Razmišljanje “Naš hod prema uglavljenju u Isusu Kristu”

25.11.2017

Stefania Caterina i O. Tomislav Vlašić

Otac Tomislav: Predraga braćo i sestre, naš hod je hod prema uglavljenju u Kristu, Svećeniku i Kralju svemira. Samo nas On može prikazati Bogu; ne prikazati nas na formalni način, nego  nas može prikazati samo ako smo uzdignuti u Njemu. Naime sve ovo posljednje vrijeme prošli smo govoreći o našem uzdignuću.

U ovoj večeri mi smo u bdijenju  kako bi se pripremili  za Svetkovinu Krista, Svećenika i Kralja svemira. Za ovu prigodu koristit ćemo knjigu “Svemir i njegovi stanovnici[1] od 127 do 129. U tom hodu govori se o Abrahamovoj vjeri. Mi poznajemo jedan izraz: “Vjera protiv svake nade[2], a nije bilo tako. Abrahamu je bio vrlo teško vjerovati: star, žena stara i bilo je zapravo nemoguće; pao je, sjedinio se s jednom ropkinjom da bi dobio sina, da bi ostavio nekoga iza sebe. Danas ćemo čuti kako je on nastavio ovaj hod, kako se ojačao u vjeri. To vrijedi za svakoga od nas. Naša će vjera sve više rasti sve do potpunog povjerenja u Isusa Krista koji se uzdiže preko svake težine koju mi osjećamo na Zemlji, također i u našim religioznim idejama, u religioznoj kulturi na temelju koje smo se razbili kao Crkva kroz povijest. Naša budućnost je proslavljeni Isus Krist.

Poslušajmo onda što se dogodilo u prvim koracima u duši Abrahamovoj.

„Jednoga dana je Bog govorio Abrahamu i rekao mu da će s njim sklopiti savez i učiniti ga ocem mnoštva naroda. Tražio je od njega da odano hodi njegovim zakonima i obećao da će mu Sara, njegova žena, roditi sina od kojeg će nastati velik narod. Abraham, pomislivši na Saru, poodmakle dobi i već nesposobnu rađati, i na sebe, već starog i umornog, ponovno se poklonio ali, ovaj put, se nasmijao. Poslije se sjetio Jišmaela, sina sluškinje, i pomislio da se to odnosilo na njega. Ne, Gospodin Bog mu je ponovio da će mu Sara roditi sina; da će se zvati Izak[3].“

I mi možemo pronaći na našem životnom putu u vjeri puno slabosti. Čuli smo tisuću puta riječi Gospodina Isusa i nismo se uzdigli, stavili smo ih na stranu, primili smo objašnjenje na objašnjenje ali se nismo uzdigli.

Nastavimo onda čitati i gledati kako nam Duh Sveti pojašnjava koje mogućnosti mi imamo da bi izabrali pravi korak.

Abraham se nasmijao jer je posumnjao. Kada čovjek ne razumije Božje riječi, jer su prevelike za njega, ima tri mogućnosti: 1. priznati svoju neznatnost i tražiti svjetlo da bi shvatio; 2. pobuniti se okrećući leđa onome što ne razumije; 3. sumnjati i smijati se Božjim obećanjima, s onom površnošću koja je svojstvena mnogim ljudima na zemlji. Abraham se nasmijao jer se pokolebao u vjeri. To je tipično za čovjeka, pa bio on i najbolji, obeshrabriti se pred onim što se čini neospornom činjenicom. Stvarnost vas nadilazi do te mjere da smatrate da je ni Bog ne može promijeniti. Ali Bog je daleko iznad stvarnih okolnosti. On je Gospodin i upravlja svim zakonima koji od njega potječu. Preko čvrste vjere, nade i ljubavi, vi prepuštate Bogu svaku inicijativu. Vaš da, izgovoren s vjerom, pokreće Božju snagu koja vas uvodi u dimenziju duha gdje ništa nije nemoguće, jer se tu nadilaze sve uvjetovanosti materije. Duh ne poznaje granice, materija je ta koja je ograničena. Ali ako nemate vjere, ili ako je vaša vjera slaba i kolebljiva, onda ostajete u jednoj nižoj dimenziji, gdje materija diktira svoje zakone i vi ju ne možete prevladati jer ste vezali ruke Bogu. On ne intervenira na silu u vašem životu, čeka da mu u slobodi date prednost.

