Subota I Tjedan Došašća

Crkva Isusa Krista svega Svemira

Mauro

3.12.2022

I Tjedan Došašća
Iz 30, 19-21.23-26; Ps. 146; Mt 9, 35-10,1.6-8

U ovo vrijeme Došašća, ovih dana, slušamo proroka Izaiju – proroka Izaiju koji se potom sluša i u Vrijeme Korizme – ovog proroka koji je sedamsto godina prije Isusa savršeno opisao cijelu Muku, ovog naprotiv kojeg slušamo u ovim danima sadrži veliku sličnost s Otkrivenjem, s posljednjim vremenima, s Novim Stvaranjem. Ovaj prorok koji je imao jedan pogled, možemo reći, na cijelu budućnost.

Iskusili smo, i Gospodin nam je rekao, da ponekad proroci govore u njegovo ime, naviještaju ono što im se kaže, no ne uvijek, ne razumiju svi potpuno sve ono što govore. Govore, možda imaju vizije, opisuju ih, ali ni sami ne znaju kako do njih doći, kako će ih Gospodin dovesti do ostvarenja.

Oni to ne znaju iz raznih razloga. Ako govorimo o Starom Zavjetu, jer Duh Sveti još nije bio dan u punini, no ako razmišljamo o našim vremenima, također i o našim prorocima, o vidiocima, mi  ne znamo iz istog razloga zašto je Gospodin Isus evo sada, među nama no ne možemo Ga vidjeti: to je poradi našeg opterećenog srca. Opterećenog čime? Ako također pogledate ovo iščekivanje Isusa, koje je Izrael imao, koje mi ponavljamo svake godine, ovo su jaka vremena, definirana na ovaj način – imamo Svetog Franju koji ih je živio na vrlo poseban način – međutim postoji rizik od jednog iščekivanja Mesije za Izraela, Isusa za nas, da dolazi riješiti naše probleme. Postoji rizik zarobljavanja Gospodina, njegovog dolaska – ja bih rekao njegove prisutnosti jer On je već ovdje – u našim šemama, u našem životu. Naprotiv, program, koji mi imamo i koji nam je On došao ostaviti je da uglavimo sve u Kristu te da uzmemo ovaj život i uzdignemo ga na nebo preko Njega.

Dao nam je sva sredstva da to možemo učiniti. Najveće je Duh Sveti, svi sakramenti, Euharistija i Sveta Misa u prvom redu, međutim uvijek postoji ovaj rizik da budemo opterećeni u srcu. Uzmimo Misu. Zašto u jednoj Misi nismo u stanju napraviti sav hod koji Misa kaže? U Misi je prisutno sve: prisutno je da se prikažeš pred Bogom onakav kakav jesi, kako bi od Boga primio ono oproštenje svega onoga što postoji, odnosno što nas priječi da uđemo u zajedništvo s Njim. Ovo oproštenje služi za to ne da se vratimo kući ljepši nego da možemo ući u zajedništvo u svetoj Misi. Tu je navještaj njegove riječi, tu je prikazanje sebe na oltaru zajedno s Njim onakvi kakvi jesmo, sjediniti se, i to možemo učiniti jer nam je oprošteno, sjediniti se s Njim onakvi kakvi jesmo. Potom tu je  On koji zaziva Oca da Duh Sveti siđe i preobrazi nas, učini da postanemo jedno s Njim. Potom On je taj koji sve sabire i prikazuje se. Dakle, naše sjedinjenje s Njim da bismo išli zajedno s Njim k Ocu. Naše umiranje zajedno s Njim da bismo s Njim uskrsnuli. I potom, ne završava niti tamo.
Postoji vrijeme uzašašća, dakle, formacija koju njegova riječ, koju njegovo Tijelo, njegova Krv vrši u nama, Duh Sveti koji otvara sve pečate u nama i daje nam razumjeti, daje nam svjetlo, i onda se potom kreće. Živjeti svaku misu na ovaj način znači uglaviti u Kristu nas same, sve što smo dotakli, sve što smo živjeli, sve što jesmo. Samo po sebi je jednostavno. Ovako to živjeti znači živjeti svećeničku službu i to je ono što se od nas traži.

Onda, naprotiv, kada smo opterećeni, mi smo opterećeni jer mi imamo također očekivanja i u Misi da će se dogoditi ovo, da će se dogoditi ono, da će se dogoditi kako ja mislim, da razumije ovaj, da razumije onaj. Ne radi se o tome, radi se o tome da se sjedini ne da se razumije. Razumjet ćemo sve ono što nam On objavljuje, sve ono što On otvara u nama i to je razumijevanje iznutra, a ne razumijevanje iz informacija koje dolaze izvana.

