Crkva Isusa Krista svega Svemira

Mauro

01.10.2022

Mi se nalazimo u ovom hodu koji smo odlučili vršiti prikazujući naš život Isusu, po Mariji, hodu koji znači spoznati Oca, spoznati volju Božju; spoznati, susresti vječni život koji znači upoznati Oca.[1]

I mi smo također među onima kojima se danas Isus obraća u Evanđelju[2] i govori nam: „Blago očima koje vide što vi vidite“, a ja vam kažem da ovo blaženstvo, ako ga ne osjetite, ako ga ne okusite, to je stoga jer se još uvijek vrtite oko sebe. Gdje god bili, u bilo kojoj kušnji, bilo kojoj situaciji, bilo kojem stanju radosti ili suhoće, treba vam biti jasno da ste blaženi zbog svega što nam je Gospodin rekao i što nam želi reći te poradi toga kamo nas vodi.

U svjetlu ovoga kažem, danas je Sveta mala Terezija.[3] Ona je primjer jedne osobe, jedne djevojke, jedne žene koja postaje žena te umire s 24 godine, koja je otkrila ovo blaženstvo, tražila ga je od svog djetinjstva, našla ga i dosegla puninu u devet godina, od 15 do 24.

Job je drugi lik, kojeg smo imali cijeli tjedan, koji nam je možda bliži i pomaže nam da malo shvatimo kako nas Bog vodi do ovog „upoznati Oca“, cijela priča o Jobu. Ako pogledamo, i Terezija i Job su na svom životnom putu došli do susreta s Ljubavlju, s velikim slovom, do susreta s Bogom, jer Bog je Ljubav. I gledajte, to je hod koji se traži od svakoga od nas; nije da se traži, mi to želimo. Mislim da se svi sjećamo Himna ljubavi svetog Pavla.[4] Započinje riječima: «Čeznite za višim darima! A evo vam puta najizvrsnijega!»[5] (neću ga cijelog govoriti, sve znate) potom na kraju kaže: «A sada: ostaju vjera, ufanje i ljubav – to troje – ali najveća je među njima ljubav“, Ljubav.

Ako pogledate Joba[6] – i molim vas da gledate svakoga od vas u Jobu – vidi se baš preobrazba jednog čovjeka, jednog čovjeka koji vjeruje. Job je vjerovao u Boga.To je svima jasno, zar ne? Kada mu dolaze reći: „Mrtve su ovce, magarci i…“, on ustane i kaže: „Bog dao, Bog uzeo“. Već je dao jedno veliko svjedočanstvo. Job ima vjere, no njegova vjera biva stavljena na kušnju i to vrijedi za svakoga od nas. Biva iskušan tako da mu je sve oduzeto. Sve mu je oduzeto, sve što ima, materijalno, pa čak i djeca. Sve mu je oduzeto, ostaje bez ičega, ostaje sam sa svojom vjerom koja je na kušnji.

U tom trenutku samo je mislio da ima prijatelje, a oni su za njega samo propast, nikako mu ne pomažu, naprotiv. On je sam također i s te točke gledišta, napušten i s te točke gledišta, izdan. Jer, ako su mu materijalne stvari i djeca bili oduzeti, prijatelji su ga izdali. Oni nisu oduzeti, izdali su ga. No upravo ondje, u toj samoći, on susreće Gospodina, susreće život i upravo u toj najgoroj situaciji, od koje nema gore, čuli smo ga kako kaže: „Siguran sam da je moj Otkupitelj živ“.[7] Baš kada nema ništa, nema više ništa, tada izlazi na vidjelo ta vjera, onaj da u začeću se očituje: „Siguran sam da je moj Otkupitelj živ“, i pokreće se također i nada jer kaže: „I vidjet ću ga, jednog dana ću ga vidjeti onakvog kakav jest“.[8] I onda ga također čitava njegova životna priča vodi u ovoj vjeri, u ovoj nadi, do susreta sa Životom.

Job je snažno doživio ono što mi često govorimo, što postaje za nas velika pomoć: spoznaja da smo stvorenja kojima je potrebno sve. Baš kada nema više ništa, treba mu sve i onda izlaze one riječi: „Dva puta sam govorio, tri puta sam govorio, sad više ne govorim. Mislio sam da znam, sad više ništa ne govorim. Mislio sam da razumijem, a nisam ništa razumio”.[9]

Gledajte, kroz to moramo svi proći i Bog zna kako to svatko mora proći, svatko ima svoje. Onda tamo on zašuti, no što zašuti? Što je zašutjelo? Njegove ideje šute, njegove misli šute, njegova logika šuti, sva spoznaja koju je imao o Bogu, sve što je naučio zašuti jer od toga nema nikakve koristi, šute također i njegovi prijatelji, takozvani prijatelji, jer mu nitko ne može pomoći, samo vjera, nada i Ljubav.

