Crkva Isusa Krista svega Svemira

Mauro

11.11.2020

U riječima koje smo primili od Boga Oca 7. kolovoza ove godine,[1] između ostalog, upućeni smo na početak liturgijske godine. Presveta Marija, na uočnicu svoga Uznesenja, nastavlja objašnjavati vječnu Liturgiju,[2] liturgiju kao jedan događaj koji se razvija tijekom cijele godine i koji vodi do življenja svake svetkovine, vodi do življenja ovog susreta s Bogom. Jasno je da Bog Otac ne želi i nije želio mijenjati liturgijsku godinu, nije to učinio da bi izazvao pomutnju, ali ako duboko pogledamo lako je vidjeti, i jednostavno je vidjeti da u tim riječima postoji sve što je Isus rekao u Evanđelju. Isus kaže: „Vječni je život ovo: spoznati Oca i Onoga koga je Otac poslao“.[3] Nekom drugom prigodom je rekao: „Ako ne dođete do Oca, ako ne upoznate Oca, vaš život ne doseže puninu“.[4] Dakle, cijela liturgijska godina, onako kako je Marija objašnjava, ne kao neki niz obreda, nego kao život koji teče, život koji se uzdiže, sa svim svojim događajima, sa svim svojim blagdanima, ispravno je da krene od Oca, Izvora života, Izvora svega te da potom kulminira u susretu s Ocem; u tom je smislu liturgijska godina.

Čitava godina, tijekom čitave ove godine, Isus nas prvi, zajedno sa Presvetom Marijom i svim sredstvima, svim svetima iza Njega, vodi upravo do toga: biti u zajedništvu sa Crkvom Isusa Krista svega Svemira, biti u zajedništvu sa svakim svetcem na dan njegove svetkovine, na svaki spomen. To je jedno otvaranje iznutra za susret s Ocem, jedno neprekidno umiranje sebi da bismo upoznali Oca, umiranje vlastitoj misli da bismo upoznali Oca. To je jedan hod, to je život. Još jednom je označen kao ono što mi nazivamo životom a što je često jurnjava za svim vanjskim događajima uzrokovanim duhom svijeta, koji nas izvode iz stvarnog života, koji nas vode do zbunjenosti, koji nam ne daju vremena za meditaciju, za razmišljanje, oni nas vode da preživljavamo umjesto da živimo.

Bog Otac, izvanredna i redovna sredstva zajedno s Njim, vraćaju nas u Život, koji nas potom vraćaju u vjeru, nadu i ljubav. Ovo je jedan prolazak ovdje na Zemlji da bismo ga živjeli vječno. U ovom hodu, ako ga gledamo u malome, prisutan je i hod svakog tjedna. Također i svaki tjedan je jedan hod prema uskrsnuću u nedjelju. Svaki se tjedan spominje na poseban način Vazmeno Trodnevlje, živjeti ove dane kako bismo svaki dan uskrsnuli.

U Crkvi Isusa Krista svega Svemira, također i sa sedam grupa Centralne Jezgre, živi se jedno posebno zajedništvo. Tako, svaki dan, počevši od nedjelje posvećene grupi Svetog Mihaela, pokušava se živjeti s njima živjeti posebno zajedništvo kako bismo došli, bili spremni, iz dana u dan, iz tjedna u tjedan, za susret s Ocem, svaki put uskrsavajući.

Tjedan: započinje sa Svetim Mihaelom u nedjelju, Svetim Gabrielom u ponedjeljak sa navještajem, Svetim Rafaelom u utorak, Uriel u srijedu, četvrtak Jehudiel, petak Sealtiel i subota Barachiel, prate nas tamo.

Danas je srijeda, srijeda je posvećena na poseban način svetom Urielu, Onom koji prati Presvetu Mariju, prati je u njenom zadatku, prati je u njezinim ukazanjima, uvijek je prisutan, poslužuje na poseban način Presvetu Mariju.

Srijeda je također posvećena medicini, bolesnicima. Mi znamo da se bolest uvijek rađa iz nereda. Bog nije želio bolest, jer nikakav nered ne dolazi od Boga, ništa pogrešno se ne rađa od Boga. Ona je u svijet ušla preko Lucifera i njegovih, i bolest je usko povezana sa smrću, najjačim oružjem zla, jer preko straha od smrti, zla, Lucifer porobljava čovjeka, čini ga svojim robom, čini ga bojažljivim, čini ga zaboravnim i vodi ga sve više prema duhu zla umjesto dobra, preko straha od smrti i od bolesti.

