Crkva Isusa Krista svega Svemira

Mauro

13.12.2020

III Nedjelja Došašća (Godina B)

Čitanja: Iz 61, 1-2.10-11; Psalam Lk 1; 1Sol 5, 16-24; Iv 1, 6-8.19-28

 

Današnja čitanja sa jednostavnošću nam donose stav jednog kršćanina, djeteta Božjeg, i istovremeno donose razne odgovore koje umjesto toga možemo dati, koje ljudi daju Bogu, i kao posljedica toga je tijek života, vlastitog života, zajedničkog života, života Zemlje. To su stavovi ako gledamo također i za nas, ali tako je bilo oduvijek, pojavljuju se neprestano, pojavljuju se više puta na upečatljiv način u životu, ali ja vam kažem da se pojavljuju tijekom našeg dana, više puta, i iz tog odgovora, iz tog stava mijenja se cijeli život. Ovo neprestano, kako je rečeno u Svetom Pismu, stavljanje ispred nas života ili smrti[1]; može se reći živjeti ili životariti.

Ivan Krstitelj donosi svjedočanstvo i ono ne biva prihvaćeno, ne biva razumljeno. Izaija jasno opisuje, i lako je misliti na Mesiju kada kaže: „Duh Gospodnji na meni je, jer me Gospodin pomaza“, Isus će to reći u Nazaretu u sinagogi,[2] ali gledajte da se ovo djelovanje događa u svakom kršćaninu u trenutku krštenja: biva pomazan. U trenutku krštenja prima milost otkupljenja. To se u potpunosti događa u svakom Božjem djetetu koje ga prihvaća, prihvaća Duha Božjeg i od tog trenutka postaje svećenik, prorok i kralj. Od tog trenutka prima jedno poslanje, jedan mandat; od tog trenutka, kao dijete Božje, ako sudjeluje u tom sakramentu sada, u njemu se budi sve ono što je prisutno od trenutka začeća i automatski bi trebalo krenuti. Ja sam siguran da se to pokreće kod djece, u duši one djece kad bivaju krštena, no to bi trebalo biti praćeno od naroda i praćeno kroz rast: „Radošću se u Gospodinu, radujem, duša moja kliče u Bogu mojemu, jer me odjenu haljinom spasenja.“ Krštenje je upravo to: „Zaogrnu me plaštem pravednosti, kao ženik kad sebi vijenac stavi i nevjesta kad se uresi nakitom.“

U Psalmu imamo Veliča. Ja mislim da već kod krštenja duša svakog malenog djeteta ovako kliče, no ovo klicanje bi trebali vršiti svaki put kada susretnemo ovu milost, i ova milost se daje kod svakog da. I svaki put također i mi kao Marija: „Veliča duša moja Gospodina, klikće duh moj u Bogu, mome Spasitelju“. Ako nemamo iskustva ove vrste – ne govorim o osjećajima, ma – upravo … to znači da ne prihvaćamo Božje milosrđe, ne prihvaćamo Božji blagoslov, ne prihvaćamo Božji život koji se u nama neprestano obnavlja. I u nama također trebamo biti u stanju vidjeti sami sebe i reći: „Jer velika mi djela učini Svesilni, sveto je ime njegovo!“

