježan i da je prošlo dvije tisuće godina, a njega još uvijek nema, koriste tu izliku da dopuste da nada, vjera i radost umru u njima. Ono strpljenje da Ga znamo čekati koja je međutim sigurnost i živa vjera da On dolazi bit će ispunjena i ispunjena u nama čak i ako On ne dođe sada da Ga mi vidimo. Njegov dolazak nije u tome da Ga dotaknemo, iako će doći taj trenutak. To što kasni je samo iz milosrđa i ljubavi, jer on će doći u punini vremena, doći će kada bude pokušao spasiti što je moguće više. Naravno, da postoji jedan potpuni odgovor, već bi došao.

Onda, opet molim Presvetu Mariju da prati svakoga od nas, ovaj narod, da dobro živimo ovo svjedočanstvo, ali ne da budemo svjedoci koji žele tko zna što, jer ovo svjedočanstvo je život. Onda neka nam pomogne da živimo dobro, u ime Oca i Sina i Duha Svetoga.

[1] Usp. Mt 17,12

[2] Bio nam je naviješten Isusov MEĐUVREMENI DOLAZAK počevši od Presvete Marije 7.prosinca 2020. „Mesijansko vrijeme“, objavljeno u knjizi „Prema novom stvaranju 2012-2021 godina“, na stranici 493, Izdanje Luci dell’Esodo, i na www, premanovomstvaranju.org

[3] Usp. Iv 1, 11

[4] Usp. Mt 3, 1-12

[5] Usp. Mt 3, 3

[6] Usp. Isusova poruka od 24. prosinca 2020. „Duše zaručnice“, objavljena u knjizi „Prema novom stvaranju 2012-2021 godina“, na stranici 498, Izdanje Luci dell’Esodo, i na našoj web stranici

[7] Usp. Dj 5, 34-39

[8] Usp. Iv 14, 1

[9] Usp. Iv 16, 33

[10] Usp.1 Iv 1,1-3