II Korizmena Nedjelja, godina B

Crkva Isusa Krista svega Svemira

Mauro

28.02.2021

Nalazimo se u drugoj korizmenoj nedjelji i glavna tema danas je vjera. Mi također možemo zajedno razmišljati o vremenu u kojem živimo: nalazimo se u ovom vremenu teške pandemije za cijelu Zemlju, nalazimo se u vremenu ispunjenja, u vremenu smo sve bližem slavnom Kristovom povratku. Također smo u vremenu u kojem je Isus došao u svom međuvremenom dolasku; za nas je važno da sve to ne previdimo.

Znamo da Bog uvijek djeluje u punini vremena i znamo da za svako vrijeme, u svakoj epohi, u svakoj situaciji te epohe, u svakoj kušnji te epohe, Bog je uvijek slao sredstva, redovna i izvanredna, prikladna za to vrijeme. Prikladna za to vrijeme da u svakom čovjeku, u svakom kršćaninu probudi sliku i priliku Božju, da probudi svijest da smo djeca Božja i da se kroz ovu svijest, ovu vjeru, suprotstavi destruktivnoj energiji, djelovanju Lucifera, u svakom vremenu.

Jedan problem za čovječanstvo bio je – i jest, mislim da je i sada nažalost – taj što ne prepoznavši znakove vremena, ne prihvativši darove Božje za to vrijeme, milosti Božje, pomoć Božju koju ti šalje, koju nam šalje, koju nam je slao i dalje nam šalje, ne prihvativši te darove suočavamo se sa situacijama i događajima, razoružani, dezorijentirani, izgubljeni. Pomislite na ukazanja Presvete Marije, uvijek kroz povijest, kakva je razlika prihvatiti milosti i proroštva, milosti i konkretnu pomoć koju je Marija donosila u svakom ukazanju, koju donosi u svakom ukazanju, kako bi se suočili s tim vremenom. Prepoznati ih kasnije, shvatiti kasnije što si izgubio, nije ista stvar; nije ista stvar i zato što tako čineći ti nemaš oružja da se suprotstaviš neprijatelju, i Lucifer zajedno sa svojima, sa svojom destruktivnom energijom je napredovao, postao sve zlobniji, nasilniji, a kršćani, djeca Božja, sve više zbunjena.

Znamo da je svaki kršćanin po krštenju svećenik, prorok i kralj; i kroz ove tri karakteristike svaki kršćanin vrši svoj hod na Zemlji kako bi postao dijete Božje. Ako ti u potpunosti vršiš svoje kraljevsko svećenstvo, u tebi će se razviti proroštvo, u tebi će se razviti ona dimenzija tvog osobnog odnosa s Bogom, gdje ćeš ti govoriti o Božjim stvarima, kontemplirat ćeš Božje stvari, razumjet ćeš Božje djelo, razumjet ćeš znakove vremena, bit će ti jasni i moći ćeš pomoći drugima da ih razumiju. I dok živiš ovo proroštvo, živiš svoje kraljevsko dostojanstvo, jer se Bog proslavlja u tebi, Krist se proslavlja u tebi: oni su povezani; ne može se živjeti samo svećeništvo, kraljevsko svećeništvo, jer se automatski pokreće proroštvo, automatski se pokreće kraljevsko dostojanstvo, nema jednog bez drugog.

To vrijedi za svakog pojedinog kršćanina, a potom vrijedi i za narod; isto tako narod treba biti jedan svećenički, proročki i kraljevski narod, kako bi se suprotstavio vremenu, kako bi u potpunosti živio događaje u vremenu u kojem se nalazimo; to možeš napraviti kao pojedinac, no to treba napraviti kao narod, kao Crkva. Međutim, ne može svaki kršćanin delegirati nekog drugog, jer za formiranje jednog naroda potrebna je originalnost i identitet svakog pojedinca, dakle ako nema pojedinca, stvara se jedna rupa i ti ne možeš delegirati nekog drugog da u potpunosti živi ono što ti trebaš ili misliti da se  netko drugi može suprotstaviti destruktivnoj energiji, Luciferu, za tebe; to možeš napraviti u zajedništvu, no ti trebaš napraviti tvoj dio.

Dakle, ovo govorim da bismo zajedno pogledali današnja čitanja,[1] jer kada govorimo o svakoj kušnji koju živimo kao pojedinci, i potom je možemo proširiti – kušnja koju živi čovječanstvo, kušnja koja se živi u jednom vremenu, to može biti jedna pandemija, jedan rat – i potom slijede kušnje pojedinca, to su kušnje po kojima je Bog dopustio da se u potpunosti razviju svećeništvo, proroštvo i kraljevsko dostojanstvo. To nisu kušnje koje su pobjegle iz Božjih ruku, koje je Sotona mogao izvršiti jer je bio pametniji od Boga; Bog ih je dopustio i također i njih je dopustio na dobro. Naravno, rekao sam ranije, služba i osobni identitet svakoga pojedinačno, upravo je predviđen za izgradnju svih, dakle ako netko nedostaje, postaje teško suprotstaviti se, jer to je djelo koje treba izvršiti u zajedništvu.