Bog je ljubav, Bog ljubi čovjeka i želi samo da čovjek bude zdrav i sretan. On to želi otkako ga je stvorio i cjelokupno njegovo djelovanje kroz povijest bilo je vraćanje čovjeka u ovu početnu situaciju. Znamo da sve polazi iz duha i rađa se iz duha, i kada netko izađe iz Duha Božjeg, upravo se tu rađaju bolesti, pandemije, neredi i sve ono što je lako vidjeti. Znamo da je Bog stvorio čovjeka zdravog i skladnog, u savršenoj ravnoteži između duha, duše i tijela. Istočni grijeh je onaj koji je poremetio ovu ravnotežu i nosi svoje posljedice. Primarna energija koju rađa Trojstveni Vir, neprestano hrani i neprestano održava tu ravnotežu između duha, duše i tijela i na taj način održava na životu čovjeka, sve stvoreno, stvorenja.

Naprotiv, pred svima nama je ono što proizvodi neravnotežu, što je napravio istočni grijeh sa svojim posljedicama, sa svojom destruktivnom energijom. Pred svima nama su svi njegovi učinci na prirodu, na čovjeka i u ovom vremenu, na poseban način, na ovu pandemiju. Jedini lijek kojeg čovjek ima, da se vrati u zdravu ravnotežu s Bogom, a time i s prirodom, duhom, dušom i tijelom, jedini lijek koji ima da bi pobijedio zlo, bolest, je Isus Krist, ne postoje drugi. Lijek za sva zla i sredstvo koje nam je Bog uvijek davao, ali koje je na poseban način u ovo vrijeme još bogatije, je Euharistija, Euharistijska Žrtva. Bog nas nije ostavio na milost i nemilost destruktivnoj energiji, nije nas ostavio na milost i nemilost Sotoni: On je pobijedio svijet, pobijedio ga je zauvijek, no želi da mi sudjelujemo u ovoj pobjedi, ne treba to biti nešto magično. Sudjelovanje u ovoj pobjedi je Euharistija, to je sudjelovanje u Euharistiji, prikazani s Isusom; biti svećenici, svećenički narod koji sudjeluje s Isusom, Velikim Svećenikom. To je otkupljenje koje se ponavlja, ponavlja se na svakom oltaru. Ponovno pokretanje od Boga, ponovno pokretanje iz odnosa s Njim, koji nas vodi da sve obnovimo. To nije neki magični čin! Tako sudjelujući u Euharistiji biva obnovljena znanost, medicina i sva područja života. Bog ne bi isključio čovjeka, pronašli bi se lijekovi za pandemiju, lijekovi za sve, za sva zla, lijekovi za tumore, počevši, međutim, od Euharistije, od Isusa Krista.

U riječima koje nam je sveti Ivan apostol dao 11. lipnja ove godine (naći ćete ih iznova na naslovnici[5]) lijepo nam pokazuje što znači sudjelovati u Euharistiji i lijepo objašnjava jedan od tri stupa kraljevstva Božjega: prikazanje života Isusu po Mariji, po Bezgrešnom Srcu Presvete Marije. Isus je pobijedio zlo prikazujući se, pobijedio je bolest, pobijedio je smrt prikazujući se, otvorio je put svim ljudima da se vrate k Ocu, da iznova krenu novi, zdravi, u Očevoj punini. Pobijedio je svijet i njegovog kneza prikazujući se: prikazanje. Pobijedio je Lucifera prikazujući se, ostavljajući ga slobodnim.

Poslušajte što kaže Sveti Ivan: „Na posljednjoj Večeri, Isus je prikazao samoga sebe i suočio se sa Luciferom već prisutnim u Judi Iškariotskom. Dao mu je dopuštenje da učini ono što namjeravao učiniti. S riječima koje čitate u Evanđelju: „Što želiš činiti, čini odmah,“[6] Isus je dao Luciferu dopuštenje, bez kojeg đavao nikad ne bi mogao djelovati protiv Boga. Ako se sjećamo Evanđelja, Isus je u te tri godine više puta govorio o svojoj Muci, i apostoli nisu razumjeli; apostoli nisu htjeli razumjeti, nisu bili spremni razumjeti. I dalje u ovim riječima Svetog Ivana, s druge strane, razumijemo kako na Posljednjoj večeri više nisu mogli pobjeći, intuira se izovih riječi, „drhtali su“, kaže sveti Ivan. Nisu više mogli pobjeći od onoga što su trebali napraviti, od onoga što je Isus učio: činiti ono što je On činio, oponašati Ga. Također to govorimo svaki dan na Misi kada posvećujemo: „Činite ovo meni na spomen“.[7] Oponašati Ga znači da su se i oni trebali prikazivati za sve.