Onda dolazimo do onoga što smo danas čuli od Joba:[10] on priznaje da je Boga poznavao samo po onom što je čuo, da je imao samo jednu sliku o Bogu, i ne želim vas skandalizirati, ali gledajte da to vrijedi za svakoga od nas. „Nitko” rekao je u današnjem Evanđelju[11], „Nitko ne poznaje Sina osim Oca i nitko ne poznaje Oca osim Sina i oni kojima ga Sin hoće objaviti”. No to je jedan hod na kojem se objavljuje i to je hod koji možeš vršiti ako ostaviš tvoje ideje, tvoje misli, tvoju logiku, tvoje sigurnosti. To je jedan korak koji svatko treba napraviti, to je ono što mi kažemo preobrazba, koja ti daje prijeći iz teoretske spoznaje (ako govorim nama sada, i ne gledam na Joba), poznavanje svih knjiga, Evanđelja, svih, svih poruka; to može biti jedna teoretska spoznaja, ali prava spoznaja je biti licem u lice. Upoznati Boga kakav jest i upoznati se u Bogu kako me Bog poznaje, to je hod za sve. Danas sam govorio o Tereziji, jer je ona napravila taj hod.

I u današnjem Evanđelju, kao i mnogo puta, postoji onaj prekrasni odlomak gdje se kaže: „Slavim te, Oče, jer samo maleni, jednostavni, dolaze do ovoga“. Maleni znaš u kojem u smislu – ne malen jer moraš biti odrpanac, ništarija, luđak – malen jer znaš da je Bog onaj koji ti daje vršiti ovaj hod, znaš da je Duh Sveti onaj koji te upućuje, jer u vjeri znaš da je On, što god da ti se u životu dogodi, što god da proživljavaš, bilo kakva kušnja, On je taj koji ti daje da vršiš taj hod. Ti samo trebaš stajati tamo osluškujući s vjerom, nadom i ljubavlju. Malen u tom smislu, malen jer ne računaš na sebe, ne računaš na sve ono što ti znaš, ne računaš niti na tvoje molitve. Svakome se mora dogoditi da dođe do toga da može reći: „Šutim, ne govorim više ništa. Znam samo da je moj Otkupitelj živ.” Dosta. Ako ne dođemo do toga, nećemo susresti Ljubav, onu Ljubav o kojoj govori Sveti Franjo[12], nećemo je susresti.

Kad govorim o ljubavi, vjeri, nadi, milosrđu, ne govorim o „dobročinstvima“. Razumijemo da nas naziva blaženima poradi onog što znamo, što živimo, no to nije korak blaženstva u ljudskoj spoznaji, nego u jednoj spoznaji koju imamo unutra. I spoznaja, jedina koja je važna, je znati da sam u Božjim rukama, znati da Bog vodi moj život, znati da je Bog ovdje, da je Presveta Marija ovdje, da sam u jednom hodu preobrazbe i živim tako sve moje kušnje. To je spoznaja, nema druge. Samo ona, ponavljam, vodi prema čistoj ljubavi, ovoj ljubavi bez interesa, ovoj ljubavi koja ne traži ništa. Ne traži ništa za sebe, ali niti za druge, ovoj ljubavi koja zna.

Slušate li Terezijinu pjesmu „Da sam ikada počinila najgori grijeh“, ona je osoba koja je upoznala ovu ljubav, i kaže: ne brinu je grijesi, ne brinu je… zna da je samo jedan Bog može ljubiti i u to srce se baca, dosta.

Rekao sam, nije riječ o „dobročinstvu“, o karitativnoj djelatnosti, tu se nema što pokazivati. To je ljubav koju ne moraš pokazivati da ga ljubiš čineći nešto, pa ni moleći. Ne moraš pokazati Bogu da ga ljubiš jer mu se klanjaš, jer slaviš Misu. Trebaš ga ljubiti i dosta i dopustiti da budeš ljubljen. Ovo je put, eh, i stoga od nas traži vjernost i jednostavnost. I ovdje se maleni dopuštaju pratiti u tom hodu. To je Ljubav s velikim slovom, to je Bog. Kada kažemo susresti čistu ljubav, to znači na kraju susresti Boga, znači biti licem u lice s Bogom jer Bog je ljubav. O tome nam je govorio Sveti Franjo u svojoj poruci,[13] i Sveta Klara[14] kompletirala je poruku Svetog Franje. Pročitat ću vam, jedan dio. Neću vam reći kada govori Franjo ili kada Klara: prepoznat ćete ih.

