Ministerijalno svećeništvo

Crkva Isusa Krista svega Svemira

Mauro

5.11.2020

Neki su nas pitali možemo li bolje govoriti o ministerijalnom svećeniku, bolje objasniti ministerijalno svećeništvo. Prije svega, kao što sam već rekao, ministerijalni svećenik je jedan čovjek koji u potpunosti živi vlastito krštenje, koji u potpunosti živi vlastito kraljevsko svećeništvo. Kad kažem „živi u potpunosti“, ne mislim da je on jedan čovjek bez granica ili savršen. On je jedan čovjek koji se trudi svjesno živjeti vlastito kraljevsko svećeništvo i vlastito krštenje. To je jedna služba, riječ ministar znači upravo posluživati, znači posluživati svećenički narod. On je jedan čovjek koji živi svoj život, koji je prikazao svoj život Isusu po Presvetoj Mariji za narod. Već iz ovoga shvaćate da u temelju hoda koji odabire čovjek pozvan na svećeništvo je umrijeti svakoj sebičnosti. Ne treba imati niti najmanji interes, nego treba biti u potpunosti usmjeren prema narodu. Također njegova spoznaja Krista, življenje za Krista, s Kristom i u Kristu je za narod, ne postoji nikakav drugi interes, ambicija, potreba. Ne postoji nikakva rupa koju treba začepiti, to je samo jedan poziv na koji se odgovara kako bi se posluživalo narod, raspoloživ dati život za narod.

Odmah kažem da jedan ministerijalni svećenik ne može bez dubokog sjedinjenja, duboke ljubavi prema Presvetoj Mariji. Ako ne osjeća potrebu da živi u zajedništvu s Marijom, da se osjeća rađanim od Marije, da se osjeća zaštićenim od Marije, praćen, vođen, ako ne osjeća potrebu da u njegovom životu bude prisutna Marija, koja ga uči kakvi su osjećaji i postupci jednog svećenika, nego misli da može sam uspjeti, da će to učiniti svojim studijama, sa teologijom, sa imitiranjem svetaca, neće biti dobar svećenik, neće biti Kristov svećenik. Jedan svećenik ne može niti bez zajedništva s narodom. Ne može biti odvojen od naroda, treba živjeti s narodom, biti dio naroda koji ga je izabrao, jer svećenik je jedan odgovor na jedan Božji poziv, odabran od naroda koji ga potvrđuje, promiče i daju mu zadatak. On je jedan čovjek pomazan od Isusa u trenutku začeća, od Isusa Velikog Svećenika. To je jedna služba koja se rađa iz jednog da u trenutku začeća. Sa pomazanjem, prima od Isusa milosti da se prikaže u korist naroda, zajedno s Kristom. Kao što sam već rekao, to je put koji je Krist otvorio i koji čovjek može prolaziti upravo zato što ga je On otvorio, On je prvi prošao i samo s Njim može proći. On je jedan čovjek koji za to mora biti slobodan, slobodan od svega kako bi služio Isusu u narodu. Treba biti slobodan od strahova, slobodan od uvjetovanja, slobodan od svake veze koja bi ga mogla ograničavati u njegovom darivanju, koja bi ga mogla uvjetovati. Biti slobodan za Isusa, u službi narodu i nikome drugom, nikakvoj strukturi. Svećenik ne može biti u službi neke strukture. Može primiti neki zadatak od strukture, ali sa svojim svećeništvom, govorim o onom dubokom, od začeća, on nije u službi strukture. On je u Isusovoj službi za narod.

Hod jednog ministerijalnog svećenika treba ga dovesti do istih osjećaja koji su bili u Isusu Kristu.Ti osjećaji trebaju u potpunosti procvjetati u jednom svećeniku, osjećaji milosrđa, dobrote, pravednosti, osjećaji koje treba provoditi u praksi, živjeti upravo prema narodu koji mu je povjeren, upravo prema narodu, sa vlastitim životom. Kao prvi zadatak, osim prikazanja života, treba promovirati narod u njegovoj vlastitoj svećeničkoj i kraljevskoj službi. Zadatak jednog ministerijalnog svećenika je promicanje kraljevskog svećeništva u narodu, pokazivanje puta narodu prema svetosti, i da bi to također činio, kao što sam već rekao, treba biti slobodan. Ako ima nešto što uvjetuje, ako ima neku dužnost za izvršiti a da to nije samo ono što mu je Isus dao, ako ima neku vezu, ako ima neki strah, ne može biti slobodan i ne može pokazivati put narodu. Pokazivati put koji ponekad znači: biti čvrst, odlučan, bez kompromisa, prebivajući u istini.

Svećenik dijeli sakramente, sakramente koji služe upravo za prolazak ovim putem svetosti, oni nisu sami sebi svrha. Ne postaješ svećenik da bi dijelio sakramente, ne postaješ svećenik da bi slavio misu. Sakramenti kao i Sveta Misa, su sredstvo pomoću kojeg ti živiš svoje svećeništvo u korist naroda, da bi posvećivao narod, da bi pomagao narodu. Ponavljam, svećenik nije svećenik zato što slavi misu, nego zato što je prvi koji živi sjedinjen s Kristom, u njegovom životu, jednu neprekidnu misu, ljubeći neprijatelje, blagoslivljajući dobre i zle, opraštajući, služeći, prikazujući se, penjući se na križ za druge, noseći iste osjećaje koji su bili u Kristu Isusu; to te čini svećenikom, a ne slavljenje mise.