Mogli bismo reći: zašto je Bog predvidio ovo prikazanje? Ma to je upravo da bismo živjeli intimni odnos s Njim! Ne trebamo gledati prikazanje kao nešto gdje gubiš ili kao nešto patološko, nego prikazanje upravo u zaručničkom odnosu kojeg Bog želi sa svakim čovjekom: „Daj mi život, dopusti mi da ostanem u tvom životu. Dopustite mi da ja mogu voditi zajedno s tobom tvoj život. Slušaj me dok vodim ovaj život, radi to sa mnom, ostani uz Mene, slušaj Me, živi sa Mnom“. Tako da sa naše strane znamo da Bog je Bog, dati život Njemu znači biti vedri, u miru, znajući da smo dali svoj život i da je on na sigurnom. Nitko ga neće ugrabiti iz Njegove ruke. Ovo je prikazanje, nije nešto bolno, patološko.

Sveti Pavao vrlo dobro govori o prikazanju kada nas poziva „Prikažite svoja tijela kao žrtvu Bogu ugodnu“.[8] Prikazanje je srce kršćanina. Prikazanje znači biti s Onim koji nas je stvorio, željeti biti Njegovi udovi, željeti biti tijelo Njegovog Tijela, željeti biti Njegova misao, biti Njegove ruke, biti Njegove oči, Njegova usta; to je prikazanje! Željeti biti jedno s njim, to je prikazanje. Sve je to Božje djelovanje, nije čovjekovo djelovanje: čovjek ima ovu želju, a Bog stavlja ostalo.

Kada Bog vodi, ako smo Mu mi dali život, Bog dopušta samo ono što možemo podnijeti, daje da se dogodi samo ono što je ispravno, što je korisno. U životu nam se neće dogoditi ništa što nije za Vrhovno Dobro, neće nam se više dogoditi ništa loše, neće biti više neuspjeha i pobijedit ćemo sve strahove. Strah od čega?! Spašen sam, otkupljen sam, u Božjim sam rukama, nitko me ne može dodirnuti! Samo na taj način se pobjeđuju strahovi, samo na taj način možemo prevladati destruktivnu energiju.

Mi ovo prikazanje vršimo po Bezgrešnom Srcu Presvete Marije. Niti ovo nije slučajno. Presveta Marija je Ona koja nas rađa, ona je Majka, Ona nas poznaje bolje nego se mi sami poznajemo. Ona je ta koja zna na pravi način predstaviti molitve koje vršimo, zna nas pripremiti za ono što nam se treba dogoditi na pravi način. Ne dopušta nam da pobjegnemo iz straha, niti da budemo heroji kada ne trebamo biti heroji. Ona je ta koja zna uskladiti cijelo naše biće, poput majke koja poznaje djecu, daruje ih Isusu, i traži od Isusa samo dobro i Vrhovno dobro.

Dakle, vidjeli smo da je sredstvo koje imamo da bismo s Isusom pobijedili zlo, pobijedili bolest, te dali Bogu slobodu i rekli Bogu: „Ti si slobodan da me koristiš kako želiš“. Danas sa svetim Ivanom vidimo da Isus oslobađa Lucifera i On prolazi ova tri dana, od četvrtka do nedjelje, uzdižući sve Ocu. Ne bori se, ne brani se, ne bježi, ulazi u šutnju, u Njegovom odnosu s Ocem, sve do uskrsnuća. Tišina u grobu, tišina na Križu, trpi, znoji se krvlju, dolazi reći: „Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?“[9] , ali ide dalje. Mi, s Njim, to trebamo činiti. I dalje vam kažem bez straha, jer ovu razinu našeg prikazanja vodi Presveta Marija. Sina, njezinog Sina Isusa, trebala je ostaviti slobodnog i stajati pod Križem. Bila je također s Isusom kao Majka, bila je tu da ju može vidjeti, jer je i Isus imao potrebu gledati svoju Majku i sa svakim od nas je tu poradi onoga što smo mi u stanju učiniti, poradi onoga što mi trebamo, poradi onoga što su naši identiteti. Mi nismo Isus, nismo Presveta Marija, Ona je ta koja vodi, Ona je ta koja upravlja.

