Crkva Isusa Krista svega Svemira

Mauro

26.11.2022

XXXIV. Tjedan kroz godinu – II
Otk 22, 1-7; Ps 94; Lk 21, 34-36

 

Sutra počinje vrijeme Došašća i, kao uvijek, vrijeme Došašća nosi nam vrijeme nade, vrijeme iščekivanja, vrijeme koje nam daje jednu duboku radost. Zanimljivo je vidjeti kako su do danas sva čitanja bila usmjerena na posljednja vremena, usmjerena na sve ono što priprema slavni Kristov povratak. I, potom, odjednom, prelazimo na ovo vrijeme iščekivanja, vrijeme nade.

Cijeli ciklus čitanja dan je upravo zato da, kako idemo naprijed, Božja riječ bude sve jasnija u nama i da se njegova misao sve više budi u nama, jer Božja riječ ima ovu snagu. Međutim, to je jedna snaga koja djeluje u onoj mjeri u kojoj smo spremni prihvatiti je, u mjeri u kojoj nam je Kraljevstvo Božje i njegova pravednost u centru.

U vremenu Došašća se iščekuje Mesija. Prije dvije tisuće godina iščekivali su Mesiju, znali su da je On trebao otvoriti put, da je On trebao osloboditi narod. Bio je iščekivan od nekoga na jedan ispravan način od nekoga na neki način, doduše, prema vlastitoj misli, međutim, ako pogledamo, nakon dvije tisuće godina povijest je i dalje gotovo na istom raskrižju. Mesija je došao. Isus Krist je otvorio put. Grijeh je pobijeđen. Smrt je pobijeđena. Nada koja je postojala prije dvije tisuće godina u iščekivanju Mesije sada treba biti jednog drugog dometa: sada je ta nada sigurnost, ta nada je sigurnost. Sada kršćani trebaju svijetu naviještati ne iščekivanje Mesije, kao prije dvije tisuće godina, nego živu Kristovu prisutnost. Trebali bi naviještati sve što je On učinio kroz ove dvije tisuće godina, trebali bi naviještati njegov slavni povratak. Oni sami bi trebali biti nositelji nade u ovom svijetu bez nade. Ne čini mi se da je baš tako.

Na nama je, hoćemo li biti Isusovi suradnici. Na nama je hoćemo li s Njim sudjelovati u ovom djelovanju. Nekako je na nama da budemo apostoli, ali apostoli istine, konkretni apostoli, da uistinu budemo nositelji svjetla. Mi trebamo svjedočiti da je put otvoren, trebamo svjedočiti da imamo sve što je potrebno da idemo ovim putem. Trebamo prenositi ovom čovječanstvu jednu sigurnost. Gledajte da svijet ima potrebu za ovom sigurnošću da Bog postoji.

Gospa u onim njezinim porukama od 13., zar ne?, „Život nije život bez Boga“, ako se sjećate, prva poruka je: „Bog postoji“[1]. Još uvijek postoji potreba svjedočiti: Bog postoji. Ako je ovako započela svoj dijalog s nama, to je upravo zato, jer još uvijek postoji veliki dio čovječanstva koji nema tu sigurnost i odatle proizlaze sve kušnje. I odatle dolazi činjenica da ideš tražiti ljudske sigurnosti, ideš tražiti sigurnost u stvarima koje te onda na kraju razočaraju i tvoja situacija postaje sve gora. Mi trebamo biti jedan narod koji mirno, a ne riječima kaže: „Bog postoji“. Ali ne samo da postoji, on je ovdje među nama i dao nam je sva sredstva, sada nam je sve na raspolaganju, da možemo napredovati prema Njemu, da možemo proći kroz tamu ovoga svijeta. Ovo za nas ne treba biti teorija, to će biti život.

Da bismo napravili ovaj prolazak uvijek nam je potrebna ova svijest da smo stvorenja i da trebamo Isusa; ova svijest da je samo Isus jedini Spasitelj, što je, potom, i navještaj koji treba nositi, eh; jer, ako pogledate, više nema nikoga tko kaže da je jedini spasitelj Isusu svakoj situaciji: jedini koji može nositi mir je Isus, jedini koji može popraviti ove situacije u svijetu je Isus. Mi trebamo krenuti svjesni da smo stvorenja, ali i sigurni u ovu tvrdnju: Isus je jedini Spasitelj i Isus spašava.

To je jedan lijep zadatak, eh, ali i velik, to je zadatak koji sigurno vodi do uspjeha jer je Isus taj koji ga dovodi do ostvarenja, jer ne ovisi o nama. Mi samo trebamo imati vjere. To nije pitanje naših djela, to je pitanje vjere. I to je svjedočanstvo.

Znamo da je Isus jedini put, on je jedina istina. On je jedina istina koja objavljuje svaku istinu: osobnu istinu, zajedničku istinu. Isus je život, no da bismo ušli u taj život, trebamo Mu dopustiti da čini, trebamo Mu dopustiti da On objavi svaku istinu u nama i oko nas. Tada ti pokazuje put i ulaziš u život.

