Bog je Ljubav

Crkva Isusa Krista svega Svemira

Mauro

8.01.2022

U uočnici smo svetkovine Krštenja Gospodinova i ovom svetkovinom završava božićno vrijeme.

Kao i svake godine, kroz božićno vrijeme, čitali smo poslanicu Svetog Ivana Apostola; više smo puta čuli i prolog iz Evanđelja Svetog Ivana.[1] Ova čitanja, kao i ona koja su nam ponuđena tijekom blagdana – Sveta Obitelj,[2] nevina dječica[3] – na osobit način podsjećaju na sličnost između Isusova rođenja, njegova polaska, prve Crkve. Marija, Josip i Isus su prva Crkva, igledajte i za nas je tako, također i u našem vremenu mi smo u istoj situaciji. Također i u ovo naše vrijeme pozvani smo iznova krenuti, krenuti iznova sa svim milostima koje su nam dane, krenuti iznova sa živom Isusovom prisutnošću u njegovom drugom dolasku.

Sveti Ivan u svojoj poslanici, koja je lijepa i bogata navješćuje što je vidio, što je dotakao, autora života, mislim da je se svi sjećate. Ona naviješta na koji način biti u istini; u više odlomaka kaže: “Tko kaže ovo, tko radi ono… nije u istini…, u istini je..”. Prepuštam vama da je idete pročitati ako vam ne dođe. Naviješta također što je Crkva: „Od nas iziđoše…, ali ne bijahu od nas…, jer kad bi bili od nas, ostali bi s nama…“.[4]

Ako pažljivo gledamo njegov put, njegov hod, i gledamo ga ne toliko da bismo ga častili – lijepo je častiti Svetog Ivana – no gledamo ga kako bismo to prenijeli na nas, jer je vrlo slično, ponavljam, za svakog čovjeka, za svakoga od nas, možemo vidjeti da je oduvijek ljubio Isusa, oduvijek je bio privučen zajedno sa Andrijom – prvim apostolima – zajedno sa njegovim bratom i sa Petrom, koji su također sjedinjeni na poseban način na gori Tabor i u mnogim događajima; razumio ga je. Čak znamo da je Isus ponekad baš išao tražiti Ivana, da bi bio s Ivanom, odmarao u Ivanu. Ipak, također znamo da sve do nakon uskrsnuća nije sve razumio. Samo kada je ušao u grobnicu “vidje i povjerova”.[5] U tom „vidje i povjerova“ otvorila mu se čitava dimenzija razumijevanja Isusovih riječi, razumijevajući svaku njegovu gestu, razumijevajući njegov život, a razumijevanjem Isusa razumio je i samog sebe. Također je razumio zašto je bio privučen, isto tako je shvatio što je to što je kontemplirao u Isusu, što ga je natjeralo da poželi ići k Isusu.

Ono što pokušavam reći da ono što se dogodilo u Ivanu, kao i u svim apostolima, je da počnemo shvaćati Isusa iznutra, iz duha; to je ono što se traži od nas, to je ono što se od nas traži da razumijemo njegovu prisutnost u drugom dolasku, iznutra. Ne radi se o čitanju, poznavanju, znanju; za Ivana se čak nije radilo niti o zajedničkom životu s Njim, nego je to zaista prihvaćanje iznutra. Poznavajući tako Isusa, upoznao je također i sebe samog, i gledajte da je i to jedna istina za nas: mi ne poznajemo sebe sve dok ne pronađemo naš identitet u Bogu, u Isusu, dakle ne pronalazimo naše poslanje, a još manje možemo reći da poznajemo druge, ako ne uspijemo imati ovu osobnu spoznaju o Isusu, o nama te o čitavoj stvarnosti po Isusu.

