Crkva Isusa Krista svega Svemira

Mauro

31.03.2021

Sutra započinje Vazmeno Trodnevlje, ono s velikim slovom, jer svaki tjedan vršimo ovo Trodnevlje i ispravno je živjeti ga  da bismo sve više ulazili u razumijevanje dometa našega spasenja, dometa Božje ljubavi prema nama. No ono što ovih dana slavimo je upravo spomen-čin na sjećanje, da živimo, iznova proživimo ono što je Isus proživio.

Kao i svake godine, kada slušaš riječi proroka Izaije, vezane uz Psalme koje čitamo u ovim danima, u ovom tjednu, ostaješ zadivljen kako su prorok pa i psalmi, do detalja, prorekli cijelu Muku, opisali su je. Muku koja obuhvaća sav Isusov nauk i cijelu dimenziju spasenja. No ako to gledamo s jednim širim pogledom – bile su to upravo tri godine javnog života koje poznajemo od Isusa – bilo je to jedno prolaženje kroz ono što se u Muci dogodilo koncentrirano, no tokom ove tri godine proživljavao ju je više puta, osim dolaska do križa, što je bilo samo jednom.

Mislim da je za nas ova godina još jednom još konkretnija, još dublja. Još jednom također ove riječi proroka: „Od krila majčina si me pozvao[1]“…svako jutro slušam ti glas,[2] za nas imaju posebno značenje i duboko nas dotiču. To je zato što je vrijeme sve kraće i zato što je Isus ovdje među nama u svom međuvremenom dolasku. Njegova živa prisutnost proširuje naš duh, daruje nam onaj mir i ono svjetlo koji povećavaju nadu, kakva bi ova nada već trebala postati – ma mislim da već jest -, da je sigurnost; nije samo nada, dogodit će se; to je sigurnost, sigurnost da Bog vodi svoj narod, unatoč svemu što vidimo oko nas, unatoč trenutku koji se može činiti mračnim; postoji ova sigurnost da Bog vodi povijest, vodi je.

Rekao sam da u ovom Trodnevlju kontempliramo Isusov prolazak. Kontemplirati Isusov prolazak, međutim, ne da bismo se sjećali, nego zato što u ovom miru, u ovoj sigurnosti, još možemo vidjeti gdje već jesmo – Isus je pobijedio smrt u nama, tamo gdje nas je već oslobodio – i također vidjeti gdje naprotiv trebamo dopustiti da nas oslobodi, ali ne okrenuti prema sebi. U tom miru, u toj vedrini koja dolazi od sigurnosti da Bog vodi, da neće ostaviti nikoga tko želi biti spašen, da je djelo Božje djelo: stvorio nas je, otkupio, posvetio, i nije to učinio samo jednom, čini to neprestano i čini to sada, za mene, za svoj narod, za one koji mu dopuštaju da to čini. To je zato što upravo preko – Muku smo slušali u nedjelju,[3] slušat ćemo je u petak,[4] slušamo male odlomke ovih dana – tih odlomaka vidimo njegovu vjernost, vjernost Božju, vjernost IsusaKrista, vjernost obećanjima koja nam je dao, vjernost njegovom savezu, Isusovu vjernost Bogu, ali za svakoga od nas –to osjećamo – i upravo u ovoj vjernosti mi smo sigurni da se ne možemo izgubiti; dovoljno je to željeti, dovoljno je htjeti.

Više puta također i od nas je traženo da budemo vjerni i jednostavni, ali gledajte da je naša vjernost jednostavna upravo kada se pouzdaje u Isusovu vjernost, u Božju vjernost. Postaje komplicirana i teška kada računamo na nas, kada mislimo da možemo nešto napraviti sami. Mi smo već uspjeli, jer je Isus pobijedio svijet, ali ako vjerujemo u Isusa, ako se vežemo za njegovu vjernost.

Još jedan naglasak koji mi je došao u ova tri dana – ponedjeljak, utorak i danas – kako je Isus sve do posljednjeg dana nastavio poučavati u hramu, sve dok ga potom u četvrtak navečer … odvode i tamo on vrši svoj najveći nauk, ulazi u tišinu sve dok ne kompletira otkupljenje. Međutim u ove tri godine javnog života, svaki dan, danju i noću, uvijek, sve do posljednjeg. Također i u ovom tjednu svaki je dan odlazio u hram, i potom se povlačio u Getsemani i nastavljao s apostolima. Ili, čuli smo, išao je k Lazaru,[5] međutim neprestano, u svakom trenutku, prigodno i neprigodno, kako bi rekao Sveti Pavao,[6] poučavao je.

