Razmišljanje “Prikazanje Isusovo u hramu”

01.02.2020

Stefania Caterina i Otac Tomislav Vlašić

Otac Tomislav:

Predraga braćo i sestre, slavimo blagdan prikazanja Isusova u hramu a to je blagdan koji sjedinjuje Božićno i Uskrsno vrijeme. Prije koncila, Božićno vrijeme trajalo je sve do Isusova prikazanja u hramu, no, neovisno o liturgiji, ovaj blagdan sjedinjuje Božićno vrijeme s Uskrsnim vremenom, jer u slavljenju Gospodinovog prikazanja u hramu može se vidjeti Uskrs, svjetlo otkupljenja.

Za nas je vrlo važno da ono što smo primili u Božićno vrijeme, tijekom Božićnog razdoblja, ono svjetlo koje se upalilo u nama da se sve više s upali s početkom ovog slavlja, tako da, posvetom ove godine Duhu Svetom, Duh Božji može u nama snažno djelovati kako bi obasjao naš život, našu prošlost, našu budućnost i učinio nas djecom svjetlosti za cijelu Zemlju, za cijeli Svemir.

Dakle, danas ćemo svi skupa upaliti svjetlo, naše svjećice, naše svijeće. Izgleda kao neka bakljada, no to je jedna bakljada koja osvjetljava put prema slavnom Kristovom dolasku, put koji vodi do novog stvaranja, koja ima zadatak sjediniti sve ljude u svem Svemiru u jednu jedinu Crkvu, životnu Crkvu u Kristu koja obasjava svaku tajnu, ili bolje rečeno da Trojedini Bog obasjava sve tajne u nama i među nama.

Ova bakljada, nazovimo to tako, u današnjem čitanju[1] puno nam govori. Prorok Malahija, snažnim klicanjem, a također i sa strahom, proglašava dan Gospodnji – svaki dan u našem životu – ali osobito dan njegova slavnog očitovanja. Prorok pita:„Ali tko će podnijeti dan njegova dolaska i tko će opstati kad se on pojavi? Jer on je kao oganj ljevačev i kao lužina bjeliočeva.“ U Evanđelju naprotiv, vidimo starca Šimuna i Anu koji vide svjetlost, koje Duh Sveti obasjava. Sveto Pismo prepoznaje u njima pravednike koji su čekali spasenje, a Šimun se otvorio tajni smrti, više ga ne plaši. “Sad otpuštaš slugu svojega, Gospodaru, po riječi svojoj, u miru! Ta vidješe oči moje spasenje tvoje, koje si pripravio pred licem sviju naroda: svjetlost na prosvjetljenje naroda, slavu puka svoga izraelskoga.”

Vratimo se proroku Malahiji: “On je kao oganj ljevačev i kao lužina bjeliočeva.“ Bog dodiruje svakog čovjeka svojom ljubavlju, isto tako dodiruje i Lucifera. Također i đavli vjeruju da postoji Bog, ali drhte. Lako se i osrednjim kršćanima radovati ponekom daru, jer svaka milost je jedan dar, ona je nagrađujuća – milost je nagrađujuća – i tamo se zatvoriti. Ali Božja prisutnost je kao oganj ljevačev i kao lužina bjeliočeva i svaka milost vodi, ako je prihvaćena, prema preobrazbi u jedno novo biće, ali osoba treba biti spremna biti nova, to znači ostaviti po strani ono staro. U čovjeku postoji otpor nakon grijeha. Nakon grijeha, čovjek se sklanja u smrt i sklanja se u bilo koju patologiju, jer bez Boga ne može stajati na nogama. Oni koji nisu vjerovali, nisu prihvaćali Boga i utekli su se Luciferu, prevareni su, očajnici su koji nemaju više nade.

Nakon istočnog grijeha, kolektivnog grijeha čovječanstva kroz povijest, također i nakon naših grijeha, postoji tendencija skloniti se u smrt. Zašto? Jer je lakše biti pokvareni nego kreposni ljudi. Jeste li to iskusili? Biti pokvareni ništa ne košta, biti slobodni i živjeti kao nova stvorenja košta umrijeti sebi, umrijeti onom grijehu koji je ostavio traga u nama. I to je temeljni prolazak za Crkvu Isusa Krista svega Svemira da pobjedi smrt u sebi i izabere život, vječni život, život u novom stvaranju i taj je put obilježen u prvoj Crkvi, obilježen je kroz povijest svetaca, pravednika, obilježen je u Crkvi koja je ostala vjerna Isusu Kristu, koja se vraća u svoj snazi, utrojstvenoj sili u ovim vremenima.

