Crkva Isusa Krista svega Svemira

Mauro

28.10.2020

Nakon što smo zadnji put govorili na ovoj stranici, izašla je vijest o dekretu za Oca Tomislava. Mislim da ste pročitali njegovo svećeničko svjedočanstvo.[1] Sada osjećam dužnost u svoje ime i u ime svih onih koji su ga upoznali dati naše malo svjedočanstvo; dati ga sada bez ulaska u polemike, bez želje za raspravom, poradi dužnosti prema istini. Radimo to jer je ispravno prema Ocu Tomislavu i prema Stefaniji Caterini. Kroz sve ove godine u kojima smo ih poznavali, oni su uvijek prikazivali i podnosili svaku kušnju koja je gotovo uvijek dolazila iz katoličke strukture, u tišini, prikazujući Bogu, bez osude, i tako su nas učili, i mi želimo jednako tako raditi, no pravo je reći istinu, sada je vrijeme.

Prije svega, želio bih zahvaliti za mnoštvo poruka podrške koje su stigle Ocu Tomislavu. Nismo očekivali da će ih doći na tisuće, mnogo osoba koje smo fizički upoznali, ali i mnoge koje smo poznavali samo u duhu. Zaista nismo mislili da nas je toliko, na tisuće smo. Otac Tomislav još je jednom dao svoje svjedočanstvo; svjedočanstvo o njegovom svećeništvu, o njegovom životu, a naći ćete ga još bolje opisano u nekim knjigama, osobito njegovo svjedočanstvo u knjizi „U Međugorju Gospa je živa“,[2] što može pomoći u vršenju osobnih prolazaka prema Bogu. Govori o tome kako se odvijao hod njegova svećeništva. U posljednjem odgovoru koji je dao na web stranici, pokušavao je prije svega istaknuti da je taj hod Bog htio te da se on jednostavno prepustio voditi. Nije ulazio u detalje, no pokazao je kako nas je Bog kroz godine doveo ovdje.

Svi mi koji ga pratimo od početka, tražili smo da nas se sasluša, to smo učinili mnogo puta i na mnogim mjestima, pišući, tražeći, prikupljajući potpise s dokumentima, no nikada nas nisu saslušali, nitko nas nikada nije želio bar saslušati. Rekli smo da nas Otac Tomislav nije zaveo, nije nas došao tražiti, mi smo išli k njemu. Nikada nije pokušao manipulirati našim savjestima, naprotiv uvijek nas je učio slobodi, onoj istinskoj. Uvijek nas je učio da stojimo pred Bogom i slušamo Boga. Učio nas je da imamo hrabrosti slušati Boga, slušati ono što govori, slušati ono što nam pokazuje, slušati put koji vodi prema Bogu. Spisi Stefanije Caterine nikada nisu bili za nas vodstvo, mi ne čekamo na poruke, mi se trudimo ući u Evanđelje, u Sveto Pismo i živjeti ih. Spisi Stefanije Caterine pomažu nam živjeti Evanđelje, pomažu nam da postanemo djeca Božja, pomažu nam razumjeti Božje djelovanje, proširuju nam aspekt da budemo formirani, stvoreni na Božju sliku i priliku. Doveli su nas do zajedništva svetih, da upoznamo Presvetu Mariju, doveli su nas do toga da pokušamo biti djeca Presvete Marije, ne na riječima.

Rekao sam, mnogo smo puta tražili biti saslušani, bilo pojedinačno od svećenika, bilo pisanjem mnogim biskupima, pisanjem crkvenoj Kongregaciji, za nauk vjere. Mogu vam reći poradi istine: nikada nam nisu niti odgovorili, a ne samo saslušali nas. Kažem vam, uvijek poradi istine, poslali smo naše spise mnogim biskupima, mnogim svećenicima kako bi nam ukazali na doktrinarne pogreške, nisu pronašli niti jednu. Kažem vam poradi istine da nas prate mnogi svećenici, no svi u skrovitosti: strah! Također i u osobnim susretima s onih malo, možda prijatelja s kojima se sučeljavaš, svi te savjetuju: „Pazi!“ Što dominira? Strah! Uvijek su nam odgovarali od strane strukture s prijetnjama i strahom od kazne: „Ako to učinite riskirate ovo, ako učinite ovo riskirate ono.“ Nikad nam nisu pomogli da uđemo u život, kao što su to činili Otac Tomislav i Stefania Caterina. Preko tog straha pokušali su nas mnogo puta udaljiti također i od Presvete Marije i od hoda koji Ona predlaže, klasičnom rečenicom: „Nije potrebno. Ne ciljajte previsoko. Opasno je pokušavati ići pravo, budi u miru.”