Također sam primijetio, bilo u jučerašnjem Ivanovu Evanđelju,[7] bilo danas u Matejevu,[8] kako Isus otvoreno opominje Petra kad mu kaže: „Slijedit ću te do smrti“. „Slijedit ćeš me do smrti? Prije nego pijetao dvaput zapjeva, ti ćeš me zatajiti“.[9] I jadnom Petru je to već napravio spuštajući se sa Tabora kada mu kaže: „Odlazi od mene Sotono.“[10] Dok naprotiv Judu Iškariotskog koji ga izdaje ne opominje otvoreno. Ivan u svom Evanđelju kaže: „Onomu kome ću dati zalogaj…“[11], no to govori samo Ivanu. U onom po Mateju Iškariotski je onaj koji kaže: „Da nisam ja?“. „Ti kaza“[12], no uvijek ostavlja sumnju, ne baca osudu poradi koje bi ga apostoli sigurno napali; uvijek ostavlja sumnju. Dok naprotiv otvoreno opominje Petra, jer zna Petrov put, i zna naprotiv put Jude Iškariotskog.

Mi znamo da u ovim vremenima više ne može postojati jedan izdajnik, rečeno nam je već prije nekoliko godina. Trebamo to dobro razumjeti. Ne može više postojati jedan izdajnik koji blokira Božji program, Božji plan, koji ga iskrivljuje, koji ga mijenja; to nije moguće jer ovi programi „čak – rekao nam je sv. Mihael Arkanđeo: „čak i kada bih ja (kaže Sveti  Mihael) izdao, oni se jednako nastavljaju, ne mogu više biti zaustavljeni, trebaju doći do ostvarenja.“ Međutim, svatko od nas može izdati samog sebe; ne može izdati program, ali može izdati samog sebe, može izdati vlastiti identitet, vlastiti poziv; može se odreći da živi u potpunosti, može pokvariti Božji plan za njega, može se odreći biti slobodan, može se odreći biti Božje dijete uskrslo, jer Bog sve ostavlja slobodnim. Htio sam to reći, da se ne misli da je Bog oduzeo slobodu. Sloboda svakoga od nas postoji, kao pojedinaca, kao naroda. Čak i kad bismo sve izdali, kao narod ili Crkva Isusa Krista, ovdje na Zemlji, program se nastavlja. U tom smislu više nema izdajnika poput Jude Iškariotskog.

Želio sam onda u ime svih nas zaželjeti vam uistinu jedan Uskrs uskrsnuća; zaželjeti vam da u ove dane uđete s Isusom, ne sa tugom, naravno da nas dotiče – kontemplirati našeg Boga u ovom trpećem prolasku dotiče – ali neka to što nas dotiče oslobađa prostore za duh, oslobađa prostore za vjernost, oslobađa prostore za ljubav prema Njemu. Neka oslobađa prostore za želju da u potpunosti sudjelujemo, neka oslobađa prostore za vječni život, za pravi život, one prostore koji također i nas navode da kažemo: „Evo me! Sada želim u potpunosti sudjelovati u tvojoj Crkvi i sudjelovati u onome što želiš činiti za ovo čovječanstvo”. Kako bi nam kontempliranje Isusa koji se penje na Kalvariju, Isusa koji trpi ono što trpi, u nama probudilo želju da kažemo: „Ali i ja želim biti, zajedno s Tobom, zajedno sa Presvetom Marijom“. Ovo je želja za sretan Uskrs svakome od vas i za dobro uskrsnuće.

Pratimo vas i blagoslivljamo u ime Oca, Sina i Duha Svetoga.

[1] Usp. Iz 49, 1

[2] Usp. Iz 50, 4

[3] Usp. Mk 14, 1-15, 47

[4] Usp. Iv 18, 1-19, 42

[5] Usp. Iv 12, 1

[6] Usp. 2 Tim 4, 2

[7] Usp. Iv 13, 21-33. 36-38

[8] Usp. Mt 26, 14-25

[9] Usp. Iv 13, 37-38

[10] Usp. Mt 16, 23; Mk 8,33

[11] Usp. Iv 13, 23-26

[12] Usp. Mt 26, 25