Crkva Isusa Krista svega Svemira

Mauro

20.11.2022

Gospodin naš Isus Krist, Kralj Svemira
2 Sam 5, 1-3; Ps 121; Kol 1, 12-20; Lk 23, 35-43

Svetkovina koju danas slavimo obuhvaća cjelokupno naše poslanje: uglaviti sve u Kristu. Uglaviti u Kristu znači da je sve podloženo Kristu, sve je pod Kristovim pogledom, Kristovim kraljevskim dostojanstvom. Uglaviti znači da sve, ljudi, stvorenja, svi prepoznaju kraljevsku vlast Isusa i Marije. Postoji i jedan dio koji to neće prepoznati, ali i u tome: tko to ne prepozna bit će odvojen zauvijek, uglavljen je.

Čuli smo iz knjige o Samuelu[1] kako se postavljaju kraljevi na Zemlji: bira ih jedan narod ili dolaze po krvnoj lozi: netko je kralj stoga jer je kraljev sin, postat će kralj. Isus, Sin Božji, druga osoba Presvetog Trojstva je Kralj. Ako nije On…  ipak On je osvojio svoje kraljevstvo nad nama, osvojio ga je križem. Njegovo je kraljevsko dostojanstvo osvojio našim otkupljenjem, prikazavši se za nas; njegovo kraljevsko dostojanstvo se izrazilo viseći na križu s trnovom krunom, sav u krvi, sav u ranama: to je bilo njegovo kraljevsko dostojanstvo.

Preko tog prolaska sada je oduvijek bilo na svakom čovjeku da prepozna Krista, da se podloži Kristu, tom Kristu. Nema prolaska bez gledanja križa, onog križa koji On predstavlja i kojeg uvijek trebamo imati pred očima, ali koji su potom naši, eh. Krist neće moći vladati u nama ako ne budemo znali proći preko naših križeva. Isus je odgovorio Pilatu: „Ja sam kralj“, kada ga je on upitao: „Jesi li ti kralj?“, „Ja sam kralj“, ali je dodao: „Ne od ovoga svijeta“.[2] Gledajte da već ovim malim frazama on pokazuje, kao što je rekao mnogo puta: „Tražite ono što je gore,[3] tražite Kraljevstvo Božje,[4] Kraljevstvo Božje među vama“. Koliko je ovakvih fraza u Evanđelju! Kraljevstvo Božje. On je Kralj toga Kraljevstva i jedina vrata za ulazak u to Kraljevstvo su križevi, to su kušnje, to su prolasci svakoga od nas. To Kraljevstvo je u nama, Kristovo kraljevstvo je u nama, ali u njega ulaziš samo tako da otvoriš ta vrata s križem, inače se neće otvoriti.

Je li Isus mogao nametnuti svoje kraljevanje svijetu? Da, imao je svu moć da to učini, no nije to napravio. Ponudio se cijelom svijetu i osvojio nas, osvojio onom ljubavlju da oni koji je znaju prepoznati postaju motor koji preobražava svakoga od nas. Tko zna prepoznati ljubav kojom nas je ljubio trudi se imitirati je, ne želi ništa drugo nego doći do te ljubavi, ne želi ništa više nego postati poput Ljubljenog i tu vidite da je put obilježen kao njegov. Nema drugog.

Svi znamo da nas nakon da pri začeću Otac šalje k Isusu. Ako mi pogledamo vjernu braću, oni su rekli da pri začeću, poslani su k Isusu i od tog trenutka Isus je Kralj za njih. Oni ga vide, kada im se On predstavi oni Mu se klanjanju kao Kralju. Međutim, kod nas na Zemlji to nije tako jednostavno. Za mene se podrazumijeva da smo rekli da u trenutku začeća, poslani smo k  Isusu, međutim, onda, jednom ovdje na Zemlji, trebamo se boriti cijeli život da Ga izaberemo, da Ga želimo, da Ga prepoznamo kao Kralja. Cijeli život je jedno neprestano traženje da se kaže jedan “Da, ti si Kralj. Da, želim da vladaš u mom životu”. Ovo govorim da pokažem kako nam je istočni grijeh izbrisao memoriju, učinio da upravo zaboravimo sve ove stvarnosti.