Sveti Petar je prošle godine, u riječima[2] koje nam je rekao, ovo vrijeme definirao na način koji mislim da treba imati na umu. Čitam:

„Vrijeme u kojem živite obavezan je prolazak prema ostvarenju ljudske povijesti. To je jedna posredna dimenzija koja je smještena između prošlosti i budućnosti. Staro stvaranje umire, a ono novo se rađa.[3] Sve je u brzoj preobrazbi. Božji narod, njegova Crkva u čitavom Svemiru, motor je ove preobrazbe. Bog djeluje, preko njegovog naroda, da stavi na vidjelo sve što postoji kako bi promovirao dobro i odvratio zlo.“[4]

To je ono što trebamo imati pred našim očima, trudeći se razumjeti događaje i uključiti se u te događaje, s ovom vjerom.

Dakle, čitanja od ove nedjelje[5]iznova nam pokazuju glavni put. Glavni put, kako smo već mnogo puta rekli, ali nemojmo to uzimati zdravo za gotovo, pogledajmo to pojedinačno, jest: imam li Boga na prvom mjestu? Imam li Boga iznad svega? Imam li Boga, poput Abrahama, čak i iznad sina proročanstva, obećanja? Traži od njega da žrtvuje Izaka. Gledajte da kušnju koju Bog traži od Abrahama, traži također i od svakoga od nas – svi imamo kušnje – nije to neka kušnja snage, nije kušnja hrabrosti, nije da Bog traži kušnju od jednog fanatika, Abraham nije neki fanatik. Bog od tebe traži ovu kušnju, ponavljam, svatko ima svoju vlastitu – ovdje imamo primjer one Abrahamove -, jer je ta kušnja jedini način da se potpuno oslobodiš duha svijeta, misli svijeta. To je jedini put da idemo do kraja u našem oslobođenju te da se pokrene uskrsnuće, preobrazba, kako bismo u potpunosti živjeli svećeništvo, proroštvo i kraljevsko dostojanstvo. Bog ne kuša Abrahama da od njega napravi heroja, nego da ga oslobodi onoga što je još bilo prisutno u Abrahamu kako bi mogao uzdati se samo u Boga, imati na prvom mjestu Boga, i tako je za svakoga od nas.

Svaki kompromis koji napravimo u jednoj kušnji, gdje ne idemo do kraja, ne dopuštamo Bogu da ide do kraja – Abraham je išao do kraja, uzeo je nož -, svaki kompromis blokira ovaj proces uskrsnuća, svaki kompromis ti oduzima svjetlost, odvodi te pomalo u sjenu, vodi te u zbunjenost i tada ti ne možeš tamo prepoznati znakove vremena, Božju pomoć, Božja obećanja; ne možeš vidjeti.

Mi živimo u vremenu u kojem je Isusova prisutnost živa u njegovom međuvremenom dolasku: ne vidiš ga, ne osjećaš ga, jer Isus nije došao pružiti nam utjehu, došao nam je pomoći da idemo do kraja, da živimo zajedno s Njim i zajedno sa Presvetom Marijom, koje smo se s pravom spominjali kao Suotkupiteljice,[6] da isto tako i mi živimo u potpunosti kao suotkupitelji; zato je ovdje, no svaki kompromis ti ga skriva, ne dopušta ti da ga osjećaš živim.

Dakle, ako naprotiv živimo s Bogom na prvom mjestu, uz živu Isusovu prisutnost, odlučni, sigurni u vjeri, i mi možemo reći sa svetim Pavlom, kao što kaže u današnjem čitanju: „Ako je Bog za nas, tko će protiv nas? Tko nas osuđuje? Bog opravdava.“[7] Tada ulaziš u onaj vir gdje osjećaš Isusovu živu prisutnost, živiš u njoj i vodi te dalje, vodi te do preobrazbe, vodi te do današnjeg Evanđelja,[8] vidiš ga preobraženog, intuiraš, osjećaš; to je živa međuvremena prisutnost, ali nije magična, dolazi preko ovih prolazaka.