Vaš život je toliko mučan i pun nepremostivih prepreka, jer se ne darivate Bogu s vjerom i tako zatvarate put njegovom djelovanju u vama i oko vas. Ostajete robovi dimenzije u kojoj vlada materija i gdje granica postaje zakon. Ako, pak, stavite vaš život u Božje ruke, sve vam postaje moguće, jer ga Bog čini takvim. Bogu[4] je sve moguće, nemojte to nikada zaboraviti!“

Vratimo se na prvu mogućnost koju je Duh Sveti pokazao: „priznati svoju neznatnost i tražiti svjetlo da bi shvatio.“ Neznatnost, grijeh, granica, krhkost, ideje koje nas opterećuju, navike…prepoznati da bi tražili svjetlo, prihvatili svjetlo, spremni biti uzdignuti. Sveti Pavao kaže: „Sve će proći, na kraju ostaju vjera, nada i ljubav, a ljubav je najveća od svih“.[5] One ostaju  jer su to zakoni čistoga Duha, no zakoni čistoga Duha, malo po malo  u nama se trebaju podizati , jer naša vjera treba postati svakim danom sve čistija, naša nada i naša ljubav. Čuli smo ranije u retku iz Evanđelja: „Tko ima ovu nadu čisti se.“

Duh Sveti kaže: „Ostajete robovi jedne dimenzije u kojoj dominira materija i gdje granica postaje zakon.“ Koliko zakona postoji! Također i religiozni zakoni  koji ograničavaju, čine osobe statičnim, da se ne gibaju. Mi govorimo o sumpornom jezeru, naravno na dnu pakla, no trebamo razumjeti da mi možemo biti u bari u našoj nutrini kao robovi  ako se ne uzdižemo u vjeri, u nadi, u ljubavi koje čine naš duh slobodnim, nadvladavajući zakone koji upravljaju tijelom. O kojima nam je govorio Sveti Pavao na poseban način u Poslanici Rimljanima.

„Abraham je kao pravednik shvatio da njegova vjera nije mogla pokleknuti i da je njegovo prvo poslanje bilo vjerovati i nadati se “protiv svake nade”. Vjerovao je Božjem obećanju koje ga je pozivalo da bude ocem, ne samo Izaka, svoga sina u tijelu, nego mnoge druge djece. On je to bio. Bio je otac svih onih koji će nakon njega povjerovati u jednoga Boga i odano mu služiti. Abraham je bio čovjek sa svojim slabostima, ali je iskreno vjerovao, imao je povjerenja u Boga.“

Tko se uzdiže u vjeri, u čistoj vjeri i koliko se uzdiže, on rađa život, u njemu biva preporođen život no rađa i druge i ono što je bilo rečeno od Svetog Mihaela, šest točaka za naš orijentir[6], da svi trebamo postati očevi i majke novog čovječanstva, one sile Duha Svetog koja se slobodno giba u nama.

Sve ono što sprječava ovo uzdignuće u vjeri – afekt, ideje, navike, također i pobožnosti, obredi – što ne pokreću u nama, što  ne otvaraju iznutra ovo uzdignuće, drže nas dolje u bari, ne giba se. Naravno naša vjera se uzdiže u onom smjeru koji nam je bio pokazan na poseban način od Svetog Mihaela u šest točaka i onom što smo često pokazivali kao stupove: prikazanje, bezgrešnost što znači cjelovitost, u sveopćem zajedništvu. Ovo rađa jednu novu Crkvu, jedan novi narod, jedno novo zajedništvo, i ovo otvara u vjeri narod prema uzdignuću, prema budućnosti: budućnost je proslavljeni Krist.