Svi kršćani imaju jedan identitet svećenika, proroka i kraljeva, iako postoje specifični pozivi, no svi smo mi svećenici, proroci i kraljevi. I razmislite kakav bi bio svijet kad bi kršćani ovo živjeli, kad bi kršćani uvijek birali Život umjesto da životare. Gledajte, u tome postoji velika razlika između kršćanske religije i svih poganskih religija, svih, od prve do posljednje. U poganskim religijama moliš se nekom bogu, imaš nekog idola da ti pomogne u životu; žrtvuješ se idolima da ti bude bolje u ovom, onom, nečem drugom. U kršćanskoj religiji Bog Otac žrtvuje Sina i tako bismo trebali činiti svatko od nas da bismo ušli u život, da bismo otkrili život, ne da nam bude bolje u ovom, onom, nečem drugom, inače i kršćanska religija također postaje poganska religija. Kada bi svi kršćani živjeli ovako, sa sigurnošću vam kažem da bi se odmah zaustavila svaka vrsta pandemije, svaki rat i svaki problem na Zemlji. Svi ovi problemi koje se želi po ljudski riješiti, mir koji se traži na ljudski način, ekumenizam koji se traži po ljudski, bolesti po ljudski, ljudska rješenja. Kada bi kršćani živjeli kršćanski i molili jedan Oče naš, dovoljan je samo jedan izmoljen u vjeri, odmah bi se sve riješilo.

Sveti Pavao u današnjem čitanju, također i on poput Krstitelja, s jednostavnošću Božjeg sina govori: „Uvijek se radujte! Bez prestanka se molite! U svemu zahvaljujte! Jer to je za vas volja Božja u Kristu Isusu.“ No da bismo tako živjeli – vraćam se na ono prije – možeš samo ako prihvatiš pomazanje koje je dano svima, koje biva probuđeno u svima preko svakog da; i ovo pomazanje ti daje snagu da ovako živiš. Ne pravimo grešku misleći: trebam neprestano moliti, trebam uvijek zahvaljivati, tada vršim Božju volju. Mi možemo vršiti Božju volju jer, prihvaćajući njegovu milost, Bog nam daje snagu da to činimo; to je suprotno od onoga što mislimo. Nadam se da se razumije. Nitko od nas ne može sam uspjeti, nitko ne može oprostiti, nitko ne može ući u Kraljevstvo nebesko, no Bogu ništa nije nemoguće i Bog vas doseže pomazanjem, blagoslovom, pozivom, no uvijek očekuje odgovor. Doseže te svaki dan, više puta dnevno, u svakom odabiru koji u tom trenutku trebaš napraviti; tamo primaš sve milosti, ne trebaš trčati u svetišta, iako je i to dobro.

Razumijete onda da nam je rečeno: „Živite jednostavno, samo vas molim da ostanete vjerni“. Traženo je od nas, no oduvijek je traženo od svakog Božjeg djeteta. Vjerni čemu? Vjerni svemu što smo primili. Danas kažem vjerni Krštenju. Ako mislite na taj sakrament, koji je zajedno sa Euharistijom uistinu najveći, u tom sakramentu svatko od nas je čuo da je svećenik, prorok i kralj, čuo je: „Tvoj je život pokopan u Kristu“[3], to uskrsava tvoj  život, onaj život, ono što ovdje nazivamo životom, je pokopano, više nije u Kristu, ne živiš više ti, nego Krist živi u tebi.[4] Međutim, također i oni koji se toga spominju, koliko ih to živi?

Jučer sam spomenuo kako su pastiri prvi prihvatili Isusa. Ljubeći Ga, ljubeći Mariju, na neki su način primili jedno krštenje, jednostavno tom gestom. Rekao sam oni koji su ostali vjerni, od tog trenutka sve do mučeništva, no ova milost vjernosti bila im je dana od one male geste prihvaćanja Marije, do davanja jedne šalice mlijeka prije nego što je stigla u Betlehem, do klanjanja potom u špilji kada su ih anđeli poslali. U tom trenutku pastiri su primili pomazanje, primili su sve što je bilo potrebno da ostanu vjerni tijekom života. Naravno, uvijek sada. U bilo kojem trenutku, ako da pretvorite u ne, milost se zaustavlja. Ali oni nisu super-heroji, to su ljudi koji su rekli da. U to su vrijeme mnoge osobe susrele Presvetu Mariju i Svetog Josipa, oni iz hotela, kao i uz put tko zna koliko njih, ali mnogi su bili  zauzeti vlastitim stvarima, svi su imali vlastite misli, nisu bili otvoreni kontemplirati ono što je bilo pred njima. Pastiri su bili otvoreni i u toj jednostavnosti dotakla ih je Marija, a potom i Dijete. Vidite da tako  može biti za nas svaki dan.

