Crkva Isusa Krista svega Svemira

Mauro

16.05.2021

Svetkovina koju danas slavimo, Uzašašće, snažno poziva na ono što je temelj za svakog kršćanina da traži ono što je gore;[1] Krista koji uzlazi na nebo. Ako jedan kršćanin pripada Kristu i želi Krista, traži ono što je gore. To je jedna od onih svetkovina tijekom godine koje najviše smetaju đavlu – ova, Uskrs i Marijino Uznesenje – jer su to one svetkovine koje ga podsjećaju na obećanja koja je Isus dao svakom kršćaninu, svakom čovjeku koji ga prihvaća. Podsjećaju ga na ono čega se odrekao, ono što je on izgubio, i osim toga to su one svetkovine kojima se manje može upravljati, koje on ne može spustiti na razinu misli na Zemlji. Ako pogledate sve ostale, poput one od Svetaca, uvijek ih uspijevate staviti u okvir Zemlje. Također svetkovinu Duhova uspio je svesti na razinu  izvanrednih darova, a nije tako. Svetkovina Presvetog Trojstva je nešto maglovito, nitko ne može govoriti o Trojstvu, napisali su sveske od šest stotina stranica gdje se ništa ne razumije.

Život, smrt i uskrsnuće Isusovo ima kao jedinu svrhu uzdignuti se prema Ocu, ostvarenje mu je ući u život Oca i u njega se ulazi zahvaljujući daru Duha Svetoga koji silazi od Oca i objavljuje nam svu istinu. Ove su svetkovine put svakog kršćanina, Sveti Pavao to danas dobro govori Efežanima.[2] Zaklinje nas „ponašajte se dostojno poziva koji ste primili“. Biti kršćanin je jedan poziv, nije neki dodatak, nije neka od mogućnosti, nije: „Ma, dobro je biti kršćanin, biti musliman, biti što ono što želite“; biti kršćanin je jedno zvanje, to je jedan poziv. Međutim, u temelju treba postojati, kao što sam rekao na početku, traženje stvari odozgo, to je jedan poziv koji odatle započinje. Naprotiv, sve što se spušta na razinu duha, doista je zakon, i upravo se ovdje odvija ona bitka između Dobra i Zla, koja te vodi na ljudsko razmišljanje te da kontempliraš sve, također i Boga, jednim ljudskim pogledom.

Presveta Marija podsjeća nas iznova u posljednjoj poruci: „Trebate ući u misao Božju, trebate dopustiti da vas On oblikuje na svoju sliku, a ne da vi njega oblikujete na vašu sliku.“[3] Tražiti ono što je gore, kontemplirati Očev život, kontemplirati vječne stvarnosti, proširuje našu dušu, prisiljava je da se spusti u duh, prisiljava je da prihvati sve što Duh Sveti donosi, kako bismo mi mogli doći do Oca samo u Isusu, u Duhu Svetom; ne po izvanrednim darovima nego zato što je Isus svojim otkupljenjem postigao za nas dar razumijevanja, ulaska, da se probudi sve što je u nama posijano.

Prije sam rekao: ako ja ne živim ovako, moja se duša prigiba, prigiba se prema stvarima Zemlje, veže se za druge duhove, za druge potrebe, veže se za druge sile. I što se događa? Naše razmišljanje se spušta i od misli koja se spušta počinju sve bolesti – govorim o onim fizičkim – izopačenost, sve. Ja mislim da pomutnja koju živimo ne navodi nas da kontempliramo ono što je gore. Čini mi se apsurdnim da jedan kršćanin, jedno dijete Božje koje želi prodrijeti u Božju tajnu, ići dalje, živjeti sa svojim Stvoriteljem, da treba započeti raspravu je li jedan muškarac, muškarac, jedna žena je li žena, je li dobro da je netko muškarac, žena, to je znak da se duh spušta na nisku razinu. A znate li koji je najveći problem? Na to se gleda kao na slobodu, na postignuće, kao na napredak, na otvorenost.