„Ljubav i povjerenje u Boga su temelj vašeg života, a očituju se u ljubavi i povjerenju prema vama samima i prema bližnjemu. Ako iskreno ljubite Boga, ne možete ne voljeti sebe, jer je vaš život Božje remek djelo i on voli svako svoje djelo. Toliko puta ne volite sebe, gledate se kroz oči drugih ljudi, koji vas ne mogu poznavati kako vas poznaje Bog. Ne prihvaćate sebe, prezirete sebe, ne uspijevate si oprostiti ako ste pogriješili; godinama se vučete u okrivljavanju samih sebe i onih koje smatrate graditeljima vaše sudbine, dajući im moć koju nemaju. Sve vam se to događa jer nemate vjere u vašeg Stvoritelja i ne dopuštate mu da ulije u vas svoju ljubav; samo s njegovom ljubavlju se možete zavoljeti. Isto vrijedi i prema bližnjemu. Nije lako voljeti druge u njihovim slabostima, ako vam Bog ne da sposobnost da volite, ako u vama nije njegov život koji je jači od zla i od smrti. Nije lako prihvaćati i opraštati vlastitim snagama, štoviše, nemoguće je. Ako hoćete biti cjelovite osobe, morate vjerovati u Boga, preko vaše logike i vaših ljudskih uvjerenja, kako bi ušli u istinsko znanje koje vas otvara životu. Bog se objavljuje onima koji ga traže.“

Rekli smo da Bog, preko svakoga od nas, ako se uzdiže u vjeri, rađa druge, ispunjava nas novim životom koji se prelijeva u nama i prenosi se na druge. Bez uzdizanja u Bogu i njegovim zakonima čistoga Duha ne teče ovaj život.

Dotaknut sam ovim riječima koje je Duh Sveti izrekao: „Ne prihvaćate sebe, prezirete sebe, ne uspijevate si oprostiti ako ste pogriješili; godinama se vučete u okrivljavanju samih sebe i onih koje smatrate graditeljima vaše sudbine, dajući im moć koju nemaju.“ Ako se ne uzdižemo, mi dajemo moć onima koji vladaju nad nama na Zemlji. Oko nas u malim stvarima, u velikim stvarima, mi smo robovi. Bez Boga, bez Isusa Krista, čovječanstvo se ne uzdiže. Ovo nije neka magična formula, nego, kako sam vam rekao to je jedno uzdignuće koje nas vodi da prihvatimo Isusa Krista onakvog kakav je uz Oca kada se očituje, i sve ono što mi ne ostavljamo da padne na zemlju, sve ono što nas sprječava u ovom uzdignuću, zaustavlja nas i sprječava nas ući u novo stvaranje.

U tom smislu mi se pitamo što možemo činiti. Vidimo da se Zemlja nalazi u ružnim uvjetima oko nas, i sami nailazimo na poteškoće: Bog pritječe u pomoć. Poslušajte.

„Bog je potvrđivao svoja obećanja mnogim znakovima i slao Abrahamu svoje glasnike da mu pomognu i podrže ga u njegovoj odluci da služi Bogu. Anđeli su se neprestano, na različite načine, očitovali Abrahamu i nastavili ga poučavati. I braća iz svemira vjerna Bogu su više puta posjetila Abrahama; mnogi od njih su bili svećenici. Bog ih je poslao da uvedu Abrahama u shvaćanje saveza koji je Bog namjeravao sklopiti s njim i s narodom koji će od njega nastati.

Među njima je bio MELKISEDEK[7], svećenik Svevišnjega, koji je blagoslovio Abrahama u ime svih svećenika čovječanstava iz svemira vjernih Bogu. Od Abrahamovog naroda će biti rođen u tijelu Veliki Svećenik čitavoga svemira, Isus Krist. Preko Melkisedekovog blagoslova Abrahama, vjerna čovječanstva su pokazala svoju potpunu podložnost Kristovom svećeništvu i zajedništvo sa svećeništvom na Zemlji koje će Isus ustanoviti na posljednjoj večeri. Osim toga, blagoslivljajući Abrahama, ta čovječanstva su se stavila na raspolaganje izabranom narodu da mu pomognu u najdelikatnijim fazama njegove povijesti.

Još jednom Bog sa svoje strane nije propustio dati potporu onome kojeg je izabrao i koji mu je želio biti poslušan. Bog nikada ne propušta potvrditi vas u svemu.“

U ovom posljednjem odlomku vidimo kako je Bog veličanstven u povijesti čovječanstva. Uvijek je bio prisutan i pokazivao je, korak po korak, čovječanstvu Zemlje jedan hod. Mi dolazimo do vremena koja brzo idu i teže prema onoj točki gdje završava vrijeme, gdje nema ponavljanja ispita, gdje sve završava.