On je naviještao, on, apostoli su naviještali rođenje, smrt i uskrsnuće Mesije, Isusa; mi smo pozvani naviještati njegov drugi dolazak, međuvremeni dolazak. Oni kažu: “Dotakli smo autora života”[6], kontemplirali su ga, i ponavljam – možda ne uspijevam objasniti, molim vas za oproštenje – ali su ga razumjeli i kontemplirali u duhu kasnije, kada ga više nije bilo. Uistinu su ga razumjeli nakon uskrsnuća, tek poslije, i poslanica Svetog Ivana kada kaže: «Dotaknuo sam život…»,[7] ne zato što ga je prije vidio, nego kako ga je upoznao poslije. Oprostite, Sveti Pavao je jedno svjedočanstvo; Pavao ga prije nije poznavao, kasnije da.

Dakle, također i mi smo pozvani, u toj spoznaji, naviještati i kontemplirati Isusovo djelovanje danas, pozvani smo s Njim razumjeti isto tako sve događaje koje Isus budi danas. Njegovo rođenje promijenilo je povijest, uistinu, mjeri se vrijeme, promijenio je sve, no i ovaj njegov dolazak mijenja sve eh, ja kažem možda još više. Ne možemo reći više ili manje, no njegov prvi dolazak bez ovoga i bez slavnog dolaska ne bi bio kompletan, treba se dogoditi, treba se kontemplirati. Dakle ovaj njegov drugi dolazak također provocira veličanstvene kozmičke događaje, i mi smo pozvani naviještati ih, živjeti ih; ne da ih naviještamo da bismo okolo govorili, nego da bismo ih živjeli unutra, da ih dotaknemo u nama, među nama. Tada to postaje naše svjedočanstvo: dotakli smo autora života, to čini autor života.

Govorio sam o čitanju prologa iz Evanđelja po Svetom Ivanu: „Svjetlost je došla na svijet, došla je obasjati tamu, ali tama ga nije prihvatila. Došao je među svoje, ali njegovi ga nisu primili“.[8] Vidite da je tako i danas, eh! Isus je svjetlo, nije da je bio svjetlo, Isus je svjetlo; također i danas u ovom njegovom drugom dolasku došao je obasjati svaku tamu. Međutim, i danas kao i tada, odakle počinje? Ako dobro pogledate u Evanđelju, također i kada je na početku slao apostole: “Idite samo u dom Izraelov”[9], svome narodu. Također i danas ovaj njegov drugi dolazak započinje u njegovom narodu, započinje od nas. Onda tmine koje su obasjane su naše tmine.

Ne zaboravite da u nama postoje dva zakona – to je rekao Sveti Pavao ne? – postoji onaj u duhu i postoji onaj od svijeta. On je govorio: “Ne činim ono što bi htio, nego činim ono što ne bi htio.“[10], to su ta dva zakona. Ja vas molim, imajte na umu da svi imamo ova dva zakona u sebi. Ako netko misli da nema u sebi ovu borbu, nije zdrav. Zakon duha treba pobijediti, no mi imamo dva zakona. Ali kako kaže Sveti Pavao, Sveti Ivan, Isus, svi govore, no vi imate milosti pobijediti svijet, jer On kaže: “Ja sam pobijedio svijet”,[11] “Tko mene prima, ima moć postati dijete Božje”,[12] da postane dijete Božje, a ne: “On je dijete Božje, ništa mu se više ne događa, dobro je.” Upravo u toj borbi između ova dva zakona postaješ dijete Božje, imaš milosti.

U nama, kao što sam već napomenuo, također postoje dva života: život Božji i naš. I gdje je naš usidren? U svijetu. Zašto? Ma nije sve naša krivnja… krivnja je u našim korijenima, krivnja je na mjestu gdje smo se utjelovili, krivnja je u duhu svijeta… No ja kad kažem “krivnja je” – što možda nije ni ispravna riječ – to je također dio našeg poslanja. Ako smo mi rekli da u trenutku začeća, u tom da bismo mogli završiti na Alfa Kentauru. To što smo ovdje, to je zato što smo rekli da, idem tamo; onda je dio moga poslanja sukobiti se s ovim svijetom, koji je prisutan također u meni. Ne mogu: “Ja sam u svijetu, ali nisam od svijeta”,[13] ali svijet je oko mene, u meni je, dotiče me. Potom iznutra postoji jedna milost i jedna sila koja odbacuje i izbacuje iznutra sve što nije u redu, i to je hod. To je Evanđelje, eh! Iz usta izlazi ono što je u srcu, nije ono što ulazi.[14]

