Crkva Isusa Krista svega Svemira

Mauro

22.10.2022

Ef 4, 7-16; Ps 121; Lk 13, 1-9

Postoji jedna veza između Evanđelja i Svetog Pavla koja možda nije odmah uočljiva. Veza je opis onoga što je važno u životu, veza je objašnjenje što je Crkva, tko je Crkva i tko je dio Crkve.

Isusu dolaze prepričavati, žele ga uvući u ogovaranje onih koje je Pilat ubio i htjeli bi, možda, da dođe do toga da kaže nešto protiv Pilata. I, umjesto toga, On govori onima koji dolaze, i uzima dva primjera gdje kaže: „Ako ne razumijete zašto ste došli na svijet, koji je razlog zašto vas je Bog poslao ovdje na Zemlju, zašto ste došli živjeti u ovom vremenu sa jednim zadatkom, s jednim poslanjem, s jednim identitetom“ – za koje On kaže: „Ako se ne obratite“, ali to je ista stvar, „Ako se ne preobrazite“, ista je stvar – „Svi ćete propasti na isti način“.[1] Govoreći: „Nije važno ako se na tebe sruši kula, ako te Pilat ubije“ (Ja vam sada kažem: „Ako podletiš pod auto, ako umreš od tumora ili neko stablo padne na tebe“), ako ne budete na putu preobrazbe dok vam se ovo događa, svi ćete propasti na isti način”. Ovo su Isusove riječi.

Potom daje i primjer smokve (čini se da se Isus ne slaže tako dobro sa smokvom). U ovom dijelu Evanđelja želi je ukloniti, a vinogradar mu kaže: „Pričekaj još jednu godinu. Dopusti mi da pokušam“. Dopustite mi da napravim malu usporedbu s vapajem za mir: Gospodin koji je umoran, a mi smo mu rekli: „Pričekaj još malo. Dopusti nam da pokušamo prikupiti ono što se može prikupiti“; kaže: „Dobro, ali ako ne donosi plodove, zašto mora iskorištavati zemlju?“ Govorim o smokvi, ako se sjećate, jednom je išao tražiti plodove, ne nalazi ih, prokune je i ona se osuši. Išao je tražiti plodove u krivom mjesecu, ne zaboravite to. Nije išao u srpnju, kolovozu: išao je u ožujku tražiti plodove na ovoj jadnoj smokvi i nije ih imala.

Sveti Pavao. Sveti Pavao u čitavoj poslanici Efežanima, ali u svim svojim poslanicama, izražava jednog čovjeka koji je nakon što je pao s konja shvatio što je život, shvatio je što je Crkva: Mistično Tijelo Kristovo. Ja zamišljam (kažem vam, učinite to i vi), po mom mišljenju, Sveti Pavao, kada razmišlja o Tijelu Kristovu, Crkvi, ima ispred sebe razapetog Isusa, i ako je on bio u određenom smislu u jednom trenutku gdje je pomogao da dođe do toga, no ima ga pred sobom. To je Crkva, Tijelo. I on to dobro kaže u današnjoj poslanici, kada kaže: „Tijelo, usklađeno i povezano svakovrsnim zglobom zbrinjavanja po djelotvornosti primjerenoj svakomu pojedinom dijelu, promiče svoj rast na saziđivanje u ljubavi“.[2] Cijela Crkva, cijelo tijelo. Opisuje kakva bi Crkva trebala biti. Što bi trebala biti? Onakva kako kaže Sveti Pavao: jedna grupa, jedan narod gdje pomažu jedni drugima doseći zrelost u Kristu, upoznati Krista. Kako bi svatko dosegao po milosti dara Kristova, jer Krist je svakome dao dar: netko apostol, netko prorok, netko pastir. A što bi Crkva trebala učiniti? Dati titule? Ne. Promicati s medaljama? Ne! Treba pomoći svakom čovjeku da pronađe svoj identitet u Kristu, prema zrelosti u Kristu.

