Crkva Isusa Krista svega Svemira

Mauro

11.01.2022

U nedjelju krštenjem Gospodinovim obnovili smo naša krsna obećanja i jučerašnjim danom započelo je vrijeme kroz godinu, tako ga naziva katolička Crkva. Za nas je to vrijeme nade, nade koja treba imati još življe i punije korijene s drugim Isusovim dolaskom koji proglašavamo; nada koja nas sve bliže vodi slavnom povratku, nada u vjeri, jer znamo da je cijeli svijet u Božjim rukama; znamo da oni koji to žele i koji su dobre volje vođeni su, praćeni, otkupljeni, posvećeni i nošeni svaki u vlastitom trenutku u novo stvaranje.

Budući da smo obnovili naša krsna obećanja, kao Crkva, kao članovi Crkve, to nas vodi da i mi trebamo biti nositelji nade, a to možemo biti samo ako u našem životu i s našim životom budemo svjedoci žive Isusove prisutnosti, jer samo On može nositi nadu ovom čovječanstvu.

U današnjim čitanjima, u čitanju po Marku, Evanđelju po Marku,[1] govori se o opsjednutom čovjeku u sinagogi koji prepoznaje Isusa.U tom čitanju zadivljeni su jednim novim naukom da poučava s autoritetom, no tužno je vidjeti da onaj koji ga prepoznaje je đavao. Narod se čudi: «Što je ovo?», đavao Ga prepozna i kaže: «Što mi imamo s tobom? Jesi li nas došao upropastiti?” Iz te rečenice se čini da se razumije da se đavao tamo iznimno dobro osjećao kao kod svoje kuće, ne govori za sebe, nego kaže: «Što si došao ovdje? Bilo nam je tako dobro. Ovo nije tvoje kraljevstvo, ovo je kraljevstvo kneza ovoga svijeta», a Isus kaže: «Umukni! Izađi!”.

Zašto ovo govorim? Vidite da ovaj Isusov autoritet ne dolazi od fizičke sile, ne dolazi od neke političke moći, od činjenice da je rabin, on nije neki nametnuti autoritet, jer u stvari kažu: „Ovo je nov nauk, ne kao što nam govore pismoznanci, naši doktori nauka“[2]; oni imaju jedan autoritet, ali to nije isti autoritet. Isusov autoritet dolazi od Duha. Mi, kao članovi Crkve Isusa Krista svega Svemira, ako živimo istinsko zajedništvo s ovom Crkvom, ako se zaista osjećamo Crkvom, ako znam da sam u Crkvi, ako znam da je u ovoj Crkvi iza mene čitavo Mistično Tijelo, ako znam da Presveta Marija moli za mene, da Sveti Josip moli za mene, da izvanredna sredstva mole za mene, da je sada i jedno redovno sredstvo poslano od Boga da me prati i moli za mene, i ja živim u ovom zajedništvu, također i svatko od nas ima ovaj autoritet. Isto tako svatko od nas postaje provokacija za duh svijeta, provokacija za đavle koji žive u ovom svijetu, isto tako svakom od nas se govori: „Što ste došli činiti? Da nas uništite? Što želite? Vi nemate ništa s ovim svijetom“, ma također svatko od nas s istim autoritetom i jednostavnošću. Čak što više znamo da Presveta Marija niti ne govori: đavli bježe. Ona im čak ne mora niti reći: “Umukni!”, oni još prije odu.

Ne govorim to da bih se hvalio, govorim kako bi i to postalo jedan  znak za provjeru vjerujem li u Crkvu Isusovu, vjerujem li u zajedništvo i jesam li svjestan milosti koje su na nas izlivene da budemo svjedoci njegove žive prisutnosti. Ovo govorim jer, ako vjerujem u ovo zajedništvo, ako je Bog sa mnom, tko je protiv mene?[3] Došlo je vrijeme da se ovo živi, ali gdje to živjeti? Živjeti ga u životu, živjeti ga u svim situacijama, u svim kušnjama, lijepim ili ružnim; živjeti u svemu što susretnem, što mi se dogodi; živjeti gledajući također što se događa u svijetu, u ovoj vjeri: Bog je ovdje, Bog vodi, znam koji je moj identitet, imam sve milosti da budem dijete Božje. Dakle, Bog je sa mnom, tko će protiv mene? Jamčim vam da đavli osjećaju tu snagu.

Govorili smo više puta, ma osobito u ovom vremenu, o važnosti da ova živa Isusova prisutnost u njegovom drugom dolasku može doživjeti proslavu u svakome od nas. Ovako živjeti već je dio proslavljanja: Bog je sa mnom, već je dio proslave, Isusove proslave u našem životu, jer samo takvim stavom dopuštamo Isusu da se proslavi, i On će se proslaviti u bolesti, u kušnjama, u čitavom životu, životu, u svim situacijama. On će biti taj koji se proslavlja, On će se suočiti sa svim situacijama. Živeći tako, polazim s vjerom i sa sviješću da sam dijete Božje, i, kako kaže sveti Ivan Apostol: „Što ću biti, ne znam, ali s ovom vjerom ja, u mom svakodnevnom hodu, postajem dijete Božje, sin u Sinu.“[4]

Naravno, podrazumijeva se, da je u temelju toga, za one koji su članovi ove Crkve osobito u ovom vremenu, vrijedi zauvijek, ali sada kada se nalazimo u ovim posljednjim vremenima još više, vjerujući u njegovu živu prisutnost ovdje, u njegovo neprestano i stalno djelovanje, u svakoj situaciji, On je u centru mog života, to jest, moj život je upoznati Krista, moj život je upoznati Oca.[5] Ovo podrazumijevam.