Dakle, što je to što mi trebamo svjedočiti u ovom njegovom drugom dolasku, u ovom svjetlu koje obasjava tamu? Pobjede koje vrši nad nama. Na poseban način najljepše su pobjede koje vrši među nama, pobjeda koju ostvaruje u tome da jedan jednostavan, skroman, malen, ne previše inteligentan narod dovede do dostojanstva djece Božje, da bude jedan novi narod; ovo trebamo naviještati. I kako to možemo vidjeti? Koji je put? Put je uvijek ovaj, ako vršimo njegovu zapovijed: “Ljubite jedni druge kao što sam ja ljubio vas”.[15] Put je jednostavan, nema veće zapovijedi od ove: “Nema veće ljubavi od ove: život svoj položiti za prijatelje svoje“.[16] Poslanica Svetog Ivana je puna, zar ne?: “Ljubimo jedni druge, jer ljubav je od Boga: tko ljubi, od Boga je rođen i Boga poznaje”.[17] Vrlo je jednostavno! Ali budimo iskreni, koliko mi to kompliciramo!

Mi, svaki put kada napravimo jedan korak koji se može činiti banalnim i malim, jedan korak koji pobjeđuje naš strah da ćemo izgubiti našu ideju, naše razloge, svaki put kada pobijedimo neki strah da ostavimo ono što nam se ne sviđa, svaki put kada koristimo hrabrost da prihvatim ono što mi se stvarno ne sviđa, ono što nikad ne bih učinio, što mislim da mi ne treba, da je pogrešno; svaki put kada ja naprotiv napravim korak u tom smjeru, ja uskrsavam i ja pobjeđujem svijet, svijet koji je prisutan u meni. I svaki put kad napravim taj korak postat ću slobodan, jer će me istina osloboditi, Isus Krist će me osloboditi[18]. Tada ću postati svjedok njegove žive prisutnosti. Gdje? U meni i oko mene. I tada ću moći komunicirati i nositi nadu onima koji nemaju tu nadu, da Isus postoji, da Isus pobjeđuje svijet, jer ja ti kažem: “Pobijedio je u meni, može pobijediti također i u tebi.” Kako? Tako, i daju mu se recepti koji su jednostavni. Tada ćemo vidjeti snagu Božju, preko njegovih sakramenata, preko oproštenja, vidjet ćemo čudesa. Tada ćemo mi biti oni koji daju jesti, ali ako mi ne, ne utjelovimo ovu dimenziju ostajemo teorija, eh.

Mi, u ova dva života koja imamo, stvoreni smo od biti, i naše biti ima svoje korijene u Bogu, na sliku i priliku Božju, no postoji i djelovati, i mi ne djelujemo uvijek na sliku i priliku Božju; biti i djelovati. Znamo vrlo dobro da je prvo djelovanje uvijek u duhu, pa i u ovome kažemo: “Ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio”,[19] u duhu, moram sve prihvatiti, moram sve ljubiti, to je prvi korak, priziva milosti, pokreće u nama primarnu energiju. Međutim, ako se te milosti ne utjelove i ako to ne učinim konkretno, ostajem podijeljen u svom biti i djelovati. Shvatio sam da sam rođen od Boga, shvatio sam da je Bog u meni, pomalo sam shvatio snagu koju imam u sebi – zahvaljujući Bogu, Isusu i Duhu Svetom, i sredstvima – ali je ne koristim. Vidite to su sakriveni talenti.