Ovo govorim kako bismo bili svjesni da kao stvorenja destruktivna  energija, koja sadrži sav grijeh svih vremena cijelog čovječanstva (i u naše vrijeme ne fali), stvara jednu energiju koja nas vodi prema gubljenju memorije, gdje se trebamo neprestano sjedinjavati s Isusom, neprestano trebamo obnavljati naš da, neprestano se trebamo mučiti. Naš da u trenutku začeća je upravo da ovome. Ovo znači biti suotkupitelji. To je svijest da će ovdje biti jedan neprestani napor da se ostane vjeran, jedan neprestani napor da se prepozna da „Isus je Kralj“ i tako će biti u životu, u događajima koji nam se događaju. Nema prolazaka na Zemlji tako laganih, da su svi sretni, to nije naše poslanje. Mislim da nam je to pokazao Apostol Toma, koji je jedan od naših najbližih zaštitnika. S Njim je živio tri godine, ali je ipak izjavio: „Ako mu ne stavim prst u ranu, ako ne stavim ruku…, ne vjerujem“. Da bi na kraju rekao: „Gospodin moj, Bog moj“,[5] i on je morao tamo proći iznutra. I tako svatko od nas.

Dat ću još jedan primjer. Svi vjerujemo i znamo da je On ovdje prisutan u svom drugom dolasku. Oh, ali mi Ga ne uspijevamo vidjeti. On je sada  ovdje, ali Ga ne uspijevamo vidjeti. Znam da bismo Ga svi mi željeli vidjeti, susresti vjernu braću, živjeti zajedništvo s njima, među nama, a naš je hod upravo muka da do toga dođemo. Oprostite onda ako se ponavljam, ali svakom i malo inteligentnom čovjeku je jasno: jedini put su kušnje, one kušnje od kojih toliko bježimo, one situacije koje toliko kritiziramo, koje nam Gospodin daje kao milosti, kao odskočnu dasku za let, mi ih odbijamo. Mi smo uvijek tu da kažemo da to nije dobro a one su jedini put. Snaga naše misli koja se ne podlaže Božjoj misli je križ, ona je pravi križ, ona je prava kušnja, ona naša jaka misao koja uvijek želi znati što činiti, kako činiti i ne dopušta naprotiv Bogu da te vodi zajedno s Njim kao suotkupitelj.

Mi se plašimo podložiti našu slobodu Kristu, trebamo to priznati. Plašimo se i opravdavamo taj strah, skrivamo ga iza toliko opravdanja: “Bog mi je dao pamet, Bog mi je dao način da shvatim što moram učiniti” i preko tih  opravdavanja skrećemo s puta koji nam je zacrtan i pravimo naš vlastiti. Ja mislim, naprotiv, da bi bilo tako lijepo ponašati se kao djeca, pouzdati se, istinski predati život Njemu i potom više ne diskutirati. I svaku stvar što dolazi prihvatiti ju kao Božju volju, ali sve, međutim.

Da uzmem neki drugi način, mogu reći da koristim ljubav kao razlikovanje. Stvoreni smo da bismo ljubili, iz ljubavi smo rođeni i u ljubav se trebamo vratiti. Sveti Franjo nam je rekao: „Prihvatiti čistu ljubav, ljubiti sebe tom istom ljubavlju, ljubiti bližnjega istom ljubavlju savršen je put“.[6] Jednostavno je. Tada, ne moram razlikovati koga trebam ljubiti, kako trebam ljubiti, što trebam ljubiti, koliko trebam ljubiti. Trebam ljubiti i dosta. Na kraju nije tražio od nas da izmolimo određeni broj molitava, da živimo određeni broj Misa, tražio je samo da ljubimo. Onda ljubi onoga tko je ispred tebe, ljubi ga kako uspiješ, koliko možeš, no ljubi ga potpuno. Nema niti u tome mjere, za svakoga od nas je drugačije, ali svatko od nas zna kako se uspijeva darovati u potpunosti. Mjera je: potpuno, za svakoga od nas prema vlastitoj originalnosti, ali potpuno, jer nas je Isus tako ljubio.