Sveti Pavao i dalje govori: „Duha ne trnite“. Duha gasiš kad ne tražiš neprestano ono što je gore, kada dopustiš da te zahvati ono što je od svijeta; tada imaš ugašen duh. Tada ti susrećeš Isusa Krista osobno, ali ga ne vidiš, susrećeš danas Presvetu Mariju ali je ne vidiš, jer si zauzet svojim stvarima, imaš svoje probleme. Možda ideš moliti Isusa u crkvu, na putu si k Misi, i On je tamo čeka te, ali ti si potpuno obuzet onim što ćeš ga pitati, i ne  vidiš ga. „Duha ne trnite, proroštava ne prezirite! Sve provjeravajte: dobro zadržite, svake se sjene zla klonite! A sam Bog mira neka vas posvema posveti i cijelo vaše biće – duh vaš i duša i tijelo – neka se besprijekornim, savršenim sačuva za dolazak Gospodina našega Isusa Krista.“ I potom daje sigurnost da ćemo, ostajući u tom stavu, živjeti i to živjeti u punini: „Vjeran je onaj tko vas poziva: on će to i učiniti.“ Jednostavno je.

Isto tako i Ivan Krstitelj, rekao sam, prihvatio je pomazanje, čak ga je prihvatio dok je bio u utrobi svete Elizabete, kada je Presveta Marija otišla posjetiti Elizabetu. Mislim da je pri tom susretu došlo do eksplozije milosti: sveta Elizabeta koja prepoznaje Majku Božju, a ako pogledate, već je napravila jednu dogmu vjere za koju su bile potrebne nekoliko stotina godina da bi se izrekla. Svađali su se, održavali Koncile, ubijali jedni druge da bi napokon rekli: Marija je Majka Božja. Svetoj Elizabeti bila je potrebna jedna sekunda: „Ta otkuda meni da mi dođe majka Gospodina mojega?“[5]. Čak što više znamo iz povijesti, kada je bio Koncil kako bi definirali upravo ovu dogmu, na brodu koji je išao do mjestau kojem je bio Koncil gledali su tko je bio za, a tko je bio protiv bacali su ga u more, odnosno činili su to kako bi sakupili glasove. Želiš li Majku Božju? Da: onda ostaješ. Ne: i bacili su ga u more. Sveta je pak Elizabeta jednostavna.

Krstitelj kliče u utrobi i prima pomazanje, i to pomazanje obilježava cijeli njegov život, to pomazanje budi onaj da pri začeću: biti preteča prvog dolaska. I prema tome se odvija čitav njegov život: za njega je prirodno da ode u pustinju, za njega je  prirodno da on bude onaj koji viče. I tko je čitao Emmerich, koliko je susreta Ivan Krstitelj imao u pustinji kao dječak, uključujući i vjernu braću. I to je nešto što se događa svakome od nas, i nije nešto što se podrazumijeva. Pomislite na Zahariju, vidio je Svetog Gabrijela Arkanđela, no zaokupljen svojom mudrošću, on koji je bio svećenik i koji je slavio ispred Svetinje nad Svetinjama, zaokupljen njegovim razlozima, počeo se smijati, nije prihvatio, nije se probudilo u njemu ovo pomazanje, ne odmah. Također i on je bio pozvan biti Krstiteljevim roditeljem, no za razliku od supruge – „Ta otkuda meni da mi dođe majka…“ – Zaharija je vidio Arkanđela i ostao je nijem devet mjeseci, bilo mu je potrebno  sve ovo vrijeme. I iz Valtorte se zna da je i nakon toga želio poslati Isusa u školu rabina. Zašto to govorim? Kako bi predstavio svakome od nas, a da nas ne obeshrabri, koliko mudrost, znanje, naša racionalnost guši!