Nemojte misliti da su ovo talenti: netko ima talent vršiti čudesa, netko da dobro govori. Ovo ovdje su skriveni talenti, ova beskrajna moć koju imamo da možemo ljubiti Božjom ljubavlju, da možemo biti posljednji, da možemo biti žrtvovani za druge, prikazani; to su talenti, ali ako ih ja ne znam koristiti ja sam onaj koji ih sakriva. Što znači koristiti ih? Hm, staviti u praksu, napraviti prvi korak. Mi imamo sve milosti za to, imamo sva sredstva da pobijedimo svijet, jer osim milosti – povezujem se s onim što sam rekao neki dan – sve što nam je dano također je u tom smjeru: jezgra , točka svjetlosti, Crkva, Svetište, je u tom smjeru, sakramenti. Vidite da su sve to sredstva za pobijediti svijet u nama i onda postati svjetlo. Nadam se da se razumije što želim reći. Oni nisu sami sebi svrha. Moram se pričestiti: pričest mi treba za ovo. Moram se ispovijedati: moram se ispovijedati da oslobodim ovu energiju u sebi. Moram oprostiti, naravno; ako ne oprostiš gušiš tu energiju. Onaj koji oprašta dobiva više od onoga kome je oprošteno, eh, na razini energije, milosti. Sve je to onaj hod koji Isus govori u prologu: “Onima koji ga prime dao je milost na milost,[20]… i moć da postanu djeca Božja”.[21]

Mislim da svi mislimo da su apostoli imali sreće, zar ne? Pozvani od Isusa, dvanaestorica apostola, sretnici, i ja vam sad kažem: mi smo puno više, mi smo puno sretniji od njih. Pozvani smo na istu službu, ni više ni manje, kao i oni; trebamo napraviti iste stvari koje su oni napravili, no mi imamo više milosti od njih, mi imamo više sredstava od njih, eh. Jedno sredstvo koje imamo, a koje oni sigurno nisu imali: to je da imamo njih, dvanaest apostola; oni nisu imali Centralnu Jezgru, nisu imali čete svetaca, nisu imali cijelu Crkvu. Mi smo sretniji od njih, imamo više milosti.

Drugo nešto što Sveti Ivan govori u svojoj poslanici: provjeravajte sva nadahnuća. Što to znači? U tom odnosu spoznaje Isusa u nama, normalno je da se pokrenu nadahnuća, ispravno je. No ja vam kažem: u hodu prema dolasku do neposredne spoznaje vidim i znam, osjećam i razumijem – i doći ćemo do toga –mnoga nadahnuća je dobro provjeriti, dobro je dopustiti se formirati, dobro je dopustiti da Isus obasja tmine, da iziđu i da ta nadahnuća ne budu pomiješana s glasom naše duše, s našim ja. Onda kako? I ovdje znamo kako to učiniti: svako nadahnuće, svaku ideju, svaki prvi korak, položimo u Srce Presvete Marije, ostavimo ga tamo, razgovarajmo o tome s Njom, potom zajedno s Njom razgovarajmo o tome s Isusom Kristom. Gledajte, ovo nisu tehnički koraci! Ako vjerujemo, već u prvom koraku moje nadahnuće ili biva promijenjeno, ili odbačeno, ili čak ponekad potvrđeno, jer Marija je tu, nije neki kipić. Ali naravno, trebam imati tu otvorenost da joj dopustim da me dotakne, i dotiče me kako Ona želi, a ne kako ja mislim.

Molim vas, ne igrajte ovu igru: shvaćam da je to nadahnuće jer mi svjetiljka padne ili se zalupe vrata, to je igranje, nisu nadahnuća. Nadahnuća o kojima govorim dolaze iz jednog slušanja iznutra, Boga koji govori. A s kim govori? Čak i kada govori sa mnom, govori preko svih, no ja ga trebam slušati. On govori kroz prirodu, stvorenje – Sveti Franjo ga je osjećao ali morao je slušati – ne kroz šumove.