Ako dobro pročitate – ne želim sve iznova čitati -, svatko od nas, svaki dar, onaj koji je pastir, onaj koji je svećenik, da ne kažem baš kao Sveti Pavao, tko ima neku drugu milost, to je jedan dar za izgradnju drugoga, ne za sebe. Oni su postali učitelji za druge, pastiri za druge, ministerijalni svećenici za druge, kako bi drugi mogli doći do potpune zrelosti u Kristu. A njima pak pomažu ostali udovi tijela koji trebaju pomoći pastirima, učiteljima, svećenicima da dosegnu puninu zrelosti u Kristu. I to je život, to je Crkva, to je tijelo koje ide prema Novom Stvaranju.

Sveti Pavao koristi izraze „Do zrelosti savršenog čovjeka“[3], čuli smo to jučer[4] i prekjučer[5]. Po njemu, jedan čovjek je savršen kada razumije veličinu, dubinu, širinu svog poziva. I što je taj poziv? Poziv da iznova otkrijemo da smo djeca Božja. Kada netko do toga dođe, po Svetom Pavlu, savršen je. Nije savršen ako zna dobro govoriti, nije savršen ako je poslužitelj, ako dobro moli, ako je bolestan ili zdrav, ako ima dvije noge ili samo jednu: savršen je ako poznaje Krista, dar Kristova poziva.

Ako bolje pogledate, prirodno je u jednoj ovakvoj Crkvi ne vidjeti prvog i posljednjeg, nego sve različite službe. Nama je teško vidjeti to kao službu, a ne izabranje: prvi, drugi, treći, ne! Različite službe, no svi u istom hodu. Kako Sveti Pavao to opisuje, jasno je, nije teško vidjeti. Što pravi razliku? Znam da se ponavljam, ali postoji samo to. Razliku čini želja koju svatko od nas ima da želi biti takav, jer, kako kaže, Krist je taj koji daje dar milosti, Krist je taj koji budi tvoj identitet, Krist je taj koji te dovodi do tvoje punine, Krist je… to je uvijek dar, gdje braća mogu sudjelovati s Kristom u ovom hodu, no to je jedan dar. To je dar koji ne možeš kupiti, možeš samo prihvatiti; to je dar koji ne možeš osvojiti, možeš samo prihvatiti. I nitko ne može poželjeti biti na mjestu drugačijem od onog koje je On predvidio. Možeš studirati svu teologiju koju želiš, ali, ako nisi predviđen biti ministerijalni svećenik, možeš znati svu teologiju napamet, dobiti maksimalne ocjene na svim ispitima, ali nećeš biti Kristov svećenik jer to nije dobro za tebe. Dajem primjer.

Dakle, što biraš u životu? Mislim da je prvi korak za svakoga upravo shvatiti ovo: došao sam na svijet upoznati Krista.[6] Tada predajem cijeli svoj život, evo žrtve koju dajemo, Kristu. Znam da ne mogu to napraviti bez Marije, činim to po Bezgrešnom Srcu Marijinu. I, onda, što trebam činiti? Dopustiti da me život koji je vođen, praćen Kristom i njegovim sredstvima, preobražava kroz ono što mi se svakodnevno događa, kroz situacije koje se pojavljuju ispred mene. No naš je problem jesmo li Krista stavili na prvo mjesto, inače u situacijama koje se pojavljuju pred nama ne možemo uvijek reći: „Bog je tako htio“. Možeš to reći kada si, doista – to ostavljam svakome – pred Bogom rekao: „Za mene je život upoznati Krista“. Ako si to iskreno rekao pred Bogom, onda da, sve ide na dobro onima koji ljube Boga, sve. „Nema više rob, slobodan.[7] Nema više grijeha[8]“, kaže Sveti Pavao, a tako kaže i Sveti Ivan Apostol: „Nema više grijeha za one koji se tako pojavljuju pred Bogom“.[9] Nema više grijeha, jer „tko je u Kristu, novo je stvorenje“.[10] Isto tako i pogreška koju napraviš, želim pojasniti: nema više grijeha, no to ne znači da ih više ne činiš, one za koje mi znamo, činiš, no nije to grijeh koji te vodi u smrt: to je grijeh koji može postati ona stepenica koja ti pomaže više upoznati Krista, pomaže ti da želiš Krista. Nema više grijeha koji te pritišće.