„Blagoslivljam vas, predraga moja braćo! Želim vam ovo reći: sjetite se uvijek da je najuzvišeniji zakon Duha Svetog čista ljubav. Bog nas ljubi svojom čistom ljubavlju i mi smo dužni ljubiti se tom istom ljubavlju: duhovna ljubav, bez interesa, koja ne želi ništa i nikoga posjedovati, koja ne traži ništa zauzvrat. To je najvažniji zakon, bez kojega niste u stanju razumjeti križ i uskrsnuće Isusa Krista, niti možete biti cjeloviti i živjeti u zajedništvu. Čista ljubav je prvi zakon koji se spušta od Boga. Svi ste pozvani otkriti čistu ljubav. (…) Sebičan čovjek se boji čiste ljubavi, jer ona ne ostavlja nimalo prostora sebičnosti. Ako se ne dođe do čiste ljubavi, također i u duhovnom životu, ništa se ne postiže, unatoč lijepim riječima i lijepim djelima koja ne svjedoče uvijek ljubav Božju: svaka molitva, svaka riječ i svako djelovanje ne bi trebalo biti ništa drugo, doli čista ljubav, živa i djelotvorna preko onih koji je primaju. Ako vas ne pokreće u vašem djelovanju čista ljubav bez bilo kakvog interesa osim toga da širi tu ljubav, svako djelo postaje svrha samom sebi, iako je učinjeno u Božje ime. (…) Takva je ljubav zapalila moj zemaljski život i još uvijek gori u mome duhu; to je ljubav koja me je preobrazila u Ljubljenoga: rane koje sam nosio na tijelu bile su samo vanjska slika mog jedinstva s raspetim Kristom. (…) Takav je bio duh kojim sam živio, duh franjevaštva: željeti i prihvatiti čistu Božju ljubav; živjeti u čistoj ljubavi koja ne traži ništa za sebe samoga; ljubiti tom ljubavlju cjelokupno stvorenje; dopustiti biti preobražen ljubavlju u Ljubljenoga. Odavde proizlaze savršena radost i najuzvišenije siromaštvo.

Kada smo raspoloživi živjeti za Boga, kada želimo pripadati samo njemu i potpuno mu se darujemo, tada se rađa prava kontemplacija kao plod predanja Bogu u povjerenju. (…) Tako se između Boga i čovjeka rađa ljubavna priča koja ne završava niti sa smrću, naprotiv: u dimenziji vječnosti ljubavnik i Ljubljeni postaju jedno. (…) Ljubav, ako je ljubav, cvjeta u kontemplaciji. Već sam vam rekla da tko ljubi želi gledati svoga ljubljenoga. Kontemplacija je kći ljubavi i nikada nije svrha samoj sebi: kontemplacija gura u akciju jer kontemplirajući ljubav Božju, čovjek se osjeća ispunjen tom ljubavlju i pokreće se prema bližnjem. Ljubi druge Božjom ljubavlju i otkriva u braći tu istu ljubav. Također i to je kontemplacija. Iz svega ovog možete shvatiti da ste svi pozvani na kontemplaciju i da je ona dio vašeg života; kršćanski život bi zaista trebao biti kontemplativan. (…) Ljudski duh naime, je stvoren za poznavanje Boga ali ne može upoznati ono što ne vidi. Upravo poradi toga nam služi kontemplacija: to je pogled duha upućen prema Bogu, koji dopušta da upoznamo Boga onakvoga kakav jeste. Bog koji je Duh stanuje u ljudskom duhu. Prisutnost Duha Svetog u vašem duhu je poput fontane smještene usred vrta. (…) U vašem zatvorenom vrtu možete kontemplirati Boga i odmarati se u njemu. U vašem duhu se odmarate, više nego na bilo kojem drugom mjestu u svijetu. Stoga je kontemplacija pravi odmor, onaj koji je čovjek poznavao prije grijeha. Isus je došao uvesti čovječanstvo u pravi odmor u Bogu; otvorio je novi i živi put prema Ocu. Stoga će sve biti uglavljeno u Isusa Krista i on će uvesti cjelokupno čovječanstvo svemira i sve stvorenje u novo stvaranje, gdje će čovjek i stvorenje odmarati u Bogu zauvijek, bez suza i muke, bez pokvarenosti“.

 

Neka nas danas na tom putu prati Presveta Marija i molim njezin blagoslov i blagoslov svih naših Anđela Čuvara, koji nas prate, u ime Oca i Sina i Duha Svetoga.

[1] Usp. Iv 17,3

[2] Usp. Lk 10, 17-24

[3] Sveta Terezija od djeteta Isusa (iz Lisieuxsa)

[4] Usp. 1 Kor 13

[5] 1 Kor 12, 31

[6] Usp. Job 1, 6-22

[7] Usp. Job 19, 25

[8] Usp. Job 19, 25-27

[9] Usp. Job 40, 3-5

[10] Usp. Job 42, 1-3.5-6.12-17

[11] Vidi nota 2

[12] Usp. poruka Svetog Franje Asiškog od 17. rujna, 2012. „Čista Božja Ljubav“, objavljena u knjizi „Prema novom stvaranju 2012-2021 godina“,na stranici 72 i na http://www.premanovomstvaranju.org

[13] Vidi nota 12

[14] Usp. poruka Svete Klare Asiške od 20. svibnja, 2013. „ Ti si vrt zatvoren…zdenac zapečaćen…izvor žive vode“ (Pj 4, 12-15), objavljena u knjizi „Prema novom stvaranju 2012-2021 godina“, na stranici 161