22.06.2019 – svetkovina Tijela Kristova

Stefania Caterina i Otac Tomislav Vlašić

Otac Tomislav: Predraga braćo i sestre, u ovom razmišljanju želim povezati dvije svetkovine u koje mi  vjerujemo: svetkovinu Presvetog Tijela Kristova i Njegove Predragocjene Krvi i Gospina ukazanja u Međugorju, obljetnicu koja pada 25. lipnja . Postoji jedna veza između ovih blagdana: želimo dati svoj život, naše postojanje Gospodinu Isusu Kristu kao što ga je dala Presveta Marija kako bi se  utjelovio u nama, živio u našim Euharistijskim slavljima, te da mi u isto vrijeme postajemo živa Euharistija.

Tema mog razmišljanja je “Crkva koja se spušta s neba”. Smisao je ovaj da u svim slavljima koje slavimo u ovoj godini na poseban način sudjeluje cijeli svemir, mi izražavamo našu želju da primimo ono što dolazi iz Srca Dobrog Pastira, ono što se spušta od Trojedinog Boga i želimo sudjelovati u  milosti koja silazi s neba.

Danas se govori o vremenu depresije čovječanstva, ekonomskoj, financijskoj, bez budućnosti, govori se također o tome kako Bog u ovom vremenu ne reagira, i to nije istina, no mi želimo otkriti da on reagira i da želi reagirati. Govorili smo o trojstvenoj sili koja se želi izraziti u nama te želi da mi sudjelujemo u ovom nezaustavljivom Božjem djelovanju u ovom vremenu.

U knjizi „Svemir i njegovi stanovnici“,[1] IV dio, drugo poglavlje, „Svekolika Božja milost“, Duh Sveti govori: „Božji zahvat u ljudskoj povijesti nije završio s dolaskom Isusa Krista. Štoviše, nakon Isusovog uzašašća na nebo Božje intervencije su bile brojne i dalekosežne.“ Bog želi zahvatiti nas i mi budimo raspoloživi primiti milosti ovih svetkovina, milosti koje su za ovo vrijeme, u prostoru u kojem se nalazimo. Poslušajmo sa stranice 249-250.

„Božje djelovanje poprima razne nijanse; svekoliko je kao i milost, koja je pokretač sveg Božanskog djelovanja. Bog djeluje preko milosti. Što je to milost? To je snaga koja neprestano teče od Božanske misli, koja je uvijek usmjerena na dobro jer je Bog Vrhovno Dobro. Svaka Božja misao ima u sebi snagu postati djelom; ta snaga je milost. Bog bi, dakle, mogao sve sam učiniti, bez ikakve potrebe za stvorenjima; ali upravo je u tome veličina Božanske ljubavi: on je odlučio da njegova najplemenitija stvorenja, tj. anđeli i ljudi, u potpunosti sudjeluju u njegovom djelovanju. Da bi se to dogodilo, Bog ispunja svoja stvorenja milošću, tj. snagom koja je potrebna za ostvarenje njegovih planova; to je kao da Bog prenese svoju moć na svakoga od vas, kako biste bili sposobni izvršiti vaše poslanje, preko kojeg se ostvaruju njegovi planovi.“

U tom smislu, u nama se treba roditi jedna zahvalnost, jer Bog računa na nas i, u isto vrijeme, jedan  odnos s Onim koji neprestano misli na nas u ljubavi i harmoniji, kako bi promovirao naš rast, te da bi dostigli naš identitet te da bi promovirao i doveo do ispunjena naše poslanje. Vrlo je važno razumjeti kako je za nas izuzetno važno prebivati u ovoj misli da nas Bog ljubi, te da ga mi ljubimo i želimo biti sve više otvoreni ovoj ljubavi.