U tom smislu mi razmišljamo o ovom slavljenju blagdana prikazanja Isusovog u hramu. Nije se prikazao sam, prikazao se u prvoj Crkvi: s Marijom i Svetim Josipom i sa Isusom i među njima se rodila prva stanica Crkve Isusa Krista, i dobro je toga se sjećati, da se ne sklanjamo u jednu Crkvu nadgradnja već u jednu Crkvu koja je uronjena u Božji Duh i vođena trojstvenim djelovanjem.

Svetom Josipu povjereno je dati ime Isus, Sinu Božjem, to znači definirati ga jer je ime bilo definicija, Spasitelj. Marija je prihvatila da rodi Sina Božjega, no u Mariji, kao što vidimo već u ovom prikazanju, put se otvara sve do kraja. Riječi proroka Šimuna su vrlo, vrlo jasne: „Ovaj je evo postavljen na propast i uzdignuće mnogima u Izraelu i za znak osporavan — a i tebi će samoj mač probosti dušu“.

Veza između Majke i Sina vrlo je snažna od trenutka začeća, i Majka koja prirodno želi dijete, prikazuje ga Gospodinu kao prvorođenca. U Mariji je svjesno prikazan zajedno sa cijelim prolaskom majčinskog zajedništva sa Sinom sve do stajanja pod Križem. Biti vjerni i gledati prijeko. U ovom hodu također vidimo Uznesenje Majke da prebiva u novom stvaranju.

Novi narod, Crkva Isusa Krista svega Svemira, treba vidjeti ovaj put da bi porazio smrt u sebi, ovo sklanjanje u smrt, u patologije, jer svaki grijeh proizvodi jednu patologiju, udaljuje od Izvora života. Crkva Isusa Krista svega Svemira nosi ovu svijest u sebi. Također i oni koji su ostali vjerni Bogu iz visokog svemira čekaju ovo svjetlo na Zemlji, svijest Crkve Isusa Krista na Zemlji koja pripada Crkvi svega Svemira, ovo svjetlo koje obasjava svakoga od nas, i sva Crkva je obasjana tako da sa Marijom nastavlja hod s Isusom i prati ga u svim svetištima, također i poganskim; isto tako jednu izgubljenu ovcu koju Isus traži i prikazuje se za tu ovcu, za tu dušu.

Oslobođenje od moći smrti objašnjeno nam je u odlomku iz Poslanice Hebrejima: “Budući da djeca imaju zajedničku krv i meso, i sam Isus tako postade u tome sudionikom da smrću obeskrijepi onoga koji imaše moć smrti, to jest đavla, pa oslobodi one koji — od straha pred smrću —kroz sav život bijahu podložni ropstvu.“ Ali čovjek s istočnim grijehom, kao što rekoh, sklonio se u smrt, u strah, ali kako se možemo osloboditi tog straha, na koji način, koji je put? Put je da primimo Isusa Krista u nama, trojstvenu silu u Duhu Svetom, da budemo zahvaćeni tom Božjom ljubavlju po Isusu Kristu koja ide preko našeg grijeha, preko naše nevjernosti i radikalno nas mijenja, ozdravlja nas iznutra. No naše potpuno ozdravljenje dolazi do vrhunca u našoj velikodušnoj ljubavi, koja je slična onoj Kristovoj, slična onoj Marijinoj, da se možemo darovati sve do onog posljednjeg, sve do onog posljednjeg izgubljenog u duhu ovoga svijeta. Nema drugog puta. Plod čiste ljubavi rodit će se u našem darivanju Božjoj ljubavi koja nas čini zrelima da tu ljubav nosimo drugima.