Gledajte, do te odluke ne možeš doći sa mnogim razmišljanjima, meditacijama, analizama, kontrolirajući se, gledajući u sebe,… Tamo možeš stati pred Boga i onda znaš što želiš i odatle ne bježiš. Želiš Krista ili ga ne želiš? Je li na prvom mjestu ili nije? Želiš li to samo djelomično, želiš li samo da ti pomogne, da te prati, da te vodi u jedan svet život? Ja ne govorim o svetom životu: govorim o tome da smo udovi Tijela Kristova, razapeti s Njim, jer želimo biti gdje je On. Ako je on sada na križu, i ja želim biti na križu, ali znam da nije bio dugo; bilo je dugo, no je ipak uskrsnuo. Znam koja je moja točka dolaska. Izabrao sam Krista jer znam da ću biti tamo gdje je On. Ne s desne Ocu, ali barem ispod ću biti, zar ne? Neću biti s Trojstvom, odnosno i Sveti Josip je ušao po Mariji, na neki ćemo način i mi ući. Ne kao Marija, ne kao oni, ali nekako ću biti tamo. U blizini, sve mi je dobro, važno da sam tamo gdje je Krist.

Dakle, radi se o tome da izaberemo svom snagom i da, svom snagom. Kraljevstvo nebesko pripada silovitima. Siloviti prema kome? Prema sebi, prema vlastitom ja, prema duhu svijeta koji svi imamo u glavi. Tamo je potrebno biti silovit prema sebi. „I siloviti ga osvajaju“[11], kaže Gospodin kada govori o kraljevstvu nebeskom, jer uspijevaju umrijeti sebi. I ovdje, kada razmišljamo o silovitosti, uvijek to vidimo u velikoj volji za dugim postom, dugim molitvama. Postoji vrijeme u kojem su potrebni, jer da bi probudila njihovu volju Gospa je u Međugorju tražila post, upravo da nauče kako postati ljudi koji znaju ukrotiti svoju dušu. Međutim, nadam se da govorim osobama koje su ovo naučile. Dakle, nije riječ o upotrijebi sile nad tijelom, već o sili nad idejama, o sili nad mislima, o sili nad načinom gledanja. Takva vrsta sile. Potom se od nas traži samo vjernost, poslušnost i da mu dopustimo da djeluje.

Ja se međutim želim još nadovezati na riječi koje nam je rekao nakon što smo vapili za mir,[12] koje nam je Isus rekao: Osim vjernosti, poslušnosti, krenimo. Krenite bez straha! Danas je Ivan Pavao II: „Ne bojte se“. Ne bojte se pogriješiti, ne bojte se da nećete činiti dobro, ne bojte se svijeta, ne bojte se nikoga, pa ni đavla. Idite! Stavite Krista i ono što budi u vama, učinite! Idite! Potrebno je. Činite konkretne stvari za Boga, ne bojte se!

Znači, uključeni smo u jedan program koji nosi naslov „Ispisati Povijest“. Kako možemo imati strah? Inače ništa ne ispisujemo. Gledajte, nijedna riječ nije uzeta slučajno: „Prema Novom Stvaranju“, „Ispisati Povijest“, „Preko Velike Barijere“, „Odlučujući izbor čovječanstva“. Citiram knjige[13], ali one su… tamo je sve, eh, pa također samo u naslovu, kao odabir za krenuti. I Crkva je ako pomažemo jedni drugima, kako kaže, svom snagom koju ima, svom sposobnošću koju ima, promicati se dok ne budemo jedno tijelo u Kristu. Sve ovisi o tome što izaberem, što želim. Ne zaboravite da nije prazna fraza: „Sve mogu u onome koji mi daje snagu“[14], no moram vjerovati.

[1] Usp. 13, 3-5

[2] Usp. 4, 16

[3] Ef 4, 13

[4] Ef 4, 1-6

[5]E f 3, 14-21

[6] Usp. Iv 17,3

[7] Ef 3, 14-21

[8] Usp. Iv 17, 3

[9] Usp. Gal 3, 28

[10] Usp. 1 Iv 1, 5-7

[11] Usp. Mt 11, 12

[12] Vidi razmišljanje od Maura od 11. i 15. listopada 2022, objavljeno na http://www.premanovomstvranju.org

[13] Izdanje Luci dell’Esodo

[14] Fil 4, 13