Trebamo reći da smo također i mi poput apostola, dakle to nisu magični prolasci i pogledajmo što rade apostoli. Sudjelovali su, zar ne?, u ovoj preobrazbi, a potom spuštajući se kaže im da ne govore sve dok ne uskrsne od mrtvih. Pitaju se što je to uskrsnuti od mrtvih. I mi smo također u ovom hodu gdje možemo ne razumjeti mnoge stvari, no u vjeri nastavljamo slijediti. Apostoli su ga slijedili, trebali su proći također i preko križa, učiteljeve smrti na križu i svi pobjeći; trebali su kroz to proći. Ne možemo reći: „Bili su slabi, pobjegli su“, također i to je bio jedan hod formacije, ali u vjeri.

I mi se također u ovom vremenu nalazimo pred stvarima većim od naše pameti: Isus među nama, Bog Otac koji govori, govorio je također na preobraženju, a potom je govorio dan prije Posljednje večere: „Evo Sina moga preljubljenoga, slušajte ga“.[9] Govori nama, nije li to nešto posebno eh, to su velike stvari. Trebamo nastaviti u vjeri, u osluškivanju, prepustiti se da nas vodi prijeko, prepustiti se vodstvu.

Bog Otac govori, govori o selima, govori o novom stvaranju.[10] U vjeri znamo da imamo Crkvu Isusa Krista oko nas, vjernu braću koja nam pomažu, anđele koji nam otvaraju put. Trebamo u vjeri razgovarati s njima, imati odnos, vjerovati – nije važno kako razgovaramo s njima, što radimo -, važno je vjerujemo li. Nema pravih riječi za razgovor s njima, nema pravih pitanja i ne treba se uvijek samo tražiti pomoć: „Pomozi mi ovdje, pomozi mi ondje“, treba otvoriti jedan dijalog, potom je sve dobro, jer oni nama dolaze u susret, to su one pomoći koje nam Bog daje, izvanredne pomoći, izvanredna sredstva.

Ostati u vjeri, otvoreni za Božje djelovanje, to će nas voditi da živimo svoje kraljevsko dostojanstvo, jer Bog je taj koji se proslavlja u nama, jer mi u svoj toj situaciji, kao stvorenja, možemo samo dopustiti Bogu da djeluje, Presvetoj Mariji da djeluje; to znači živjeti kraljevsko svećenstvo. Proroštvo će biti posljedica, a kraljevsko dostojanstvo plod; to je Crkva i to će se suprotstaviti pandemijama, destruktivnim energijama, preobrazit će misao i dopustiti Bogu da izgradi novo stvaranje.

Biti kršćani, biti Crkva Isusa Krista svega Svemira, gledajte da to znači dati Bogu potpunu slobodu na taj način, ni manje ni više poput Abrahama, poput Svetog Pavla i svih onih koji su nas prethodili. Ne pravimo i mi grešku da ne prihvaćamo u potpunosti pomoći koje imamo, darove koje imamo, jer u sukobu u ovoj bitki sa silama zla nećemo uspjeti, a prije svega generacija nakon nas, ako će je biti, bit će joj gore nego nama, jer svaki put kad mi, kada jedna generacija ne napravi ono što treba, ostavlja još gore nasljeđe onoj poslije.

Dakle, još jednom povjerimo svoj život Mariji, Majci i Kraljici novogstvaranja i Suotkupiteljici čovječanstva, i učinimo to s radošću, učinimo to s jednostavnošću, da Ona može računati na nas, u ime Oca, Sina i Duha Svetoga.

[1] Usp. Post 22, 1-2.9a.10-13.15-18; Ps 116, 10.15-19; Rim 8, 31b-34; Mk 9, 2-10

[2] Usp. poruka Svetog Petra apostola od 30. ožujka 2020. „Naviještajte slavni Kristov povratak“, objavljena na https://premanovomstvaranjnu.org

[3] Usp. Isusova poruka od 03. kolovoza 2019 „Na Zemlji započinje novo stvaranje“, objavljena u knjizi „Prema novom stvaranju – Svezak 5 – 2018. – 2019. godina, na stranici 56 i na https://premanovomstvaranju.org

[4] Usp. Isusova poruka od 12.travnja 2020 „Povjeravam vam sve dobro koje se čini na Zemlji“, objavljena na https://premanovomstvaranju.org

[5] Vidi nota 1

[6] 22. veljače spominjemo se proglašenja Marije Suotkupiteljice čovječanstva prepoznate od naroda u Ghedi 22.veljače 2020.

[7] Usp. Rim 8, 31-34

[8] Usp. Mk 9, 2-10

[9] Usp. Mk 9, 7

[10] Usp. poruka Boga Oca od 04.kolovoza 2019 „Ja sam s vama, ja sam vaš Otac“, objavljena u knjizi „Prema novom stvaranju – Poruke i razmišljanja 2018-2019, Svezak V“, na stranici 59, i na https://premanovomstvaranju.org