Govorimo o dolasku braće vjerne Bogu da nam pomognu, no u čemu će nam pomoći? Dat će nam svemirske letjelice, dat će nam magične formule? Ne. Nosit će njihovo iskustvo kako se živi u Bogu, uzdignuti u Bogu, oni koji prolaze svemirom de materijalizirajući se. U iskustvu apostola, nakon Pedesetnice, vidjeli su ih prolaziti kroz zatvorena vrata, i što nam mogu ponuditi? Mogu nam ponuditi da se uzdignemo, da nadvladamo zakone materije koja nas dominira, no ne mogu poput  vjerskih poglavara nametnuti nam da činimo ovo ili ono.  Mogu promijeniti naše titraje ako smo mi spremni biti uzdignuti. Nemojte misliti da će susret sa vjernom braćom biti jedan susret sa učiteljima koji vrše kateheze te da će ih biti moguće susresti kada god želite. Neće se očitovati svima sve do posljednjeg, po pravednosti jer trebamo prolaziti uzdižući se u vjeri. Ako se ne uzdignemo u vjeri, Božje stvaralaštvo, stvaralaštvo Duha Svetog ne može potpuno djelovati u nama. Čovjek sa Zemlje uvijek je spreman uhvatiti se, instrumentalizirati, pokvariti. Ovi Božji glasnici neće to dopustiti i bit će iskušana vjera onih koji su odbacili i odbacuju ovu braću, tko ih ne prihvati onakve kakvi jesu u Bogu; bit će kušani u vjeri.

Ovo razmišljanje zaključujemo večeras isječkom iz Evanđelja po Luki[8], gdje se govori o jednoj ženi, jedna žena i sedmero braće kojima je bila supruga. Primijetili ste da na kraju žena nije imala niti jedno dijete, ostala je bez djece. Svi mi ostajemo bez života, bez rađanja života, ako se dopustimo povuči ljudskim interpretacijama tamo ili amo. Ovdje se radi o saducejima, ponekad se radi o farizejima, ponekad o tradiciji, itd.itd. Sve ovo je prisutno među nama, također i u Crkvi. Ako se ne uzdignemo i ne želimo biti slični anđelima ne možemo rađati život.

Večeras vam kažem da susresti se sa živim Bogom znači biti oživljen, o tome ćemo sutra ujutro govoriti.

Za večeras ja vas blagoslivljam da budete hrabri prepoznati vaše granice, vaše pogreške, da iskreno molite da vam Bog može otvoriti oči, proširiti prostor u vašem duhu i promijeniti život, uzdići vas iz vaših pravila, ideja, vašeg načina, mentaliteta, kako kaže Sveti Pavao, prikažite se da bi promijenili vašu pamet. Ja vas blagoslivljam  da Duh Sveti  po zagovoru, Bezgrešne Djevice djeluje u vašim srcima, probudi memoriju da vi možete vidjeti vaše granice, vaše grijehe, pokajati se da bi promijenili život. Ja vas blagoslivljam da budete spremni slaviti Krista Velikog Svećenika i Kralja da upravlja vašim životom i cijelim svemirom, u ime Oca, i Sina i Duha Svetoga.

[1] Izdanje „Markras“

[2] Usp. Rim 4, 18

[3] Usp. Post 17, 1-26

[4] Usp. Lk 1, 37

[5] Usp. 1 Kor 13

[6] Šest točaka su: svećeništvo arkanđela, duhovno očinstvo i majčinstvo, novo svećeništvo, bezgrešnost, prikazanje života po Presvetoj Mariji i sveopće zajedništvo. Sveti Mihael Arkanđeo je govorio u poruci od 10. rujna 2010 pod naslovom „Centralna Jezgra“, objavljena u knjizi „2012. Odlučujući izbor čovječanstva“ na 35 str i na http://premanovomstvaranju.org

[7] Usp. Post 14, 18-20

[8] Usp. Lk 20, 27-40