U ovoj misli koja se spušta niže, naša se duša sjeća Boga. Također i ateist ima jedno malo svjetlo o Bogu iznutra – onaj koji tvrdi da je ateist – no ipak ga traži, zaziva ga uvijek i samo da riješi probleme i situacije na Zemlji. Spustio je pogled nisko, kao da će se sve riješiti u ovih sto godina koliko živimo ovdje, kao da se cijeli Svemir i vječnost svode na ovo, na situacije koje sada živim, na problem koji sada imam, koji ima moje dijete, sve je u tome. Nije da se Bog ne bavi tim stvarima; on se i te kako brine za ove stvari na Zemlji! Ali kada je rekao: „Tražite ono što je gore, tražite kraljevstvo Božje“, također je rekao, „Ovo i sve ostalo dat će vam se u izobilju.“[4] Rješenje dolazi samim tim da mi tražimo Boga i da će se On pobrinuti za naše probleme, on će staviti stvari na mjesto, no mi tražimo Boga, On je to rekao u Evanđelju. Nije rekao: „Tražite me da riješim vaše probleme“, „Ja ću vam ih riješiti ako me tražite“.[5] To je drugačije!

Lako je, rekao sam prije, vidjeti da se misao čovjekova tijekom stoljeća nije puno uzdigla, pomutila je i dovela na razinu Zemlje, po mom mišljenju također i molitvu. Umanjila je izvanredne intervencije koje je Bog izvršio, dovela ih na ljudsku razinu te je svela potrebe čovječanstva na razinu zemlja zemlja. Gledajte da ovo znači spustiti se na razinu jednog idola. Svi su pogani od početka vremena tako činili, imali su svoje idole, molili su ih za svoje potrebe, bojali su ih se. Ponavljam, ja ne kažem da ne bismo trebali razmišljati o normalnom tijeku života, brinuti se o normalnim stvarima. Kažem da kao kršćani imamo jedan poziv i trebamo krenuti od Boga. Krenuti od Onoga koji nas je stvorio, krenuti od jednog Oca koji nam je dao Sina, koji je za nas zadobio Duha Svetoga; krenuti od Majke koja nas želi nositi i uroniti u ovaj Život. I potom će tijek normalnog  svakodnevnog života biti jedan hod prema Bogu, bit će sredstvo za odlazak prema Bogu i sve će biti regulirano Božjim životom; ništa se neće dogoditi izvan Božjeg života.

Svaka izvanredna Božja intervencija, oduvijek je imala upravo ovu svrhu: vratiti nas k Njemu. Nije da nas je On zaboravio, toliko nas ljubi da ne može ne brinuti o nama. Nije nas napustio, no trebamo mu dopustiti da radi kako On misli i kako On želi. Svaka intervencija koju je učinio i koju čini, objavljuje nam Njegovu Ljubav. Svi su povezani, svima im je svrha naše uzdignuće, no mi trebamo djelovanje prepustiti Njemu, na način na koji nas želi uzdići, a ne da ga zatvaramo u naše ljudske mjere. I oprostite  ako ponavljam, bitka s Luciferom je upravo u tome: da nas zbuni dok gledamo kako Bog prolazi, dok gledamo Božji program, dok gledamo  Božju intervenciju ubacujući Sotonu, što mu ponekad dajemo moć koju on jednostavno nema. Jedina snaga koju ima je strah, pomutnja; ne može ništa napraviti, ne može ništa stvoriti, ne može nikoga ubiti, ne može nikome naštetiti osim sa strahom. Ne može mi niti isprovocirati bolest. Može moju dušu dovesti do takvog straha da se razbolim. Shvaćate razliku! Ne može ništa napraviti, on je jadan. Ima moć u strahu!