„Ne trnite duha“. Što je to što gasi duh? Prepuštam vama da odgovorite, stoga što za svakoga može biti drugačije. Sigurno problemi, sigurno strahovi, sigurno veze. Kakva razlika između razlikovanja i rasuđivanja, i kada pomiješamo stvari, koliko puta ugasimo duh! Što je to što gasi duh? Kad dajemo pogrešne vrijednosti, gasimo duh. Ako ti odrediš tko je prvi prioritet, onda sve dolazi poslije tog prioriteta i tamo si već ugasio duh. Ako ne daš potpunu otvorenost Bogu da te može iznenaditi u svemu i za sve, ti si već ugasio duh.

Da je Presveta Marija bila racionalna žena; ostati trudna, a da nije poznavala muškarca, vrlo bi dobro mogla reći: gospodine Sveti Gabrijele, ti si pijan. Ne? Sveti Josip koji se uzda u jedan san, već je bio dobra osoba kad je rekao: „Otpustit ću Mariju u tajnosti, neću je dati kamenovati“. U jednom snu prihvaća da je ono što se dogodilo u Mariji plod Duha Svetoga, trudna po djelu Duha Svetoga.[6] Potrebna je jedna lijepa otvorenost! To se traži od svih nas.

Zašto se u ove dvije tisuće godina katolička vjeroispovijest ovako smanjila? Jer je zatvorila duh. Želi razlikovati Presvetu Mariju, ono što Presveta Marija govori. Prenesite to na vas, na nas, na vaš život: koliko puta! Čuje se fraza: „kada bi došao i rekao mi“, „Gospodin mi treba reći što da radim“. Sa sigurnošću vam kažem da vam je rekao više puta, no trebate imati otvoren duh, jer ako si ti obuzet svim stvarima, događa ti se kao onima koji su išli k Ivanu Krstitelju. On je jasno govorio: tko sam, tko nisam, što radim. Oni nisu razumjeli; nisu razumjeli jer je svaki odgovor bio izvan njihove logike, nisu razumjeli jer da bi prihvatili taj odgovor, trebali su ostaviti ono što su znali. A onda odlaze kući govoreći: „Vidjeli smo nekoga da čini čudesa. Da, nijemi govore, međutim ….“[7]

Gledajte za nas je ista stvar. Nalazimo se pred jednom mesijanskom godinom, živom Isusovom prisutnošću u njegovoj Crkvi, njegovom narodu; pozvani smo širiti ovaj znak, ovaj znak pun snage, moći, milosti, s obećanjima ozdravljenja i obećanjima milosti za one koji će ga širiti, ali ako ne budemo otvoreni u duhu, nećemo prihvatiti cjelokupnost ovih milosti, nećemo vidjeti događaje i nećemo sudjelovati.

Svaki Božji poziv je jedan događaj, osobni i također cjelokupnog naroda. Svaki put kad nas izričito pozove na službu, to je jedan događaj; ova su vremena puna tih događaja. Dakle, ako želimo živjeti Božić u potpunosti, no idući dalje, prihvatiti Isusa i napredovati s Isusom, rasti s Isusom, dopustiti da nas Isus vodi, uzdiže, dopustiti da nam Isus pokaže čitav naš put i da cijeli naš život dosegne puninu, trebamo biti otvoreni.

I još jednom, Presveta Marija i Sveti Josip, koji su nam primjer u svemu, također i u ovoj otvorenosti, neka prate svakoga od nas kako bismo u potpunosti prihvatili Božju novost, u ime Oca, Sina i Duha Svetoga.

[1] Usp. Pnz 30,19

[2] Usp. Lk 4, 16-18

[3] Usp. Rim 6,4

[4] Usp. Gal 2,20

[5] Usp. Lk 1, 41-43

[6] Usp. Mt 1, 19-25

[7] Usp. Lk 7, 18-23