Dakle, ono što smo primili kroz ove godine daje nam jasnoću i daje nam sigurnost. Gospa nam je objasnila: „Ja vas začinjem u svom Bezgrešnom Srcu, sve vas koji ste rekli da u trenutku začeća. Ja izlijevam na vas svoju Bezgrešnost. Od onih koji su u mom Bezgrešnom Srcu, zlo klizi, odbija se “. Ovdje je točka, karakteristika za sve ono što smo objasnili, i za ovo redovno sredstvo Fondaciju, portal Lica Marijina u Međugorju koji nije razumljen. Isto tako i tamo su došli mnogi Šimuni, Ane. Malo su se obasjali i onda su otišli. A Gospa nam je u ovom vremenu objasnila da je došla sve povesti u uglavljenje u Kristu, kako bi rodila jedan novi narod, jednu novu Crkvu, obnovljenu po onoj Kristovoj želji od početka. Postoje mnoga opravdavanja za ulazak u tamu, jer tama obmanjuje čovjeka misleći da ne vidi, i onda Gospa u Međugorju nije prepoznata, nije prihvaćena. Nije prihvaćena niti kako su prihvaćeni neki sveci jer preko svetacasu se raspršivala čudesa a Gospa je vodila prema Čudu velikim slovom, Novom Životu.

Za mnoge teologe to je zapreka za Krista, ali bez prolaska preko Bezgrešne Majke nema Crkve. Bez djece koja prolaze preko Bezgrešne nema Kristove Crkve, nema životnog života u Kristu. Gospa nam je darovana da nas prati u svim kušnjama sve do trenutka smrti, i ona nam je garantirala “kada pređete, doći ću po vas”.[2]

U ovom prolasku mi trebamo vidjeti kroz ove godine sve velike teme koje se odmotavaju, gledati Boga licem u lice. Ne možemo vidjeti Boga licem u lice osim u vjeri, vidimo smrt licem u lice i tjeramo Sotonu iz nas i između nas. Ne možemo vidjeti, ne možemo opstati pred licem Božjim ako se sklonimo u strah od smrti. Mi smo slabi s tim strahom i izbjegavamo vidjeti milosti da budemo preobraženi. Rečeno nam je i objasnjeno zašto su jedini znak za novi narod, za Crkvu Isusa Krista svega Svemira, članovi koji se dopuštaju preobraziti. I to je živa Euharistija. Ako razumijemo ovaj prolazak, onda možemo razumjeti kako može krenuti, preko Crkve svega Svemira, trojstvena sila koja rađa živote, jer ako mi nosimo život Trojedinog Boga, mi smo Crkva koja rađa život, dodiruje rane bolesnog čovječanstva, ozdravlja, preobražava.

Dakle, ovdje vidimo da će naš hod nakon ove svetkovine, blagdana, biti jedan hod kroz cijelu godinu u Duhu Svetom tako da obasja sve biblijske teme iz povijesti Crkve, našeg života tako da možemo razlikovati između dobra i zla te proslijediti na tragu ove bakljade koja nas vodi zajedno sa Marijom, po Isusu Kristu, u Duhu Svetom da ostavimo staro stvaranje, staro stvorenje te uđemo u novo stvaranje. Ovo je jedini put i ovdje se odmotava ozdravljenje čovječanstva, ovdje se odmotava djelovanje Arkanđela, vjerne braće u njihovu poslanju koji imaju potrebu za našim prikazanjem, za našim prolaskom. Baš kao što oni Božjom milošću otvaraju prolazak za nas, tako i mi na Zemlji imamo zadatak otvoriti prolazak za njih, po pravednosti, jer je Zemlja baština novog stvaranja.

Onda u ovom danu zazivamo Duha Svetoga da zapali naša srca, da naša srca budu obasjana, tako da i mi možemo pjevati: „Spreman sam ostaviti sve, krenuti tamo gdje me vodiš“, bez opravdavanja; da nam ovo svjetlo daruje hrabrost da razlikujemo između dobra i zla u Crkvi ovdje na Zemlji kako je ispravno, te daje osjećaj zrelosti jednom paru, jednoj obitelji koji među sobom razlikuju jesu li stvari dobre ili ne, kako poboljšati ili ne poboljšati. U ovom vremenu svjetlost će obasjati sve, naravno da ne može obasjati pakao jer se on zatvara u samog sebe, zatvorit će se svaka pokvarena osoba koja ne želi izaći na svjetlo da zatraži oproštenje i sjedini se sa Kristovom žrtvom.

I ja vas blagoslivljam da vas blagoslov prati, u ime Oca, Sina i Duha Svetoga.

[1]Usp. prvo čitanje  Mal 3,1-4; drugo čitanje; Heb 2,14-18; Evanđelje: Lk  2,22-40

[2]Usp. Poruka Presvete Marije del 31 prosinca  2019 pod naslovom Svečana posveta Presvetoj Mariji  za godinu 2020”, objavljena na http://www.premanovomstvaranju.com