Mi se nalazimo u jednom vremenu u kojem Zemlja doživljava jednu kušnju za drugom i to su vrlo velike kušnje. Ako uzmemo na primjer Covid (još nismo ni u potpunosti izašli iz toga), u toj situaciji Bog je dao izlaz: tražio je od čovječanstva da se obrati Njemu, tražio je od nas da promijenimo misao, rekao je da promijenimo kurs. Dao nam je i konkretna sredstva, dao nam ih je, da izađemo. Međutim, da bi doista doživjelo prolazak u toj kušnji i uskrsnulo, čovječanstvo je trebalo promijeniti život, promijeniti misao, promijeniti usmjerenje. Nažalost, mislim da možemo reći da se to nije dogodilo. Situacija na Zemlji sada je mnogo gora nego prije. Svima je to pred očima: povećale su se psihičke bolesti, povećale su se smetnje, povećale su se teške situacije. Covid nije ostavio čovječanstvo ravnodušnim, učinio ga je slabijim, učinio ga je i duhovno slabijim, osobito duhovno. I čovječanstvo je palo prema nižoj duhovnoj razini, nije otišlo prema gore, nije primilo Božju pomoć.

I opet, kao što nije bio prihvaćen prije dvije tisuće godina, ni ovoga puta Spasitelj nije bio prihvaćen, ne u potpunosti. Mislim da ne griješim kad kažem da bi čovječanstvo željelo izaći iz kušnji, no da bi nastavilo živjeti prema vlastitoj misli, da bi nastavilo živjeti vlastiti život. To nije traženje: „Želim izići iz kušnje. Pomozi mi, Gospodine, reci mi što da radim“. Također i kada se traži pomoć od Gospodina da se ostane, međutim u vlastitoj misli: „Ukloni mi kušnju, ali ja se ne želim promijeniti“. I u tome je problem.

Isusova prisutnost u njegovom drugom dolasku umanjila je zlo koje je Zemlja ovakvim ponašanjem navukla na sebe. Njegova prisutnost ovdje, njegov drugi dolazak, zaštitio nas je od snažne destruktivne energije koja je pogodila Zemlju i nastavlja je pogađati. Umanjila je utjecaj zla. No, i On, u određenom smislu, ima potrebu biti prihvaćen, ima potrebu za pomoći, ima potrebu za jednim narodom. Pred kraj Evanđelja kaže: „Kada se vratim na Zemlju, hoću li još uvijek naći vjere?“[2]. I mi trebamo reći: „Da, ovdje ćeš je naći“. Što podrazumijeva ovaj naš odgovor? To znači da od nas čini jedan narod suotkupitelja, kao što smo već više puta rekli. To podrazumijeva da naš da Isusu, po Mariji, je: „Želimo biti s tobom, želimo ići putovima kojima Ti ideš. Želimo Ti pomoći koliko možemo, te živjeti kako ti tražiš da živimo”. To znači biti suotkupitelji: prihvatiti njegovo djelovanje, dopustiti da On može slobodno djelovati s nama.

Evo, ja sam večeras htio tražiti upravo ovo od svih vas koji ste dio ove Crkve. Htio sam tražiti, počevši od Došašća, ali i nastavljajući tijekom sljedeće godine: pojačajmo našu molitvu. Neka naše prikazanje Isusu po Mariji postane sve čišće, sve jasnije. I, kao što sam više puta rekao, gledajte, ne radi se o upečatljivim gestama, dugim molitvama. Radi se upravo o ovoj vjeri, da budemo svjesni da je sve što nam se događa upravo stoga što Bog to dopušta i da, potom, prihvaćeno u ovoj svijesti „Bog je to dopustio, ja to prihvaćam i uzdižem“, postajem suotkupitelj.

Evo, ja vas to molim u ovom vremenu. Pomagati Isusu, pomagati Mariji znači ovo. Prihvatiti život. Bitno je maknuti malo pogled sa nas samih, sa naših prolazaka, sa naših stvari koje trebamo promijeniti. Ne vrtimo se više oko naših granica, nego jednostavno živimo. Dali smo život Isusu i u vjeri znamo da Isus zna kako nas voditi. Sve primajmo u toj vjeri. Ne gledam jesam li pogriješio, jesam li dobro napravio, međutim puštam Isusu da djeluje u meni, da me koristi da ukloni granice ovom čovječanstvu, neka koristi moje granice da ih ukloni drugima. Dakle, živeći tako naše osobno prikazanje i prikazanje svih zajedno kao narod, postaje jedno sredstvo spasenja. Ne da mi spašavamo, no preko nas Isus može doista uzdići ovo čovječanstvo, uzdići svaku granicu.

Proći kušnje koje čovječanstvo proživljava znači da svatko od nas dopušta Bogu da nas te kušnje dotaknu da umre sebičnost u nama, kako bi umrla za čovječanstvo, svjesni da nismo ništa bolji od drugih. Imamo iste granice kao i svi, razlika za nas je u tome da kažemo: „Ja znam, da ove granice, Ti možeš pobijediti, Gospodine“ i onda dopustiti da ih Bog pobijedi. To znači potpunu preobrazbu. To ne znači biti savršeni, to znači znati da je čak i moj grijeh u Božjim rukama pomoć za čovječanstvo, ako sam ja spreman umrijeti, ako sam spreman dopustiti biti korišten.