Ponekad sam čuo kako se govori: „Ako Bog nije želio zlo, zašto je toliko zla? Zašto se i svetci razbolijevaju?” Budući da su oponašali Isusa, upravo zato, što su poput Isusa uzeli na sebe grijeh, patnju i baš kao Isus, kao svećenici su ga uzdigli, nisu se borili, koristili su svoje tijelo kao jedan oltar, postali su također i oni (stavljam pod navodnike) „Oltar, žrtva i svećenik“, i dopustili su Isusu da slavi Misu na njima, u njima te u njima da sve uzdigne k Ocu: patnju, bolest, kušnje i tako dalje čineći, uzdižući sve, pretvarali su zlo u dobro, prikazali su se.

Dakle, svatko od nas, danas, kada molimo za bolesnike, tko se prikazuje  na oltaru zajedno s Isusom, neka Isusu kaže: „Prikazujem se s tobom“, neka prinese u vlastitom svećeništvu bolesnike, danas kada molimo za njih, i sve što je prisutno oko ove bolesti, sve dobro onih koji se brinu, onih koji služe, sve dobro svih onih koji već znaju da prate, tko god se na ovaj način prikaže na oltaru i prikaže se s Isusom, preko Isusa dopire do svakog čovjeka, svakog bolesnika, svake bolnice, svakog umirućeg, svakog napuštenog, svakog malenog. Isus će doći do svih preko ovog našeg prikazanja. I Isus se neće zaustaviti samo da bi utješio, izliječio, uskrsnuo i oprostio. Pomislite koliko će umirućih biti doneseno oproštenje preko ovog prikazanja, no neće se zaustaviti tamo, ići će sve do korijena zla. Isus će se još jednom spustiti, također i preko našeg prikazanja, sve do korijena, sve do Lucifera, i još jednom će ga pobijediti i baciti u kozmičko ništavilo.

Euharistija je jedini lijek za spas čovječanstva, čovjeka, stvaranja, prirode, nema drugih! To je jedini način da se zlo pretvori u dobro, i to je zadatak kršćanskog naroda koji je svećenički, proročki i kraljevski narod. Ovo pomaže svijetu, ovo će pomoći znanstvenicima, pomoći liječnicima, pomoći vladarima da pronađu sve lijekove. Ovo će pomoći gospodarstvu, ovo će pokrenuti jedan svijet iz duha. Nije da svijet također ne čine konkretne stvari, naravno, no sve treba poći od duha, a Euharistija je srce.

Neka nas Presveta Marija prati, neka prati svećeničkihod svakoga od nas, da bismo zajedno s Isusom išli do korijena svakog zla, počevši od zla koje je u nama, od strahova koji su u nama, i neka također i nas vodi da budemo oni koji oslobađaju od zla, neka nas vodi da i mi budemo prikazani za oslobađanje ove Zemlje od zla.

Presveta Marija neka blagoslovi svakog bolesnika, sve bolnice, neka blagoslovi one koji služe i pomažu bolesnicima, neka blagoslovi sve umiruće, primi ih u svoje naručje, u ime Oca, Sina i Duha Svetoga.

---

[1] Usp. poruka Boga Oca „Ova svetkovina neka bude početak vaše liturgijske godine“ od 07. kolovoza 2020 objavljena na stranici https://premanovomstvaranju.org

[2] Usp. poruka Presvete Marije „Životna Liturgija“ od 14. kolovoza 2020, objavljena na stranici

[3] Usp. Iv 17,3

[4] Usp. Isusova poruka od 22. travnja 2007 objavljena u poglavlju „Isus nas vodi k Ocu“ u knjizi „Preko Velike Barijere“, na stranici 35-37

[5] Usp. poruka Svetog Ivana apostola „Gospodinova posljednja Večera“, od 11.lipnja 2020, objavljena na našoj stranici

[6] Usp. Iv 13,27

[7] Usp. Lk 22, 19-20

[8] Usp. Rim 12,1

[9] Usp. Mk 15,34: Mt 27,45

Poruka Svetog Ivana apostola „Gospodinova posljednja Večera“ od 11. lipnja 2020.