„Ljudi i anđeli, sa svoje strane, moraju primiti milost. Kako? Tu stupa na scenu djelovanje Trojstva kroz proces koji uključuje Tri Osobe Presvetoga Trojstva. Božanska misao se rađa u savršenoj harmoniji Triju Božanskih Osoba: može se reći da je Božanska misao trojstvena i jedinstvena kao i sam Bog. Iz te misli izvire trojstvena moć, tj. milost preko koje Bog ostvaruje svoju volju.“

Ovo trojstveno, skladno djelovanje temelj je zajedništva između stvorenja. To je temelj našeg života sve dok on ne postane skladan, dok naša vjera ne postane  skladna, naša duhovnost da postane skladna, te da komunicira ovu skladnu snagu koja dolazi od Trojedinog Boga.

Govorili smo mnogo puta da je ljudska misao djelomična. Božja misao  nije djelomična, nema u sebi ništa pokvareno, ujednačena je i istovremeno poprima onoliko oblika koliko ima bića u svemiru i upravlja njima preko savršenih zakona. S druge strane, s naše strane, od strane čovjeka mora biti jedan prihvatljiv odgovor. Poslušajmo.

„U tom trenutku stupaju na scenu stvorenja. Uzmimo na primjer nekog čovjeka kojem je Bog odlučio povjeriti određeni zadatak. Duh Sveti Posvetitelj djeluje u duhu toga čovjeka kako bi ga osposobio da upozna, shvati i prihvati volju Božju. Čovjek mora odgovoriti, mora prihvatiti Boga i njemu se darovati, dopuštajući mu da djeluje, tj. mora se posvetiti; samo tako će biti sposoban shvatiti ono što Bog od njega traži. Ako se to dogodi Duh Sveti vodi čovjeka Isusu Kristu i otkriva mu djelovanje Sina Božjega, Otkupitelja, koji prije svega čisti čovjeka od grijeha i iscjeljuje njegove dubine.“

Ovaj korak je jako dubok i temeljan za napredak u našem uzdizanju. Duh Sveti neprestano djeluje u korist čovjeka, naravno, čovjeka koji se otvara, koji shvaća i u dubini našega duha daje nam spoznati, razumjeti  da možemo prihvatiti, te jača našu volju. S naše strane, mora biti odgovor, prihvaćanje, kao što se dogodilo u Presvetoj Mariji. Prihvaćanje se sastoji u darivanju Bogu, darivanju drugome,  kao što se Bog daruje drugome, daruje se bez granica. A s naše strane, jedno darivanje bez granica, da nas  Onaj koji nas je stvorio, otkupio, posvetio može oblikovati, dovesti nas do punine.

Duh Sveti koristi riječ: čovjek se treba posvetiti. Što to znači? “Budite sveti jer sam ja svet”[2], kaže Gospodin u Starom Zavjetu. Bog je jedini svet jer je savršen. Predati se Njemu znači odlučiti se živjeti za njega, s njim, na njegovu slavu; biti uzajamna ljubav, ljubljena ljubav. Posvetiti se Bogu znači staviti ga na prvo mjesto, sa željom da imamo puninu života u nama.

Kršćani u većini slučajeva shvaćaju izraz “posvećenje” na način posvećenja jednoj  službi, jednom djelu. Mnogi  se kršćani boje reći: “Ja se posvećujem, bit ću svet, želim biti sveti”. Vidjet ćemo kasnije, no vrlo je važno razumjeti da ova naša spremnost da kažemo da Bogu, njegovoj ljubavi s povjerenjem, s vjerom i da mu ostavimo slobodne ruke, oslobađa nas iznutra, tada nas Duh Sveti usmjerava prema Isusu Kristu i daje nam razumjeti djelo Isusa Krista.

Prvo djelo, kao što smo čuli, prije svega je ono da očisti čovjeka od grijeha i izliječi ga u dubinama. Duhovni život postaje uskrsli život ako dopustimo Isusu Kristu da nas izliječi, ako su naša slavlja jedan hod u kojem dopuštamo da nas On ozdravlja na svim razinama, na razini duše i na razini tijela, jer smo predviđeni biti uskrsli, preobraženi da bismo ušli u novo stvaranje.