Govoreći to, ne želimo polemizirati i nadam se da nisam dao privid polemika, to sam napravio za Oca Tomislava i Stefy, vjerujem da je to bilo nužno. Od sada i ubuduće obraćamo se onima dobre volje, onima koji žele upoznati Krista, bez diskusija. Spremni smo još svima obznaniti razlog ove sreće koju imamo, radosti, dobra koje osjećamo, također i ove boli za Oca Tomislava, kako je dobro opisano, to je vodio Svemogući Bog kako bismo došli dovde, dakle ne vraćamo se natrag . Ako je Bog to htio, ako je Bog to dopustio, Bog zna, i sve će biti jasno u pravo vrijeme i na pravim mjestima, pred Božjim prijestoljem. Ovaj se korak za nas konkretno sastoji od izlaska na vidjelo kao Crkve Isusa Krista svega Svemira na Zemlji, tako smo bili definirani i tako trebamo djelovati. Sada je na nama, ne da nekoga uvjerimo, nego da damo svjedočanstvo o onome što smo primili, o milostima koje smo vidjeli, o onome što smo dotakli, o tome što smo primili u našem životu, kako se naš život preobrazio preko susreta s Kristom, s Presvetom Marijom i njegovim sredstvima i prema tome smo bili vođeni. Prepuštamo svaki sud Bogu, no naše svjedočanstvo je ovo, ono što smo vidjeli. To za nas sada postaje jedno poslanje. Ako nam je do sada bio zadatak osobno to živjeti, jer nismo mogli to ne pokušati živjeti, pošto smo bili željni susreta s Kristom, sada to također postaje jedno poslanje, trebamo to svjedočiti. I za nas je to poput jednog poslanja: „Idite, naviještajte, propovijedajte, oslobađajte.“[3]

Kao što sam rekao, ako bi ostala neka rana za ono što smo primili, ako ova bol ne bi postala otkupiteljska, ako ne bismo bili sposobni prikazati tu bol, čak i prema onima koji su možda bili uzrok, ne bismo bili Crkva Isusa Krista, i mi bismo bili poput ostalih. Na nama je da se prikažemo za svakog čovjeka dobre volje, nije na nama da sudimo, nije na nama da se branimo. Ove riječi koje danas kažem nisu za našu obranu. Presveta Marija rekla je Ocu Tomislavu, već 1984. godine kada je želio napisati jedno pismo za obranu Međugorja: „Pusti sve, uvijek ću te ja braniti.“ Dakle, nije na meni sada, ne želim nas braniti. Na nama je da prikažemo život, po Bezgrešnom Srcu Marijinu, za svakog čovjeka dobre volje. Znamo jer smo već mnogo puta rekli da je Crkva jedna, Crkva je Kristova Crkva, od Njega je osnovana, od Njega otkupljena i vođena. Nije bila osnovana od nijednog čovjeka, pa niti od Oca Tomislava. Gospa je bila jasna kada je rekla tko pripada Crkvi Isusa Krista, one tri točke koje možete pronaći na stranici.[4]

Trudit ćemo se iskoristiti ovaj kanal za djelovanje koje započinje u našem svjedočenju. Ako imate savjete da nam date rado ćemo ih prihvatiti, kako bismo se predstavili, rekli tko smo, kako bismo podijelili s vama ono što živimo. Mislili smo započeti stavljati naša klanjanja, dijelove naših propovijedanja, Otac Tomislav će nastaviti sa svojim. Rekli smo da su Svetišta na raspolaganju. Zaista se nemojte bojati tražiti bilo što i savjetovati nas, ako vam je nešto potrebno, kako se kretati. Kao što sam rekao, osjećamo svoju dužnost da otvoreno svjedočimo. Već sam spomenuo naše svećenike koji rade u našim Svetištima, i o tome ćemo više razgovarati. Spomenuo sam sakramente, objasnit ćemo vam i to kako ih živimo.

Spomenuo sam Fondaciju Utvrda Bezgrešne, kako je rođena, zašto je rođena i kako je išla naprijed. Otac Tomislav je naprotiv spomenuo Udruženje Crkve Isusa Krista svega Svemira. To je jedno sredstvo koje je postalo nužno za predstavljanje Crkve Isusa Krista na Zemlji. Biti njezin dio ne ovisi o pravnom pitanju, biti dio Crkve ovisi o srcu, Bog gleda u srce, samo On zna. Nitko od nas ne može reći tko joj pripada a tko ne, no Udruženje je postalo neophodno za reguliranje našeg života i poštivanje zakona države dok smo na Zemlji, za uvođenje reda.