Vidite da ljubav u nama budi sliku i priliku Božju, ljubav je za nas prirodna. Isus u Evanđelju kaže: „Blagoslivljam te, Oče, jer si ovo objavio malenima, jednostavnima.“[7] Malenima i jednostavnima, jer se oni nalaze u ovoj dimenziji, za njih je ljubav prirodna. Ako pogledamo također i među apostolima, kao apostol ljubavi definiran je Sveti Ivan, apostol ljubavi. Ljubio je Isusa, i točka. Ta mu je ljubav dopustila da bude i  pod križem. Ta mu je ljubav dopustila da vjeruje u Isusa iznad onoga što je razumio ili nije razumio, jer on je toliko vjerovao u Isusa, također i u uskrsnuće, vjerovao je u sve. Međutim, potom  Evanđelje kaže da je razumio kada je ušao u grob: „Vidje i povjerova“.[8] No ljubav ga je već nosila. Ona ljubav koja je dopustila da on… znate on je jedini apostol kojega nisu uspjeli ubiti: kuhali su ga u ulju, svašta su mu radili, ali nije umirao. Ta ljubav ga je sačuvala, također i od tjelesne pokvarenosti. Kao i Presveta Marija: njezino tijelo nije moglo vidjeti raspadljivost. Bila je uznesena. To je bila ona ljubav prema Isusu. Dakle, koristite ovu ljubav kao razlikovanje. Ja prepoznajem kroz to gdje je Isus, prepoznajem što je ispravno i dopuštam se nositi. Prikazujem mu život i znam da me tada On ne može ostaviti, jer me ljubi. Ovo će ispisati povijest.

Ako mi kao Fondacija, kao narod, kao Crkva (Gospodin nas je tako definirao), postavimo cijeli naš život na toj ljubavi, postavimo cijeli naš život na temelju te ljubavi, onda ćemo uistinu biti oni koji uglavljuju sve u Kristu. I uglavljenje će također biti brzo. No, ako smo iskreni, pogledajmo je li naš život doista ovako postavljen, na tim temeljima, potpuno, odnosno u centru je ljubav prema Bogu. Ne zakoni, ne zapovijedi, ne pravila: ljubav prema Bogu, prema samom sebi i prema  drugom. I sve, obitelj, posao, važne odluke, gdje moram otići živjeti… sve je na toj osnovi, s tom osnovom, svi moji izbori kreću odatle. To je Novo Stvaranje, eh, već ovdje.

Ako mi koji smo Krista proglasili Kraljem i Mariju Kraljicom Svemira svi zajedno odlučimo, bilo da nas je malo ili mnogo, da ćemo ovako živjeti – ja vam kažem kad bi to učinili u jednoj  kući, ne nužno u Kući-Svetištu, također i u jednoj vašoj  kući, ako bi cijela vaša obitelj odlučila živjeti ovako, s tim temeljima i ljubavlju – Isus Krist će nas doći posjetiti kao što ide u posjet Alfa Kentauru. Svakako. Svakako bismo Ga vidjeli. Na taj bi način njegovo kraljevanje udaljilo svaku kušnju, ne one kušnje koje su za nas dobre, one koje nam ne koriste. To bi udaljilo cijelu našu dimenziju od destruktivne energije, jer tamo gdje mi ovo stavimo u centar, živi Trojstvo i, ako je Trojstvo tamo, destruktivna energija ne može biti tamo, nego samo primarna energija. To je jedan radikalan put, no takvo je slijeđenje Krista.

Onda, ja se radujem zajedno s vama poradi svega hoda kojeg smo napravili kroz sve ove godine, ali vidim da imamo još pred nama. Ali ne govorim to u smislu: “Ah, još neki hod, kakva muka!” imamo još pred nama blistave putove, putove punine, radosti. Lijepo je vidjeti kako  puninu u Bogu na neki način ne možemo ni zamisliti, jer i kad zamislimo nešto lijepo u usporedbi s onim što nam Bog želi dati to je malo. Kad dođeš do toga, shvatiš da ti Bog želi dati više, da postoji nešto više, uvijek postoji nešto više i tako će biti zauvijek, eh, jer Bog je beskonačan, a ti beskonačnost nikada ne posjeduješ.

Onda, neka nam Krist Kralj, zajedno sa Marijom Kraljicom, danas vrati sve milosti kao Fondacija, kao Crkva, kao njegova Crkva, da možemo živjeti kao djeca Božja. I neka nam te milosti pomognu da postanemo ove točke svjetlosti, svi zajedno, za ovo čovječanstvo koje je u tami. U ime Oca i Sina i Duha Svetoga.

[1] 2 Sam 5, 1-3

[2] Usp. Iv 18, 33b-37

[3] Usp. Kol 3, 1-2

[4] Usp. Mt 6,33; Lk 12, 31

[5] Usp. Iv 20, 19-25

[6] Poruka Svetog Franje od 17. rujna 2012. „Čista Božja ljubav“, objavljena u knjizi „Prema novom stvaranju 2012-2021 godina.“

[7] Usp. Mt 11, 25; Lk 10, 21

[8] Usp. Iv 29, 1-9