Crkva Isusa Krista svega Svemira

Mauro

11.03.2021

Nalazimo se u devetnici Svetom Josipu i mislim da što više koračamo naprijed, što se više trudimo uroniti u duh, što više pokušavamo susresti i živjeti Isusa Krista među nama, tim više nam sva čitanja govore: bilo da je to Evanđelje, bilo Sveti Pavao, bilo Stari Zavjet, Djela Apostolska, što god. Sva čitanja postaju sve aktualnija i sve više otkrivamo kako je uistinu, kao što smo uvijek govorili, Božja Riječ živa, ne samo na riječima. Bog je živ. I onda vidjeti Isusa među nama u ovom vremenu, također preko čitanja, osjeća se življim, konkretnijim.

U svom zemaljskom životu Isus nam je pokazao Očevo lice. Cjelokupno njegovo ponašanje, njegovo propovijedanje, njegovo biće pokazivali su Oca. I u svim čitanjima Novoga Zavjeta, bez obzira jesu li to Djela Apostolska, poslanice Svetaca ili Evanđelje, baš je ovo prisjećanje, slušanje iznova, meditiranje, dopuštanje da se ova Riječ spusti u nas, i tako čineći Isusova misao ulazi u nas, i to je njegov život, to znači spoznati ga, jedan je od načina da ga susretnemo. Ne mislim na neko čitanje, na neko učenje; mislim na jedno čitanje kao sučeljavanje, kao razgovor s Njim, da nam odgovara preko čitanja.

Vjerujem da će se svima idući naprijed dogoditi ne samo da se razumije Isusova misao, nego da se razumije također i karakter, stav onog koji piše. Sveti Pavao opisuje na jedan način, Sveti Petar opisuje svojim svjedočanstvom, Luka u Djelima Apostolskim svojim, Matej svojim svjedočanstvom. Svi nose Isusovu misao, no također se razumije kako su ovi Svetci susreli Isusa, razumije se njihova karakteristika. To nam također daje postati ukućanima Božjim, daje nam upoznati članove Crkve Isusa Krista; poznajemo žive članove koje fizički susrećemo, poznajemo žive članove također i kroz ove stavove.

Ja mislim da će vam se dogoditi slušajući također jednu poruku Svetog Mihaela, prepoznaje se da je  on drugačiji od Svetog Rafaela, drugačiji je od Presvete Marije, drugačiji je od Svetog Franje; svatko nosi svoje vlastito iskustvo odnosa s Bogom. I Duh Sveti u svakome govori s istom ljubavlju prema Isusu, govori s istom željom da svima objavi ono što je svatko od njih susreo, vidio i dotaknuo.

Ako pogledamo Stari Zavjet, osobito u čitanjima koja čitamo ovih dana, mislim da napredujući sve manje se vide zapovijedi kao neka zapovijed, no vidi se upravo u zapovijedima, riječima Jeremije,[1] Ponovljenog zakona,[2] vidi se sva Božja pedagogija koja izgrađuje jedan narod; pod navodnicima “iznova stvara” u misli muškaraca i žena, novih muškaraca i žena. Kad kaže: „Koji je to narod tako velik da bi imao zakone i uredbe tako velike, kojemu je Bog tako blizu“,[3] sve što je Bog nosio također i u tim vremenima, nije to bila neka zapovijed, sve je to bilo za puninu ljudi, da ih se dovede do sreće, do pune radosti, prolazak je bio u tome; nije bio: ne možeš, ne trebaš, to se ne radi; sve je bio život, i tako je i za naša vremena.

Tako je bilo i sa Isusom Kristom koji nije došao dokinuti zakon, već ga ispuniti,[4] i sve što Crkva Isusa Krista sada nosi je ovo ispunjenje, jer niti s Isusom nismo došli do ispunjenja; njegovo ispunjenje bit će na slavnom povratku, mi smo još uvijek u fazi ispunjenja. I u Starom Zavjetu i u Novom, u centru je uvijek Božje milosrđe i očinstvo, očinska ljubav. Očinstvo za formiranje jednog naroda, praćenje jednog naroda, osobito u Starom Zavjetu, koji je imao zadatak prihvatiti Sina Božjeg kao Mesiju, i sada za nas ima zadatak prihvatiti Sina Božjega kao Kralja, Kralja Svemira, prihvatiti Crkvu Isusa Krista, biti dio nje kao Božja djeca također i sa našim kraljevskim dostojanstvom.

Sveti Josip, riječima koje nam je izrekao[5] , prošle godine podsjetio nas je na važnost čuvanja, da se spominjemo. U to vrijeme, kada je započela i ova pandemija, podsjetio nas je i na važnost, kao što je bilo i za njega i za Presvetu Mariju, ostajanja poslušnim Bogu, ali i svemu onome što, također i kroz zakone, može biti jedna granica, može biti jedan blok, ali da ćemo u toj poslušnosti uvijek rasti. Kada govori spominjati se, ne da ostanemo u uspomenama – nije spominjanje da ostanemo tamo – već dopustiti Bogu da nadograđuje ono što je već postavljeno na čvrste temelje, da nadograđuje Božje riječi i napredovati u tim riječima, napredovati u tom hodu koji je već napravljen. Spominjati se, kako ne bismo uvijek kretali od nule, poput trske koju je vjetar zapljusnuo, nego znati odakle dolazimo i kamo idemo.