Presveta Marija se uvijek ukazuje, ako gledate kroz povijest, u dramatičnim povijesnim trenucima. Zašto? Odgovorit ćete mi: „Da nas spasi.“ Slažem se. Ali od čega da nas spasi? Da nas spasi od neke situacije, od nekog rata, od neke bolesti, od ove pandemije? Da i ne! Dolazi nas spasiti od naše misli koja pada sve niže i koja u ovoj situaciji, umjesto da traži Boga, traži ljudska rješenja; umjesto da tu situaciju shvatim kao poruku „Mijenjam svoj život“, tražim rješenja kako bi ta situacija prestala, no nastavljam živjeti kao prije. Ne dolazi zaustaviti ratove jer u protivnom ima mrtvih, jer su ružni – naravno da su ružni – ali ružni su jer dolaze od ljudi stvorenih na sliku i priliku Božju, koji bi trebali tražiti stvari odozgo umjesto toga se brinu kako se obraniti jedni od drugih, kako se zaštititi, napasti ili se braniti – isto je jedno i drugo -, gdje mir traže ljudskim sredstvima, čak s oružjem traže mir.

Pokušajte misliti: «Tražite ono što je gore»[6] i svaki bi se rat zaustavio, počevši od onog u obiteljima. I kršćani naprotiv također ratuju jedni protiv drugih i pokušajte vidjeti je li svaka podjela između kršćana, počevši od velikih, ali i do malih – sada, u pokretima – nisu li uvijek poradi zemaljskih stvari. Sada se čak dijeli „cjepivo da, cjepivo ne“, kršćani! Traže li stvari odozgo ili gledaju sve „zemlja zemlja“?

Mi na ovoj stranici govorimo o izvanrednim sredstvima: Centralna Jezgra, Arkanđeli i vjerna braća;[7] uzvišena sredstva: Presveta Marija, Sveti Josip. Ali zašto postoje? Kažem kao i prije za ukazanja Presvete Marije, da nas spase? Kakva je njihova intervencija? Što oni rade? Netko koga sam susreo kaže mi: „Ma ništa se ne mijenja“. Kažem vam, 2012. godine neki su nas napustili jer su očekivali epohalnu promjenu; sada po pitanju cjepiva mnogi su u krizi. To znači mjeriti po ljudskoj misli, zemlja zemlja; to znači mjeriti, razmišljati ne tražeći ono što je gore.

Jučer je Otac Tomislav[8] ponovio da intervencija Centralne Jezgre, da poruke Stefanije Caterine, nisu privatne objave. Centralna Jezgra nije nešto privatno, Arkanđeli nisu privatni – nemamo ih samo mi – nismo mi izmislili vjernu braću. Izvanredna sredstva, kao i svaka poruka koju nam je Bog dao ili koju nam je dalo svako sredstvo – Presveta Marija, Isus, Duh Sveti, mnogi Svetci – nije ništa drugo do Božja misao, nije ništa drugo nego ono „Upoznati Oca i Onoga kojega je Otac poslao“[9], nije ništa drugo nego srce Evanđelja, ulazak u razumijevanje i življenje Evanđelja i točka. Nisu ove izvanredne intervencije da bi nas spasile po ljudski, nego nose spasenje, jedino spasenje: prihvatiti Krista, prikazati se Njemu po Bezgrešnom Srcu Majke Suotkupiteljice, živjeti prema nauku Marijinu, prema zakonima Duha; Marija nas vodi Isusu i Isus nas vodi Ocu u Duhu Svetom, točka. Sve ostalo što želite staviti i što možete staviti znači biti na ljudskoj razini.

Hodajući na ovaj način mi hodamo poput Isusa Krista, postajemo slični Njemu. Hodajući na taj način živimo čitavo Evanđelje, naš život je jedan poziv, mi smo kršćani po pozivu, želimo doći do potpune Istine, želimo doseći puninu vjere, kako Sveti Pavao također i danas[10] govori Efežanima, da bismo došli do toga: „Postoje različite karizme, različita poslanja, ali samo jedan Gospodin, samo jedan duh, samo jedan Bog, samo jedan Otac …“ – neću čitati čitavu poslanicu Efežanima -, i kao temelj je  život koji je protok događaja kroz koje trebamo proći kao djeca Božja. Tada i mi, poput Isusa, prikazujući svoj život uzlazimo k Ocu, i mi poput Isusa zadobivamo Duha Svetoga i mi također ga izlijevamo poput Isusa na druge. To je hod kršćana koji bi trebali utjecati na Zemlju.