Ova Zemlja je puna sebičnosti, puna je oholosti, svadljiva je, svađe su posvuda. Od male obitelji do nacija, do naroda, sve je u jednom ratu, sve je u jednoj svađi. Dakle, ako se mi prikažemo Bogu da pomognemo ovom čovječanstvu, upravo u tome trebamo pobijediti. Pobijediti svadljivost u nama, sebičnost u nama, aroganciju u nama. Trebamo živjeti blaženi dok ćemo upravo u tome biti kušani. Jer kako ja pobjeđujem prepotentnost? Tako da budem blag. Kako pobjeđujem sebičnost? Darujući se. Kako pobjeđujem ratove, svađe? Tako da budem mirotvorac. Sve su to blaženstva.

Dakle život se sažima upravo u tome: živjeti u blaženstvima. Ako živimo u blaženstvima, i mi ćemo biti blaženi, no prolazak nije: „Ja želim moliti da budem blažen“, jer ako moliš da budeš blažen to znači da moraš proći kroz oganj. Stoga će se u tebi pojaviti sebičnost, pojavit će se oholost, pojavit će se ljutnja – to je normalno, no moraš to predati Bogu, a ne bacati na svoju braću. To znači preobraziti zlo u dobro, apsorbirati destruktivnu energiju i nositi je Bogu da postane primarna energija. To znači biti suotkupitelji. Isus je to učinio: uzeo je naše slabosti. Marija je to učinila i mi također to trebamo učiniti. Ne na herojski način, nego ostavljajući Isusa slobodnog da nas kuša kao što On to zna činiti. Svakome će dati teret koji mu je potreban, svatko će imati svoj prolazak, no, ako to budemo svi činili, bit će to jedna velika snaga, eh.

Za ovo Došašće osjećam da ovo od vas mogu tražiti. Radosni što smo izabrani, da mi postanemo nositelji nade, jer smo sigurni da smo već pobijedili. Nije da se upuštamo u nešto za što nećemo znati kako funkcionira. Znamo kako funkcionira: bit ćemo kušani, bit ćemo progonjeni, ali bit ćemo također  i pobjednici. Već znamo da smo pobijedili. Zajedno s Isusom ne možemo izgubiti, nemojte to zaboraviti. Ono što će vam se činiti da gubite je samo vaša oholost koja gubi, ali to što prije izgubi to je bolje. Također i kad se osjeća kao ljudski gubitak, no to nije gubitak, to je dobitak. To je dio te preobrazbe koja se treba dogoditi da bismo postali novi ljudi. I tada ništa ne gubimo, samo dobivamo. Sve smatram gubitkom u usporedbi s upoznavanjem Krista.[3] Ostati navezani na nešto vodi nas samo u muku, vodi nas do toga da trebamo staviti nešto naše, vodi nas do toga da trebamo biti oni koji znaju razmišljati, moliti, razlikovati. Pouzdati se u Boga i pustiti Bogu da djeluje, živeći blaženstva, znači živjeti kao djeca, kako kaže čitavo Evanđelje: «Budite jednostavni kao djeca. Budite kao djeca».[4] I mi samo možemo dobiti.

Gledajte, situacija na Zemlji je u tako lošem stanju da je nijedan čovjek ne može riješiti, samo Krist. Beskorisno je da mi pokušavamo, da mi nastojimo. Vjerujte mi: prepustimo se Njemu, ostavimo ga slobodnim, živimo jednostavno u vjeri i vidjet ćemo čudesa. On će biti prisiljen intervenirati još više od onoga što već čini. Ako nađe jedan narod koji Ga ovako prihvaća, koji Ga ovako želi slijediti, on je prisiljen. Ubrzat će također vremena njegova slavnog povratka i mi ćemo živjeti sada, uistinu,  vrijeme blaženstava, čudesa, mira, onog dubokog. I vidjet ćemo također razvijanje ovog naroda u selima, u svemu što je predvidio, no to će biti njegovo djelo, a ne naše. Inače ćemo se opterećivati, mučit ćemo se, umarat ćemo se i uvijek će nam ostati malo razočaranje. Zašto? Destruktivna energija je stvarno jaka, primarna energija je jača, no trebamo je ostaviti slobodnom.

Onda, siguran sam da ćemo odgovoriti i zahvaljujem Bogu za odgovor svakoga od nas, od vas, i molim Presvetu Mariju da vas prati i blagoslovi, u ime Oca, Sina i Duha Svetoga.

[1] Usp. poruka od 13. veljače 2017. „Bog postoji“, iz knjige „Život nije život bez Boga – Poruke Majke čovječanstva Stefaniji Caterini“, na stranici 7, Izdanje Luci dell’Esodo

[2] Usp. Lk 18, 1-8

[3] Usp. Fil 3, 8

[4] Usp. Mt 18, 3; Mk 10, 14; Lk 18, 16