Ono što ja želim, i što mi želimo više od svega s ovim audio snimkom govorim kroz riječi Ivana Pavla II: „Ne bojte se!“ Ja vam kažem: kroz sve ove godine dotaknuli smo strah od življenja Božjeg života u potpunosti, strah od prihvaćanja Njegove riječi, strah od prihvaćanja Presvete Marije u njezinim ukazanjima, strah od potpunog življenja onoga što Ona govori. Kao da je strah u svakome od nas imao velik dio u našem razlikovanju. Također i kada prihvaćamo, također i kada prepoznajemo, strah nas uvijek sprječava da napravimo taj korak. I ovaj strah, strah da živimo, strah od onoga što ćeš izgubiti, strah od onoga što ćeš ostaviti, strah od onoga što će ljudi reći, strah od onoga što će struktura napraviti. Rekao sam prije, kod svih svećenika koji nas posjećuju, svi potajno iz straha od … Kamo nas to na kraju vodi? Da imamo strah od Boga. Na kraju, prema čemu nas vodi da radimo? Da preživljavamo umjesto da živimo. Vodi nas da pravimo tisuću kompromisa, vodi nas ne da imamo jedan život, nego dva ili tri života: imaš život s Bogom, imaš javni život, imaš život s ovim, imaš život s onim. No život je jedan i nema života bez Boga, nećete susresti život ako ne dopustite da vas Bog ljubi. „Ovo je život: upoznati Oca“, rekao nam je Isus Krist.[5]

Dakle, ono što vam želim reći je: „Ne bojte se!“ Prepustite se da vas zahvati Kristova ljubav, prepustite se da bude stavljeno u diskusiju ono što osjećate iznutra, od Njegovog života koji gura, prepustite se da On protrese sve vaše sigurnosti i uzdajte se u Boga. U Evanđelju je pisano: „Znate prepoznati znakove vremena. Zašto ne znate odabrati što je dobro između zla“,[6] zbog straha, straha od odlaska u pakao, straha pogriješiti. Ali po vašem mišljenju ono što polazi od straha, može li biti od Boga? Kada netko vlada nad nama sa strahom, može li biti Božje sredstvo? Je li se Bog predstavio tako da nas plaši? Ja ga vidim skromnog, jednostavnog, raširenih ruku i daje se prikovati na Križ, ne plaši nas. Mi smo Boga vidjeli u Isusu Kristu, lice Očevo, je li nas uplašilo? Vidite li da plaši dok se penje na Kalvariju, dok nam oprašta s Križa? „Oprosti im jer ne znaju što čine!“[7] Plaši li nas svaki put u Misi, kada se prikazuje za nas? On koji kaže: „Nisam došao suditi.“[8] „Došao sam da život imate, da ga imate u izobilju,“[9] Plaši li to? Ponekad je to plašilo: u hramu, kad su od njega napravili lopovsko gnijezdo, plašilo je; kada je izbacio prodavače iz hrama, plašilo je; kada je nakon što su ga neprestano odbijali, govorio je: „Jao vama, pismoznanci i farizeji“,[10]plašilo je. Samo jedno je osudio: licemjerje! Pogledajte nije li licemjerje najbolje sredstvo za život u strahu, dvostruki život, da se ljubi usnama, ali ne i srcem. Licemjerje! Toga se trebamo bojati. Ako zaista, iskreno tražite Krista, ako ga zaista želite susresti, želite ga upoznati, ne bojte se! Bog će vam doći u susret. Ne bojte se pogriješiti, ne bojte se informirati, čitati, slušati. Ne bojte se dopustiti da vas On susretne, jer On je svemoguć, i onima koji ga traže, On ide u susret, On ih prihvaća, On ih štiti. Božji sud je iznad svih sudova, također i onog katoličke strukture. Božji sud je na kraju. Savjest, sjetite se da je također i prema katoličkoj strukturi iznad svakog suda i u savjesti Bog govori.

Dakle, povjeravam Presvetoj Mariji početak ovog novog djelovanja, po Crkvi Isusa Krista svega Svemira ovdje na Zemlji, povjeravam svakoga od vas koji slušate i molim Nju koja se nije bojala suočiti sa čitavim Izraelskim narodom, nije se bojala kad joj je Arkanđeo rekao: „Rodit ćeš Sina Božjega“, nije se bojala na Kalvariji, nije se plašila ni pred kim. Išla je naprijed, uvijek je gledala u Boga, uvijek je dopuštala da je vodi njezin zaručnik, Duh Sveti, i ušla je u Trojstvo. Neka nas Ona prati u ovom hodu te nas vodi u puninu za svakoga od nas, vodi nas do trijumfa njezinog Bezgrešnog Srca, u ime Oca, Sina i Duha Svetoga.

---

[1] Usp. „Moja svećenička služba“ od Tomislava Vlašića od 25.listopada 2020. objavljenoj na https://premanovomstvaranju.org , 27.listopada 2020.

[2] Izdanje Luci dell’Esodo

[3] Usp. Mt 10,5-8; Mk 16,15-18

[4] Usp. Poruka Majke čovječanstva Stefaniji Caterini od 13. prosinca 2018., objavljena na https://premanovomstvaranju.org i u knjizi „Život nije život bez Boga“, na stranici 60

[5] Usp. Iv 17,3

[6] Usp. Mt 16, 2-3; Lk 12,54-57

[7] Usp. Lk 23,34

[8] Usp. Iv 12,47

[9] Usp. Iv 10,10

[10] Usp. Mt 23,13-32