S Marijom idemo pred Isusa, i Isus dalje radi s našim nadahnućem. Kada sam pred Isusom, postoji jedan temeljni korak: bilo koje nadahnuće, odluka, što god vjerujem da je ispravno – “Bog mi je rekao, tako Bog hoće…” – polažem to u Srce Isusovo i više ne razmišljam o tome. Koji god odabir da ste napravili, položite ga u Njegovo Srce i recite: “Ne razmišljam više o tome, sada je sve na Tebi”. Na Isusu je: “Ja ti kažem da sam tu, tako sam razumio, ali ako se Ti ne pokreneš –i ovaj Ti je Isus – ja ne radim ništa, to je tvoj zadatak”. Položite to u Srce Isusovo.Ako todolazi od Isusa vratit će se, jače nego prije, tada je trenutak da to otvorite u zajedništvu. Već je prošlo kroz provjeru, prvu provjeru, onda se otvara zajedništvu da osjeti što teče u tom zajedništvu. A u zajedništvu što radimo? Zadnji korak koji je najvažniji od svega: nosimo ga uMisu, polažemo na oltar, u Žrtvu i prikazujemo se da Bog, ako želi da se to dogodi, da to nadahnuće ide naprijed, da se pokrene, kako i u vrijeme koje On želi.

Zapamtite dobro da djelo je Božje djelo i da sve treba poći od Boga; On je taj koji treba pokrenuti stvari, a ne mi. Istina je da “treba nas”, i ja to stavljam pod navodnike, jer kad On tako kaže, to je poradi njegove beskrajne ljubavi –najbolje da treba nas- ali da bi nas mogao koristiti On je taj koji počinje a mi idemo iza, uvijek iza: „Tko hoće ići za mnom, neka uzme svoj križ i neka me slijedi“[22], ne ispred mene, iza mene. On mora započeti, i ponavljam, to se događa s prikazanjem u Žrtvi Svete Mise. Svakako, mi imamo vrlo jasnu i preciznu liniju onoga što trebamo napraviti, rekli su nam na sve načine, bez obzira na nadahnuća koja mogu biti osobna, i za koja sam siguran da će mnoga ići naprijed na ovaj način, također i konkretna, koja će Bog razvijati i uvijek će ih razvijati u zajedništvu, nikada da bi dijelio.

Dakle, u Svetoj Misi, mi trebamo posvetiti sve i svakoga, trebamo nositi sve umiruće, trebamo nositi mučenike, trebamo nositi abortirane, umrle od Covida, trebamo nositi cjepiva, trebamo nositi obitelji, djecu, posljednje. Rekli su nam za koga trebamo moliti. Trebamo moliti za ona sredstva koja je Isus, koja je Bog ubacio u sisteme, i mi ne znamo tko su oni, trebamo moliti za političare, za Europu, za posljednje. Kako to možemo vršiti? To možemo vršiti samo ako smo otvoreni prema svima, ne možemo se zatvoriti prema nikome, ne možemo reći jednome: “Ti da, ti ne”, ne možemo suditi, Bog će nas zaštititi, Bog će nas odvojiti… . “Od nas iziđoše, ali ne bijahu od nas“,[23] no mi ih nismo otjerali, oni su otišli. Biti otvoreni za prihvaćanje onoga koji je za nas najgori, govorim o djelovanju u Misi, u Svetoj Misi, u duhu. Ako potom Isus bude tražio da to vršimo i u praksi, tada ćemo vršiti; Isus, nije da ćemo mi sada ići tražiti one koji su najgori.

Nadam se da je jasno ovo što želim reći, jer to su stvari koje znate, no to su važne stvari, jednostavne, da ako ih radiš mijenja povijest, ako ih ne radiš, iako ih poznaješ, ništa se ne mijenja, samo ih poznaješ. Dakle, živeći ovako, vidite da i mi postajemo poput Svetog Ivana, možemo naviještati, možemo govoriti, ali ne samo stoga da bismo govorili, ponavljam, nego da pričamo o našem životu, i ja mogu govoriti o mnogima od vas, mogu svjedočiti o životu mnogih od vas, zar ne? O promjeni koju sam vidio i to sigurno nije hvalisanje, govorim ono što vidim. To je činio Sveti Ivan.