Jasno je da bi živio ovako, on treba biti vrlo sjedinjen s Kristom, treba ga ljubiti, treba ga zaista imati za zaručnika, treba biti slobodan i puno meditirati o Božjem djelovanju, o Isusovom životu. Treba živjeti u bliskom odnosu s Presvetom Marijom, treba biti čovjek koji kroz tišinu i meditaciju pronalazi jednu ravnotežu, pronalazi mir, pronalazi vedrinu. Treba u potpunosti živjeti ono što poučava, s potpunim povjerenjem u Boga, s predanjem, jer zna da Bog vodi, vodi povijest, vodi svakog čovjeka. Ono predanje koje zna da je Bog onaj koji ostvaruje, Bog je onaj koji posvećuje, Bog je onaj koji sve preobražava, čak i zlo pretvara u dobro, i u tome uvijek pronalazi mir i u tom miru postaje radostan, spokojan, uravnotežen čovjek. I on to postaje zato što je njegov život hranjen Duhom Svetim, hranjen je molitvom i nadasve tišinom. Ako ne živiš ovako, ne možeš biti svećenik. Svećeništvo je u naše vrijeme mnogo izgubilo jer ovo nedostaje, nedostaje duh. Možeš imati želju, možeš imati poziv, ali ako ga ne hraniš, sve se gasi.

Da bi služio narodu i bio u službi Isusu, ponekad svećenik treba pobjeći od naroda, jer treba primiti od Boga ako želi imati što dati, ne može dati samog sebe, i onda treba pobjeći također i od potreba naroda, kako bi znao dati u onim istinskim i dubokim potrebama. Ne smije završiti kao Aaron koji je sagradio zlatno tele kako bi zadovoljio potrebe ljudi.[1] Treba uvijek ljudima davati, što? Božji život, treba imati hrabrosti dati samo Božji život, ništa drugo. Biti također i kamen spoticanja, kontradikcije, no iz ljubavi, a ne iz nasilja, iz ljubavi prema narodu. Treba stajati u Istini, a Istina je samo jedna: Bog Otac je Istina, Isus je Put, Istina i Život, i ovu Istinu nositi naprijed, održavati je na životu, pod cijenu života. Treba uvijek znati da je stvorenje, imati to pred očima iako je Kristov svećenik, iako ga je Krist pomazao, iako se, kad slavi, prikazuje s Kristom, on je jedno stvorenje, i kao takav ima potrebu za Bogom. Kao takav ima potrebu za Božjim oproštenjem, potrebu za ljudskim oproštenjem, potrebu za zajedništvom s ljudima, ima potrebu za Presvetom Marijom, potrebu za svim sredstvima koja mu Bog daje, jer on je jedno stvorenje. On nije nadčovjek!

Kao svećenik ne može se baciti u mnoge službe, u mnoge aktivnosti, također i mnoge zdrave službe, prelijepe, koje može vršiti, no one nadilaze njegovo svećeničko djelovanje, one su višak. Mogao bi otvoriti iznimno velike stvari, ali to ne čini stoga jer je svećenik, onih čini kao Božji sin, no one nisu obuhvaćene u njegovoj svećeničkoj službi. Treba vjerovati u ovu svoju službu, treba vjerovati, treba imati vjere, protiv svake nade, treba znati da njegova molitva, njegovo darivanje, njegova neprestana preobrazba, njegovo neprestano obraćenje, hrani i štiti narod više od lijepih riječi, više od propovijedi, više od djela. Treba vjerovati, jer nije on onaj koji hrani, nego njegova sjedinjenost s Isusom je ona koja hrani, njegovo ostajanje u volji Božjoj je ono koje hrani, njegovo duboko življenje vlastitog identiteta ono je koje hrani, također i u tišini, povučen. Isus Krist pokazao nam je Očevo lice i otvorio je put prema Ocu. Ministerijalni svećenik treba prolaziti zajedno s Njim, iza Njega i u korist drugih.

Evo, vjerujem da ovo mogu biti bar neki od temelja za razumijevanje svećeništva. Znam da mogu izgledati kao nešto što se podrazumijeva, no istodobno su kamen temeljac za jednog svećenika. Ako svećenik pobjegne iz ovih temelja, on će izići iz svoje svećeničke službe. I kao što sam već rekao, biti župnik, biskup itd. ne znači u potpunosti živjeti vlastito svećeništvo, to je jedna dodatna služba koju ti drugi daju. No da bi bio svećenik, treba biti sjedinjen s Kristom i živjeti za Krista, s Kristom i u Kristu za druge. Ono što ti Krist daje ne daje ti struktura, nitko ti ne daje tu službu. Iz ovoga se može puno graditi, no treba se krenuti od ovih temelja.

Zahvaljujem vam i blagoslivljam vas u ime Oca, Sina i Duha Svetoga.

[1] Usp. Izl 32,1-6