Sada smo u vremenu u kojem je Isus, Kralj i Veliki Svećenik, među nama, no mogli bismo reći da smo i u vremenima koja nikada nisu bila tako mračna kao sada, zbunjujuća, bez sigurnosti, no prije svega zaista se brzo događaju mnoge stvari besmislene, samo kažem besmislene. Ovo su vremena velikih promjena, velikih preobrazbi. Kad bismo ih jednostavno gledali na jedan ljudski način, činilo bi se da zlo pobjeđuje, i mi bismo rekli, kako često čujemo, da svijet postaje sve gori. Ali umjesto toga kao Crkva, ako smo dopustili da nas dotakne Riječ Božja, ako smo dopustili da nas dotakne živa prisutnost Isusa Krista, mi trebamo reći da je ovo vrijeme,vrijeme svjetlosti, to je vrijeme jedne jake svjetlosti, jake svjetlosti poradi jake Božje prisutnosti, jer su njegova sredstva prisutna na snažan način, sva, jer je Crkva Isusa Krista svega svemira prisutna i jaka, i sva je usmjerena na Zemlju, prema Zemlji.

Stoga vas pozivam – pozivam sebe samog – da ne gledate zlo. Mi ne gledamo svijet kako ide, gledajući uvijek na sve zlo koje postoji, uvijek misleći da svakako onaj maleni biva pritisnut, slabi biva poništen, da jaki uvijek pobjeđuje. Pokušavamo se potruditi da ne gledamo što nije u redu. Ne sudimo što je pravo, što nije pravo; izgubit ćemo energiju. Usredotočimo se na dobro, na lijepo. Gledajmo na svu Božju inicijativu koja se događa u ovo vrijeme i, ako vjerujemo, kao što mislim – jer oni koji slušaju ovu stranicu mislim da vjeruju -, kako možeš, znajući što nam je sve Bog stavio na raspolaganje i ono što čini, sva obećanja koja nam je izrekao – da neće izgubiti ništa od onoga što je popravljivo, brine se o svemu i o svima, čak je i obećao da neće dopustiti niti da Lucifer uništi Zemlju,[6] kao niti stvaranje – s ovim obećanjima ja mislim da možemo samo podići glavu i zahvaliti Bogu na svemu. Zahvaliti mu na onome što čini i vidite da će to postati naše svjedočanstvo, to treba biti naš način evangelizacije, to treba za nas značiti, biti točke svjetlosti, nade, blagoslova.

Ne možemo biti blagoslov i biti okrenuti sebi, biti blagoslov i vidjeti samo crno. Netko blagoslivlja kad je radostan, vedar, ali ne pretvarajući se, jer njegova radost dolazi od poznavanja Božjeg djelovanja, Božje prisutnosti, i tamo ti više ništa ne nedostaje, tamo više ne gledaš ono što nemaš, gledaš sve ono što imaš: „Sve mogu u onome koji mi daje snagu“.[7] Ništa nas ne uznemirava, ništa nas ne plaši”, pjevamo.

Dakle, kao Crkva, mi trebamo posvjedočiti da Bog djeluje, inače  znači da smo okrenuti prema sebi. Ako je još uvijek naša molitva – naravno da trebamo tražiti da intervenira, trebamo tražiti da čini-, ali ponekad, to kažem za sebe, eh, čujem kako mi On odgovara: „Što još trebam napraviti? Poslao sam natrag svoga Sina; tamo su svi Sveci, tamo su svi Arkanđeli, cijela Crkva je usmjerena prema tamo. Što trebam napraviti?“ Onda vjerujem da je zaista vrijeme da molitva postane hvala, postane zahvalnost, za ono što čini, bez obzira što ja vidio, iako, ponavljam, može se vidjeti ono što je lijepo, postoji nešto lijepo. Možda je raspršeno, možda nema zajednički duh, ali postoji; Božje će djelo biti da ga okupi, a ne naše; Božje će djelo biti da ga promovira. Ja to gledam, blagoslivljam, kao što blagoslivljam i zlo – poradi ljubavi Božje – dobre i zle, ali ako trebam odlučiti na koju ću stranu gledati, gledam u lijepo, ne da bih umanjio ono ružno.

Onda budimo sigurni da će sve dobro, dobro i lijepo izroniti, pobijediti i mi se trudimo staviti misli, energiju, riječi, sve, čitavo naše biće za ono što je lijepo i stavimo se na raspolaganje Bogu za njegovo djelo. To je naš dio: staviti se na raspolaganje Bogu za njegovo djelo, ma gdje mi bili, i Bog će činiti. Ako sumnjamo u to, tada će u nas, malo po malo, ući vir koji nas vodi da se vrtimo oko sebe, da vidimo ružno, da vidimo što nije u redu, da vidimo čašu napola praznu.

Onda, povjerimo opet ova vremena Presvetoj Mariji, povjerimo ovu devetnicu Njoj i Svetom Josipu, i neka nas njihova Srca pripreme da prihvatimo sve dobro i da uskrsnemo od svega što je još uvijek pritisnuto od duha ovoga svijeta u nama i oko nas, u ime Oca, Sina i Duha Svetoga.

[1] Usp. Jer 7, 23-28

[2] Usp. Pnz 4, 1.5-9

[3] Usp. Pnz 4, 7-8

[4] Usp. Mt 5, 17

[5] Usp. poruka Svetog Josipa od 19. ožujka 2020 “Čuvati da bismo živjeli“, objavljena na https://premanovomstvaranju.org

[6] Usp. poruka Boga Oca od 19. siječnja 2020 „Obnavljam s vama moj savez“, objavljena na https://premanovomstvaranju.org

[7]Usp. Fil 4, 13