Onda, svake godine ponoviti Došašće, Korizmu, kao Sveci, kao Sveti Franjo, svake godine je drugačije, svake godine malo više upoznaješ Isusa. Ako poznaješ Isusa malo više, poznaješ malo više Oca jer On ti objavljuje Oca. Ako poznaješ Oca, uspijevaš sve više ulaziti u vir života, Ljubavi koja struji između Oca, Sina i Duha Svetoga i taj te vir obnavlja. I u tom viru bolje ćeš sudjelovati u sakramentima, bolje u Misi, bolje u tvom prikazanju. I ovaj put kažem: jednostavno je.

Što je onda to što te blokira? Tvoj ego, tvoja misao, tvoje računice, tvoje nepostajanje poput djece, kako kaže u Evanđelju: «Ako ne postanete kao djeca,…»[1] jednostavni. Ne kao djeca da se samo igraju, kao djeca u jednostavnosti kako bi tako postali svećenici koji uglavljuju čitavi Svemir u Kristu, sve stvoreno počevši od njih samih.

Rekao sam da nas blokira opterećeno srce. Postoji još jedna stvar koja nas blokira: strah. Strah od onoga što nam Bog može reći, strah od onoga što nam Bog želi dati. Bojimo se također i poklona i Božjih darova. I njima bismo htjeli upravljati. Strah što će mi se dogoditi ako se potpuno sjedinim s Njim. Budimo pošteni: iznutra smo podijeljeni. S jedne strane želimo se sjediniti s Njim, no bojimo se to učiniti. To može biti strah od patnje, ali općenito je to strah od stvari koje ne vidiš, koje ne znaš kontrolirati; stvari koje te nadilaze, no ako želimo ući u zakone Duha ne možemo ništa kontrolirati, ništa shvatiti, ništa razumjeti. Ne možemo dati jedan odgovor tek nakon što shvatimo jer treba biti jedan odgovor koji dolazi iz ljubavi, koji dolazi iznutra, a ne iz neke računice.

Je li to problem? Ja kažem ne. Recimo poput Svetog Pavla: „Ne činim ono što bih htio i nastavljam činiti ono što ne želim“. Zatim dodaje: „Onda sam uništen“[2]. On kaže: „Ne! Hvalit ću se svojim slabostima, jer kad sam slab, tada sam jak.“[3] No moram ih vidjeti kao slabosti, također moram dati ime: „Bojim se“. Jamčim vam da će dan po dan On i to preobraziti.

Ovo uvijek biti u svjetlu, ne skrivati se od svjetla, nazivati stvari imenom, to je istina. Biti takav kakav jesi. Ući u Misu sjedinjeni s Njim takvi kakvi jeste! Ugašen, sretan, bolan, ljut. Važno je da si prisutan i da to kažeš Njemu. Potom je na Njemu da nas vodi dalje.

Ovaj tjedan je svetkovina Bezgrešnog Začeća. Toga dana uvijek smo dobivali jasne i konkretne upute. Ne mogu izabrati koja je veća, ljepša, prikladnija. Ono što mi dolazi sada, za što vjerujem da je nešto što pripada ovom vremenu i vrlo je konkretno u uglavljenjuu Kristu, ići na sve oltare pokupiti sve žrtve,[4] a na Zemlji ima mnogo žrtava i uvijek ih je sve više. Biti oni koji ovdje donose svu krv koja je prolivena na ovoj Zemlji, sve one kojiu drugim religijama, također i u poganskim, prikazuju se a da  ne znaju da to čine. Pokupiti sve i sve prinositi Bogu. Potom ćemo doći do Božića i živjeti sve više i sve bolje duše zaručnice[5] jer smo na to pozvani.

I neka nas Bog blagoslovi, u ime Oca, Sina i Duha Svetoga.

[1] Usp. Mt 18, 3; Mk 10, 14; Lk 18, 16

[2] Usp. Rim 7, 19-25

[3] Usp. 2 Kor 12, 5.10

[4] Usp. Poruka Presvete Marije od 7. prosinca 2019. „Prikazani s Marijom na svim oltarima Zemlje“, objavljeno u knjizi „Prema Novom Stvaranju – 2012-2021 godina“, na stranici 368 i na http://www.premanovomstvaranju.org

[5] Usp. Isusova poruka od 24. prosinca 2020. „Duše zaručnice“ objavljeno u knjizi „Prema Novom Stvaranju – 2012-2021 godina“, na stranici 498 i na http://www.premanovomstvaranju.org