Dok kršćanin živi ovako, Bog – On zna kako – spašava ono što se spasiti može, doseže svakog čovjeka dobre volje bilo gdje skrivenog. Otkupljuje sve što se događalo tisućljećima, sve one koji su u Čistilištu, otkupljuje sve; vraća se, kao što je napravio na Veliku Subotu, podijeliti. Spustio se nad pakao, zar ne? I jednom zauvijek podijelio je pakao od Čistilišta. Sada trajno, tko je u paklu, taj je u paklu, ali tko je u Čistilištu, uzdiže ga. On to čini, ali i mi to činimo zajedno s njim: uzdignuti se k Ocu, tražiti ono što je gore ; ovo je!

Mjeriti ukazanja Presvete Marije, mjeriti izvanredne Božje intervencije po ljudski znači nositi također i Marijine poruke dane preko raznih vidjelaca, nositi njezine intervencije, također i one snažne, njezina čudesa, na razinu Zemlje znači udaljiti se od ovih istina, od onoga što je gore. I gledajte, da čineći takoto zadovoljava religioznost, udovoljava, čini te smirenim, daje ti da izmoliš možda pedeset i sedam krunica dnevno, ali te ne prisiljava da promijeniš misao. Stavlja te u mir, daje ti da moliš za grešnike, za dobre i zle, no uvijek na razini Zemlje.

Gledajte da je i ovdje prisutna intervencija Lucifera da bi se to činilo. Dovoljno je da ne uzdižemo misao prema Ocu i što se tiče Lucifera možemo moliti koliko želimo a da ga to ne uznemirava. Ne znam je li netko od vas bio prisutan za vrijeme egzorcizma: njemu ne smetaju molitve, nego kada ga prepoznaješ. A kada ga prepoznaješ? Kada ga gledaš s ljubavlju. Kada ga gledaš s ljubavlju, on počinje vrištati i odlazi. Kada moliš, on vrišti, ti moliš i čini se da si u zoološkom vrtu, svi vrište, svi mole, ali vjerujte mi da sam sudjelovao nekoliko puta i nije da se nešto mijenja. To te zadovoljava i izlaziš van govoreći: „Ah, natjerao sam Lucifera da vrišti; ah, znaš kako je to lijepo!“

Prihvatiti Božje darove na ovaj način, dovodeći ih na ljudsku razinu, zatvara dušu, jer također i naša duša treba postati službenica Duha Svetoga, poput Presvete Marije, treba se pokloniti Duhu, treba se spustiti u Duh. A nije – iako je stvorena na sliku Božju, da treba doći na Zemlju, biti uronjena u duh svijeta. To je jedan prolazak i jedan da koji treba izreći da bi se spustila; nije nešto što se podrazumijeva, to je jedan poziv. Nadam se da razumijete što želim reći. I u tom pozivu, u tim neprekidnim da spušta se u Duh i počinje kontemplirati svu istinu, dan za danom. To je jedan hod, to je hod koji se sastoji od etapa. Život je jedan hod koji se sastoji od etapa, da bi se došlo do punine do zrelosti vjere.

Znamo iz čitanja, no i ja to moram reći: Božja misao nije od ovoga svijeta. Također kažem: Božja misao nije od ovoga svijeta i stoga ako je spuštaš na razinu svijeta razvodnjavaš ju, uništavaš ju. „Mi smo u svijetu, ali nismo od svijeta“,[11] mi smo stvoreni za ono što je gore, „Tražite ono što je gore“.[12] Novo stvaranje nije onakvo kako ga mi zamišljamo, od ovoga svijeta. Bog je rekao da će spasiti i Zemlju.[13] Svijet je lijep, ali ako uklonite Duha Božjega iz ovog svijeta ovako lijepog, što postaje? Božja misao se ne dopušta iskorištavati, Božju misao možeš samo ljubiti, možeš je željeti i tada se On objavljuje. Kada se on objavljuje, ti kažeš svoje da, i On se još objavljuje, i to je onda kada kaže: „Tko želi ići za mnom, neka svaki dan uzima svoj križ i neka me slijedi.“[14] Koji je to križ? Onaj da, ono umiranje tvojoj misli i život ti pomaže, naravno, ali ako vršiš ovaj da, ne ako uzimaš Boga i nosiš ga u svoj život.