Bez ove otvorenosti Duhu Svetom koji djeluje u nama iznad ljudske logike, iznad ljudskih šema, mi ne možemo shvatiti djelovanje Krista koji prikazuje život za nas, da bi nas otkupio. I to je izuzetno važna točka u Euharistiji. Bez življenja ove otvorenosti, mi ostajemo siromašni iako se Isus žrtvuje za nas da bi nas doveo k Ocu.

„Potom Isus, kao Veliki Svećenik, prikazuje čovjeka Ocu kako bi Otac, Stvoritelj, čovjeku dao izobilje života. Tada čovjek prima milost koja proizlazi iz misli i djelovanja Presvetoga Trojstva i sposoban je djelovati svom svojom snagom kako bi ostvario volju Božju.“

Dakle, u ovom prolasku s Kristom koji se prikazao za nas i prikazuje nas, zajedno sa sobom, te nas vodi k Ocu, spušta se punina života. I kako tekst kaže: “U ovom trenutku čovjek prima milost koja dolazi od misli i djelovanja Presvetog Trojstva te je u stanju djelovati sa svom snagom da bi ostvario Božju volju”. Vazmeni prolazak, prolazak koji mi živimo u Euharistiji, ako se shvati u tom smislu, vodi nas do potpune slobode i nema nikakve terapije koja može iskorijeniti zlo u nama ako ne Kristova Žrtva i naše sudjelovanje u Kristovoj žrtvi, ako je s naše strane jedan odgovor u ljubavi, slobodni odgovor, da sudjelujemo u ovom uzdignuću.

Nastavljajući ovaj tekst, objašnjeno nam je da anđeli neposredno spoznaju Božju volju i neposredno je  izvršavaju. Znate da Bog misli i istodobno stvara, djeluje, stoga čisti duhovi, vjerni Bogu, osjete i djeluju, koriste svu Božju silu s njihove strane. Slično djeluju i vjerna braća u  zajedništvu s njima. Čovjek na Zemlji teško može prevladati neku barijeru. Najveća barijera u čovjeku nakon istočnog grijeha objašnjena je ovdje: to je strah od Boga. Ne radi se o strahu od Boga na općenit način, niti se radi o pitanju  vjere u Boga na općenit način. Većina ljudi vjeruje na općenit način u Boga, no ovdje govorimo o jednom konkretnom prolasku darivanja Bogu, o sposobnosti primanja ove  ljubavi koja nas oslobađa straha. U čistoj ljubavi, dvije osobe koje se ljube, oslobađaju se iznutra. U odnosu s Bogom koji nam daje čistu, uzvišenu ljubav, skladnu, savršenu ljubav, čovjek se oslobađa od straha prema  Bogu u svojoj dubini i ovdje čovjek uskrsava, prolazi iz unutarnjeg ropstva, iz okrivljavanja, iz nepovjerenja te se uzdiže s Kristom.

Ako čovjek u sebi ne prevlada taj strah, on sam gradi svoju samovolju onoga što je dobro, što nije dobro. To je racionalnost koja uvijek počinje od egoizma, od egocentrizma. Kada koristimo ove dvije riječi egoizam, egocentrizam, u izvjesnom smislu, egocentrizam je nezrelost, jedna okrenutost prema sebi, ali oboje su opasni. Također ni u egocentrizmu čovjek ne raste, ne razvija se, ne prolazi, spor je, rob je samog sebe. U egoizmu, kažemo, postoji zloća, svijest o zlu, pokvarenost, no u egocentrizmu postoji i nezrela vjera koja se budi u različitim religijskim patologijama. Gospodin želi da postanemo zreli, odrasli, potpuni, ljudi koji dosežu svoj identitet i svoje poslanje. To je vrlo važan korak za nas da u ovim vremenima živimo po djelovanju Trojedinog Boga, trojstvene sile.