U nedjelju 16. siječnja svi mi obnavljamo našu svečanu posvetu Presvetom Trojstvu.[6] Dobro je da se pripremamo za ovo posvećenje, dobro je da to ne bude neki obred, i, upravo stoga, dobro je sve nas podsjetiti da nam je rečeno da smo vlasništvo Presvetog Trojstva, nakon one posvete koju smo izvršili prije nekoliko godina.[7] Vlasništvo Presvetog Trojstva ne stoga što smo robovi. Za nas, možda, riječ ‘vlasništvo’ pomalo zvuči kao neki objekt, nomi smo vlasništvo stoga što smo sinovi, sinovi u Sinu, vlasništvo jer smo dio, rođeni od Trojstva, stvoreni od iste biti, na sliku i priliku Božju. Vlasništvo u tom smislu, vlasništvo jer smo i mi pozvani, ne kažem kao Presveta Marija ući u Trojstvo, ma živjeti jedno zajedništvo s Njima da, biti licem u lice s Njima da, živjeti u njihovoj prisutnosti za cijelu vječnost, da. U tom smislu vlasništvo. I živeći tako, opet kažem: ako je Bog sa mnom, ako sam Božje vlasništvo, tko će protiv mene? Ako sam u Božjim rukama, tko me može istrgnuti iz tih ruku? Sveti Pavao je napisao onu pjesmu «Tko će nas rastaviti? Možda bol, možda bolest, možda kušnje, smrt? Ni smrt, ni život neće nas razdvojiti.»[8] Ovo značiproslaviti ili, bolje rečeno, dopustiti da budemo proslavljeni.

Dakle, pripremiti posvetu Trojstvu znači pripremati je u ovoj svijesti te se truditi osobito kroz ove dane, na to podsjećati. Podsjećajmo jedni druge, podsjećamo naš um, podsjećajmo dušu, podsjećajmo se ovih istina, sve dublje, kako bismo došli do nedjelje, da posvećenje bude jedna molba: „Želim, Presveto Trojstvo, podsjetiti se i podsjetiti tebe da sam tvoje vlasništvo. Želim to biti, želim da cijelo moje biće živi za to, da se potroši za to, da se proslavi u tome.“

Imam jednu molbu da ova Crkva, ovaj narod dođe do nedjelje ovako, da se posveti u ovoj vjeri, u ovoj zrelosti te da žurno nastavi žurnim hodom kroz sve događaje koji budu pred nama. Ovu molbu upućujem osobito bolesnima, upućujem je starima, upućujem je onima koji su u svijetu smatrani beskorisnima, a naprotiv su najkorisniji od svih; oni su naprotiv oni koji su već u toj situaciji da u potpunosti žive proslavu Božju, u toj situaciji da sjedine svoje patnje, svoje situacije, koje nisu lijepe po ljudski, s onima Kristovim i tako ih pretvoriti u tamjan, molitvu, živo prikazanje. Stoga vas molim da ih prikažete za ovaj narod, za ovu pripremu; prikažite ih da se razumije, da narod razumije iznutra ove istine.

Molim također roditelje malene djece i one koji se bave malenom djecom: ne tražim da im objašnjavate što je posveta Trojstvu. Molim vas da im dopustite da vam objasne, neka vam ona objasne. Pitajte djecu što znači ova istina da je Isus živ, pitajte djecu kako doživljavaju Isusovu živu prisutnost i naučite.

Molim i one koji su u kontaktu s određenim posebnim bolesnicima, s određenim jakim bolestima koje imamo u našem narodu i oko našeg naroda. Molim vas ovih dana da im odete zahvaliti, da im zahvalite na tome kako nose ove situacije i, ako žele, naravno, ne obvezujte ih, zamolite ih jedno posebno prikazanje: vi koji ste tako sjedinjeni s Gospodinom, recite im, zamolite ih da narod Crkve Isusa Krista, narod Fondacije, shvati ono što živi u ovom vremenu i da to ozbiljno živi. Siguran sam da kada zajedno sa Presvetom Marijom prinesemo  molitve da ćemo protresti Zemlju.