Gledajte, brzo dolazi vrijeme – to je ono što je rekao Otac Tomislav[15] također i jučer pred kraj – da je vrijeme kad tko ne uđe u ovu misao, tko nema želju ući u nju – prvo je da, dovoljan je jedan: „Ja želim, ako sam i potpuno izvan, potpuno u krivu, želim, ja hoću“ – tko ne bude to imao i ostane sav u svojim idejama, u svojim uvjerenjima, neće ni primijetiti, ali naći će se izvan, jer će vrata biti zatvorena.[16] Neće niti primijetiti! Brzo se približavamo tom vremenu. Nemojte ni pomisliti reći: „Primijetit ću“. Ako nisi spreman ostaviti, ući u igru, nećeš primijetiti. Evo, za to su potrebna izvanredna sredstva, da nas na to podsjećaju, da nas podsjećaju da smo stvoreni da budemo kršćani po pozivu, a ne kao neka od mogućnosti. Stvoreni smo za vječne stvarnosti, stvoreni smo ne da bismo bili ovdje, nego da tražimo stvari odozgo. Stvoreni smo – i ako to želimo – da bismo oponašali Isusa Krista, da bismo bili poput Njega. Da bismo bili poput Njega, trebamo proći preko Presvete Marije, Majke i Kraljice Suotkupiteljice i nijedan mudri teolog ne može ti reći kako činiti, što ne treba činiti. Stvoreni smo za vječnost. Sve je tamo, i put je samo jedan, drugih nema. Vaša vas religioznost neće spasiti, neće vas spasiti ni Papa, neće vas spasiti poslušnost bilo kojoj strukturi; spasit će te samo beskrajna želja koja gori u tebi – i koja ti ne dopušta disati–za Bogom i za Božjim stvarima. S tim ćeš se boriti, pogriješit ćeš, pasti, ali Bog će te povratiti. Samo ovako, nema drugog puta, ne postoji neki veliki svetac, guru.

Presveta Marija, koja je Majka i kao takva ukazuje se upravo da nas spasi od ovoga, od ove misli svijeta, kao Majka, ne želi ništa drugo nego da nas uvede u Sinovu misao, kao Majka koja poznaje put jer ga je ona prva prošla, neka nas sve primi u svoje Srce i probudi u nama one istine koje su u nama, i neka padnu svi naši otpori, u ime Oca, Sina i Duha Svetoga.

 

[1] Usp. Kol 3, 1-3

[2] Usp. Ef 4, 1-13

[3] Usp. poruka Presvete Marije od 12. svibnja 2021. „Dopustite da moje Srce trijumfira u vama“, objavljeno na http://www.premanovomstvaranju.org

[4] Usp. Mt 6, 31-33; Lk 12, 29-31

[5] Vidi nota 4

[6] Vidi nota 1

[7] Vidi rubriku „Izvanredna Božja sredstva“ na našoj stranici

[8] Vidi razmišljanje Oca Tomislava od 15.svibnja 2021 „Uzdignuće prema Bogu“, objavljeno na http://www.premanovomstvaranju.org

[9] Usp. Iv 17, 1-3

[10] Vidi nota 2

[11] Usp. Iv 15, 18-21; 17, 14-19

[12] Vidi nota 1

[13] Poruka Boga Oca od 19. siječnja 2020. „Obnavljam svoj savez  s vama“ objavljena u knjizi „Prema novom stvaranju, Svezak 6 – 2020. godina“, na stranici 28

[14] Usp. Mt 16, 24; Lk 9, 23; Mk 8, 34

[15] Vidi nota 7

[16] Usp. Lk 13, 22-27