U tom smislu moramo biti svjesni našega slavlja koje se odvija zajedno sa svim sinovima Božjim u cijelom svemiru, s Arkanđelima koji vide i prolaze, prakticiraju, s vjernom braćom koja brzo razumiju i prakticiraju, usmjeravaju se prema Zakonima čistoga Duha.

U ovom trenutku naša svijest je također usmjerena prema Gospi koja je jedno savršeno biće, u skladu sa Presvetim Trojstvom. Ostaje uvijek stvorenje, no u tom stvorenju prisutno je savršenstvo života i Ona se ukazala, bila je s nama, prebiva s nama i želi nam komunicirati to savršenstvo, želi nas preporoditi. Onda u ovom kontekstu sveopćeg zajedništva mističnog Tijela Kristovog s nama i nas  sa cijelim Mističnim Tijelom Kristovim mi možemo nadvladati našu granicu, možemo nadvladati naše strahove, naše blokove i možemo biti ona Crkva koja silazi s neba, koja eksplodira i komunicira se drugima. To nije neka nova Crkva, nego Crkva Isusa Krista koja izvire iz njegovog boka.

Kao što sam često govorio, Crkva na Zemlji definira svoj identitet i svoje poslanje u Euharistiji i u djelovanju Presvetog Trojstva. Mi sada govorimo o našoj raspoloživosti da prihvatimo milosti ovoga vremena, milosti koje prolaze preko uzvišenih stvorenja, Arkanđela, anđela, vjerne braće, svetaca, svih onih koji su u Kristu, a mi smo dio ove Crkve i želimo u našim slavljima primati ovo božansko djelovanje  u Euharistiji i želimo ga prenositi drugima.

Sveti Pavao u prvoj poslanici Korinćanima u liturgijskom tekstu[3]kaže: „Doista, ja od Gospodina primih što vama predadoh: Gospodin Isus one noći kad bijaše predan uze kruh, zahvalivši razlomi i reče: “Ovo je tijelo moje – za vas. Ovo činite meni na spomen.“ Meni na spomen, gdje nam zajedno sa cijelom Crkvom svega svemira, ali i svakim od nas tko je odlučio biti otvoren prema Kristu u ovom prolasku koji nas vodi u preobrazbu te nas vodi u novo stvaranje u unutrašnje slušanje, gdje  nam Duh Sveti objašnjava ova vremena, objašnjava u našoj originalnosti i čini da svatko od nas razumije, ako je otvoren, Božji plan, Božju volju te nas  povjerava Isusu Kristu.

Dakle, ovdje, u ovom slavlju, naše darivanje  Bogu, prikazanje Isusu Kristu po Bezgrešnom Srcu Marijinu mora biti jedna zastava u koju je utisnut zakon djelovanja Trojedinog Boga u nama i u korist cjelokupnog čovječanstva. I mi smo osobe koje smo odabrali živjeti u ovom vremenu, prihvaćati ovo djelovanje i očitovati ga drugima. To je Crkva koja silazi s neba.

I ja vas blagoslivljam da svatko od vas može sudjelovati u ovoj Crkvi s unutarnjim trudom, otvarajući se Duhu Svetom, Spasitelju svemira Isusu  Kristu  po Presvetoj Majci Mariji, Ocu koji nas čeka i privlači nas kao što je privlačio Isusa Krista u sili ​​Duha Svetoga. Blagoslivljam vas kako biste mogli nastaviti graditi ovo zajedništvo s Crkvom svega svemira, jednom jedinom Crkvom, nepodijeljenom, kao što Trojedini Bog nikada nije podijeljen, u ime Oca, Sina i Duha Svetoga.

[1] Usp. „Ispisati povijest – Svezak II – Svemir i njegovi stanovnici“, izdanje Luci dell’Esodo (Markras)

[2] Usp.  Lev 11,44

[3] 1 Kor 11, 23-26