Uzimam još iz današnjeg čitanja,[9] prvo čitanje za one koji nisu čitali, je iz knjige proroka Samuela kada Ana odlazi moliti Gospodina da zatrudni. Već od jučer čitamo Samuela, i čuli smo kako je Ana trpjela poradi  njezinog steriliteta i čak ju je tlačila druga žena, tlačio ju je narod jer je bila sterilna.[10] Onda bi se moglo reći, ali zašto joj je Gospodin dopustio toliko godina patnje, kušnji? Zašto Ana nije mogla odmah ostati trudna i odmah podariti svijetu jednog proroka poput Samuela? Mislim da bi jedan odgovor mogao biti da su je sva ta patnja, sva poniženja, sve te kušnje, taj težak život koji je Ana živjela pripremili da može prikazati Samuela. Možda, da nije proživjela sve te kušnje, možda ga ne bi prikazala. Došao bi jedan prorok Samuel, no Ana bi ga zadržala za sebe. Sva ta patnja, sve te kušnje bile su priprava za koju ga prinosi Gospodinu za sve dane svoga života i još malenog ga vodi u hram. I tako je prorok Samuel, predviđen od vječnosti, imao otvoren put, ali, da bi se došlo do tog otvorenog puta, bilo je potrebno i Anu formirati kroz kušnje.

Naravno, ako mi gledamo vjerne planete, vjernu braću, znamo nešto o Alfa Kentauru, oni nisu pripremani preko trpljenja. Za njih je normalno biti prikazani Gospodinu, normalno je imati djecu, prikazati ih Gospodinu. Već sa osam godina odlaze od kuće, spremni su razumjeti njihovo poslanje, spremni razumjeti s kim će izvršiti to poslanje. Za njih je to prirodno. Na Zemlji Bog, ne da Bog želi da trpimo, nego samo preko kušnje i patnje može nas ponekad oblikovati.

Ja vjerujem da mi kao Crkva Isusa Krista sada ovdje, također kroz ove posvete koje vršimo i nadam se da ćemo ih vršiti sve zrelije, idemo prema Isusu koji se proslavlja, prema proslavi, u cijelom našem životu, i mi smo svjesni da ova Isusova proslava nije pitanje naših posebnih djela, nego samo vjere. On želi da mi vjerujemo, želi da ga ostavimo slobodnog, potom On čini. Ne trebamo mi raditi, ne trebamo biti heroji. Naravno, moramo imati Njega u centru. Ja ne znam, pogriješit ću, ali isto tako vjerujem da ćemo ući u jedno vrijeme, možda ne kao vjerna braća, no, ako ovako hodamo, bit će prirodno, mislim na našu djecu, ova dimenzija biti prikazani, da će onda možda biti manja potreba za ovom patnjom. No, prepustimo to Božjoj misli,vjerujem da nije grijeh nadati se. Patnja dolazi od naše tvrdoće, a ne od Božje zloće.

Isus je došao među nas. Pitam samog sebe, ali možda si i vi postavljate to pitanje: “prihvaćamo li ga?”. Došao je među svoje, došao je kao svjetlo, došao je obasjati naše tmine: Dopuštamo li mu da to čini? Nije važno, rekao sam tisuću puta, što tmine izlaze, ma bolje da izađu. Važno je da smo slobodni ostaviti, ostavljamo Njega slobodnim da radi ono što treba. I odakle će proći? Vraćam se tamo, oprostite: kušnje, patnja, ali s Njim u centru, s ovom željom da živimo posvećeni, što znači da mu posvetimo vrijeme. Ja sam siguran da će On preobraziti ovaj svijet.

Ako gledate suprotno ovakvom životu, Njemu posvećenom, suprotno tome je živjeti zabrinuti za ono što ćemo jesti, što ćemo piti, što ćemo obući, kako ćemo se suočiti s onom kušnjom, što ću učiniti s onom bolešću, što ću ako postanem siromašan, što će mi se dogoditi ako se razbolim. To znači živjeti po duhu svijeta, a ne po Duhu Božjem.

Dakle, potrudimo se da nedjelja još jednom bude jedan veliki potres u ovom čovječanstvu. Svaka naša posveta, gdje posvećujemo čovječanstvo, posvetit ćemo sve one dobre volje, posvetit ćemo svakog mučenika, posvetit ćemo svakog umirućeg, sve ćemo uzdići prema Bogu, sve će postati miris na oltaru Božjem i svaki put kad to činimo s druge strane se događa suprotno: pakao propada, svjetlost mu se oduzima, sve više ulazi u tamu, sve više se dolazi do one konačne definicije kada treba biti izbačen zauvijek.

Neka nas prati Presveta Marija u ime Oca, Sina i Duha Svetoga.

[1] Usp. Mk 1, 21b – 28

[2] Vidi prethodnu notu

[3] Usp. Rim 8,31

[4] Usp. 1 Iv 3,2

[5] Usp. Iv 17,3

[6] Vidi molitvu posvete Presvetom Trojstvu na www.premanovomstvaranju.org u rubrici „Posvete i molitve“

[7] Usp. Poruka Boga Oca od 19.siječnja 2020 „Obnavljam s vama moj savez“, objavljeno na www.premanovomstvaranju.org te u knjizi „Prema novom stvaranju 2012-2021“, na stranici 408

[8] Usp. Rim 8, 35-39

[9] Usp. 1Sam 1, 9-20

[10] Usp. 1Sam 1, 1-8