Naš je put jasan, obilježen, otvoren je i nitko ga ne može zatvoriti, jer ga je Bog otvorio, no mi moramo sve odlučnije krenuti tim putem, ali ne toliko jer imamo zapovijed: „Mi smo Crkva, mi to moramo činiti”, ma ako to ne budemo činili bit ćemo nesretni, nešto će nam nedostajati. Ako to ne budemo činili mi smo glupi, ako to ne činimo to znači da u ona dva života koja imamo u sebi više slušamo onaj od svijeta. Ponavljam, jedan od sigurnih dokaza da je Bog na djelu je kada ono što traži od tebe osjećaš da to moraš napraviti, ali je zadnja stvar koju bi želio napraviti. Uvijek je tako, međutim ne možeš a da to ne napraviš, jer znaš da je to ispravno. Vršeći to nalaziš mir, blagoslov, sklad – dok vršiš to – ali ako ti nastaviš gledati i ne činiš, to također nosi još veću težinu u određenom smislu. Potom tamo se pokreću mnogi problemi: počneš se sažalijevati, počinješ se opravdavati, ima ih milijarda.

Dakle, sutra je Krštenje, Isus izlazi Jordana i kreće. Također i mi još jednom krećemo, i to sam rekao stotine, tisuće puta, one riječi Svetog Franje: “Ništa nismo napravili, krenimo ispočetka”. Ali prelijepo je! Samim tim što nam Bog daje tu mogućnost, zahvalimo mu. Ništa nismo napravili? Budimo pošteni: jesmo li išta učinili? Gledajmo u Isusa i recimo: “Ništa nismo napravili, ali počnimo ispočetka”. Dosta, gotovo je, nema potrebe niti da se sažalijevamo, „a mogli smo više napraviti…a mogli smo bolje…“. Ma koga briga? Računa se ono što ću sutra napraviti, ono što sam napravio već je gotovo.

Ovo je jako vrijeme, ali vrlo, vrlo lijepo. Ne dopustimo da nas pritisne ovo jako, ne dopustimo se pritisnuti strahom, „šta će biti?“. Netko od nas je bolestan, netko od nas će umrijeti, ili bolje svi ćemo umrijeti prije ili kasnije; netko od nas se osjeća loše, ali kad bismo svi bili svjesni da smo u Božjim rukama i da to nosimo – nije lijepo osjećati se loše, ne, no u Božjim smo rukama – što nam se može dogoditi? Tu je Covid? Bog će upravljati također i Covidom. Hoće li izbiti rat? Pomolimo se da ne bude, zaboga, ali Bog će i to voditi. Bog vodi povijest, idimo za Njim.

I povjerimo još jednom sve naše nakane Mariji; povjerimo joj i što smo takvi da s mukom ljubimo jedni druge – ne bojimo se to reći – kao što je Bog ljubio nas. Napravimo ovaj prvi korak i uzmimo ovo kao nadahnuće večeras, i položimo to u Srce Marijino: dobili smo nadahnuće da trebamo ljubiti jedni druge kao što je Isus ljubio nas.

Pomozi nam, o Majko, da idemo do kraja, u ime Oca, Sina i Duha Svetoga.

[1] Usp. Iv 1, 1-18

[2] Usp. 1Sam 1, 20-22.24-28; 1Iv 3, 1-2.21-24; Lk 2, 41-52

[3] Usp. 1Iv 1, 5-10.2, 1-2; Mt 2, 13-18

[4] Usp. 1Iv 2, 19

[5] Usp. Iv 20, 2-8

[6] Usp. 1Iv 1, 1-4

[7] Vidi nota 6

[8] Usp. Iv 1, 9-11

[9] Usp. Mt 10, 5-6

[10] Usp. Rim 7, 14-15

[11] Usp. Iv 16, 33